Područje Metka na zemljovidu Karlovačkog generalata iz 1774-1775. godine (Izvor: Hungaricana - Hungarian Cultural Heritage Portal: Mapire: Country maps: Karlstädter Generalat (1774-1775) - First Military Survey (maps.arcanum.com))
Ponajprije valja istaknuti da taj pronalazak, nakon objave napisa u glasilu ”Lička sloga - novine za gospodarstvo i prosvjetu” pod naslovom ”U Metku nađen sarkofag sa 2 kostura”, u pisanim izvorima više nikada nije spomenut. Sudbina toga velikog sarkofaga stoga je potpuna nepoznanica, za razliku od njegovog sadržaja, o kojemu saznajemo iz već rečenog novinskog članka, da su ga radoznali mještani otuđili i rastepli. Novinski izvjestitelj imao je prigodu, naime, i sam posvjedočiti raznošenju nekolicine predmeta koji su u sarkofagu zatečeni uz koštane ostatke dvaju pokojnika. Novinar je istaknuo da mu je ”uspjelo spasiti još samo nekoliko komada stakla, jedan komad željeza i nešto kosti”, no i o toj ostavštini se potom gubi svaki trag. Za nestalim nalazima iz ogromnog sarkofaga možemo zbog neprimjerenog postupanja mještana žaliti, posebice za kosturima, za koje iz novinskog napisa znamo da ”ostaci zglobova i lubanja pokazuju, da su to bili kosturi pravih orijaša”.
S protokom vremena, ostaci nađenih predmeta iz toga sarkofaga otkrivenog u Metku zacijelo su zagubljeni, a moguće je da su već odavno i uništeni. Pronalazak ulomaka velikih lubanja i kostiju čini se jednako nevjerojatnim, ukoliko koštani preostaci nisu i posve raspadnuti. No, to vjerojatno nije slučaj sa sarkofagom u kojemu su pronađeni pohranjeni, ponajprije zbog njegove naglašene veličine, a potom i zbog činjenice da je bio izrađen iz kamena, kojemu je vijek trajanja ipak dugočasan. U već spomenutom novinskom članku nema pomena o tome da su pronalazači sarkofaga oskrnavili njegov poklopac i sanduk. Uz osnovanu pretpostavku da nije bilo valjanog razloga da se taj kameni spomenik kasnije uništava ili izmješta, možemo opravdano zaključiti da se ta velika i teška kamena škrinja i nadalje nalazi u Metku, vjerojatno na mjestu gdje je prije gotovo 90 godina i pronađena.
Nije isključeno, međutim, da je velika kamena škrinja ipak razlupana, a ulomci iskorišteni za neke druge namjene. U tome slučaju, dakako, svako traganje za njome unaprijed je osuđeno na neuspjeh. Da niti uništenje sarkofaga ne treba isključiti kao mogućnost, ukazuje vapaj novinara glasila ”Lička sloga” upućen nadležnim službama ”... da poduzmu mjere za zaštitu ove svakako važne starine u Lici, pošto će neupućenost i obijest skoro uništiti ne samo onaj sarkofag, već i druge znamenitosti, koje će se tamo otkriti.”. Je li kamenoj škrinji uistinu prijetila opasnost od uništenja, kako je to dao naslutiti zabrinuti izvjestitelj? Ili je takvim nagovještajem, pa makar i posve neosnovanim, tek želio istaknuti njegovu vrijednost za narodnu kulturnu baštinu te s time neraskidivo povezanu potrebu njegovoga očuvanja?
Kako god bilo, ne znamo je li njegov poziv za spas spomenika urodio plodom. Ukoliko bi to bio slučaj, to bi značilo da je netko od povjesničara i(li) arheologa tada ipak doznao za pronalazak sarkofaga s, prije skrnavljenja i otuđivanja nalaza u njegovome lijesu, rijetko očuvanim sadržajem. U poznatim mi stručnim radovima nema, međutim, niti spomena tome sarkofagu iz Metka. Čini mi se izvjesnim pretpostaviti da je isti ili ”preživio” na mjestu nalaza ili je, pak, tamo uništen. Ne izgleda mi vjerojatnim da ga je netko utovario na kola i od tamo odvezao. Da je to učinjeno javno, tek tada bi se o tome činu pisalo, pa bih bilo i za očekivati da iz zapisa saznamo i gdje je sarkofag završio. Da ga je netko potajice želio otuđiti iz Metka, teško bi i pod okriljem mraka mogao u tome uspjeti jer bi ga bez sumnje odao lavež pasa iz obližnjeg zaselka. A da mu je to ipak nekako i pošlo za rukom, po razdanjenju mu opet ne bi bilo nimalo lako prikriti toliki teret, pa makar bio i zastrt kakvim platnom.
Postoji, dakako, još jedna mogućnost, u koju također nisam spreman povjerovati, o tome da je netko od stručnjaka saznao za sarkofag te da ga je na mjestu nalaza istražio, ali da izvještaj o njemu iz neznanih pobuda nije objavio. Razlog za neiznošenje podataka o tome sarkofagu u (znanstveno-stručnu) javnost mogao bi, dakako, biti i taj da se on svojom dužinom jednostavno nije uklapao u ”dozvoljene” okvire veličine sličnih kamenih škrinja. Ako je bilo tako, to bi značilo da je sarkofag još bio ”živ” u vrijeme istraživanja, no uslijed njegovog prešućivanja u javnosti ubrzo je zaboravljen ”umro”. Skloniji sam ipak vjerovati da je već spomenuti novinski izvještaj iz 1937. godine naprosto ostao nezapažen od strane predstavnika povijesno-arheološke struke, pa stoga niti poziv novinara za zaštitu te starine nije naišao na odjek iste. Ukoliko je netko od stručnjaka ipak na osnovu saznanja o novinskom članku ili nečije izravne pismene ili usmene obavijesti doznao za sarkofag iz Metka, ali je njegovo postojanje zatajio javnosti, to mu ne ide na čast, već je njegov čin, dapače, sramotan i ponižavajuć.
U prvome napisu o pronalasku velikog sarkofaga u Metku, u kojemu su se do njegovog otvaranja nalazili ostaci kostura dvoje ”orijaša”, već sam naglasio najvažnije nedostatke toga novinarskog izvještaja. Novinar Rade Uzelac je, naime, pri upoznavanju s kamenom škrinjom propustio doznati osnovne mjere njezine veličine te shodno tome u napisu objaviti zacijelo najvažniju činjenicu pri izvještavanju o tome nesvakidašnjem otkriću, a to je podatak o dužini sanduka i(li) poklopca sarkofaga. Neobjavljivanje takvoga podatka, ruku na srce, ipak umanjuje ukupnu vjerodostojnost novinskog izvještaja, posebice s obzirom na isticanje činjenice da su u njegovome lijesu pronađeni ”kosturi pravih orijaša”.
Da novinar nije u napisu spomenuo druge moguće značajke sarkofaga, poput isklesanog znamenja ili uklesanog natpisa, to možemo opravdati već i njegovim zaštitničkim odnosnom prema tome spomeniku. No, iz toga istog pretpostavljenog razloga, bilo bi primjerenije da je iznošenjem mjere njegove dužine naglasio izuzetnu veličinu i ujedno težinu kamenog spomenika, nastojeći time obeshrabriti moguće pljačkaše. Zar je moguće da dužina sarkofaga nije istaknuta zbog puke zaboravnosti ili, pak, nesnalažljivosti izvjestitelja? Da se na lice mjesta nije sjetio ponijeti metar, to se može razumjeti, no u tome slučaju mogao je sarkofag, makar u grubo, premjeriti nečim drugim: kakvim štapom, nekim priručnim alatom, krećući se uz njega ”stopu na stopu”, ...
Nasuprot istaknutom propustu, izvjestitelj ”Ličke sloge” Rade Uzelac u svojem napisu sačuvao nam je vrijedan podatak o okvirnom mjestu pronalaska sarkofaga. Zabilježio je, naime, da ga je otkrio ”seljak Janko Grbić iz Metka, krčeći svoju njivu nedaleko svoje kuće”. Uz pomoć toga podatka, potraga za tim medačkim sarkofagom ne bi trebala biti odviše naporna, zar ne? U stvarnosti, međutim, unatoč isticanju da je sarkofag nađen nedaleko kuće Janka Grbića traganje nije nimalo lagano, čak se trenutno čini nemogućim. Prepreke koje (za sada) stoje na putu potrazi višestruke su i, naizgled, nesavladive. No, krenimo redom ... Područje koje zauzima selo Medak sa svojim brojnim zaselcima vrlo je prostrano. Zaselak Grbići nalazi se u jugoistočnom dijelu sela. Smješten je otprilike oko kilometar i pol zračne udaljenosti od hrama (crkve) Usjekovanja glave Svetog Jovana Krstitelja, u smjeru jugoistoka. No, nalazi li se u tome zaselku kuća Janka Grbića, koji je prema novinskom zapisu pronašao veliki medački sarkofag?
Ukoliko je spomenuti Janko Grbić živio na djedovini (očevini), odnosno ako nije bio priženjen u neki drugi medački zaselak, tada je kamena škrinja izgledno pronađena upravo na području zaselka Grbići. Kako, međutim, možemo biti sigurni da je rečeni seljak prebivao upravo u zaselku koji nosi njegovo prezime? Pri posjetu Metku 20. veljače prošle godine, od nekolicine tamošnjih preostalih stanovnika nisam uspio dobiti potvrdu za navedenu pretpostavku. Zapravo, od njih nisam uspio saznati nikakav podatak koji bi potragu za moguće još postojećim sarkofagom učinio izglednom. Pri posjetu Lici, imao sam 13. travnja 2023. godine prigodu povezati se s Jelicom Čalić iz Metka, kojoj sam sutradan poslao i pismenu zamolbu za pomoć u potrazi za tamošnjim sarkofagom (* 1). Iz njezinoga kratkog odgovora, kojega sam vrlo brzo dobio i na kojemu sam zahvalan, izdvajam najbitnije: ”To je nekih kilometar od mene. Znam gdje je kuća Grbić Janka, nažalost danas ruševina. Ako vas put nanese, dođite pa ću vam pokazati.”.
Prigoda za posjetu Metku ukazala se, kako sam već naveo, nepunih godinu dana potom. No, već od samoga početka nekako mi je ”mirisala” na neuspjeh. Kada sam sa suprugom Martinom stigao do kuće Jelice Čalić u Metku, ispostavilo se da nas ipak neće moći povesti do dijela sela za kojega je smatrala da bi se negdje na njegovom području mogao nalaziti traženi kameni spomenik. Kućedomaćici se, naime, valjalo pozabaviti s pristiglim majstorima. Stoga nam je dala usmene upute o tome kako doći na željeno područje. Vjerojatno ih nismo najbolje razumjeli jer smo završili u malome zaselku u kojemu smo tek u jednoj kući zatekli žitelje, kojima je priča o nekadašnjem suseljanu i kamenoj grobnici koju je pronašao bila nepoznata. Oni su nas, međutim, ljubazno uputili da se obratimo najstarijoj još živućoj stanovnici Metka, koja prebiva u dijelu sela blizu Jelice Čalić.
Baku smo prema njihovim uputama (sugovornike nismo pitali za imena) lako pronašli, ali niti ona nije znala pobliže ukazati na moguće mjesto na kojemu bi se mogao nalaziti sarkofag. Iz razgovora s njome stekli smo dojam da zapravo o tome davnom otkriću u Metku ranije nije niti čula. Kada je do njega došlo još nije bila rođena, a ako se kasnije o njemu ikada i pričalo, izgledno je da je ono što je čula zaboravila. Nakon što je saslušala sve od oskudnih ”činjenica” o otkriću sarkofaga koje sam joj predstavio, predložila je da pokušamo potražiti ga na predjelu oko potoka Jovac, istočno od zaselka Grbići. Zahvalili smo na gostoprimstvu i preporuci te se automobilom još jednom uputili prema jugoistoku.
Nakon manje od kilometra stigli smo na mjesto za kojega nam je baka savjetovala da od njega krenemo u potragu pješice. Tu sam se dogovorio sa suprugom, koja je već od prethodnih šetnji toga dana bila umorna, da će me kod vozila pričekati dok ne napravim izviđanje. Dan se bližio kraju te sam joj obećao da ću za potragu izdvojiti samo pola sata. Obećanje sam ispunio. Medačko polje tih dana u veljači bilo je bez snijega, što mi je omogućavalo brzo napredovanje. Sve što sam u to malo vremena uspio vidjeti u dijelu područja s desne obale potoka bili su gusta šuma ili šikara, s ponešto urušenih suhozidnih kamenih međa koje su upućivale da su nekoć tu bile poljodjelske površine ili pašnjaci.
No, da bih tamo dospio, u nedostatku vremena za podužu obilaznu ophodnju, odlučio sam se za prijelaz preko potoka. Zbog njegove širine nisam mogao doskočiti na drugu obalu te mi je preostalo pregaziti ga. Učinio sam to bosih nogu, što je u predvečerje zimskoga dana uz studenu vodu potoka bio ne baš ugodan izazov. Ipak, kako sam već ranije imao iskustva kupanja u hladnim rijekama, ali i bosonogog hodanja po snijegu i ledu, nelagodu sam podnošljivo otrpio. I pri gaženju do desne obale, i pri povratku. Nakon te male pustolovine šetnje, u sumrak smo stigli natrag do kuće Jelice Čalić, upravo pred večeru koju je spremala za radnike. Izvijestili smo je da naša kratka potraga nije donijela nikakvu obećavajuću spoznaju te da ćemo nastojati nastaviti s istraživanjem nekom drugom prilikom.
Naposljetku smo po mrklom mraku napustili Medak, u kojemu nismo uspjeli pronaći čak niti ruševne ostatke kuće otkrivača sarkofaga Janka Grbića. U danima po povratku u Karlovac pokušao sam iz dostupnih izvora doznati još poneki podatak koji bi unio bar malo više svjetla u ovu potražnu priču. Saznao sam da su u Metku nekoć završile dvije kamene žare (urne), oblika manjih sarkofaga, dovezene iz obližnjeg naselja Počitelj (* 2). Na vrijeme uprave Rimskoga carstva u Metku upućuje i kameni miljokaz pronađen blizu križanja onodobnih cesta (* 3). O tim nalazima već sam kratko izvijestio u prethodnom napisu o otkriću velikog sarkofaga s kostima ”orijaša” u Metku. No, u u ovome napisu i njegovim popratnim osvrtima donosim još neke nove podatke o njima. Doznao sam i ponešto i o drugim (pra)povijesnim nalazima na području toga ličkoga sela (* 4). Možda sam i naslutio tužnu sudbinu Janka Grbića i Rade Uzelca, koji su najvjerojatnije oboje bili stanovnici Metka ili Mečani (* 5).
Do mogućeg otkrivanja daljnjih podataka na osnovu kojih bi potraga za velikim medačkim sarkofagom, nepoznatim povijesno-arheološkoj struci, bila ipak vjerojatnija, Medak s orijašima, odnosno divovima, možemo povezati samo na temelju tamo pronađenog, i u ovome napisu spomenutog, miljokaza s rimske ceste. U okviru priče o postojanju (posljednjih) divova na prostoru nekadašnje Ilirije, zajednice plemena ili naroda koji su obitavali od Jadranskog mora do Panonske nizine, posebno je zanimljivo to da je taj miljokaz posvećen rimskom caru Maksiminu Tračaninu (rimskim imenom Gaj Julije Ver Maksimin August, dok mu izvorno narodno ime nije poznato) i njegovom sinu Maksiminu iz 3. stoljeća, što je i istaknuto u natpisu uklesanom na miljokazu.
Taj kratkotrajni car Rimskoga carstva (235-238.) potjecao je iz Trakije, krajnjeg jugoistočnog dijela Balkanskog poluotoka (većinom područje današnje jugoistočne Bugarske te krajnjeg istoka Grčke i europskog dijela Turske). Sam naziv Maksim(in), u značenju Veliki, bio mu je prikladan i s obzirom na njegovu iznadprosječnu veličinu i snagu. Prije proglašenja carem, kao zapovjednik 4. rimske legije uspješno je vojevao s Dačanima, Germanima i Sarmatima. Iako je bio rimski car, nikada nije bio u Rimu. Kada je napokon krenuo u glavni grad carstva, kako bi ugušio pobunu koju je protiv njegove vladavine potaknuo Senat, ubijen je zajedno sa sinom pri pokušaju osvajanja Akvileje (* 6). Miljokaz u Metku možda je postavljen upravo pri gradnji ili obnovi ceste kojom se kroz Liku na zapad prema Akvileji kretala 238. godine rimska vojska predvođena carem Maksiminom.
Car Maksimin bio je, prema svjedočanstvima njegovih suvremenika (primjerice Cordusa) i zapisima povjesničara zabilježenih u djelu ”Historia Augusta” (* 7), i za ondašnje i za današnje pojmove - divovskoga rasta. Visina mu je iznosila gotovo 2,5 metara (* 8). Njegov sin zacijelo bi dostigao očevu visinu, tvrdili su isti, da nije poginuo u dobi od svega 18 (ili po nekima najviše 21) godina. U spomenutoj povjesnici istaknuta je i naprasita narav ovoga rimskog cara, poteklog od ”barbara” s Balkana, zbog čega i nije bio u milosti Senata, glavnog upravnog vijeća (političkog tijela) Rimskoga carstva. Nakon što su ih pri opsadi Akvileje naposljetku ubili pripadnici vlastite vojne postrojbe, caru i njegovome sinu odrubili su glave, a tijela bacili u obližnju rijeku. Posmrtni ostaci dvaju Maksimina, oca i sina, tako nisu sačuvani te je nemoguće istražiti njihove kosture i provjeriti navode o dužini istih. No, što se tiče moje, početne i bezuspješne, potrage za kamenom škrinjom ”pravih orijaša” u Metku, ipak je dovela bar do ”otkrića” miljokaza posvećenog rimskome caru Maksiminu, izuzetnoga rasta i snage.
Goran Majetić, slobodni istraživač, 24. lipnja 2025.
* Pogledajte napis ”Divovi u sarkofagu iz Metka - pronađeni ”kosturi pravih orijaša””.
(* 1) U dopisu sa zamolbom kojega sam uputio Jelici Čalić 14. travnja 2023. između ostaloga sam naveo:
”Seljak Janko Grbić iz Metka 1937. godine, krčeći njivu nedaleko svoje kuće, otkrio je kamenu grobnicu, po opisu vjerojatno sarkofag (škrinju ili lijes). Rade Uzelac, koji je nakon par dana obišao nalazište i o nalazu izvijestio u novinama ”Lička sloga”, naveo je da se ”oko grobnice nalaze zarušeni temelji neke građevine, vjerojatno kakove stare crkve”. To su jedini podaci iz novinskog napisa koji upućuju na predmet nalaza i okvirni položaj nalazišta.
U znanstvenim radovima i arheološkim glasilima nisam našao podatak da znaju za to otkriće. Bilo bi vrijedno pronaći navedeni sarkofag, ukoliko je još sačuvan (pa makar bio i oštećen), kako bi o istome mogao dojaviti Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture.
U tome smislu, voljan sam doći u Medak i poduzeti pretraživanje područja u potrazi za tom kamenom grobnicom. Molim Vas za pomoć u spoznavanju gdje je u Metku bila kuća Janka Grbića, na čijem imanju je spomenik nađen. Odnosno, gdje je po predaji bila crkvina (crkvišće, zidine, ...) na kojoj se nalazila stara crkva ili samostan ili rimski hram oko kojega je možda bilo groblje s kojeg potječe i nađena kamena grobnica.
Svjestan sam da je zbog poznatih nam ratnih nedaća Medak ostao bez većine stanovništva, no nadam se da ipak postoji još netko tko se sjeća gdje je živjela ta obitelj Grbić, možda čak i priče o navedenom nalazu. Hvala unaprijed na svakom podatku koji bi mogao pomoći pronalasku toga vrijednog spomenika.”.
Sličan dopis istoga dana uputio sam i studentu povijesti (završne godine) u Zagrebu i uredniku facebook stranice Bilaj Mihaelu Podnaru, s kojim sam se upoznao pri istraživačkom posjetu Lici dan ranije. S njime sam, po dospijeću odgovora Jelice Čailić već 16. travnja, dogovorio suradnju u vidu zajedničkog obilaska Metka, kojega još nismo uspjeli ostvariti.
(* 2) Dvije kamene žare (urne) iz Počitelja prvi je zapazio vojni časnik, sakupljač starina i umjetnina te muzealac Mijat Sabljar (1790-1865.), vjerojatno još tijekom službovanja u Lici oko 1830. Podatke o njima sačuvao je u rukopisnoj ostavštini. Posredstvom povjesničara, književnika i političara Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1816-1889.) prvi ih je objavio pisac i pravnik Johann Daniel Ferdinand Neigebau(e)r (1783-1866.) 1851. u djelu ”Die Süd-Slaven und deren Länder in Beziehung auf Geschichte, Cultur und Verfassung” (”Južni Slaveni i njihove zemlje s gledišta povijesti, kulture i prava”). Potom ih je, koristeći podatke prethodnika, 1873. predstavio njemački povjesničar, epigrafičar i pravnik Theodor Mommsen (1817-1903.), u 3. svesku obimnog epigrafičkog knjiškog izdanja ”Corpvs inscriptionvm Latinarvm” (”Zbirka latinskih natpisa”).
Na hrvatskom jeziku prvi je o njima pisao arheolog Josip Brunšmid (1858-1929.) u glasilu ”Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu”, svezak 3. broj 1 iz 1898., u poglavlju ”Medak” znanstvenog rada ”Arheološke bilješke iz Dalmacije i Panonije II. 2. dio”. Tada su već te dvije žare bile preseljene u obližnji Medak, gdje su ugrađene u pročelje općinske zgrade (Medak je postao središte istoimene općine nakon ukidanja Vojne krajine 1883., a u sastavu te općine bilo je i naselje Počitelj), jedna lijevo i druga desno od ulaza. Svega dvije godine nakon Josipa Brunšimida, o tim žarama izvijestio je i arheolog i povjesničar Karl Patsch (1865-1945.) u knjizi ”Die Lika in romischer zeit” (”Lika u rimsko doba”). Općinska zgrada nalazila se 50-ak metara zapadno od mosta na Glamočnici u smjeru Gospića. Zgrada je zapaljena u Drugome svjetskom ratu 1943. te potom nije obnavljana (a općina Medak ukinuta je 1955.).
O spomenute dvije žare iz Počitelja, koje su se kasnije nalazile u Metku, naposljetku je izvijestio arheolog - konzervator Ivan Šarić (1943-2016.) u napisu "Kamene urne u Lici", objavljenom u izdanju "Arheološka problematika Like: znanstveni skup Otočac, 22-24. IX 1974", u nakladi Hrvatskog arheološkog društva (u okviru "Izdanja Hrvatskog arheološkog društva", svezak 1) 1975. U pisanim izvorima nisam našao podatak o sudbini kamenih žara iz Metka nakon Drugoga svjetskog rata.
(* 3) U Metku se je pronašao još jedan spomenik iz vremena uprave Rimskoga carstva, cestovni miljokaz. Nađen je u sjeveroistočnom dijelu sela, nedaleko položaja Crkvina (Klisa), s ruševinom ranokršćanske crkve i ostacima okolnoga groblja sa stećcima. Miljokaz je nađen u polju desno od ceste koja iz Metka vodi u Gospić, u blizini potoka prema kojemu je vodila rimska cesta s namjerom da prijeđe potok preko mosta. Prvi spomen o tome miljokazu zabilježen je u neimenovanom rukopisu kojega je 1882. u Trstu pronašao istraživač Pais, prema navodu iz zasebnog knjiškog dodatka 3. sveska izdanja ”Corpvs inscriptionvm Latinarvm” (”Zbirka latinskih natpisa”) Theodora Mommsena iz 1902.
O miljokazu je prvi pomnije izvijestio Josip Brunšmid 1898. u već spomenutom radu ”Arheološke bilješke iz Dalmacije i Panonije II. 2. dio”. U radu je naveo već rečeno mjesto njegovoga nalaza i istaknuo da ga je zatekao ispred gostionice Starčevića u Metku, da je riječ o kamenom stupu oblika valjka koji iz tla viri 1,56 metara te da je bio postavljen uz rimsku cestu koja se gradila ili obnavljala, što je proizlazilo iz natpisa uklesanog u miljokaz, u doba cara Maksimina Tračanina (173-238., carem je bio 235-238.) i njegova sina Maksimina. U pisanim izvorima nisam našao podatak o daljnjoj sudbini rimskog miljokaza iz Metka. Nisam još bio u prigodi istražiti u Metku zna li netko gdje se nalazi tamo pronađen rimski miljokaz te jesu li dvije kamene žare i nadalje u ruševini medačke općinske zgrade. Crkvinu u Metku također još nisam stigao posjetiti.
(* 4) Na vrhu brijega pod nazivom Medak (ili Medačka glavica; 693 m.n.v.), u jugoistočnom dijelu današnjeg Metka, nalazila se gradina ilirskog plemena Japoda. Na neutvrđenom položaju podno gradine u starome vijeku razvilo se ilirsko-rimsko naselje, vjerojatno pod nazivom Ausancalio. Nalazi iz japodskog vremena pronađeni su u krugu ostataka gradine (nakit, kovani novac, ...), podno brijega Medak (kosturi, nakit, odjevni predmeti), ali i na prostoru današnje crkve Usjekovanja glave Svetog Jovana Krstitelja u Metku (pri njezinoj obnovi 1885.).
U srednjem vijeku Medak se spominje kao posjed plemena Mogorovića. Naselje je tada bilo jedno od najvažnijih središta Mogorovićke župe. Prostiralo se s obje strane rijeke Like, kod ušća Glamočnice. Na desnoj strani nalazio se plemićki dio naselja s crkvom. Crkva se nalazila kod ušća Glamočnice u Liku, a prostor njezine crkvine i okolnog groblja, na kojem je bilo i stećaka, kasnije je nazvan Klisa. Nedaleko crkve, na Medačkoj glavici, Mogorovići su podignuli utvrdu, od koje su preostale neznatne ruševine. Na lijevoj strani rijeke Like nalazio se kmetski dio naselja. Starosjedilačko stanovništvo izbjeglo je iz Metka pred osvajanjima turskih postrojbi početkom 16. stoljeća. Nakon oslobođenja Like i Krbave od osmanske vlasti, potkraj 17. stoljeća u Medak su se doselili stanovnici iz Bukovice.
(* 5) U popisu žrtava u Metku za vrijeme Drugoga svjetskog rata, objavljenom na mrežnim stranicama Makroekonomija (makroekonomija.org), bez navođenja izvora iz kojega je popis preuzet, mogu se pronaći podaci za Janka Grbića i Radu Uzelca, koji bi mogli odgovarati ljudima istaknutim u napisu iz glasila ”Lička sloga” iz 1937.: Grbić (Ilija) Janko, rođen 1900., Srbin, poginuo 1945. u NOB-u, Medak (2198021061); Uzelac (Stevan) Rade, rođen 1874., Srbin, ubijen 1945. u direktnom teroru, Medak (2198021135). Ukoliko se uistinu radi o junacima naše priče, što je nemoguće znati samo na osnovu ovih podataka, to bi značilo da su oboje živote okončali krajem rata, svega 8 godina po otkriću medačkog sarkofaga.
(* 6) Akvileja je osnovana 181. prije Krista kao rimska vojna kolonija sa zadaćom osiguranja sjeverne Italije od prodora Kelta. Nalazi se na rijeci Nadiži, oko 35 kilometara sjeverozapadno od Trsta i 10 kilometara od Jadranskog mora. Razvila se u značajno gradsko središte Rimskoga carstva, a od kraja 3. stoljeća i utjecajno središte kršćanstva. Značenje gubi nakon što ju je 452. osvojila vojska pod vodstvom Atile. Razrušili su se 568. Langobardi.
(* 7) ”Historia Augusta” (”Carska povijest”) zbirka je 30 životopisa rimskih careva i namjernika na carsko prijestolje za razdoblje od 117. do 284. (s iznimkom 244-253). Zbirka se sastoji od dva dijela, a nastala je potkraj 4. stoljeća. Nadovezuje se na djelo rimskog pisca Gaja Svetonija Trankvila (oko 70-122.) ”De Vitis Caesarum” (”Životopisi careva”). Kao izvor za sastavljanje zbirke ”Historia Augusta” poslužila su biografska djela ranijih rimskih povjesničara i pisaca te djelo rimskog povjesničara Amijana Marcelina ”Res gestae” (”Događaji”). Ne zna se tko je (sve) priredio zbirku. Po nekim proučavateljima zbirke, ista sadrži, više u drugome dijelu, i pojedine nevjerodostojne, pa i pogrešne i lažne, navode i izvore.
Cjelokupni prijevod djela ”Historia Augusta” na hrvatski, kojega je sačinio Daniel Nečas Hraste, objavljen je u nakladi Izdanja Antibarbarus u Zagrebu 1994. Na latinskom, i usporedno na engleskom, jeziku djelo je dostupno na uvid na, primjerice, mrežnim stranicama The University of Chicago.
(* 8) Slobodni istraživač Mate Puljak u napisu ”Pronađena kopča s imenom cara diva”, objavljenom 23. ožujka 2023. u rubrici ”Iz mog ugla” na mrežnim stranicama Fondacije ”Arheološki park: Bosanska piramida Sunca” (piramidasunca.ba) ponudio je prijevod s latinskog dijela napisa ”Maximini duo” (”O dva Maksimina”), iz djela ”Historia Augusta”, posvećen caru Maksiminu Tračaninu i njegovom istoimenom sinu.
U prijevodu je izdvojio navode o carevoj visini i snazi, kao primjerice da je ”bio zapanjujuće krupna tijela”, da je ”bio visok šest inča preko osam stopa”, odnosno da je ”bio visok gotovo osam i pol stopa”. Jedna rimska stopa (pes) iznosila je (oko) 0,295 metara, a rimski inč (digitus) 1/16 rimske stope ili oko 1,85 centimetara. Maksimin Tračanin bio je, dakle, visok, oko 247 centimetara ili umalo dva i pol metra.
* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected] 
Selo Medak, kojega čini više zaselaka razbacanih 15-ak kilometara jugoistočno od Gospića, smjestilo se podno veličanstvenih sjevernih padina planine Velebit (Foto: Goran Majetić)
Područje Metka na katastarskom zemljovidu Ličko-krbavske županije iz 1875. godine (Izvor: Hungaricana - Hungarian Cultural Heritage Portal: Mapire: Habsburg Empire - Cadastral maps (XIX. Century) (maps.arcanum.com))
Dio šumskog predjela nedaleko medačkog zaselka Grbići u kojem sam napravio kraće izviđanje u potrazi za mogućim ostacima kamene škrinje (Foto: Goran Majetić)
Jedan od dva mala sarkofaga, zapravo žare ili urne, pronađene na području obližnjeg Počitelja i kasnije uzidane u proljeće općinske zgrade u Metku, koje je tamo zatekao i snimio arheolog Josip Brunšmid (prije) 1898. godine (Izvor: Zbirka fotografske dokumentacije Ministarstva kulture i medija (fototeka.min-kulture.hr): MKM - FKB, inv. br. 7179, br. neg. II-15304)
Predio Medaka nedaleko zaselka Grbići čiji komadić sam u potrazi za sarkofagom izviđao zimi 2024. godine (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))
Miljokaz s rimske ceste koja je prolazila kroz područje današnjeg Metka, posvećen caru Maximinu Tračaninu (235-238.), na snimci Josipa Brunšmida iz (prije) 1898. godine (Izvor: Zbirka fotografske dokumentacije Ministarstva kulture i medija (fototeka.min-kulture.hr): MKM - FKB, inv. br. 7177, br. neg. II-15306)
Bista rimskog cara Maximina Tračanina, nedvojbeno visokog oko 2,5 metara, izložena u Kapitolijskom muzeju u Rimu (Izvor: Wikimedia (wikimedia.org)