Tragom dvije slunjske kamene ploče: Stećaka je bilo i u Slunju (2.)

U poglavlju te knjige, pod naslovom ”Franjevački samostan i crkva sv. Bernardina”, Mile Bogović ističe da se u srednjovjekovnom Slunju, nasuprot utvrđenog grada i crkve svete Marije Magdalene iznad desne obale Slunjčice, nalazilo još jedno naselje. To se naselje nazivalo Trg, ali i Kloštar jer je u njegovom sastavu bio franjevački samostan sa crkvom svetoga Bernardina. Pisac osnovano pretpostavlja, na temelju podataka iz pojedinih sačuvanih spisa kao i zabilježenih svjedočanstava, da samostan i crkva potječu iz sredine 15. stoljeća. Crkva Sveti Bernardin kasnije je, po prestanku opasnosti od turskih pustošenja, preimenovana u Presveto Trojstvo, a to ime slunjska župna crkva nosi i danas.

U crkvi se nalazila i obiteljska grobnica slunjske grane velikaške obitelji Frankopan. Mile Bogović pri tome ističe: ”Po svoj prilici je u vrijeme gradnje  glavnog oltara na čast Presvetog Trojstva, dvadesetih godina 18. stoljeća, jedna (možda i jedina) nadgrobna ploča maknuta sa svojega mjesta i uzidana lijevo od ulaza u crkvu. Već ju je Fras 1830. tu vidio.” (* 1). Pokojni biskup i crkveni povjesničar time ukazuje na nadgrobnu ploču s crkvene obiteljske grobnice Frankopana. Ploča je najvjerojatnije bila posvećena knezu Juraju III. Frankopanu Slunjskom, koji je umro 1553. godine te je izgledno pokopan u slunjskoj crkvi Sveti Bernardin. Predmetna nadgrobna ploča za potrebe ugradnje u crkveni zid, ako već nije ranije oštećena, smanjena je te joj nedostaje upravo dio latinskog natpisa koji ukazuje nad čijim je grobom bila postavljena. Preostali dio rubnoga natpisa na ploči, u čijem središtu je nedvojbeno isklesan frankopanski grb s dva lava uzdignuta na stražnje noge koji lome kruh, glasi: ... JACET IN TVMBA MAGNIFICVS ... (... U grobu leži Veličanstveni ...).

Ploča se i danas nalazi na već spomenutom mjestu, ispod kora, lijevo od ulaza u crkvu Presveto Trojstvo. Mile Bogović u nastavku napisa o srednjovjekovnoj ostavštini slunjskog naselja Kloštar (Trg) naglašava: ”S druge strane ulaza u  crkvu bio je ugrađen masivni kamen na kojemu je križ unutar štita sa zvijezdom u desnom gornjem kutu. Taj kamen je vidio Lopašić na svom putovanju u Slunjsku krajinu, ali nije mogao odgonetnuti što se na njemu nalazi jer je bio premazan vapnom. On je tu vidio nešto poput ljiljana u obrnuto postavljenoj mitri. Kruhek i Horvat nisu taj kamen vidjeli. O njemu su doznali iz literature. Netko je taj kamen u vrijeme okupacije i paljenja crkve 1991. izvadio, misleći vjerojatno da skriva neko blago, i ostavio ga izvan svog mjesta. U vrijeme obnove nakon oslobođenja, graditelji nisu znali kamo taj kamen pripada pa se on i danas ”šeće” pokraj crkve (nema stalnog mjesta). Bit će potrebno vratiti ga otkuda je izvađen.”.

Mile Bogović poziva se, dakle, na svjedočanstvo karlovačkog povjesničara Radoslava Lopašića (1835-1893.), koji je u napisu ”Uspomena na put u  Slunjsku krajinu g. 1865.”, kojega je 1883. godine objavio u nastavcima u časopisu ”Vienac”, u broju 24 od 16. lipnja o tome velikom kamenu ugrađenom u zid crkve nasuprot frankopanske nadgrobne ploče istaknuo: ”Na desno od ulaza uzidan je drugi spomenik nejasna znamenovanja, budući da je više puta krečom pobieljen, i jedva se može razpoznati. Reći bi pako, da je odzgora u kamenu izrezana lilija, a odzdola mitra, pa je to bio možebiti grob kojega biskupa iz obitelji Frankopanske.”.

Mile Bogović nadalje spominje i karlovačkog povjesničara Milana Kruheka (1940-2022.) te zagrebačkog konzervatora i arhitekta Zorislava Horvata (1937.), koji su isti kamen spomenuli u radu ”Stari grad Slunj: Od knezova Krčkih - Frankopana do krajiške obrambene utvrde”. Rad su objavili kao prilog broj 8.  Male biblioteke Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske, uz broj 17 iz 1991. godine, u izdanju Zavoda za zaštitu spomenika kulture Ministarstva kulture i prosvjete Republike Hrvatske iz Zagreba 1993. godine. U rečenom radu istaknuti dvojac, koji je srednjovjekovnu franjevačku crkvu u Slunju pogrešno naslovio crkvom svetog Benedikta (istu grešku i prije su, ali i nadalje ponavljaju brojni stručnjaci i pisci), izdvojio je: ”... čini se da je i desno od ulaza u crkvu bila ugrađena još jedna nadgrobna ploča, koju spominje R. Lopašić daleke 1883. Opstojanju ploče svjedoči fotografija M. Šepera iz 1941.: danas te ploče nema ni desno od ulaza, kako navodi Kukuljević (ispravno je Lopašić, jer Ivan Kukuljević Sakcinski u svojim radovima ne dotiče se toga kamena, nap. pis.), ni drugdje u crkvi. Što se s njom dogodilo, nismo uspjeli doznati, no moguće su ratna razaranja drugog svjetskog rata i popravci crkve nakon toga pridonijeli njezinu nestanku.”.

Milan Kruhek i Zorislav Horvat nisu taj veliki kamen, odnosno pretpostavljenu nadgrobnu ploču vidjeli, kako upozorava Mile Bogović. No, spomenuti dvojac crkvu i njezinu okolinu obišli su uoči početka Domovinskog rata, pa razlog tome što ga nisu uočili, a kojega navodi biskup i crkveni povjesničar nije točan (* 2). Kamen koji se nalazio desno od ulaza vjerojatno je s toga mjesta izmješten, kako su zaključili Milan Kruhek i Zorislav Horvat, tijekom ili nakon Drugoga svjetskog rata. O razlogu mogućeg izmještanja nisam u povijesnim izvorima pronašao nikakav trag te o istome možemo tek nagađati, upravo kao što su to učinili Milan Kruhek i Zorislav Horvat. Kamen nije vraćen na staro mjesto, ali je ipak sačuvan u dvorišnom krugu crkve ili u nekom od pripadajućih crkvenih zdanja smještenih u tome krugu, gdje ga za svoje posjete spomenuti dvojac nije slutio pronaći te ga stoga nije niti uočio.

Fotografiju kamena snimljenu 1941. godine, po početku Drugoga svjetskog rata, napravio je arheolog i povjesničar umjetnosti Mirko Šeper (1912-1970.) iz Zagreba (* 3). Naredno svjedočanstvo da taj kamen i nadalje opstoji, donio je tek pune 74 godine kasnije upravo Mile Bogović u već isticanoj knjizi ”Slunjski kraj i njegova Crkva u prošlosti i sadašnjosti”. Osim njegovog opisa toga kamena, ranije predočenog u ovome napisu, u knjizi je priložio i suvremenu fotografiju kamena, ali i vrlo zanimljiva promišljanja o njegovome podrijetlu. Biskup i crkveni povjesničar Mile Bogović, naime, naglašava:

”Očito je riječ o stećku koji potječe s groblja u slunjskom naselju. Iznad križa nalaze se dvije zvijezde, a sve se nalazi unutar štita. Sastavni dio štita, s gornje strane je polumjesec. U takvom odnosu prema štitu nisam ga vidio na drugim stećcima. Ispod štita, desno, je ljiljan. Sve su to elementi koji se često javljaju na ukrašenim stećcima. Sličan štit te zvijezde i polumjesec nalazimo i na stećku iz Plaškog, ali su drukčije raspoređeni. 

Ovim pronalaskom i onim s pročelja slunjske grobljanske crkve područje stećaka je prošireno prema zapadu jer u slunjskom kraju nije do sada bio zabilježen nijedan slučaj. Ovaj spomenik je, doduše, poznat odavno, ali nije prepoznat kao stećak.”.

Za Milu Bogovića pozamašan kamen, koji je dugo bio ugrađen u zid slunjske župne crkve, nedvojbeno je stećak. U tu vrstu spomenika uvrštava ga ponajprije zbog njegovih ”ukrasa”. Pri tome valja jasno upozoriti, da iako se na kamenoj ploči isklesani oblici s pravom ističu (i) kao ukrasi, oni su na spomeniku izrađeni ponajprije kao znameni s određenom porukom. Prikazi na stećcima su prvenstveno znamenje, a tek potom njihovi uresi! Znamenje na kamenoj ploči iz Slunja, štit unutar kojega su istaknute dvije zvijezde i mladi Mjesec te cvijet ljiljana, Mile Bogović s pravom uspoređuje sa sličnim znamenima drugih stećaka. Slunjski prikaz štita neodoljivo ga je podsjetio na sličan prikaz na stećku pronađenom u Plaškom 1900. godine, koji se čuva u lapidariju Povijesnog muzeja Hrvatske u Zagrebu (* 4).

Drugim značajkama toga kamena kao stećka Mile Bogović nije posvetio pozornost, pa tako za razliku od nekih drugih slunjskih kamenih spomenika kojih se dotiče u knjizi (pa tako i ploče ugrađene u pročelje grobljanske kapele svete Marije Magdalene, koju je pogrešno proglasio stećkom, a koja je predstavljena u prvome dijelu ovoga napisa) nije predočio zatečenu veličinu kamena. U knjizi nije naznačio niti njegov današnji točni smještaj, no opaska koju je iznio da se ”on i danas ”šeće” pokraj crkve (nema stalnog mjesta)” dovoljna je za zaključak da se kamen nalazi negdje u neposrednoj blizini crkve. Fotografija kamena koju je priložio otkriva da je smješten na otvorenome. Navedeni podaci o kamenu koje je predočio Mile Bogović, poslužili su nam pri njegovom ”otkrivanju” u crkvenom dvorištu i istraživanju koje smo proveli sa zadaćom utvrđivanja radi li se u slučaju toga kamena uistinu o stećku.

Pri posjetu Slunju 10. svibnja ove godine kamen smo uočili odmah pri ulasku u crkveni krug. Nalazi se ”naslonjen” uz ugao zida prizemne zgrade smještene lijevo od ulaza u crkveno dvorište, u kojoj se sudeći po natpisu nalazi župna knjižnica. Kamen je, dakle, smješten i nadalje tamo gdje ga je fotografirao i pisac knjige. Njegova želja, a ujedno i namjera, koju je u knjizi naznačio, da se kamen vrati u crkveni zid na mjesto s kojega je izvađen, do danas nije ostvarena. Činjenica da je kamen smješten na otvorenome te da je uspravljen tik do zida, tako da se gledan sprijeda doima naslonjenim na njega, omogućila nam je izmjeru svih njegovih veličinskih odrednica. Kamen je dugačak (u zatečenom položaju visok) 81,5 centimetara, širok je 62 centimetra te debeo 40 centimetara. Uz desni rub po dužini (visini) debeo je, zapravo, samo 26 centimetara, no manja debljina te strane posljedica je očite naknadne obrade kamena, moguće upravo zbog svojevremene ugradnje u crkveni zid.

Za razliku od pozamašne debljine, s obzirom na koju bi spomenik odgovarao stećku - sanduku, predočene mjere dužine i širine kamena ne upućuju da se radi o stećku. No, po pregledu njegovih rubova jasno je da je izvorna veličina spomenika bila veća. O prvobitnoj veličini možemo, međutim, samo nagađati. Nedvojbeno je kamen bio bar nešto širi jer je desni rub kamena prilagođen za kasniju ugradnju u zid crkve. Na veću prvobitnu širinu kamena ukazuju i položaj štita i ljiljana, koji su sada smješteni upravo uza sam desni rub kamena, dok su se pri pretpostavljenoj izvornoj širini vjerojatno nalazili ipak nešto bliže sredini kamena. Koliko je i gdje kamen skraćen po dužini, da li samo na jednom ili na oba čela, uvidom u spomenik nije bilo moguće dokučiti. Da je gotovo sigurno bio bar malo duži, ukazuje ukošeno čelo iznad isklesanog znamena štita. I sadašnji izgled površine kamena ne upućuje da je riječ o starom spomeniku. Površina mu je vrlo svijetla, gotovo kao da je netom isklesan.

To nas,  međutim, ne treba čuditi jer je iz predočenog opisa Radoslava Lopašića poznato da je kamen bio prekrečen. Današnji izgled gornja stranica kamena očito je zadobila pri čišćenju od nanosa vapna. Ostale plohe su svjetlije stoga jer su, zbog smještaja kamena u zidu crkve, dugo bile zaštićene od vanjskih utjecaja koji bi pridonosili stvaranju površinske patine. O tome kada je i kako kamen temeljito očišćen, nisam pronašao nikakav trag. Možda je njegovo ”osvježenje” uslijedilo tijekom obnove razrušene crkve provedene nakon Domovinskog rata. Kamen je tako mogao biti pripremljen za ugradnju u crkveni zid, ali je moguće da do toga nije došlo jer, kako je pretpostavio Mile Bogović, ”graditelji nisu znali kamo taj kamen pripada”. Ako je tome bilo tako, postavlja se pitanje uloge konzervatora, odnosno njihovog (ne)poznavanja točnog položaja kamena ugrađenog ispod kora, desno od ulaza u crkvu Presveto Trojstvo.

Pri prvome obilasku mjesta u Slunju s mogućim stećcima na koje je u svojoj knjizi ukazao Mile Bogović, imali smo sreću da je župna crkva Presveto Trojstvo bila otvorena. Mogli smo razgledati njezinu unutrašnjost, pa tako vidjeti i nadgrobnu ploču posvećenu vjerojatno knezu Juraju III. Frankopanu Slunjskom. U crkvenom koru, negdje otprilike nasuprot kneževe nadgrobne ploče, nekoć se nalazila i druga nadgrobna kamena ploča, koju su možda također dali izraditi Frankopani. Bilo bi odgovorno vratiti i tu ploču u okrilje zida crkvenog kora, za što se založio biskup Mile Bogović, čime bi se zaštitila i sačuvala od propadanja. U crkvenom dvorištu, lijevo od ulaza u crkvu i u blizini župne knjižnice, postavljen je 2016. godine knežev brončani kip. Izradio ga je kipar Josip Turkalj (1924-2007.), rođen u nedalekoj Rakovici, koji je djelovao i kao suradnik znamenitog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića. 

Naposljetku, koliko god star bio i koja god da mu je bila izvorna uloga, ovdje predstavljeni kameni spomenik zaslužuje primjerenije mjesto i zaštitu. Povjesničar Radoslav Lopašić, koji je prvi o njemu sačuvao kratki pisani trag, kao i crkveni povjesničar Mile Bogović, smatrali su da je riječ o nadgrobnom spomeniku. Takvog stava bili su zbog na kamenoj plohi isklesanog znamenja, koje je inače čest motiv upravo na srednjovjekovnim, ali i starijim, nadgrobnim pločama. Mile Bogović je, dapače, u znamenju isklesanom na ovome slunjskom kamenu prepoznao ključne odrednice za njegovo uvrštenje među stećke. Osim toga, kako sam već naznačio, u prilog svrstavanja toga kamena u stećke ide i njegova debljina od punih 40 centimetara.

Iako ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je predmetni kamen stećak, prema svemu istaknutom čini se vjerojatnim da se radi o takvom spomeniku. Prihvatimo li tu osnovanu pretpostavku kao točnu, tada je posve prikladan i ponuđeni zaključak Mile Bogovića da s tim kamenom ”područje stećaka je prošireno prema zapadu jer u slunjskom kraju nije do sada bio zabilježen nijedan slučaj”. Prije otprilike jednoga desetljeća, kada je cijenjeni biskup i crkveni povjesničar pripremao svoju knjigu za objavu, prepoznavanje u ovome napisu predstavljenog kamena kao stećka bilo je uistinu smjelo, iako na neki način za rijetke istinske proučavatelje stećaka na širem okolnom području, posebice zapadne Bosne i Like, i očekivano.

Kao što sam već naglasio u prvome dijelu ovoga napisa, i samom mi se ubrzo po počinjanju istraživanja stećaka u okruženju, napose u Lici te na Banovini i Kordunu (Goricama) nametnuo zaključak da je stećaka zacijelo bilo i u slunjskome kraju. Osim predmetnog kamena kod slunjske župne crkve, to bi vjerojatno bile i dvije ploče odložene ispred crkve u Cvitoviću, o kojima sam izvijestio u napisu ”Stećci - ploče u Cvitoviću nadomak Slunja?” (* 5). Mišljenja sam da će nastavak potrage za takvim spomenicima u okolici Slunja ponuditi bar još poneko otkriće, ako ne da stećci ponegdje još uvijek postoje, onda makar vjerodostojan podatak da su se nekoć koristili i u ovome prostoru Hrvatske.