Veličanstveno drevno naselje skriveno pod najvišim vrhovima Velebita (1.)

Od ovih nevjerojatnih vapnenačkih tornjeva, koji se uzdižu umalo do 1700 metara nad morem (najvši vrh skupine je Vratarski vrh sa 1678 metara), ostaci naselja udaljeni su tek nešto više od kilometra u smjeru jugozapada. Skrivaju se podno sjeverozapadne strme padine kamenog diva Rožanskog vrha (1638 m.n.v.), malo iznad istočnog ruba visoravni Nadvrata na primorskoj padini planine. Rubove nekoć prostranih travnjaka visoravni, ostavljene od ljudi i stoke, zadnjih desetljeća ubrzano obrasta klekovina bora. Ova neprohodna živa mreža zatvara i pojedine dionice nekadašnjih pristupnih putova, kojima su tisućljećima hodočastili gorštaci i životinje.

Zadivljujuću i zagonetnu povijesnu baštinu prvi, i do sada po svemu sudeći jedini, javnosti je otkrio istinski zaljubljenik u Velebit, planinar Vitomir Cerovac iz Opatije. Tragom kazivanja potomaka velebitskih gorštaka, pronašao je i obišao ostatke tajanstvenog naselja te ukratko predstavio njegov položaj i izgled. Divio se čarobnoj ostavštini neznanih ljudi među planinskim vrletima i nagađao o njezinom podrijetlu u zaboravljenoj davnini. U časopisu ”Hrvatski planinar”, broj 10 iz 2008. godine, u napisu ”Velebit - Nadvrata i okolica: Nepoznati vrhovi i dolci primorske strane Velebita”, prenio je prikupljene spoznaje ali i dojmove s obilaska Stražbenice (* 1).

Evo što je, između ostaloga, istraživač istaknuo: ”Prostor poznat pod imenom Nadvrata ... nalazi se na sjevernom Velebitu i nastavlja se sjeverozapadno od Seravskog i Rožanskog vrha kao velika visoravan prosječne nadmorske visine 1400 metara. ... U svim je zemljovidima na tom prostoru upisan toponim Strugov stan, za veliku skupinu stanova na istočnom rubu te visoravni. Volio bih znati porijeklo toga imena jer je visoravan oduvijek bila starigradska, a Starigrađanima to ime danas nije poznato. Pitanje ”grčkih stanova” na Stražbenici jedno je od najintrigantnijih u planini. Ali, tko vidi hrpu kamenja, kad se ne vidi ni Lisac (izuzetan, 1541 metar visoki vrh koji sa sjeverozapada omeđuje visoravan Nadvrata, nap. pis.). Tragovi prošlosti čine taj dio planine izrazito zanimljivim za istraživanje, no unatoč tome, planinarima je sasvim nepoznat.”.

Valja, međutim, naglasiti da je drevno naselje Stražbenice gotovo potpuna nepoznanica i povjesničarima, arheolozima, konzervatorima, etnolozima, ... U Konzervatorskoj podlozi zaštite i očuvanja kulturnih dobara, napravljenoj 2008-2009. godine za potrebe izrade Prostornog plana Nacionalnog parka ”Sjeverni Velebit”, usvojenog 2012. godine, pod nazivom Stražbenica ubilježeno je arheološko područje (kota 1444) mjesnog značaja za koje se predlaže zaštita tek Prostornim planom. U šturom opisu nalazišta još se navodi: ”Potencijalni arheološki lokalitet. Zbog položaja, konfiguracije terena i samog toponima, ovaj lokalitet bi mogao biti točka za nadzor povijesnih putova koji su vodili iz obalnog područja na Velebit.”.

Prema gornjem navodu, popraćenom samo panoramskom fotografijom visoravni Nadvrata s vrhom Lisac, čini se da su pisci konzervatorske podloge Stražbenicu ”upoznali” iz druge ruke, samo na osnovu toponima i položaja na zemljovidu i tuđih dojava ili zapisa, ali ne i osobnim obilaskom (* 2). Osim toga, navod ne odaje baš nikakav trag koji bi makar dao naslutiti što bi se to  moglo nalaziti na Stražbenici, čime niti ne pobuđuje zanimanje čitatelja za obilaskom, a kamoli istraživanjem, toga mjesta. U redu, ipak je to konzervatorska podloga, a ne izletnički vodič.

Naziv Stražbenica može upućivati na stražu u smislu obrane prostora, ali i na stražarnicu s koje se vršio nadzor okoliša, napose planinskih putova. Taj naziv i njemu slične izvedenice prisutni su na podosta mjesta na Velebitu, u Lici, ali i drugdje u Dinaridima. Visoravan Nadvrata, čijim dijelom možemo smatrati i položaj Stražbenice, nekoć je bila stjecište čak četiri važna puta kroz taj dio Velebita (dva se križaju neposredno kod naselja Stražbenice), kako je to ustvrdio Vitomir Cerovac.

Samo naselje, koje se danas krije pod toponimom Stražbenica, obzirom na položaj u podnožju Rožanskog vrha moglo je vršiti isključivo stražarsku (zaštitničku) zadaću. Ukoliko je u nekom povijesnom razdoblju opasnosti, posebice ratne, postojala stražarnica ili više njih bez sumnje su se nalazile poviše naselja, na nekom od obližnjih vrhunaca. I naselje i stražarnica(e) povrh njega možda su nekada uistinu imali tek mjesni značaj, ali baština koju danas skriva šumska divljina (div-ljina: u iskonskom, najboljem smislu te riječi, svjedoči snagu (div-ovska) i ljepotu (div-na) kraja!) opovrgava navod struke o ograničenoj važnosti jer je riječ o jedinstvenoj ostavštini, i to ne samo na Sjevernom Velebitu, već i puno šire.

Da se radi o izuzetnoj kulturno-povijesnoj baštini, koja nadmašuje značaj brojnih drugih velebitskih ”stanova” (malih stočarskih naselja, od svega par do najviše nekoliko desetaka kuć(ic)a), ukazuje već sam izgled sačuvanih ostataka naselja (kojeg stručnjaci ne spominju), ali i još žive predaje stanovnika ”stanova” okolnih velebitskih visoravni i udolina (dolaca). Samo osobnim uvidom u sadašnje stanje naseobina na Stražbenici, moguće je usporediti njihovu gradnju s onom drugih ”stanova” i uvjeriti se da su, iako u osnovi baštine isto građevinsko nasljeđe, megalitski suhozidi Stražbenice uistinu posebni.

Ta posebnost naglašena je već spomenutim sjećanjima velebitskih starosjedilaca, koja je hodočasteći planinom zabilježio Vitomir Cerovac. U već istaknutom napisu ”Hrvatskog planinara” pridodaje im vlastita zapažanja i promišljanja temeljena na istraživanju povijesnih činjenica: ”Tu se ..., u podnožju strme padine Rožanskog vrha, skriveno u dubokoj šumi, nalazi najveće ”grčko” naselje na Velebitu. Na toj visini Bunjevci (* 3) grade tek pojedinačne stanove, u kojima se povremeno zadržavaju samo pastiri. Pogled na brojne gromače stanova i ograda, prepoznatljive ”kiklopske zidine” i ulice (staze s obje strane omeđene suhozidom), neodoljivo podsjeća na ”urbani” karakter naselja. Dok su Bunjevci svoja naselja podizali na rubovima dolaca (duliba) ili u dragama na osunčanim stranama, ovo naselje kao da je osnovano s jedinom namjerom da se sakrije od pogleda.

Pretpostavljam da je naselje vlaško jer se u predtursko vrijeme spominje da na starigradskom području (na frankopanskom dobru) obitava velik broj Vlaha, čak su imali i svoju zasebnu općinu i svog suca. (Vlaški zakon potvrdili su Frankopani 1436.). Teško da su cijele obitelji selile u planinu poput Podgoraca, vjerojatnije su bili organizirani u kumpanije kao Bukovčani na južnom Velebitu, gdje sele samo pastiri. Nedvojbeno je da su im prostrani pašnjaci na Rožanu bili od životnog interesa. U prilog tome ide i tvrdnja dida Dane da ona dva ljetna stana na Rožanu (Ripištu) nisu bunjevačka.

Jednako je tako i cijela visoravan Nadvrata starigradska, a nekad su to bili i Rožano i Lubenovac, dok nisu, zbog prevelike udaljenosti, prepušteni Jablančanima. Opet, kad se zna da stanovnici Struga nisu zalazili u ove krajeve jer su bili orijentirani na drugu stranu, koristeći se za prilaz svojim košanicama i pašnjacima stazom između Alančića i Rožanskog vrha, zašto je onda vlaka (staza) od Stražbenice do kraja visoravni i silaza prema Strugama tako široka? ”Grčki stanovi” na Stražbenici nalaze se na raskrižju staza Vujinac - Rožano i Struge - Cipala.”.

Vitomir Cerovac na osnovi pomnog pregleda okolnog zemljišta, donosi i pretpostavku o mogućim razlozima za skriven smještaj naselja na Stražbenici. Smatra da su visina i položaj (mrazište) visoravni Nadvrata očito bili glavni razlog nenaseljenosti tako velikoga travnatog prostora: ”Zato su se ”Grci” zavukli još dublje u planinu i nastanili (sklonili) u gustoj šumi. ... Iako je potpuno zaklonjeno i u neposrednoj blizini pašnjaka, možda je dobra opskrba vodom uvjetovala ”nemoguć” položaj naselja (još je živo sjećanje na ”duboku snižnicu sa živom vodom” i ”žuborenje vode u podzemlju”). A možda je nedostatak vode bio razlogom da su Vlasi preselili u Istru. Na Rožanu, pored Rožanske ruje, poznata je i Katina snižnica (istočno od Ruje). Da ne bi bilo zabune, za te će stanove netko reći - Vukušić zidine, ali istovremeno dodati da se već od davnine ne zna tko je, ni kada tu selio.”.

Bez pomnih arheoloških istraživanja nije moguće ustvrditi čija su ostavština ”Grčki stanovi” na Stražbenici. Jesu li ti ”Grci” bili srednjovjekovni doturski velebitski žitelji Vlasi ili njihovi još stariji preteče poznati nam pod imenom Japodi? I pripadnici ovog ilirskog plemena, za koje se zna da su obitavali i na Velebitu (svakako u njegovom ličkom podgorju, ali i u vršnom dijelu), ostavili su nam brojne gradine opasane suhozidinama, sa svetištima i kućama, sazdanim od megalitskih blokova. Nalazi ostataka posuđa i nekih drugih uporabnih predmeta svakako bi pomogli u određivanju starosti nalazišta.

Jednako su važna pitanja, na koja bi mogla odgovoriti tek istraživanja, gdje i na koji način (ukapanjem ili spaljivanjem, položaj groblja, oblik grobova, ...) su stanovnici Stražbenice pokapani. Za pretpostaviti je da nisu sahranjivani u  neposrednoj blizini naselja, već i zbog same činjenice izuzetno krševitog područja s pretežno vrlo plitkim slojem zemlje između stijenja. Najvjerojatnije su drevni žitelji naselja za počinak zemnih ostataka umrlih predaka koristili neko od nedalekih manjih krških polja (dolaca).

Tragove koji bi ukazivali na položaj groblja (ili pojedinačnih grobova) tek valja otkriti. A po njegovom pronalasku, istražiti ga u što je većoj mjeri moguće na - nenasilni način, poštujući spokoj drevnih duša. Uz što manje, ili najbolje nimalo, otvaranja grobova, prekapanja grobnica, vađenja kostiju, ... Danas imamo sredstva i znamo načine za istraživanja koja ”ne ulaze u tuđe živote” i ne ostavljaju pustoš bahatog i neodgovornog pristupa prošlosti. Uostalom, mrtvi nam umiju govoriti, a i imaju puno toga za otkriti, i na neke posve druge, netvarne jezike. Vječnim duhom, koji prebiva u surom velebitskom kamenu!

Goran Majetić, slobodni istraživač, 28. rujna 2021.

Pogledajte i nastavak napisa: Veličanstveno drevno naselje skriveno pod najvišim vrhovima Velebita (2.)