Ilirski grbovi i južnoslavenska heraldika

Za naš najstariji ilirski grb bi se s pravom moglo reći da je sastavljen od polumjeseca sa zvijezdom Danicom tj. Suncem. Osim što ga nalazimo na prapovijesnim stećcima, taj simbol se u našoj srednjovjekovnoj heraldici pojavljuje kao grb Ilirije te je prisutan u grbovima brojnih naših plemićkih porodica. Drugi grb koji se kao simbol pojavljuje na brojnim stećcima, čvrsta je mišica s mačem. U našoj i stranoj heraldici, to je grb Dalmacije, Hrvatske, Huma i Primorja.

U našoj je heraldici kao zaseban grb zabilježena i spomenuta zvijezda Danica / Sunce, što se ustvari poklapa s etimologijom imena Iliri; Il, Ilios, Helios; Sunce. U heraldici je to grb Krčkih Frankopana od Hrvatske i Bosne, što potvrđuje nepoznati kastiljanski franjevac i putopisac u svom djelu ”Libro del Conosçimiento de todos los reinos” ili ”Knjiga znanja svih kraljevstava” (oko 1385.), koji je prolazeći našim zemljama sredinom 14. st. ovaj znamen opisao kao grb Slavonije i Bosne.

Grb Srbije i Raške s tri konjske potkove ili s veprovom glavom i strijelom, također možemo staviti u kontekst izvorne ilirske heraldike, a posebice grb Bosne s dva prekrižena ključa, negdje s dvije glave Saracena, a u domaćim grbovnicima s polumjesecom i Danicom, što nam sugerira da je Bosna ključ Ilirije.

Za ostale grbove Hrvatske, Bosne, Srbije i Crne Gore ne bismo mogli reći da se radi o našim drevnim grbovima i simbolima, s obzirom na to da nisu stariji od 12. stoljeća. To se većini neće svidjeti, ponajviše zbog usvojenih fantazija o tim grbovima od strane raznih domaćih mitomana, no ovom prilikom ćemo ispraviti sve zablude oko krivih prikaza i simbolike grbova koji su zbog loših prijepisa nastali u srednjem vijeku, a aktualni su do danas.

Grb Hrvatske, Dalmacije i Slavonije

Krenut ćemo od najstarijeg grba Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Kada nakon smrti kralja Zvonimira krunu Hrvatske i Dalmacije početkom 12. stoljeća preuzimaju ugarski kraljevi, glave tzv. palatinskih lavova postaju grb Hrvatske. Na nekim starijim prikazima u početku se nalazi jedna glava, a kasnije tri glave, koje neki grbovnici prikazuju kao grb Hrvatske, a drugi kao grb Dalmacije koji to ostaje sve do danas. Istovjetan je slavonski grb, ali sa čitavim palatinskim lavom u hodu, koji se u nekim grbovima pojavljuje s jednim, a drugdje s tri palatinska lava, primjerice na grbovima Engleske i Danske. U Engleskoj postoje i slučajevi plemstva koje je zbog zasluga u svoj grb od kralja dobilo tri glave palatinskog lava, kao što je Okrug Shropshire, odnosno grad Shrewsbury, pa im je grb identičan dalmatinskom.

Palatinskog lava ima i grb Bugarske, a riječ je o pečatu drugog Bugarskog carstva dobivenog preko matrilinearne grane. Naime, bugarski je car za ženu uzeo Anu Mariju Ugarsku, kćer Gertrude od Meranije, supruge Andrije II. Arpadovića čiji je kraljevski simbol palatinski lav koji je u ugarsku heraldiku došao preko Gizele Bavarske, sestre rimsko-njemačkog cara Henrika II. Svetog, a koja je postala žena Stjepana I. Sv. Arpadovića, koji je time postao ugarski kralj i osnivač mađarske države. To je put palatinskog lava kroz južnoslavensku heraldiku. Inače, čitava europska heraldika prepuna je simbolike palatinskog lava koji je simbol moći i najviše vlasti.

Kod nas su zbog krivih preslika i tumačenja povjesničara palatinski lavovi na grbu Slavonije postali kune, a ponegdje i lovački psi, dok su njihove glave na grbu Dalmacije postale glave leoparda kojih nema u europskoj heraldici i antičkoj simbolici i mitologiji. Jedan od primjera koji pokazuju što sve mogu stvoriti krive interpretacije i loša izrada simbola na kovanicama, novac je kraljevine Slavonije (Slavenije) kovan u Pakracu i Zagrebu između 13. i 14. stoljeća. Riječ je o banskim denarima (denarius banalis) koji danas imaju uvriježen naziv ”banovac” da se na taj način istisne naziv denari / dinari koji je kod nas prisutan od rimskih vremena. Zbog loše iskovanog grba Slavonije u obliku palatinskoga lava i slabog poznavanja povijesti heraldike, razni ideolozi i historici su taj simbol palatinskog lava na slavonskim denarima protumačili kao kunu. Uz to su preuveličali srednjovjekovno plaćanje u kuninim kožama za naknadu (”marturina pensio”) kmetova za korištenje vlastelinskog zemljišta koja nije bila isključivo u kunovini. Na taj način se stvorio mit o kuni kao valuti koji je svoj temelj dobio u NDH uvođenjem valute pod nazivom kuna i banica te opet 1994. u RH. Međutim, to ne bi bio problem da su se u našoj historiografiji stekli ovakvi uvidi o heraldici koje bi trebao poznavati svako tko se time bavi.

Šahovnica kao grb Hrvatske dolazi najkasnije, njezino porijeklo je germansko i templarsko i brojne plemićke obitelji Austrije, Švicarske, Italije, Njemačke, Francuske, Nizozemske, Švedske, Poljske i Češke u svojim grbovima imaju šahovnicu u crveno-bijeloj, plavo-bijeloj ili crno-bijeloj boji. Primjerice plavo-bijela šahovnica je uz palatinskog lava grb Bavarske i rimsko-njemačkih careva.

Jako je zanimljivo primijetiti da se o sveprisutnoj simbolici šahovnice kod germanskog plemstva u našoj javnosti izbjegava govoriti pa se tako ne spominje da je poznati njemački nogometni klub, FC Mainz 05 imao crveno-bijelu šahovnicu na dresovima prije hrvatske nogometne reprezentacije. Tu je i poznata i moćna talijanska plemićka obitelj Pallavicini iz 11. stoljeća koja sve do danas u svom grbu ima crveno-bijelu šahovnicu i dvoglavog orla zbog zasluga u vojnim pohodima i služenju rimsko-njemačkim carevima. Čini se da je simbolika šahovnice u grbovima europskog plemstva tabu tema u Hrvatskoj, zbog čega se otvara prostor mitomaniji o njenom porijeklu, a ona se javlja i kod ozbiljnih povjesničara koje ovdje nije vrijedno niti spominjati.

Značenje šahovnice je dvojako; prvo, smatra se da je to simbol predziđa i zidina tvrđave, a drugo značenje bi moglo biti povezano sa čuvarima svete krvi, s obzirom na to da šahovnica ima oblik štita na kojem se miješaju crvena i bijela boja, dakle sveta krv. Šahovnica je jedan od heraldičkih simbola Templarskog reda te je nalazimo na podosta templarskih crkava u Italiji, ali i kod nas, npr. na crkvi sv. Lucije kod Baške na otoku Krku ugrađenu u kamenu u tipičnom templarskom kvadratu sa 8 x 8 polja. Pritom, ova se simbolika ne može povezati sa šahovskom igrom, jer je templarima bila zabranjena arapsko-perzijska igra shatranj - preteča europskog šaha iz 15. stoljeća. Zbroj polja templarske šahovske ploče iznosi 64, a prema francuskom psihoanalitičaru Reneu F. Allendyju, ovaj broj predstavlja "statičku realizaciju - paran broj - kozmičke jedinice - 6 + 4 = 10 - u procvatu blaženstva”. To je konačno oslobođenje koje omogućuje biću da spozna svoju punu individualnost, a prema filozofu Claudeu od Saint-Martina, ovaj broj predstavlja "komplement osmerokutnog kruga gdje moćni broj, nakon što je pokrio sve dubine područja i postojanja bića, obnavlja jedinicu u njenom jednostavnom broju, tamo gdje je bila podijeljena, a radnja je vladala ništavilom i smrću”.

Templarsku šahovnicu imamo i na podu šibenske katedrale sv. Jakova, ali i kao pečat na Cetingradskoj povelji koji se nakon toga u hrvatskim grbovima više ne pojavljuje u obliku sa 64 polja. Veze Templara s našim krajevima su itekako snažne, to dokazuju mnoga njihova uporišta po Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji, ali i primjer ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. koji je otišavši na križarski pohod u tzv. ”svetu zemlju”, ostavio svoje kraljevstvo na upravljanje templarskom meštru Pontiusu de Cruceu, namjesniku za naše zemlje, što pokazuje koliko su templari bili utjecajni na ovim prostorima. No ipak, manje je vjerojatno da je šahovnica kod nas stigla preko templara jer je u vrijeme kada se ona pojavljuje templarski red već odavno raspušten. Habsburzi imaju veze sa templarima preko princa Leopolda I. Habsburškog (1290. - 1326.) koji je bio glavni meštar Templara pa samim time šahovnica ulazi u grb Habsburga. Međutim, kao i kod Templara, crveno-bijelo ili crno-bijelu šahovnicu nalazimo i na freskama pravoslavnih svetaca u hramovima Srbije, Bugarske i Grčke, a značenje te simbolike na odjeći svetaca nigdje nije objašnjeno. Budući da se pojavljuje na više mjesta i na drugim svecima, sigurno nije riječ o nekom slučaju ili umjetničkoj slobodi, nego kanonskom značenju koje tek treba otkriti.

Možda se u ovim freskama skriva pravo značenje šahovnice koju su u svojim grbovima imali franački kralj Karlo Veliki i prvi engleski kralj Alfred Veliki.

Šahovnica u hrvatski grb ulazi preko Habsburga koji su došli u posjed hrvatske krune, po svemu sudeći nakon poraza hrvatskog plemstva u Krbavskoj bitki 1493. Njihovim slabljenjem Habsburgovci se počinju učvršćivati na našim prostorima, iako se njihov prvi dodir s našim zemljama dogodio preko vojvode Alberta II. Habsburga (1298.-1358.), koji je 1355. stekao vlast nad kvarnerskom obalom. Tu njihovo širenje nije stalo pa tako nakon smrti rimsko-njemačkog cara Žigmunda Luksemburgovca, koji je ujedno bio Ugarski kralj, a time i kralj Slavonije, Hrvatske i Dalmacije, tron preuzima njegov zet Albert V. Habsburg (1397.-1439.), prvi Habsburgovac koji je pod svojom vlašću okupio one zemlje kojima je ova obitelj poslije trajno zavladala. Za vrijeme vladanja njega i njegovih nasljednika Ladislava V. Postuma (1440.-1457.) i Fridrika III. (1415.-1493.) habsburška uprava na ovim prostorima nije bila toliko snažna zbog velike moći ugarskih i hrvatskih banova. Uvidom u grbovnik Conrada Grünenberga (Wappenbuch, 1484.) šahovnica se za njihove vladavine još ne pojavljuje, na grbu Slavonije se i dalje nalaze tri palatinska lava, grb Hrvatske sastoji se od tri glave palatinskog lava, dok je na grbu Dalmacije čvrsta mišica s mačem.

Šahovnica se kod nas pojavljuje u doba cara Maksimilijana I. Habsburškog, a u prilog tome govori freska na jednoj staroj kući u povijesnom dijelu Innsbrucka koja se naziva Wappenturm Kaiser Maximilians I. datirana u 1495. godinu. Na njoj se šahovnica pojavljuje kao grb Hrvatske, zajedno s grbom Dalmacije na kojemu su tri glave palatinskog lava na plavoj podlozi. Na središnjem dijelu freske pored dvoglavog orla, simbola ”rimsko-njemačkog cara” nalazi se štit s grbovima unutarnjih austrijskih zemalja; Štajerske, Koruške, Kranjske i Celja, na kojemu je u sredini ”štitić” sa crveno-bijelom šahovnicom, a nije riječ o hrvatskom grbu. Također, na grbu Kranjske nalazi se crveno-bijela šahovnica na raširenim krilima orla, što ukazuje da je šahovnica dio simbolike grbova austrijskih vladara i plemstva.

Nakon poraza na Krbavskom polju hrvatsko plemstvo uputilo je 1494. godine pismo papi Aleksandru VI. i rimsko-njemačkom caru Maksimilijanu I. Habsburškom, tražeći pomoć u borbi protiv Osmanlija pritom nazivajući Hrvatsku predziđem kršćanstva: "Ovu silu mi već sedamnaest godina zaustavljamo gubeći naša tijela, živote i sva moguća naša dobra, te poput kule i predziđa kršćanstva branimo svakodnevnim ratovanjem kršćanske zemlje ...”.

Po svemu sudeći tada car Maksimilijan u hrvatski grb dodaje šahovnicu i obećava pomoć Hrvatskoj u borbi protiv Osmanlija, iako je već prije toga 1493. odredio da se na poziv Hrvatskog sabora njegovi kapetani moraju odazvati sa svojim četama i pomoći u ratu protiv zajedničkog neprijatelja. Šahovnica kao grb Hrvatske je službeno uvrštena u grbovlje Maksimilijanovog nasljednika i unuka Karla V. Habsburga španjolskog kralja i rimsko-njemačkog cara. Zanimljivo, španjolski kraljevi od tada, a i još uvijek, u punoj tituli nose naslov kralja Hrvatske i Dalmacije kao sadašnji kralj Filip VI.

Grb Srbije i Crne Gore

O dvoglavom orlu u srpskom grbu mogu se čuti svakakve teorije, a zapravo je sve vrlo jednostavno. Orlovi kao ”gospodari zraka” su uvijek bili omiljeni identifikacijski simbol za vladare. Još u antici rimski carevi birali su orla kao amblem svoje moći. Istočno rimsko ili Bizantsko Carstvo, nasljednik Rimskog Carstva, usvojilo je ovaj vladarski simbol i dodalo drugu glavu izvornom jednoglavom rimskom orlu. Prvo, to je izražavalo svjetovnu i duhovnu moć bizantskog cara, drugo, tvrdnju da vlada Istokom i Zapadom. Nakon propasti Bizantskog Carstva, ruski vladari su preuzeli carsku titulu (car = cezar) i simboliku vladavine.

Sveto Rimsko Carstvo je sebe također smatralo nasljednikom antičkog Imperija i uzelo je orla kao svoju heraldičku zvijer - iako u jednoglavoj verziji. Crni orao na zlatnom štitu postao je simbolom titule kralja, ali i carstva.

U kasnom srednjem vijeku dvoglavi orao se pojavio i u carstvu. Uveden je kao oznaka koja razlikuje kraljevsku od carske titule: kralj, kojeg su birali birači, stekao je titulu cara isključivo tako što ga je papa blagoslovio i okrunio u Rimu. Tek tada je imao pravo uzeti dvostrukog orla kao simbol univerzalnog prava i moći nad latinskim kršćanstvom. Ovaj koncept je razrađen običajem postavljanja aureole ili nimbusa oko dviju glava, koji se smatra simbolom svetog uzvišenja carskog veličanstva.

Na prvu bi se reklo da taj simbol dolazi iz Istočnog Rimskog (grčkog) Carstva, zbog iste grčke tzv. pravoslavne crkve kojoj pripadaju, no taj carski pečat srpski vladari od njih nisu dobili, s obzirom na to da su s njima konstantno bili u ratu. Simbol dvoglavog orla u srpsko grbovlje dolazi s druge strane, iz zapadnog Rimsko-njemačkog Carstva, u vrijeme dok je Nemanja bio župan. Iako je ovladao prostorom Raške i Srbije, priznati kralj postaje tek dolaskom Friedricha I. Barbarosse, a o tome piše Mavro Orbin u knjizi "Kraljevstvo Slavena" (1601.):

”U Nemanjino doba, ljeta gospodnjeg 1189. car Fridrik I., u vojnom pohodu protiv azijskih Turaka prođe kroz Srbiju i dođe tako i u Niš. Nemanja mu izađe u susret s velikom pratnjom i noseći mu mnoštvo kraljevskih darova. Car ga vrlo ljubazno primi, te nakon pregovora o raznim pitanjima, i car preda Nemanji kraljevske darove i potvrdi njegovu vlast nad Srbijom.”.

Dakle, kako već biva u odnosima careva i plemstva, Nemanja u svoj grb dodaje simbol dvoglavog orla Friedrichovog Svetog Rimsko-njemačkog Carstva kao pečat svoje vladavine. Taj isti simbol nije mogao dobiti od bizantskog cara s kojim je bio u ratu i koji ga nije priznavao za vladara Srbije i Raške, a nije priznavao niti Friedricha I. kao nekog rimskog cara.

U crnogorski grb dvoglavi orao dolazi preko vladara Zete Crnojevića (Đuraševića), jednih od glavnih utemeljitelja crnogorske državnosti. Točnije, ovaj simbol pristiže preko rodonačelnika Crnojevića, Đuraša Ilijića, koji je služio srpske vladare Stefana Dečanskog, Dušana Silnog i Uroša Nejakog i tako dospio na čelnu poziciju vladara Zete, a pritom je u svoj grb dobio kraljevski pečat - dvoglavog orla. Slično je i s albanskim dvoglavim orlovima. Naime, rodonačelnik Kastriota Branilo (ili Pavle) služio je pod carem Dušanom Silnim i zbog nekih zasluga dobio vlast nad Janjinom i Epirom, a time i kraljevski pečat dvoglavog orla u svom grbu. Međutim u grbovniku Kastriota pojavljuje se i palatinski lav, a to rješava zagonetku porijekla majke čuvenog Skenderbega, jer se je njegov otac Ivan Kastriota oženio s Vojislavom, što je prilog tvrdnji da je ona bila princeza i kćerka Grgura Brankovića i unuka čuvenog srpskog despota Vuka Brankovića koji u svom grbu također ima palatinskog lava. Dakle, Crnogorci i današnji Šćipetari iz Albanije i Kosova nose grb koji je ustvari pečat srpske državnosti. Za Crnogorce to ne bi trebao biti problem, za razliku od Šćipetara.

Nakon rušenja Nemanjića od strane njihovih najodanijih plemića Mrnjavčevića, u srpsko grbovlje ulazi grb istočnorimske carske porodice Paleologa - križ s 4 grčke bete; ”Basileus Basileon, Basileuon Basileuonton”, "Kralj kraljeva, Vladar vladara." O tome kada je i na koji način Vukašin Mrnjavčević dobio carski pečat za kraljevanje nad Srbijom, Makedonijom i Albanijom, nemamo nikakve zapise i možemo samo nagađati, ali je očito tu postojao nekakav dogovor između Vukašina i istočnorimskih careva Kantakuzena ili Paleologa koji su u to vrijeme carevali skupa, ali su se borili za carsko prijestolje. Po svemu sudeći su se preko Vukašina riješili Dušana Silnog koji tada iznenada umire. Na taj način s vlasti svrgavaju Nemanjiće koji su se teritorijalno značajno proširili, a istovremeno su bili u ratu s Istočnim Rimskim Carstvom. Jedna od veza Vukašina s rimskim carevima bila je i ta da je svoju kćer Rušnu Mrnjavčević dao za ženu bizantskom caru i suvladaru Matiji Kantakuzenu (1325.-1383.) nakon što mu je umrla žena Irina Paleologina, kćerka despota Dimitrija Paleologa i njegove supruge Teodore i unuka rimskog cara Andronika II. Paleologa (1282.-1328.), dok je Matija bio sin bizantskog cara Ivana VI. Kantakuzena, a po ocu mu je baka Teodora Paleolog, a po majci prabaka Irena Paleolog sestra bizantskog cara Andronika II. (1282.-1328.), pa je opet u primirju između Kantakuzena i Paleologa uspostavljena rodbinska veza, jer je Kantakuzenova kći Helena udana za mladoga cara Ivana V. Dakle, sve je to međusobno izmiješano i povezano. I tako je Vukašin uz izdaju i rušenje Nemanjića preko svoje kćeri napravio savez sa Kantakuzenima koji su preko ženske linije također Palelolozi i tako dobio carski pečat križ sa 4 bete. Vjerojatno se car Ivan Kantakuzen na taj način osvetio Dušanu Silnom za propali savez i zato što ga je odbio u njegovom preuzimanju vlasti nad Carigradom i carstvom. U službenoj historiografiji uopće nema spomena Rušne Mrnjavčević, niti rasprave o tome otkud Mrnjavčevićima grb Paleologa. To se izbjegava, a priča je usmjerena na ocila.

Krivom shvaćanju srpskog grba sa 4 bete pridonio je humanist i historičar Pavao Ritter Vitezović koji je u svojoj knjizi ”Stematografija ili opis, objašnjenje i rekonstrukcija ilirskih grbova” (1701.), krivo naveo da je riječ o krstu sa 4 ocila. Međutim, takvo nešto u domaćoj i europskoj heraldici ne postoji i nema smisla, s obzirom na to da je očito riječ o grčkim betama, kao što vidimo i na slikama usporedbe grbova. Četrdeset godina nakon izvornog izdanja, redovnik Hristofor Žefarović u Beču izdaje prijevod djela Rittera Vitezovića na staroslavenskom i ćirilici, i od tada u svijest naroda u Srbiji ulazi potpuno krivo značenje srpskog grba - krst sa 4 ocila. U novije vrijeme pojavili su se predstavnici raznih teorija koje tvrde da taj grb pronalazimo u simbolici vinčanske kulture i u antici, a ustvari taj grb žele povezati sa staroslavenskim simbolom kojeg Rusi nazivaju Tausen (Absen, Bausen, Obsen, Usen; simbol boga jeseni), a da uopće ne znaju kako je riječ o tom simbolu.

”Drevna vinčanska” ili antička ocila u srpskom grbu pokazuju totalno nepoznavanje srednjovjekovnog grbovlja kao i heraldičkih običaja i pravila te ne zaslužuje daljnje komentiranje. Nešto kasnije se, nakon dvoglavih orlova, u srpskom grbu pojavljuje i heraldički ljiljan (fr. Fleur-de-Lis), kada kralj Stefan Uroš I. za ženu uzima Jelenu Anžujsku iz francuske kraljevske obitelji čiji je simbol ljiljan. Simbol ljiljana uz dvoglavog orla i križa sa 4 bete tvori današnji grb Srbije, i kad sve konce povežemo vidimo da je tu grb Paleologa u sukobu, simbol izdaje i propasti srpske srednjovjekovne države.

Grb Bosne

Nakon smrti Kulina bana, ugarski kralj se odlučio na osvajanje Bosne, a o tome piše Orbin: ”Posla stoga s vojskom jednog od svojih velikaša po imenu Kotroman Nijemac, koji bijaše slavan ratnik, te stigavši u Bosnu i zatekavši je bez vladara, vrlo lako zauzme cijelu zemlju. Kralj ga za nagradu proglasi banom Bosne i odredi da ga potomci njegovi naslijede na tom položaju.“.

U službenoj historiografiji se njemačko porijeklo bosanskog bana Kotromana negira, a čak se smatra da je on rođak bana Mateja Ninoslava, iako su to obične špekulacije naspram dubrovačkih zapisa koje nam donosi Mavro Orbin u svojoj knjizi i koje bi trebali shvatiti ozbiljno, jer su Dubrovčani u to vrijeme bili puno bliže izvoru. Kotromani su po Fojničkom grbovniku prvotno u svom grbu imali palatinskog lava, što dokazuje Orbinove tvrdnje da ga je za vladara Bosne postavio ugarski kralj i samim time mu dao svoj pečat - amblem palatinskog lava. Godine 1301. Kotromanići su izgubili vlast u Bosni u korist hrvatske velikaške obitelji Šubića. Stjepana I. Potisnuo ih je Mladen I. Bribirski, koji je zavladao Bosnom. Nakon višegodišnjeg izgnanstva, Stjepana I. naslijedio je sin Stjepan II., kao vazal Mladena II. Bribirskoga. Taj odnos je prekinut nakon bitke kod Blizne 1322. te je Stjepan II. postao izravni vazal ugarskog kralja Karla I. Roberta Anžuvinskog. Tada se grb Kotromanića mijenja u tri ljiljana francuske porodice Anjou. Nakon toga se Stjepanova kći Elizabeta udala za njegovog sina ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca te u grb Kotromanića ulaze još tri ljiljana kao potvrda saveza i rodbinske povezanosti. Zbog toga imamo takav grb sa 6 (3 + 3) ljiljana.

Ljiljan je simbol francuskih Anžuvinaca, dominikanskog reda i inkvizicije, međutim on ima prošlost od više od dva tisućljeća i to često kao nadgrobni simbol smrti, a nalazimo ga na našim prapovijesnim stećcima, kao i na stelama u Francuskoj, ali ne u heraldičkom obliku i značenju. Na stećcima i stelama ljiljan je stiliziran, dok se na srednjovjekovnim grbovima, novcu i pečatima, javljaju čisti naturalistički ljiljani. Samo na jednom stećku nalazimo takav ljiljan i na njemu je grafit na bosančici, što pokazuje da je naknadno s pogrebnim natpisom uklesan na prapovijesni stećak. Iako je ljiljan simbol križara, začuđuje zašto ga nose bosanski nacionalisti islamske vjere, što je apsurdno pored starijih grbova Bosne koji su ”vjerski prihvatljiviji”.

O ilirskim grbovnicima

Iako po svemu ovdje izloženom porijeklo grbova južnoslavenskih zemalja seže u period između 12. i 14. stoljeća, (neki su vjerojatno i stariji), te ih u približno isto vrijeme smještaju i službeni povjesničari, mitomani idu još dalje u starost, u prapovijest, pa se negira starije porijeklo ilirskih grbovnika poput Fojničkog, Beogradskog, Korjenić-Neorić i dr. Također, negira se i starije porijeklo grba Ilirije i ostalih grbova koji nisu povezani s rimsko-germanskim i bizantskim grbovljem, Službena historiografija, a na nju se naslanja i ona mitomanska, smatra da je ilirski grbovnik plod bujne mašte dubrovačkih iliraca ili bosansko-dubrovačkog plemića Ohmučevića s kraja 16. stoljeća, koji je dokazujući svoje plemstvo u Španjolskoj, krivotvorio vlastito plemićko porijeklo i u tu svrhu napravio izmišljeni grbovnik ilirskog plemstva. Umjesto da se dičimo velikom starošću tih najvažnih povijesnih dokumenata iz polja heraldike kao što to čine u drugim europskim zemljama, kod nas se sve to negira i stavlja u kontekst mašte i krivotvorenja.

Po pitanju starosti najstarijeg Fojničkog ilirskog grbovnika, najbliži i najrealniji je bio arheolog i povjesničar Ćiro Truhelka koji ga datira u 15. stoljeće. Možemo se složiti da je tada završen, a da je započet sredinom 14. stoljeća kako i piše u samom uvodu grbovnika:

”Rodoslovie bosanskoga aliti iliričkoga i sarpskoga vladania zaiedno postavljeno po Stanislavu Rubčiću popu, na slavu Stipana Nemanjića cara Sarbljena i Bošnjaka 1340. Donji dio stranice je latinski napisna potvrda koju je potpisao u Kraljevoj Sutjesci, 8. jula 1800. fra Grga Ilić, biskup i apostolski vikar u Bosni. Potvrda svjedoči da je Grbovnik brižno čuvan u franjevačkom samostanu u Fojnici od pamtivjeka, naime od zauzeća bosanskog kraljesva.”

”Spisak: Grbova plemenitih obiteljih ilirskih po redu slovah izvagjeni iz starinskih knjigah fojničkih”.

Tumačenje po kojemu je grbovnik rađen od 1340. godine do sredine 15. stoljeća posve je logično, s obzirom na to da su neki grbovi nastali nakon 1340. te da se takva vrsta grbovnika stvara godinama, a onda se iz toga originalnog dokumenta rade prijepisi za buduća tiskovna izdanja i širu upotrebu. Drugim riječima, ako je netko napravio ili objavio prijepis Fojničkog grbovnika u 16. stoljeću, to ne znači da je grbovnik tada nastao.

Dubrovački historičari (poput Mavra Orbina) koji su imali uvid u ovaj grbovnik, nisu njegovi tvorci, iako im se podvaljuje da su ga kreirali zbog vlastitog ilirskog romantizma. Zapitajmo se tko bi 200 godina nakon pada Bosne i Srbije, dok je veliki dio Hrvatske i Dalmacije okupiran i u stogodišnjem ratu s Osmanlijama, krenuo raditi zajednički grbovnik propalih kraljevina i većinom nestalog plemstva? Ili je možda originalni grbovnik rađen od 14. do 15. stoljeća već postojao?

Prosvjetitelj, književnik i jezikoslovac fra Ivan Franjo Jukić (1818.-1857.) 1842. godine predstavlja Fojnički grbovnik u "Danici Ilirskoj" i piše da potječe iz 14. stoljeća. Također, fra Mijo Vjenceslav Batinić (1846.-1912.), pisac i proučavatelj crkvene povijesti BiH, o grbovniku piše sljedeće: ”Tude takogjer ima na latinskom jeziku potvrda iz god. 1800. biskupa fra Grge llijića, da se taj grbovnik od pamtivijeka čuva kod franjevaca u Fojnici. O ovome fojničkom grbovniku mnogo se je po listovima znanstveno raspravljalo, osobito: da li je on uistinu original iz godine 1340., ili poznija kopija onogodišnjega originala; ali nema dokaza, kojim bi se ijedno potvrdilo, ili zanijekalo. No svakako mu sama vanjština daje mnogo stoljeća života; a i mjerodavne oblasti priznaju ga kao autentični kodeks plemićkih grbova.”.

Za engleskog arheologa Arthura Evansa (1851.-1941.) riječ je o neupitnom i vrlo važnom povijesnom izvoru. U svojoj knjizi ”Through Bosnia and the Herzegóvina ...” on piše da je ovaj grbovnik "možda najinteresantnija starina čitave Bosne"! Tako o našim starinama misle stranci, dok ih mi olako odbacujemo.

Lektura i korektura: Đino Đivanović