O promašajima službene arheologije; tzv. “gradinska naselja“ koja to nisu

Na 250 metara n.v. nalazi se kula koja je okružena masivnim visokim suhozidom od blokova granita u dužini 220 metara. Glavni ulaz napravljen je od megalitskih blokova. Unutar zidina nema nikakvih tragova građevina za naseljenje, niti mogućnosti za tako nešto zbog stijenovitog područja, osim spomenute kule. Dakle, ono šta se primjećuje je da suhozid iz brončanog doba i dalje stoji, nije se urušio i nije postao nasip kako to maštaju arheolozi u pogledu naših gradina.

U sredini je kula osmatračnica koju nema niti jedna naša gradina. Znači, na prvi pogled, svi elementi gradinskog utvrđenja su tu, ali arheološki nalazi potvrđuju nešto drugo. Područje ispod stepenica kule tj. nuragha vodi do žrtvene jame u kojoj su otkriveni spaljeni ulomci kostiju i keramički komadići (kao i podno naših gradina).

Arheolozi su ovdje počeli kopati 1936. godine i pronašli su mali brončani kipić žene s amforom na glavi. Ovo važno otkriće omogućilo je arheolozima dataciju i da ga proglase mjestom na kojem su se obavljali sveti obredi štovanja vode. Dakle, primarna svrha ovog mjesta je obredna, riječ je o žrtvištu, kao što su se naše gradine smatrale do 1970-ih kao obredne gomile i žrtvišta.

Te zablude o gradinskim naseljima i utvrđenjima kreću od nekih arheologa, kao npr. Alojza Benca u djelu “Utvrđena ilirska naselja (I), Delmatske gradine”, u kojem je napisao puno nebuloza i netočnosti. Djelo je to koje uopće nije vrijedno čitati ni razmatrati. Takvi činovnici koji su zalutali u arheologiju, odveli su na krivi put sve buduće generacije arheologa. Ali i slobodne istraživače koji nisu svjesni kakve nebuloze o gradinskim naseljima šire po youtube-u, ali zadnje vrijeme i na javnoj televiziji, a o tome pričaju s ushićenjem kao da su nešto važno otkrili. Ustvari su zalutali te ljudima zamagljuju istinu, i na taj način ne doprinose, nego šire već usađene krive narative i shvaćanja ovih svetih ilirskih mjesta.

Nama je jako potrebno da dođemo do ispravnih uvida i shvaćanja, zašto su ove građevine služile, te zato ovom prilikom dajem ispravni uvid iz pera don Ante Škobalja, iz djela "Obredne gomile", objavljenog 1970. godine, kojeg Alojz Benac u svojoj knjizi nije htio niti spomenuti, a vidjet ćemo zašto:

“Gradine su različitih oblika. ... Taj raznoliki oblik gradina mora da ima svoj posebni smisao, ne samo s obzirom na svrhu, za koju su bile namijenjene, niti na položaj, dotično oblik tla, na kojem su podignute, nego i na vrijeme u kojem su podizane, i na narod, koji ih je podizao, to jest na njihovu pripadnost.

Prvi koji se počeo baviti istraživanjem bosansko-hercegovačkih gradina i gomila, bio je, kao što se često u arheologiji događa, jedan nestručnjak, amater, i to rudarski satnik Vaclav Radimsky. Skupa s njim radio je i poslje njegove smrti (god. 1894.) nastavio Franjo Fiala, a zatim dr Ćiro Truhelka, koji je o tim istraživanjima dao najbolji prikaz. Da su neke gradine bila žrtvišta, dade se zaključiti po velikom broju nadgrobnih gomila, koje se nalaze u njihovoj neposrednoj blizini. Kao na primjer, oko gradine Bukovine, Hreljin-grada, Vitnja, Mlađa, Komina, u Bjelosalićima itd.

Tu povezanost nekropola i gradina istakao je već Franjo Fijala, tvrdeći, da su grobišta tako smještena oko gradina, te se mora uzeti, da njima i pripadaju. Dosljedno tome treba priznati i to, da te gradine nisu bile naselja, nego žrtvišta i da se radi toga nalaze oko njih stara groblja (nekropole s gomilama), kao što se i sadašnja groblja nalaze oko mjesta, koja su određena za vjerske obrede. Za jednu od takvih gradina, koja je imala oblik elipse i u čijoj se jednoj strani našlo 7 kostura, položenih glavom prema zapadu, Fijala zaključuje, da je cijeli taj nasip podignut u bogoštovne svrhe. Za potvrdu tome navodi i mišljenje Reinacha, koji je utvrdio, da su ukopne nekropole rogatačkog kotara, koje su u literaturi uvedene pod imenom “glasinačke gomile“, u stvari bile “campus sanctus“ više ilirskih plemena, a gradine da su bile žrtvišta.

Na gradini Čungar, kod Cazina, iskopan je prokop 31 x 3 m u nasipu, za koji se do tada mislilo da je tako zvani “limitni tumulus”, to jest bedem, koji je zaštićivao i dijelio zauzeti utvrđeni prostor od ravnog sedla brda, na čijem se ispruženom kraju (lingveti) nalazila gradina. U tome su prokopu naišli na hrpu paljevine (kostura), dugu 12 m, a debelu oko 1 m. Nasip je nabacan nad paljevinom neposredno nakom spaljivanja, jer su donji slojevi nasipa nađeni ispečeni od žara.“.

Nakon ovog izlaganja moramo se zapitati zašto su ove gradine u novijoj arheologiji počeli nazivati obrambenim ili gradinskim naseljima kada za takve tvrdnje ne postoji niti jedan dokaz na terenu, kada prostor koji gradinski nasipi opasavaju je teško prohodan krš i kamenjar, a negdje je i ravan plato na kojem nema nikakvih tragova života, nikakvih ostatka građevina.

A oni suhozidi koji naziru ispod nekih nasipa su ustvari ograđene grobnice kakve se i nalaze ispod humaka. I tko bi živio na takvim mjestima na vjetrometini i bez izvora vode, a u podnožju imaš plodne doline i izvore vode, što je najapsurdnije, tko je u povijesti ikad pravio obrambene bedeme od nasipa, gdje je tu zaštita? Zar naše ilirske pretke smatramo glupim narodom koji nije bio sposoban napraviti obrambene zidine nego ih je ovako nasipavao u gomilu? Jesu li neki svjesni šta pišu i govore? Očito nisu.

Što se na taj način skriva o gradinama, drevni ilirski kult i pravjera, biblijska zemlja? Ovakav ateistički način shvaćanja i istraživanja prapovijesti i antike je potpuno pogrešan. U arhajskom dobu je apsolutno svaka aktivnost bila obred, čitav život, sve u njemu je imalo višu svrhu, čitav život je bio posvećen, ništa u ljudskoj egzistenciji nije bilo profano, za razliku od danas kad je sve tako i zato današnji čovjek ne može shvatiti antiku niti u što gleda, jer je odgojen ateistički, biće posve potonulo u materiju. I mračna strana nastoji stvoriti takvog antiduhovnog ateističkog čovjeka, znači uništiti božje djelo i misao - servisna ekonomija, trijumf Ahrimana.