Petak, 03.02.2023.
U napisu ”Svjedočanstva o snazi nekadašnjih Ličana i Velebićana: ”Sedam je centi moga nositi””, izdvojio sam neka od svjedočanstava koja potkrijepljuju ovu tvrdnju. U ovaj napis uvrstio sam još nekoliko svjedočanstava koja ukazuju da su pojedini Ličani i Velebićani, kao i drugi ljudi s područja Dinarskoga gorja, nekoć bili daleko jači nego njihovi današnji potomci.
Slunjska frankopanska utvrda je od otužne i zapuštene ruševine u samo nekoliko godina došla na samo nekoliko koraka od vrhunske turističke atrakcije i primjera obnove povijesne baštine, za što odajem priznanje upravi Grada Slunja, Turističkoj zajednici i svim institucijama koje su pridonijele na bilo koji način.
Do poprišta bitke na Krbavskom polju, u kojoj su godine 1493. pod nevještim zapovjedništvom bana Emerika Derenčina poginuli brojni hrvatski plemići, došli smo sa sjevernog odvajanja obilaznice Udbine na staru cestu.
Naziv mjesta Severin (na Kupi) prvi puta nalazimo u knjizi ”Modruški urbar” iz 1486. godine, kneza Bernardina Frankopana, sina kneza Stjepana III., gospodara Modruša.
Nešto manje od pola sata bilo mi je potrebno za obilazak i slikanje nekad velebnog dvorca Erdödy u Jastrebarskom, sada potpuno zrelog za temeljitu rekonstrukciju. Godine nemara došle su na naplatu.
Krkavški menhir (* 1), poznat i pod nazivima Krkavški kamen ili Kamen Troglav je 2,5 metara visok grubo obrađen monolit (jednodjelni kamen) koji se nalazi blizu naselja Krkavče u dolini Dragonje u slovenskom dijelu Istre, nedaleko granice s Hrvatskom.
Malo je poznato da je arheolog, muzealac i numizmatičar Josip Brunšmid (1858-1929.), u vrijeme dok je bio upravitelj Arheološkog odjela Narodnog muzeja u Zagrebu, prvi profesor arheologije na Sveučilištu u Zagrebu te urednik ”Vjesnika Hrvatskoga arheološkoga društva”, vršio arheološka istraživanja i iskopavanja na području današnje općine Krnjak.
Poštovani pratitelji mrežnih stranica Budni div, pred Vama je uistinu tek djelić (pra)davnog graditeljskog umijeća s predajama ovjenčane planine Velebit. Priložene fotografije svjedoče o ostavštini suhozida i kamenih kuća zaselaka Ramići, Parići i Kneževići, u kojima danas veći dio godine više nema žive duše. Kneževići su već gotovo pola stoljeća pusti, zarasli u teško prohodnu šikaru i šumu. U Ramićima i Parićima tek ljeti oživi kuća, dvije, preuređene za prihvat izletnika. A oni gotovo bez iznimke žure osvojiti još pokoji velebitski vrh, nesvjesni da planina krije i veličanstveno građevinsko umijeće naših predaka.