Narodne predaje o divovima na Pelješcu: "Rađali se s rogovima"

Zapise je zabilježila etnografkinja Maja Bošković - Stulli (1922-2012.) s Instituta za narodnu umjetnost iz Zagreba, zaslužna za prikupljanje još nekih predaja o divovima na području Hrvatske. Prva predaja iz spomenutoga rukopisa (pod brojem 38), koji se čuva u Institutu za etnologiju i folkloristiku (IEF) iz Zagreba (* 1), sljedniku Instituta za narodnu umjetnost, potječe iz Opuzena. Gradić je smješten na ušću (delti) Neretve, na mjestu gdje se od glavnog toka rijeke (Velika Neretva) odvaja ka jugu sporedni tok (Mala Neretva), svega oko 9 kilometara od Jadranskoga mora.

Maja Bošković - Stulli predaju je pribilježila 20. rujna 1956. godine. Kazivačice su bile 60-godišnja Mila Mihaljević i 39-godišnja Marija Vitanović. Opuzenske žene istraživačici usmene književnosti ispričale su: "Ti džini su prije živili, to su bili veliki, strašni ljudi. Da su jendečili u Jasenskon ispod naše tvornice i našli su veliku žaru zemljanu i u žari češalj i ogledalo i čim je došao na zrak, da se sve raspalo. Onda su našli košćurina, šjuka, ali to je strahota vidit koliko je to veliko. To su kazali da su šjuki od džina.".

Stanovnice Opuzena navele su da su njihovi sumještani našli "košćurina, šjuka" u predjelu koji se zove Jasenska. Riječ šjuk, kako je u osvrtu na predaju zapisala Maja Bošković - Stulli, odnosi se na kost noge ili ruke. Jasenska je predio Opuzena sjeverozapadno od gradskog središta (naziv četvrti čuva Jasenska ulica). Tvornica u čijoj blizini je, po priči kazivačica, pronađen grob sa žarom, a potom i grobnica s kostima, zacijelo je bila tvornica koja se od 1951. godine razvila iz manjega pogona za proizvodnju prerađevina od voća i povrća, čiji počeci sežu u 1934. godinu. Ta tvornica postala je jezgrom Poljoprivredno-industrijskog kombinata (PIK) "Neretva", osnovanog 1959. godine (poduzeće je završilo u stečaju 1999.).

Iz iskaza Opuzenki doznajemo i da su grobovi pronađeni tijekom jendečenja, oblika melioracije u dolini Neretve kojom su stanovnici močvarno tlo pretvarali u obradivu površinu (* 2). Žene nisu rekle kada je došlo do toga otkrića, no ono se sigurno zbilo u prvoj polovici 20. stoljeća, kada se u delti Neretve provodilo jendečenje. Moguće je da su predmeti i kosti iskopani negdje prvih godina nakon Drugoga svjetskog rata, kada je u predjelu Jasenska već počela preobrazba pogona za preradu voća i povrća u buduću tvornicu PIK-a "Neretva". Kazivačice nisu veličinu pronađenih kostiju usporedile s dijelom tijela suvremenika, već su njihovu golemost naglasile riječima da "je strahota vidit koliko je to veliko". Kazivanje upućuje da su žitelji doline Neretve takve nalaze pripisivali džinima, kako su zvali drevne divove. Moguće je da naziv džini ima isti korijen kao i, primjerice, naziv gidi (đidi) za divove u Bukovici Dalmatinskoj ili, pak, naziv židi za divove u Istri (* 3).

Prije boravka u dolini Neretve, Maja Bošković - Stulli je istražujući usmenu književnost juga Hrvatske posjetila poluotok Pelješac. Tamo je čula dvije neobične predaje o rogatim ljudima, što naglašava u uvodnom dijelu rukopisa ”Folklorna građa Pelješca i Neretve”: "Zanimljiva tradicija o rogatim glavama / tekst br. 39, 40 / ima paralelu u Poljicima / ZNŽO X / 1905, str. 225 /.". Predaje o ljudima s rogatim glavama koje je čula na Pelješcu etnografkinja je, naime, usporedila sa zapisom svećanika i etnografa Frane Ivaniševića o nalazima rogatih lubanja iz Poljica (* 4).

Prva predaja s Pelješca (broj 39), iz općine Janjina, potječe iz sela Sreser. Maja Bošković - Stulli zabilježila ju je 15. rujna 1956. godine. Kazivačica Mare Perčević, rođena 1883. godine, ispričala joj je:

"Rogonjeva njiva tamo na Kraju zove se po tome da su bili rogati judi. Kažu da su nahodili glava rogatih kad su kopali kosture, od telesine ljudske, ne životinje.

Govorili da su bili jaki judi i da je jedna žena donila korito na glavi predući kudiju. Bit će korito jedno tri kvintala i više. Da su rogate bile žene i da su zato bile snažne.".

Selo Sreser malo je lučko naselje smješteno u središnjem dijelu poluotoka, oko 3 kilometra sjeverno od naselja Janjina, a okrenuto je ka delti Neretve. Prema kazivačici, na jednom tamošnjem polju pronađeni su ljudski kosturi s rogatim lubanjama. Ti su kosturi potjecali, rekla je, od "jaki judi". Seljanka je posebice naglasila snagu rogatih žena, dapače je istaknula da su bile snažne upravo stoga što su imale rogove. U predaji Mare Perčević div(kinj)a je nosila težak teret na glavi usput "predući kudiju (kudjelja ili konoplja, nap. pis.)". Predaje o ženama divovima koje nose građevne ulomke na glavi, pri tome predući, česte su u gotovo svim dinarskim krajevima. U ovoj predaji iz Sresera div(kinj)a je na glavi nosila kameno korito za napajanje ovaca teško najmanje "tri kvintala". Rogata  drevna div(kinj)a s Pelješca nosila je na glavi, dakle, teret težak više od 300 kilograma (* 5).

I druga predaja s Pelješca (broj 40), koju je 17. rujna 1956. godine zapisala Maja Bošković - Stulli, svjedoči o nekadašnjem obitavanju rogatih ljudi na tome poluotoku. Izrekla ju je 61-godišnja Mare Urlić iz sela - lučice Drače, koje također pripada općini Janjina. Ovo selo smješteno je oko 2 kilometra sjeverno od naselja Janjina, a kao i susjedni Sreser okrenuto je ka delti Neretve. Kazivačica je predaju priopćila u samo dvije kratke rečenice:

"Nekada stari judi rađali se s rogovima. I ovde i u Podgori sam to čula.".

Premda izuzetno kratka, njezina predaja značajna je jer ukazuje na to da su se u davnoj prošlosti neki ljudi, ili pripadnici vrste bliske ljudima, rađali rogati. Iako se takav iskaz danas čini u najmanju ruku čudesnim, ipak se i u njemu može sakrivati makar zrnce povijesne istine. Podsjećam na razmjerno rijetke nalaze izduženih lubanja, u vezi s kojima je zadnjih godina sve više propitivanja oko toga potječu li od ljudi (i ako da, koji su sve mogući razlozi njihove izobličenosti) ili možda čak od nekog drugog oblika života. Rogati ljudi ili bića slična ljudima ne zaslužuju da ih se odbaci kao živuću pojavnost, svakako ne bez utvrđivanja i provjere svih činjenica koje mogu ići u prilog ili protiv takve tvrdnje (* 6).

Kazivačica je, rekavši da su "Nekada stari judi rađali se s rogovima", napomenula da je takvo predanje čula ne samo na Pelješcu, već i u Podgori. Mara Urlić, djevojačkog prezimena Miličić, rodom je, naime, bila iz zaselka Vruja (Vrulja), smještenog u blizini Jadranske magistrale, oko kilometar jugoistočno od gradića Podgore u Makarskome primorju.

Neobjavljeni zapisi Maje Bošković - Stulli od prije gotovo sedam desetljeća, pohranjeni pod naslovom ”Folklorna građa Pelješca i Neretve”, sadrže svjedočanstva očuvana kroz narodne predaje, kao i popratne bilješke etnografkinje, koji ukazuju na davno postojanje divova, ili divovima ili ljudima srodnih bića, čije su istaknuto obilježje bile rogate glave, i to na čak tri prostora u Dalmaciji: poluotoka Pelješca, Makarskoga Primorja i Poljica.