Vinko Klarić: ”Mi smo jedan narod”

Vinko Klarić je ”nezavisni istraživač istorije, narodnih predanja, filologije i praistorijske megalitske kulture i stećaka ...”. Zajedno s Domagojem Nikolićem, koautor je članaka ”O našim starim povjesničarima” i ”Iliri, stećci i naša prava povijest” o praistorijskom poreklu stećaka, kao i autor članka o izgubljenom delu Konstantina Porfirogineta ”Savezi, prava i društva Rimskog carstva” iz 959. godine.

Za sebe tvrdi da je ”pronašao brojne dokaze o podvali o doseljenju Slavena, o našem ilirskom kontinuitetu, o prapovijesnom porijeklu stećaka; od znanstvenih tvrdnji i zaključaka starih istraživača, geologa, arheologa i povjesničara iz XIX i s početka XX stoljeća do otkrića prikaza ratnika na stećku sa ilirskom kacigom sa perjanicom ...”.

”U današnje vreme”, smatra Vinko Klarić, ”prosvjeta potpomognuta internetom je demokratizirala znanje i time je konačno ukinut monopol institucija i omogućena interakcija i dijalog. Time smo prestali biti pačja škola i poslušne ovce, a dobili mogućnost biti angažirani građani ... kritičko preispitivanje institucionalnog znanja otkriva pogubne ideološke narative u svim domenama i zato već jednom trebamo početi razgovarati o činjenicama, a ne o ljudima i titulama. Ne postoji ni jedan filozofski ili politički razlog da to ne bude tako i da znanstvene institucije ne polažu nama račune svog rada.”.

Nad: Slavonski pisac Matija Antun Reljković (1732-1798.) autor je uporedne gramatike slavonskog i nemačkog (”Nova Slavonska, i Nimacska Grammatika”, 1767.), koja se danas proglašava za gramatiku hrvatskog jezika, iako sam autor naglašava da je reč o gramatici slavonskog jezika (dok se hrvatski govori u susednoj Hrvatskoj)?

Rijetko se njegova gramatika naziva hrvatskom, kao šta se rijetko njegova gramatika spominje upravo zbog nepoželjnog konteksta u samom uvodu gramatike: Iliri jednako Slovinci (Slaveni). Isto je u njegovoj drugoj knjizi ”Satir iliti divji čovik”, koja je također ostavljena podalje od šire javnosti. A za nas taj kontekst čija je gramatika to jest čiji je to jezik, srpski, hrvatski ili bosanski, uopće nije bitan, jer bi morali već jednom dobaciti preko ograničenja primitivnog etnovanja. Dakle, to je sve naše, ilirsko. Zbog naših svađa oko imena jezika i naroda gubimo iz vida bitne stvari i suštinu, vrtimo se u krugu zlobnih i sitničavih neslaganja što, na koncu, posve logično, dovodi do pogubnih bratoubilačkih ratova. Reljković je stavljen u hrvatski kontekst iz političkih razloga. Naime, Slavonija je, nakon zabrane ilirskog imena i propasti ilirskog pokreta, prihvatila hrvatsko ime ponajviše stoga da se zajedničkim snagama lakše obrani od mađarizacije i time sačuva opstojnost (ilirskog tj. slavenskog) naroda i njegove kulture i jezika na tom prostoru. Zbog toga slavonski književnici prelaze pod hrvatski kišobran. Upravo prvu liniju obrane protiv mađarizacije Slavena činili su hrvatski i slavonski ilirci, koji su bili itekako jugoslavenski nastrojeni. To ilirstvo / slovinstvo, odnosno jugoslavenstvo, lako je uočiti u oba Reljkovićeva djela.

Međutim, politički slijepci zbog svojih mitomanija i vjerskih nacionalizama ne vide suštinu, jer u svemu samo traže svoj zamišljeni, srpski, hrvatski ili bošnjački kontekst. Njih nije briga što Reljković smatra da je naš jezik isti antički ilirski, da su Slavonci, Dalmatinci, Hrvati, Srbi, Bošnjaci samo lokalni nazivi za jedan te isti ilirski narod, zatim da je ime slovinsko starije od ilirskog, da je Aleksandar Makedonski slavenskog roda, da spominje njegovu pismenu povlasticu Slavenima za ratne zasluge što je vjerojatno prvi i najstariji spomen slavenskog imena iz IV. stoljeća pr. n. e. na grčkom originalu, čiji je zapis, kako nas izvješćuje Mauro Orbini, pronađen nakon mnogih stoljeća u jednoj konstantinopoljskoj knjižnici, pa i to da su Vandali Slaveni, a ne Germani, kako nas danas uvjeravaju itd. Reljković je povijest izučavao upravo kod Germana, ali na to se nitko ne obazire, kao što gotovo nitko ne čita njegove stihove u djelu ”Satir iliti divji čovik”, jer je slijepcima samo važno čija je to gramatika, naša ili njihova ...

Nad: Da, u njegovom ”Satiru” inače nalazimo i sledeće stihove: “O Slavonče! ti se vrlo varaš, koji god mi tako odgovaraš. Vaši stari jesu knjigu znali, srpski štili, a srpski pisali …”?

Zanimljivo pitanje ... Kako to Reljković u svojim djelima o svojoj pripadnosti i o svom jeziku koristi izričito slavonski i ilirski naziv i kako se za taj prostor oduvijek vezuje slavensko / slavonsko / slovinsko / panonsko ime, ali neki će se zalijepiti samo na te stihove, a ovo prvo će anulirati, jer ne razumiju kontekst i povijest Slavonije. A riječ je o tome da nam Reljković govori da su Slavonci pisali i štili (čitali) ćirilicu. Naime, prije nego što je Austrija uvela škole u Slavoniju, u njoj se pisalo ćirilicom, i to zapadnim tipom ćirilice, to jest onim kojeg u novije vrijeme nazivamo bosančicom. Dakle, to je srednjovjekovno pismo, koje je morfološki, grafijski i ortografski prijelaz iz grčkog pisma u glagoljicu. Ono se negdje naziva sarpskim, to jest srpskim, kao kod glagoljaša fra Antuna Depopea iz XVII. stoljeća sa otoka Krka, a negdje, kao kod splitskog plemića Dominika Papalića, koji je živio na prijelazu XV. u XVI. st., harvackim pismom. Dakle, kod nas u prošlosti je sve to isto, i stari pisci nemaju problema s time kako pismo i narod nazivaju, za razliku od nas danas. To su stranci puno bolje shvatili od nas. Dosta je pročitati knjigu Johna Finea ”When Ethnicity Did Not Matter in the Balkans” i sve je jasno, ali to kod nas malo tko čita, jer ne tražimo činjenice, već afirmacije svojih kvazi-etničkih frustracija.

Nad: O kakvim to knjigama iz davnina govori Reljković? Odakle Reljković zna da je naš jezik antički ilirski, a da je Aleksandar Makedonski bio Sloven?

Reljković samo nastavlja našu staru pisanu tradiciju u kojoj je neosporno da su antički Iliri i Makedonci slavenskog roda i jezika. A kojem bi drugom narodu uopće pripadali? Pa nitko na našim prostorima nije zapisao zadnjih 2.000 godina nekakav neslavenski narod, od početka do kraja srednjeg vijeka u rimskim, bizantskim i našim domaćim izvorima nema spomena o nekakvoj neslavenskoj populaciji koja egzistira skupa s doseljenom slavenskom populacijom na prostoru Ilirije, niti ima ikakvih tragova nekakvih neslavenskih Ilira. Svuda po našim vrletima i planinskim zabitima nalazimo samo slavenski živalj, od Alpa do Egeja. U primorju, doduše, nalazimo stanovništvo dijelom romanizirano tijekom 500 godina rimske vlasti to jest stanovništvo koje u većini, uz materinji slavenski, koristi latinski, jer pripada kulturnom krugu gdje je to ”lingua franca“. Dakle, ne samo što imamo latinski i slavenski tabor u istom narodu, već imamo pisanu i govornu latinsku tradiciju u samih primorskih Slavena, što je više nego dokaz kontinuiteta Ilira.

Što se tiče Makedonaca, poznato je da ih stari izvori smatraju narodom koji je najsrodniji ilirskom, nazivaju ih, kao i Ilire, barbarima i odvajaju ih od Grka, a opet u ranom srednjem vijeku imamo Slavene barbare to jest isti kontinuitet. Prema tome, Aleksandar Makedonski je slavenskog porijekla ne samo zbog toga, već nam isto tvrde naši stari povjesničari Pribojević, Orbini, ali i Jeremija Rus, koji u "Moskovskom ljetopisu" 1227. godine piše da su Rusi istog jezika kao i antički Makedonci. On piše da, ako je Aleksandrov otac kralj Filip makedonskog roda, onda je i njegov sin Aleksandar Veliki slavenskog roda. U prilog tome imamo sjajan prikaz Kvinta Kurcija Rufa u ”Povijesti Aleksandra Velikog”, u poglavlju o suđenju Filoti, gdje se jasno razlikuje makedonski od grčkog jezika to jest od koine (zajedničkog) ”lingua franca“ jezika za sporazumijevanje i da taj materinji jezik Makedonaca nije bio razumljiv čitavoj Aleksandrovoj vojsci, koja je bila sastavljena od Grka i drugih naroda: ”Naime, kad Aleksandar reče Filotu, sinu Parmenionovu, da ima određenu stvar izložiti pred mnoštvom, preporuči mu se riječima: ”Filote, Makedonci te moraju razumjeti, stoga te molim da im se obratiš na svom materinjem jeziku”. Filot ne htje tako učiniti, jer da ga ne bi svi razumjeli. Aleksandar ustvrdi da Filotu bijaše mrzak njegov vlastiti materinji jezik.“. Eto jedan od brojnih primjera: kada se naš narod otisne u tuđinu, prihvati strani jezik i odnarodi se, premda se to odnarođivanje događalo također u vlastitom zavičaju. Ali, nije se događalo samo odnarođivanje, već i asimilacija došljaka u naš korpus: brojni Talijani, Nijemci, Česi, Mađari su itekako asimilirani u naš jezik i kulturu.

Nad: Sporno je i postojanje ”Panonske Hrvatske”. Ovaj naziv nije potkrepljen nikakvim primarnim istorijskim izvorima. Ipak, on se ustalio u domaćoj i delom stranoj literaturi. Prema nekim tumačenjima, to je rezultat ”političkih kompromisa u okviru jugoslovenske zajednice”?

Točno, sam naziv nije potkrijepljen niti jednim izvorom. To je obična pretpostavka, koju su ideološki formulirali nekih hrvatski povjesničari koji su se među prvima školovali u Beču i, malo-pomalo, kroz knjige, znanstvene radove i školske udžbenike, u beskonačnoj refleksiji znanstvenih radova, to se proširilo, kao i samo doseljenje Slavena. Valja reći da je ta teza nastala kao refleks opravdanog otpora mađarizaciji u Hrvatskoj, no to je već druga tema. Međutim, veze Hrvatske i Panonije, odnosno Slavonije, postoje. Na primjer, u prijepisu najstarije poljske kronike iz druge polovine XIII. stoljeća ”Kronika Lechitów i Polaków”, priređivači tog djela 1822. godine nam donose stare rukopise iz XIII. ili XIV. stoljeća, koje je našao Konstantin Švindžinski (Konstantyn Świdzińskie) (1793-1855.), poljski bibliotekar i sakupljač, gdje piše kako se dio Rusa iliti Sarmata htio vratiti u zemlju svojih predaka Hrvatsku i Panoniju, ali su im se na putu ispriječili Ugari koji su osvojili Panoniju. To može biti ona Hrvatska u Panoniji koju nekoliko puta spominje ruski ljetopisac Nestor u XI. stoljeću, ili ona Hrvatska iz koje su se iselili Čeh i Leh sa svojim narodom u VII. stoljeću, prema starim češkim, ali i našim kronikama, gdje vidimo da se po raznim našim kronikama i leksikonima Hrvatska smješta u Panoniju, koja se, po njima, nekad prostirala i do Cetine. Međutim, za tu seobu Leha u već spomenutoj poljskoj kronici iz XIII. stoljeća, sam autor Godžislav Baško (Godzisław Baszko) tvrdi da je došla iz Panonije i stavlja je duboku u antiku, zbog čega se ta kronika osporava od poljskih historiografa od početka XX. stoljeća, kao i sve kod nas od naših starih povijesnih djela i dokumenata. Po Bašku su Panonija i Podunavlje majka Slavena, a u taj slavenski kontekst ulazi i antička Dalmacija, koja se vezuje za Slavoniju i Hrvatsku najmanje od srednjeg vijeka. Na primjer, postoji Herceg Andrija (1192-1211.), ban Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, koji je prvi samostalno kovao svoj novac na našim prostorima, prije Šubića, Nemanjića i Kotromanića. Tu je i zanimljivost da na prostoru Slavonije u antici Plinije bilježi ilirsko pleme Arivates, a pošto Latini ne izgovaraju ”h“ i nekoliko suglasnika zaredom, pa između njih stavljaju samoglasnike zbog lakšeg izgovora, čudi me kako panonske (H)arivatese nitko nije povezao sa Harvatima, to jest Hrvatima / Horvatima, nego traže po dalekoj Aziji neke Hrvate. Također se kod službenih historičara etimologija tog imena ne povezuje s gorama, jer zbog fonetske promjene iz ”g” u ”h” neki Slaveni izgovaraju umjesto gore - hora, dakle, to su brđani, gorštaci, kao što se na mnogo mjesta po Hrvatskoj, Sloveniji i ostalim slavenskim zemljama ime Horvati u predajama povezuje s gorskim narodom. Prema tome, to mogu biti i Srbi, gdje je također bilo prezimena Horvati, pa nije ništa čudno kad nalazimo kod starih izvora "Narod Srba, koje zovu i Hrvatima" (Skilica) ili "Narod Hrvata, koje neki zovu i Srbima" (Zonara), ili kod Orbinija: ”... Hrvatsku, koji drugi zovu Raškom ...”.

Također, na istom mjestu kod Plinija nitko nije povezao panonske Serrapile sa Srbima (Serr(a)p(b)i(li) - Serbi), niti sa ilirskim Tribalima, dok se u starim izvorima i kraljevskim naslovima Srbi povezuju sa Tribalima, kao što u grbovniku Ulriha Rihentalsa (1360-1437.) ”Chronik des Konstanzer Konzils” grb Srbije je grb Tribala, čije ilirsko ime potiče iz slavenskog korijena Tr b, Treb, Trib, po trebištu - staroslavenskim žrtvenicima i mjestima zaklinjanja, što je u starih Srba bilo jako rašireno.

Isto tako, u rimsko doba usred Bosne imamo i naziv ”Bassania“. Znači, ako imamo dokaze našeg kontinuiteta u svim pogledima, logično je da etimologiju današnjih imena vučemo kroz antičko ilirsko nazivlje, ali se na to nitko ne obazire, kao ni na to što nalazimo mnoga antička imena koja su očigledno slavenska: Carna, Pleva, Bistrica, Drava, Sava, Barzava, Sarbac, Sisak, Promona, Alvona, Senia, Jadera, Rataneum, Bilazora, Zagora, Tristolus, Ciabrus, Ochra, Dardani, Triballi, Grabaei, Pirusta i druga.

Nad: Bartul Kašić (1575-1650.) autor je ”prve gramatike hrvatskog jezika” - tako je barem zvanično. On je bio čakavac s ostrva Pag, ali je kao osnovu uzeo štokavsko narečje, kao ”lingua communis” za slovenske narode, balkanske Slovene, koji žive u Iliriji. Naslov njegovog dela je ”Institutiones linguae Illyricae”, a štampano je 1604. u Rimu. Vi tvrdite da je proglašavanje njegovog dela za ”gramatiku hrvatskog jezika” besprimerni falsifikat. Na osnovu čega donosite takav zaključak?

Ne tvrdimo da je to falsificiranje koliko oduzimanje prava na to Kašićevo djelo svim drugim južnim Slavenima, za koje je on to djelo stvorio i naslovio, i stavljanje tog djela u izričito hrvatski kontekst, ponovo iz političkih razloga. Kašićev kontekst je posve jasno ilirski / slovinski te, gledano iz današnje perspektive, jugoslavenski. Zapravo, od strane Vatikana Kašiću je dan zadatak stvaranja ilirskog riječnika i gramatike kao temeljnog priručnika za buduće isusovačke misionare po ilirskim zemljama, ”kako bi mogli lako naučiti jezik puka koji im je dodijeljen na duhovnu skrb”.

Naime, sam Kašić je u svojim misijskim putovanjima obišao sve naše krajeve; Dalmaciju, Hrvatsku, Slavoniju, Ugarsku, Srbiju, Bosnu i Dubrovačku republiku, mogao se upoznati sa svim našim govorima i odabrati najbolji ilirski ”lingua franca”, i tako je odabran čakavsko-štokavski govor, a sam Vuk Stefan Karadžić, za kojeg možemo reći da je Kašićev nasljednik, zaključio je da su čakavski i štokavski najbliži govori, doslovno jedan te isti jezik. Inače, u prošlosti čakavski i ikavski govor nije bio vezan samo sa Dalmaciju i otoke, čakavštine je bilo i u Bosni, a ikavice i ijekavice od Dalmacije, Crne Gore, Bosne, Slavonije do Srbije ... I u srcu Srbije bilo je donedavno ikavskog i ijekavskog govora, koji su lingvističkim diktatom toliko potisnuti da ih više zapravo i nema.

Nad: Kašić, koji je svoj jezik nazivao ”ilirskim” (a ne hrvatskim), autor je i prevoda ”Biblije”, koji nije objavljen. Šta se dogodilo s Kašićevim prevodom?

Kašić je napravio prvi prijevod ”Biblije” na ilirski jezik, ali njeno objavljivanje je onemogućeno zbog protivljenja Kongregacije za širenje vjere, a otpori su ponajviše dolazili od naših učenjaka (npr. Ivana Tomka Mrnavića), koji su htjeli zadržati svoj čakavski ili neki drugi vernakular u opticaju umjesto Kačićeve štokavštine. Dakle, u centru zavrzlame ponovo je naša nesloga. Pretisak knjige je objavljen tek 2000. u Njemačkoj. O bogatstvu jezika kojim se služio, ali i kao svjedočanstvo nejasne pozadine njegovih izvora (možda su mu bile dostupne glagoljaške ”Biblije”), neka posvjedoči činjenica da njegov prijevod ”Biblije”, to jest onaj dio koji je sačuvan, ima preko 20.000 različitih riječi, dakle, mnogo više od hebrejskog originala (ako je to uopće original, jer smo stanovišta da je iščezla starocrkvenoslavenska ”Biblija” najbliže onom što možemo smatrati originalom). Za usporedbu, čitava ”Biblija” kralja James-a, temeljac modernog engleskoj jezika, ima 12.143 riječi.

Nad: Dubrovčanin Mavro Orbin, koga ste pomenuli, autor je dela ”Kraljevstvo Slovena”. Njegova istorija Slovena se sasvim razlikuje od one zvanične. Iliri, Tračani, Sarmati, Skiti, Goti, Vandali i Avari su za njega jedan te isti narod: Sloveni. To je od pamtiveka autohtono stanovništvo Evrope sve do Skandinavije?

Nevjerojatna zla sudbina se desila slavnom Orbinijevom djelu ”Kraljevstvo Slavena” proteklih 150 godina. Od najvažnijeg i najcitiranijeg povijesnog djela za domaće povjesničare i književnike od XVII. do XIX. stoljeća, njegovo djelo je odbačeno, danas se smatra nevažnim i nepouzdanim, a ustvari je postalo nepoželjno zbog novoutvrđenih povijesnih koncepata i dogmi sredinom XIX. stoljeća. On je žrtva politike germanskih centara moći, sa ciljem slabljenja kulturološkog utjecaja Slavena, njihove asimilacije i odnarođivanja. U tome im je pomogla naša domaća malograđanština, koja u stranim interesima vidi priliku za međusobne obračune, bolji položaj i osobnu korist. Oni se tada priključuju prvim studijima historiografije u Beču, da bi došli do plaćenog zanimanja ”povjesničar”, koje je do tada bilo slobodno zvanje i poziv da se zabilježi i njeguje povijest svoga naroda.

Ali tada bečki studij postaje uvjet i pravo za bavljenjem poviješću, koja se tada oblikuje od strane imperijalističkih sila s kojom žele doći do nekih tzv. povijesnih prava na teritorije kojima žele zavladati. Upravo zbog toga Orbinijevo ”Kraljevstvo Slavena” postalo je smetnja već u ranijoj eri germanizacije, odnosno u ekspanziji švedskog, njemačkog i austrijskog carstva, ali i mletačkih aspiracija prema našima zemljama. A kako smanjiti utjecaj Slavena, nego prvo preko povijesnih prava, koje treba skrojiti po svojim željama, krenuvši prvo od toga da se ”dokazuje” da su Slaveni doseljenici i, prema tome, nemaju prava na ove zemlje, i onda krenuti u procese germanizacije i romanizacije ilirskih i općenito slavenskih domorodaca u Europi. Pri tome se nisu ni libili krivotvoriti porijeklo slavenskih Gota, koji tada po njima postadoše Germani, što znači da su oni historijski vladari Slavena i nasljednici Rimskog carstva (zbog rodbinskih veza gotskih kraljeva i rimskih carskih porodica), pa otud nazivi njemački Treći Rajh i Österreich za Austriju (čitaj: Istočno ”Rimsko” carstvo). U takvu germansku imperijalističku politiku Orbini i njegovo djelo se nisu uklapali. Danas je Orbini stavljen u kontekst nekritičnog historičara zbog navodno pogrešnog stajališta Iliri jednako Slaveni, pa onda ni njegovo djelo ne treba uzeti ozbiljno, niti ga izučavati. On je sveden na patetični kulturni spomenik, iako je prošao brojne domaće i strane knjižnice, te bio 450 godina bliže izvoru nego mi. U samom djelu on navodi mnogo starih historika i kroničara do kojih mi danas više i ne možemo doći. To sve pokazuje konfuznu, jadnu i izdajničku historijsku nauku na čitavom prostoru Jugoslavije.

Za nas i ostale Slavene Orbini navodi i donosi mnoge zanimljive, vrlo važne stvari, od kojih ćemo izdvojiti sljedeće misli:

- Tračani i Iliri pripadaju jedinstvenoj slavenskoj naciji, a slavenskom rodu i jeziku također pripadaju i Sarmati, Skiti, Geti, antički Makedonci, Amazonke, Dačani, Tribali, Markomani, Vandali, Veneti, Ostrogoti, Vizigoti, Goti, Avari, ...

- Navodi povlasticu Aleksandra Makedonskog Slavenima kao prvi spomen slavenskog imena iz IV. stoljeća pr. n. e, koju je preveo sa grčkog originala pronađenog u konstantinopoljskoj knjižnici, a kasnije u tekstu spominje drugi primjerak iste Aleksandrove povlastice. Orbini je povlasticu već zapisao u svoje netiskano djelo prije saznanja o poljskom primjerku, za kojeg doznaje od poljskog kolege i historika Kristofera Varševickog (Christopher Warszewicki).

- Donosi nam zapis Jeremija Rusa, koji u Moskovskom ljetopisu tvrdi da je pronašao zapis na kamenu u zemlji Markomana koji dokazuje da su Markomani Slaveni, što je suprotno od službenih tvrdnji da su Markomani germansko pleme. Natpis na slavenskom, preveden na naš jezik, glasi: ”Ovaj je kamen postavljen u znak mira, iz Krakova nas Markomana i braće Slavena, nakon godina ratovanja našeg ... nek Markoman prođe, ni Slaven ... kamen ... pokoj ... u vijeke vjekova ...”.

- Po moravskom povjesničaru Janu Dubravijusu navodi ilirsko porijeklo Čeha i Leha, koji su iz Hrvatske u VII. stoljeću došli na prostor današnje Češke i Poljske, te zavladali slavenskim plemenima koje su tu zatekli, što je suprotno Porfirogenetovim zapisima o doseljenju ovamo u VII. stoljeću. Također, moramo napomenuti da su bohemski vladari VII. i VIII. stoljeća, potomci kralja Čeha, imali naziv ”gotski” ...

- Orbin piše o Avarima u doba rimskog cara Justinijana, srodnim Slavenima, koji su nakon pljačkaških pohoda po Trakiji hametice uništeni od Bugara. Drugi dio Avara 577. je pustošio Panoniju, te su stigli do Dalmacije, ali im ne pripisuje uništenje grada Salone i okolnih dalmatinskih gradova, nego to stavlja na dušu slavenskim Gotima. Također, piše o prijateljstvu Avara sa Dalmatincima, kojima su pomogli u borbi protiv Sasa. Malo kasnije, to jest 617. godine, Avare (lat. avarus, avaritia - pohlepan, gramžljiv) su zbog teroriziranja i pljačke u Panoniji potukli Slaveni. Avari su do 643. potpuno uništeni u Panoniji, te su se povukli u Bavarsku, a do početka IX. stoljeća, opet zbog istih razloga i pritiska Slavena, Avari su napustili Bavarsku, koju su držali u vlasti i naposljetku su, u povlačenju kroz Panoniju, od Slavena potučeni zajedno s ostacima Huna. Orbin je ove tvrdnje potkrijepio izvorima, i to ruši sve današnje ustaljene teze o Avarima, i što dokazuje da su poglavlja o Avarima i doseljenju u DAI-ju podvala.

- Donio je talijanski prijevod ”Ljetopisa popa Dukljanina”, koji je nastao na temelju narodnog dokumenta koji se prenosio do njegovog vremena, a koji je tek tada u kompletnom izdanju postao dostupan široj javnosti, premda smo imali dijelove dokumenta kod dubrovačkog historika Ludovika Crijevića Tuberona (1459-1527.), koji se u svojim djelima izravno pozivao na ”Sclavorum Regnum” Popa Dukljanina.

Dvije godine nakon objavljivanja ”Kraljevstva Slavena”, zbog Orbinovog pozivanja na tzv. heretičke pisce, te na srpske i bugarske tzv. shizmatike, djelo ”Il Regno degli Slavi” je 1603. u Rimu od strane inkvizicije stavljeno na ”Index librorum prohibitorum”, dakle na popis zabranjenih knjiga, uz napomenu da zabrana vrijedi ”dok se ne pročisti od sumnjivih (krivovjerskih) autora kojima je djelo protkano”. Kada je iz njegovog djela uklonjen spomen određenih izvora, ali ne i sadržaj kojeg stavlja u tekst, knjiga ponovo postaje dostupna, a na nju se poziva većina naših domaćih historičara i književnika od XVII. do XIX. stoljeća, to jest svi osim Ivana Lučića Trogiranina, koji ga u startu odbacuje. Godine 1680. svjetskoj ga historiografiji predstavlja francuski bizantolog Charles Du Fresne Du Cange, a rusko izdanje, koje je u Petrogradu 1722. priredio Sava Vladislavić (opet dubrovačka veza), utjecalo je i na bugarsku historiografiju XVIII. st. (Pajsije Hilandarski ”Istorija slavjanobolgarskaja”, 1762.). Dakle, za njega uopće nema spora, Iliri i srodni Slaveni nastanjuju zemlje od Egejske Makedonije, Jadrana, Balkana, srednje Europe i Euroazije do Skandinavije od pamtivijeka, a to što danas dosta tih područja ne nastanjuju, nije stvar nestanka Slavena koliko odnarođivanja, odnosno promjene jezika, primjer germaniziranih (Prusi), talijaniziranih Slavena (Veneti) i mađarizacije Slavena, koji su u Mađarskoj do početka XIX. stoljeća činili većinu. Dakle, trebamo imati pravilan kontekst zbivanja, a promjena jezika je najbitnija stvar, ona se u kontinuitetu provodi od starih Grka i Rimljana sve do danas.

Moramo spomenuti da se Mavru Orbiniju podvaljuje da je prepisivao dosta toga iz djela ”De origine successibusque Slavorum” (1532.) Vinka Pribojevića, ali i od svog sugrađanina, dubrovačkog historičara Ludovika Crijevića Tuberona, koje Orbin uopće ne spominje, što pokazuje podmuklost i iskvarenost današnjih domaćih historičara, koji se bave lažima i podvalama kada im nešto ne odgovara. To je stoga što Pribojević, Tuberon i Orbin ne podržavaju njihove nacionalne mitove, a činjenica je da su bili 500-600 godina bliže izvoru od njih, a uz to obrazovaniji i svjetskiji ljudi, da su pregledavali stara historijska djela i dokumente po domaćim i stranim knjižnicama, da su bili u kontaktu sa europskim historičarima i svojim suvremenicima, dok se oni ne mogu pomaknuti iz svojih fotelja i bajki o doseljenju. Orbini je, to jest kako se on sam piše Mavar Orbin, a vuče porijeklo iz Kotora, zbog svojih političkih stavova privremeno bio kažnjen  izgnanstvom u samostan na Mljetu, ali kasnije živi u Mađarskoj i Bačkoj, a kraj života dočekuje u Dubrovniku.

Nad: U eseju ”O našim starim povjesničarima” iznosite jedan deo te istorije skrivanja, zabrana i falsifikovanja dela o istoriji Južnih Slovena i pominjete ”vatikanski bunker”, u kome su iščezla mnoga značajna dela koja se tiču prošlosti i identiteta Južnih Slovena?

Mislim da su veći bunkeri u našim institucijama historiografije i starim zabranjenim knjižnicima po ”našim“ samostanima i manastirima. U vatikanskom bunkeru, po svemu sudeći, skrivena su nepoželjna djela o povijesti kršćanstva i narodne, to jest arijanske crkve, te odnosa između arijanizma i islama, ali naša ilirsko-slavenska autohtonost Vatikanu nikad nije bila sporna. Upravo tamo možemo naći najstarije dokumente o slavenstvu Ilira, a dovoljno je vidjeti da su naši svećenici i učenjaci pri ”Papinskom ilirskom zavodu Svetog Jeronima”, svi (osim Ivana Lučića Trogiranina), zastupali naše ilirstvo sve do najnovijeg doba. Uostalom, ilirsko ime Zavoda promijenjeno je u hrvatsko na intervenciju odavde 1971. godine. Dakle, oni koji na primjer u Srbiji, optužuju Vatikan za prerevno skrivanje naše povijesti i porijekla su u krivu, te imaju potpuno krivi kontekst, a da ne spominjem da su takvi najčešće čvrsto uz Ortodoksnu crkvu (koja je ukrala pravoslavno ime narodnoj). Dakle, i oni su uz rimske vjerske obrede i prema tome uz Rim i Vatikan, jer su Katolička i Ortodoksna sestrinske crkve, koje zajedno od srednjeg vijeka vrše križarske čistke i pohode prema prema vlastitom narodu arijanskog i drugih obreda. Ne zove naš narod slučajno svećenike ”popovima”, jer je ”popa” latinski naziv za niže svećenstvo, koje asistira višem svećenstvu vršeći obredna klanja, što kod nas, izgleda, ima prilično doslovan smisao. Vox populi jednako vox dei: iz toga progovara istina, jer narod očito, barem podsvjesno, zna da popovi predvode naša ritualna bratoubilačka klanja za račun stranih duhovnih gospodara.

Nad: Teza o doseljavanju Slovena na Balkan u VII. stoleću (u vreme cara Iraklija) zasniva se na jednom izvoru: citatu iz dela ”De administrando imperio” (”O upravljanju carstvom”) Konstantina Porfirogeneta. Hrvatska istoričarka Nada Klaić (i ne samo ona) tvrdila je da je u pitanju falsifikat iz XVII. veka. Vi ukazujete na činjenicu da balkanski Sloveni nemaju nikakvo predanje o svom doseljavanju, a da narodna tradicija pamti stari vek, Aleksandra Makedonskog, rimske careve ili kraljicu Teutu?

Čitava ta podvala o dolasku Slavena temelji se na jednom dokumentu: poglavljima o doseljenju Hrvata i Srba u djelu ”De administrando imperio” Konstantina Porfirogeneta. Famozna Porfirogentova knjiga u stvari to nije, jer se radi o redakciji njegovog teksta u izvedbi nizozemskog učenjaka Johanesa Meursijusa (Johannes Meursius) iz 1611. godine, u kojoj se nalaze nepouzdana poglavlja o navodnom doseljenju Slavena, puna grešaka i kontradikcija, koja ne potvrđuje nijedan drugi historijski dokument. Vrlo je moguće da je Meursijus bio na platnom spisku mletačkih bankara, koji su bili pokrovitelji Nizozemske republike i koji su u tu svrhu 1609. godine osnovali Amsterdamsku mjenjačku banku. Meursijus je također bio i pornograf; poznata je, recimo, njegova pornografska litografija ”Elegantiae latini sermonis”, koju u svojim memoarima spominje nitko drugi do legendarni prvak venecijanske špijunaže Giacomo Casanova.

Budući da izvornik Porfirogenetovog spisa nikad nismo vidjeli, nameće se zaključak da se teorija o doseljenju temelji na Meursijusovoj redakciji iz 1611. godine. K tome je vrlo važna činjenica da Orbini 1601. godine u Pesaru objavljuje djelo ”Kraljevstvo Slavena”, te da se u poglavlju o povijesti Dubrovnika, Orbini poziva na Porfirogenetovo djelo po imenu ”Foedera, ivra, ac societates Imperii Romani” (”Savezi, prava i društva Rimskog carstva”), u originalu napisano 959. godine, koje danas nije dostupno. Na isto to djelo se vjerojatno pozivaju i stariji dubrovački povjesničari Ludovik Crijević Tuberon (1458-1527.) i Jakov Lukarević (1551-1615.), jer iznose iste podatke iz tog djela o prošlosti Dubrovnika, a ne spominju DAI, dok njihov suvremenik kroničar Anton Vramec (1538-1588.) uopće ne spominje bilo kakvo doseljenje Slavena, i za kojeg su također Iliri Slovinci. Niti nas o tome ne izvještavaju ni ostali humanisti i povjesničari: Juraj Šižgorić (1420-1509.), Ivan Polikarp Severitan (1472-1526.), Vinko Pribojević (XV. st. - 1532.), Dinko Zavorović (1540-1608.), Ivan Tomko Mrnavić (1579-1637.) ... a tu je i još stariji Toma Arhiđakon (XIII. - XIV. stoljeće), premda, na strani latinskog kampa u Dalmaciji, spominje vojni pohod Gota u sličnom kontekstu kao u ”Ljetopisu popa Dukljanina”, dok Hrvate stavlja u kontekst ilirskog plemena. O tome sigurno nisu ni pisali još stariji domaći kroničari, koji se pojavljuju pod imenima Mihel Salonitanus (X. - XI. st.) i Baltazar Spalatino (XI. - XII. st.), a na koje se pozivaju Lukarević, Orbini i Zavorović. Naime, Mlečanima priča o doseljenju i romanskim Ilirima ide u korist, zbog njihovog prava na Istru i Dalmaciju, koje s tim tada postaje povijesno pravo; po čemu smo mi doseljenici na njihove zemlje.

Sve do Lucijeve knjige, porijeklo tzv. Hrvata / Srba je bilo neupitno ilirsko, što se lijepo vidi kod svih učenjaka, međutim, nijedan učenjak koji zastupa pripadnost našeg naroda ovom prostoru se ne uklapa ni u domaći povijesni mitos, niti u historiografiju stranih imperijalnih sila.

Dakle, doseljenja nije bilo, a ako i jest, bilo je nezamjetno i bez ikakvog utjecaja na promjenu dominantnog stanovništva, kao što smatra Tibor Živković, jedan od rijetkih suvremenih povjesničara koji se suprostavio mitu o doseljenju i glorifikaciji Porfirogenetovog spisa u redakciji Johanesa Meursijusa, koji je ustvrdio da udio doseljenika među starosjediteljima nije prelazio više od dva do tri posto. Ali ti slavenski doseljenici su ionako došli među Ilire istog roda i jezika i u zemlju svojih predaka, kao što pišu ruske kronike iz XI. i poljske iz XIII. stoljeća. Kroz arheologiju, antropologiju, biogenetiku, etnologiju i narodna predanja se ne može dokazati nikakvo doseljenje, nego kontinuitet i, kao što smo rekli, to nam govori sam narod u brojnim narodnim predanjima koje su zapisali Vuk Stefan Karadžić, Vlajko Palavestra i Maja Bošković Stulli, koji itekako idu u prilog dokaza naše autohtonosti. Ako naš stari i neuki narod pamti ilirske kraljeve i rimske careve, to znači da je naš jezik ilirski oduvijek isti - slavenski, jer samo nam Iliri mogu govoriti o njima. Narodna predanja teško prodiru horizontalno, iz naroda u narod; ona se predaju vertikalno, kao zavjet postojanosti jednog naroda, s koljena na koljeno.

Predaje iz svih naših krajeva dokazuju kontinuitet slavenskog naroda i jezika na našim prostorima od drevnih vremena i u slučaju ilirske kraljice Teute. Narod govori o njenoj stijeni, jezeru, blagu, gradu, suzama, sinu i drugim nevjerojatnim detaljima. Također su u narodu sačuvane epske pjesme o Teuti u desetercu, kao i mnoge narodne predaje i epske pjesme o rimskim carevima Trajanu, Dioklecijanu, Galeriju i Konstantinu. U Makedoniji su brojna takva predanja o Aleksandru Velikom. Moj suradnik Domagoj Nikolić je zapisao narodne predaje na Kosovu; ”Rim pre, Rim posle ... Opet će srpski mladići da idu u rimske legije.”. Sve je to ispričano i opjevano na našem slavenskom jeziku, što znači da narod od antike te predaje prenosi s koljena na koljeno. To uistinu često jesu naivna sebesjećanja naroda, koji nikad nije uspio sazreti i odrasti, no tim analogijama i alegorijama prenosi se više istine nego ideološki iskrivljenim tekstovima što se objavljuju u službenim nakićenim izdanjima.

Nad: ”Iliri su Sloveni”. Reč je o nazivu za Južne ili balkanske Slovene, koji, prema vašem mišljenju, nastanjuju Balkan i Panoniju u kontinuitetu, još od antičkih vremena i - bez obzira na različita imena i, u novije vreme, nacionalne i nacionalističke podele - zapravo čine jedan te isti narod, koji povezuju zajednički jezik, tradicija i poreklo? Ovu tezu ne zagovarate samo vi, već i većina ”naših starih istoričara”. U Srbiji ju je zastupao arheolog Đorđe Janković, nailazeći na odbacivanje, a neretko i podsmeh naše ”stručne javnosti”?

Ja bih prije rekao Slaveni vuku porijeklo od Ilira i potvrdu u tome možemo potražiti u istraživanju talijanskog lingvista Maria Alineija, koji je ustvrdio da se jedino na našim prostorima može pratiti kontinuitet drevne evropske civilizacije neprekidno od 8.000 godina p. n. e, za razliku od zapadne Evrope, gdje neolit počinje 2.000 godina p. n. e. Također, navodi da su arheologija i suvremena genetika potvrdile da je Balkan jedina evropska regija gdje su najstarija arheologija i genetika nesporno dokazane. Alinei smatra da se Južni Slaveni nalaze u Podunavlju još od paleolita, međutim, u tom kontekstu moramo dodati i dinarsko, odnosno jadransko područje, s kojim je povezano Podunavlje, što nam potvrđuju ponovo strani stručnjaci, poput engleskog arheologa dr. Vicsenta Gaffneya sa Sveučilišta u Birminghamu koji, vezano za istraživanja Cetinskog bazena, kaže da je to ”najfascinantnije mjesto na kojem sam radio. To je najvažnije arheološko nalazište u Evropi. To je otkriće koje se arheologu događa samo jednom u životu … Početna istraživanja otkrila su nevjerojatne ostatke koji datiraju šest tisuća godina prije nove ere, a dokazi kasnog neolita i ranog brončanog doba, bezbroj metalnih i kamenih predmeta vidljivi su u rijeci s obale.”. Istovremeno, dr. David Smith, profesor predarheologije sa Sveučilišta u Birminghamu, procjenjuje da dolina Cetine sadrži ”… sjećanja koja pokrivaju deset hiljada godina čovjekova postojanja u Dalmaciji i na Balkanu”.

Nad: Upravo za područje Cetine, odnosno Cetinske kulture (2200-1500. g. pr. K.) arheolog Đorđe Janković, kojeg ste spomenuli, tvrdi da je taj prostor ishodiše dinarskog antropološkog tipa, koji danas dominira kod Južnih Slavena, dakle imamo kontinuitet i u antropologiji i biogenetici, zašto ne bi imali i u jeziku?

Upravo u pogledu jezika, Alinei tvrdi da je južnoslavenska grupa jezika najstarija i da su se iz nje razvili ostali sjeverni i istočni slavenski jezici. Time se, posve jasno, ruši indoeuropska teorija, što predstavlja zadiranje u područje još jedne znanstvene dogme. Također, Alinei staroslavenski, starogrčki i starolatinski jezik stavlja u istu kronološku ravan, međutim, tu ga moramo ispraviti, jer to je krivi zaključak, iznuđen utjecajem službenih teorija o postanku latinskog i grčkog. Naime, latinski i starogrčki jezici su umjetni i izmišljeni jezici, stvoreni da budu ”lingua franca” za sporazumjevanje u trgovini, ali i u stvaranju novog naroda. Međutim, u njima se može pronaći podosta slavenskih korijena, što znači da su rađeni na temelju staroslavenskog jezika. U Platonovom ”Kratilu“ možemo pročitati priznanje antičkih filozofa da je starogrčki jezik umjetno stvoren i mlađi od tzv. ”barbarskog”, a jedini ”barbari” koje stari Grci i Rimljani u to doba tako nazivaju mogu biti Slaveni. Naime, jedino se kod Slavena u jeziku, kao šta kaže Sokrat, ”jasno pokazuje šta znači jedna, a šta druga riječ”, pa nastavlja: ”... prema kojem smo ih uzeli (imena) od barbara, a barbari su stariji od nas? Ili još da je zbog njihove starosti nemoguće shvatiti te riječi, kao i barbarske”.

Jednom zavijek trebamo se usuditi priznati da je naš jezik najstariji, da na ovom području nije bilo nikakvih ilirskih neslavenskih jezika i da bi se sa današnjim jezikom razumjeli bez problema sa našim precima od prije tri do četiri tisuće godina. I općenito da je slavenski jezik domorodački jezik Evrope.

To samo potvrđuje da je riječ o prapovijesnom narodu, kojem nikad nije bilo potrebno čak ni zajedničko ime da bi postojao, a to je stoga što je njegova svijest o zajedničkoj pripadnosti nesvjesna, to jest nadsvjesna. Budući posve prirodna i mnogo dublje ukorijenjena u njegovo biće, ona je integralni dio njegovog postojanja, a budući da je postojanje glavni kriterij istine, zaobilazi potrebu imenovanja. Svijest o zajedničkoj pripadnosti, bez obzira na nepostojanje zajedničke političke koncepcije, pa čak i imena, sama po sebi je razumljiva svakom pripadniku našeg naroda, danas jednako kao i u prošlosti. Mi zaista jesmo jedan narod, a naše oslobođenje ovisi o prihvaćanju te jednostavne istine.

Nad: Ako nije bilo doseljavanja Slovena na Balkan, onda otpada i teza da je autohtono stanovništvo, na primer u Dalmaciji, romanskog porekla. Međutim, hrvatska istoriografija uglavnom insistira na suprotnoj tezi: da je autohtono stanovništvo neslovensko. Istoričar Ivan Mužić ”u dalmatinskom imenu vidi staru dalmatinsku ili dalmatsku populaciju, koja je i dalje bila, u to vrijeme (u IX. veku), prisutna u području hrvatske države” (Marin Zaninović)?

I ostale historiografije u Srbiji, BiH, Crnoj Gori i Makedoniji zastupaju tezu o autohtonom neslavenskom stanovništvu koje je nestalo ili se utopilo u masi slavenskih doseljenika. Takve teorije su potpuno sulude i lažne, i začuđuje što dolaze od tako učenih i akademskih obrazovanih ljudi, ali kako je to lijepo formulirao Apton Sinkler: ”Teško je očekivati razumijevanje od ljudi čija plaća ovisi o nerazumijevanju”.

Amaterski povjesničar Ivan Mužić napisao je vrlo opširno djelo o autohtonosti Hrvata, gdje je podastro mnoge znanstvene dokaze ne samo hrvatskog, nego općenito južnoslavenskog kontinuiteta. Sjajan je njegov zaključak, da će ”historiografija morati zauzeti jasno stajalište u odnosu na činjenicu da su starosjeditelji najvažniji čimbenik hrvatske etnogeneze ... Tako Talijani ne dijele svoju povijest na rimsku i talijansku, niti to čine Francuzi na galsku i francusku, Njemci na germansku i njemačku, Grci na helensku i grčku. Doduše, ti europski narodi dijele spomenutu povijest svoga tla na njima svojstvena razdoblja, ali je to sve njihova povijest, njihove nacionalne geneze kao jedne cijeline. Nama Hrvatima (ovo vrijedi i za Srbe i sve južne Slavene) nametnut je povijesni model Ilira i drugih na našem tlu i Hrvata od šestoga, sedmoga stoljeća kao dvije neistosti. To znači da mi Hrvati ne priznajemo etnogenezu Ilira i odričemo se ilirske krvi u svojim žilama...”.

Nakon što je pronašao brojne dokaze naše autohtonosti, Mužić je ustvrdio da je jezik na našem prostoru isti od prapovijesti do danas. No, on ipak nije iz toga izveo logičan zaključak: da su drevni Iliri bili slavenskog roda i jezika. Time zauvijek ostaje zarobljenik ideološke zablude hrvatskog klerikalizma kojeg dalje, logičkom progresijom iste zablude, afirmira putem pravdanja ustaškog zločinačkog režima i njegovog terora. Na žalost, moramo konstatirati da je takvo ponašanje za nas tipično, jer nam trajno nedostaje spremnosti da se suočimo s našim vlastitim mračnjaštvom i preuzmemo odgovornost za nepojmljiva zla koja smo jedni drugima činili i još činimo. Slične patološke devijacije nalazimo kod većine autohtonista u Srbiji, koji također naginju klerikalizmu i šovinizmu, ali i kod Bošnjaka i Makedonaca, a ni Crna Gora nije pošteđena raznih pojava iste patologije, koja se površinski mijenja prema promjenama političkih prilika. Ono što je svima zajedničko jeste mržnja prema Aleksandrovom jugoslavenstvu i slobodarsko-civilizacijskim tekovinama NOB-e, a radi se o najsvjetlijim tradicijama naše povijesti. One jesu bile suprostavljene, ali ključ našeg oslobođenja nalazi se u njihovoj integraciji.

”Jugoslovenstvo”, ”ilirstvo”, pa i sam ”Balkan“ - a posebno ”Aleksandrovo jugoslovenstvo” ili ”tekovine NOB-a” - danas spadaju u pojmove koji su, ako ne zabranjeni, onda nepoželjni skoro u svim ”bivšim jugoslovenskim republikama”. Pogotovu u današnjoj Hrvatskoj, gde od 1990. godine dolazi do prave obnove ustaštva.

Po tom pitanju obnove klerofašizma stanje je slično i u Srbiji, BiH i Crnoj Gori. Naizgled je u Hrvatskoj stanje sve gore, ali ovdje je pristuna vrlo jaka struja koja se tome odupire i zato crnokošuljaši, to jest crnomantijaši, sve više stišću. Uzroke tih mračnih pojava u našem narodu moramo sagledati iz dublje perspektive. Naime, Katolička crkva je doživjela gadan moralni sunovrat i teološki poraz samim time što se svrstala uz zločinačku NDH, a na vlast su došli komunisti porazivši njihovu ideologiju.

Osim Katoličke, porazili su i Ortodoksnu crkvu te obje isključili iz vlasti koju su uživali od srednjeg vijeka. Katolička crkva u Hrvatskoj nije sposobna niti spremna priznati svoje greške i grijehe svog svećenstva od bilo kad, a napose one u Drugom svjetskom ratu, i zato, izmišljajući i uvećavajući komunističke zločine, te nastojeći krivotvorinama oprati ustaške zločine, srlja natrag u tom smjeru. To ništa nije čudno, općenito uzevši, ni Katolička, ni njezina istočna sestra Ortodokosna crkva, poglavito njezina srpska i bugarska krila, nikad nisu htjele priznati bilo koje zločine koje su u srednjem vijeku činile nad svojim sunarodnicima arijanskog obreda, niti se žele pokajati ni za bilo koje zločine iz XX. vijeka. Sve te crkve vezane su za svoje krivo konstruirane kvazinacionalne, a u stvari površne vjerske identitete, koji se legitimiraju mržnjom i negacijom sunarodnika drugačijeg obreda, a na prosvjetiteljske i slobodarske ideje ilirstva i jugoslavenstva gledaju kao na arhineprijatelje. Zapravo su se ustaše i četnici uvijek dobro razumjeli, a njihove međusobne simpatije traju sve do danas.

Crkve su za vrijeme SFRJ činile sve što su mogle da unište jugoslavenski socijalizam i vrate stvari na moderni feudalizam, pri čemu je Katolička crkva, kao sposobnija, bila daleko djelotvornija u zloupotrebljavanju naivne odanosti naroda. Komunistička partija je tu grubo griješila, jer je, zasljepljena ideološkim zabludama, ignorirala psihološki realitet naroda i grubo generalizirala. Ostatke tih stereotipizacija imamo i danas: tobože, u Zapadnoj Hercegovini su svi ustaše, a Šumadinci sami četnici. Međutim, naš narod je u suštini dobar, ali je, izluđen političkom i vjerskom agitacijom, te pukim preživljavanjem, kulturno nerazvijen i moralno zakržljao. Međutim, to je prapovijesni, zapravo biblijski narod, a da bi ga uspio upoznati moraš ga beskrajno voljeti i neumorno obilaziti, van okvira svog kvazietničkog tora. Tek tada, u takvim refleksijama, otvara se njegova etnopsihologija i iskonska teologija. Kako bi netko uopće mogao objasniti naša vjerska bratoubilačka klanja bez dubljeg zadiranja u psihološke i duhovne matice? Budući da takvo gledište odavno ne postoji u sociopolitičkim razmatranjima, vrtimo se u krugu nerazumjevanja našeg stanja. Sve mračne pojave u narodu proizlaze iz kolektivnog nesvjesnog, vrtimo se u karmičkom krugu međusobnog obračunavanja u vjerskim ratovima koji gotovo neprestance traju od drugog tisućljeća prije nove ere do danas. Sve to što se odigralo u Drugom svjetskom ratu, međusobna klanja, istrebljenja inovjeraca, suradnja s okupatorima, dešavalo se ovdje na gotovo identičan način u vrijeme trojanskih ratova, za vrijeme Rimljana i srednjovjekovnih vjerskih ratova.

Nad: Albanci kao naslednici Ilira. Zar nisu Albanci potomci Ilira, na čemu istrajavaju istoričari?

Teorije o Albancima, tj. Šćipetarima kao pravim potomcima Ilira, kao i ona o doseljenju Slavena, su neutemeljene i neozbiljne, i moramo se zapitati kakvi su to ljudi u historiografiji koji tako nešto zastupaju? i kako je moguće da oni ne uočavaju ono što je očigledno, a jedini mogući odgovor na sve to, jest, da oni svoj narod mrze. Sama činjenica da je nekog narod školovao i postavio na ugledno mjesto trebala bi biti dovoljna da u toj osobi probudi osjećaj obaveze, lojalnosti i zahvalnosti. Budući da to izostaje, školovani pripadnici rajinskog mentaliteta (potuljeni, pakosni, servilni, opaki egoisti i moralni kameleoni) svoj narod, dosljedni sebi i svom mentalitetu, mrze i svojim demagoškim djelovanjem onemogućavaju njegovu emancipaciju.

Dakle, samo oni koji ne poznaju svoj narod zato što ga mrze i što ga se plaše, samo usustavljena rajetina ponizna prema moćnima i surova prema nemoćnima može zastupati besmislene teorije o Šćipetarima kao pravim potomcima Ilira, doseljenju Slavena, promjeni stanovništva i slaveniziranju Ilira. To su neozbiljne teorije koje su olako postale službene tvrdnje i zastupljene u gotovo svim školskim udžbenicima po zemljama bivše Jugoslavije, a koje potječu od albanskog leksikografa Konstantina Kristoforidhija (1826-1895.) koji je utemeljio šćipetarski jezik i gramatiku, sa austrijskim diplomatom i proučavateljem albanske historije Johann Georg von Hahnom (”Albanesische Studien” 1854.) koji je bio prvi falsifikator i tvorac podvala o šćipetarskom porijeklu Ilira. Šta taj jezik ima sa ilirskim prostorom, gdje Šćipetara nikad nije bilo, ni u antici, ni u srednjem vijeku? Za njih prvi put čujemo u kasnom srednjem vijeku i vezuje ih se za prostor Epira, zbog čega se njihov jedan jedini rječnik od 17. do 19. stoljeća naziva epirskim, a ne ilirskim; ”Dictionarium latino-epiroticum” iz 1635., Franga Bardhija (1606-1643.), dok naših četrdesetak rječnika i gramatika 17. do 19. stoljeća nose naziv ilirski. Premda je pitanje da li je i to ”epirski” njihovo, jer Šćipetari u prošlosti ne znaju ni za epirsko, ilirsko, pa ni albansko ime.

Albanija / Arbanija bila je nekada slavenska zemlja, što je povijesno utvrđeno, kao što neki bizantski zapisi iz 9. stoljeća pišu o Slavenima iz Drača koji se nazivaju Albani, dok se Albanija spominje kod K. Ptolomeja u 2. stoljeću (a pojam Albani i Arbani koji se spominju u starim spisima su isto). Također po našim narodnim epskim pjesmama Kastriotić i njegovi albanski ratnici su slavenski junaci u borbi protiv Osmanlija, kao što to piše Andrija Kačić Miošić u epskim pjesma o Kastriotiću Skenderbegu, za njega je on Slovinac, a zemlja Arbanija / Albanija slovinska. A po "Fojničkom grbovniku", narodnom heraldičkom dokumentu iz 1340. godine, Kastriotići su naša slavenska, odnosno srpska plemićka dinastija. Što je najvažnije u Albaniji su do 16. stoljeća svi toponimi i nazivi mjesta slavenski.

U povijesno-geografskim zapisima Dragutina Seljana iz 1840. godine piše da uz ilirski narod u Albaniji živi neznani narod Arnauti koji sebe nazivaju Šćipetari, kojih tada ima koliko i slavenskih Arbanasa, taj narod zbog trgovine sa Ilirima (kako naziva južne Slavene), govori i ilirski (tj. srpski), te se ne brani nazivati Slavjanima. U epskim narodnim pjesmama srpski junak Banović Strahinja spominje arnautski jezik, dakle, to je 14. stoljeće i nekakav najraniji spomen šćipetarskog jezika. Da li su Šćipetari odnekud došli ili su vjerojatnije rezultat miješanja došljačkog, slavenskog, latinskog, grčkog i osmanskog utjecaja, pa im se jezik s vremenom unakazio, a to se vidi po tome da većinu riječi vuku iz tih jezika, kojih imaju više nego svojih. Kao što što npr. i Mađari imaju tri puta više slavenskih riječi koji su također došljaci većinom i mađarizirani Slaveni, koji su kao i Šćipetari zabijeni kao klin između slavenskih zemalja. Vrlo je moguće da su Šćipetari neka zalutala skupina koja su kasnije od Osmanlija iskorištena na isti način kao i Mađari, i kao što se provodila mađarizacija, oni su provodili šiptarizaciju starosjeditelja, zbog čega možemo vidjeti među Šćipetarima podosta naših dinaraca, a da ne spominjemo žene koje su dokazano genetski po haplogrupama 95 posto najsličnije našim ženama. Odakle su Šćipetari dovučeni, možemo samo pretpostavljati, neki spominju da su iz Albanije sa Kavkaza koju spominje Strabon u 1. vijeku, ali to je neozbiljno i netočno, kao što smo rekli, Albani su ilirsko antičko pleme i ne možemo ih povezati sa Šćipetarima, to su stari nazivi, stariji od Šćipetara čiji jezik i ne pripada kavkaškoj grupi jezika.

Najbolju tezu o porijeklu Šćipetara dao je prof. Kaplan Burović, premda i on ima nekih zabluda, te je pobornik doseljenja Slavena, ali njegovu tezu o porijeklu Šćipetara trebalo bi uzeti u ozbiljno razmatranje. Dakle, Albanci, odnosno Šćipetari nisu pravi Iliri, jer kao prvo njihov jezik, kultura i običaji nemaju veze s Ilirima, jer narod koji u svom narodnom jeziku nema pomorskih naziva, nema tradicionalnu ilirsku brodogradnju i slavno ilirsko trgovačko i ratno pomorstvo, ali i gusarenje, ne mogu biti Iliri. To mogu biti samo primorski južni Slaveni koji imaju na tisuće svojih naziva u pomorstvu i za morski svijet, neprekidnu tradiciju brodogradnje, trgovačkog i ratnog pomorstva, ribarstva, gusarenja, tradicija koja ne počinje u ranom srednjom vijeku, nego se nastavlja i traje od prapovijesti do danas.

Nad: Tko su onda Šokci i Bunjevci?

Bunjevci i Šokci nisu nikakav posebni etnos, to je jedan običan ilirski narod kakvog nalazimo svugdje u Hrvatskoj (posebice Dalmaciji), BiH, Srbiji i Crnoj Gori. Ako ćemo ih tako držati zasebnim, onda ja i svi Dalmatinci spadamo u tu skupinu zasebnog naroda. Čudi me kako Dalmatinci koji su kolonizirali Slavoniju nakon 2. svjetskog rata nisu dobili takav status kao Bunjevci i Šokci koji su se isto doselili iz Dalmacije u Slavoniju prije 300 godina. I onda tu dolazimo do naših apsurdnosti da u Srbiji Šokce, Bunjevce i općenito katolike istog jezika držimo za manjinu,a taj narod je po svemu isti kao i srpski narod. Po kojoj logici su oni manjina ili po kojoj logici su Srbi u Hrvatskoj manjina? Ali to smo mi, u nas se Iliri dijele po vjeri, i nama je takovo etnovanje sasvim normalno, ako si druge vjere, bez obzira na isti jezik i genetiku, pripadaš drugom etnosu, drugoj nacionalosti, i našim crkvama je to normalno i one na tom vjerskom dijeljenju jednog naroda inzistiraju, premda je taj crkveni nacionalizam po crkvenom nauku čista hereza.

To je jedan i od razloga zašto se oko Bunjevaca i Šokaca stvorilo toliko neistina i manipulacija, ali nisu ni oni u tome nevini, jer oni sami inzistiraju na nekoj zasebnosti, a to nije od jučer. Naime, u prošlosti Vlasima ili Vlajima u Dalmaciji i šire nazivalo se pravoslavno stanovništvo, ali i katoličko. Etimologija imena Vlah nam dolazi iz latinskog ”flaccus” i grčkog ”ß??? (vlax)”, kao i ilirsko-slavenskog ”vlaš” što znači trom, mlitav i zaostao, dakle, riječ je o narodu koji se teško mijenja i koji je zaostao, dakle pravi ilirski domorodci. No kako to biva u nas, ako Vlasima nazivaju pravoslavne, onda katolici neće da i njih nazivaju s tim imenom, i tako dolazimo do naziva Šokci, a etimologija tog imena također dolazi iz latinske riječi ”socors”, što znači tupoglav i mlitav, dakle značenje je slično kao i kod imena Vlasi. U prilog ovim etimologijama iz latinskog dokazuje činjenica da Šokci u svom govoru nikad ne rabe slovo ”h”, kao i mi danas u Dalmaciji, a to je zbog veoma dugog latinskog utjecaja od doba Rimske imperije. Što se tiče Bunjevaca, ista priča, ne trpe da ih se naziva Vlasima, pa prihvaćaju naziv Bunjevci, čija etimologija dolazi isto od opisa njihove naravi, a ne od nekih bunja (kamenih poljskih kućica) ili po rijeci Buni, riječ je o neobuzdanom narodu, i kod nas u Dalmaciji je taj naziv pojam za čovjeka prgavog, svađalicu, bundžiju, dakle bunjevca, a inače ih stari pisci opisuju kao buntovne, tvrde i opore, što je opet sličan opis Vlasa i Šokaca, a to su sve razna imena za jedan te isti narod, a da li su Srbi ili Hrvati, ovisi kojem će se vjerskom kampu prikloniti, kako to ide u Ilira.