Glagoljica potječe iz svakodnevnice ilirskog doma

Kasniji istraživači iznosili su razne ideje o postanku glagoljice, te su - barem u većini slučajeva - pokušali naći vezu s nekim drugim pismima: runama, feničanskom, hebrejskom, armenskom, gruzijskom, etiopskom, hieratskom i drugima. Istini za volju hieratsko i etiopsko pismo ge ez imaju najviše sličnosti s glagoljicom, no čim se malo dublje uđe u konstrukciju znakova, brzo se vidi da je glagoljica znatno zahtjevnija za pisanje, pa bi prije rekao da ako je jedno pismo bilo ono od kojega se uzimalo - to je onda bila glagoljica.

U prethodnim člancima objavljenima na portalu Budni div, na društvenim mrežama, da ne zaboravim ni portal Biram dobro - analizirao sam svaki pojedini znak glagoljice u odnosu na pisma u širem europskom i mediteranskom okruženju - od zapadne Afrike do Perzije te od Skandinavije do Etiopije i to ne samo u prostoru već i u vremenu. Najvažniji zaključak do kojega sam došao jest da se nastanak glagoljice može pozicionirati između 1000 godine prije Krista do 300 godine poslije Krista.

Kad sam u veljači ove godine bio u Arheološkom muzeju u Zadru pažnju mi je privukla liburnska keramika, bolje rečeno ukrasi na posuđu. Ima tamo posuđa i iz Apulije, znam, no to se samo uklapa u ideju koja mi se tada nametnula.

Glagoljica je nastala u liburnskim, možda bolje rečeno - ilirskim, domovima pri čemu su domaćice uzimale motive predmeta iz svakodnevnog života. Tim motivima ukrašavali su svoje posuđe i druge predmete, izrađivali nakit - spiralne fibule su nam posebno zanimljive - i pomoću tih piktograma malo-pomalo stvarale komunikacijski alat. Primjerice, odabranim ukrasima na posuđu označavale su koje su namirnice spremile u koju posudu - briga za čuvanje hrane i zdravlje obitelji bila je odličan poticaj.

U tom procesu iniciranom svakodnevnicom obične ilirske žene nastajalo je pismo. Majke su tim piktogramima učile svoje kćeri, a one su stečenu vještinu širile u svojim novim domovima kad su se udavale i kroz nekoliko stoljeća, možda i koju tisuću godina, čak od neolita, širile pisanu komunikacijsku vještinu i uzdigle je u pismo. To pismo dugo će vremena biti nezanimljivo i nevidljivo Rimljanima i njihovoj superiornoj osvajačkoj kulturi, a kasnije i latinskom kršćanskom svećenstvu. Ipak, kršćanstvo, kao religija potlačenih naći će plodno tlo na području Ilirika još od doba apostola, tako da će ga autohtona plemena, pa i kasniji doseljenici, s lakoćom prihvaćati. Jačim ustrojavanjem zapadne crkve nastojat će se potisnuti glagoljaško bogoslužje, no ono će tada već biti toliko ukorijenjeno i razvijeno da će ga i pape morati priznati.

Na priloženoj slici je moje viđenje razvoja glagoljskih znakova iz ilirske spiralne fibule (kopče). Takvi ukrasi nisu bili isključivo ilirski - otprilike u isto doba pojavljuje se svuda po Mediteranu, pa i dublje u unutrašnjosti. Ono što je meni privuklo pažnju je vrlo jednostavno poistovjećivanje spirale fibule s ”okom” glagoljskih znakova.

Neki znakovi glagoljice, naročito jednostavniji, doslovno su konstrukcijski identični ili gotovo identični arheološkim nalazima (vedi, glagoli, dobro, živjeti, dzelo, zemlja, i, ljudi, mislite, naš, on, pokoj, reci, tvrdo, hjer, ci) - njih sam ”izložio” u dva lijeva stupca, dok sam u desni stupac na crvenkastu podlogu ponudio moguće razvijene oblike nekih slova (az, buki, iže, đerv, uk, ot, šća, jat, ju), neki su trivijalni (est, ša, frt), a neki su baš posebni (slovo - kao motiv držim da je svijeća, črt - motiv može biti kuća). Slika govori tisuću riječi - pa vas prepuštam vlastitoj mašti.

Cijelu ovu ideju detaljno ću obraditi u knjizi o glagoljici na kojoj radim, tako da je ovaj članak samo uvod u novu teoriju o nastanku glagoljice koju sam kolokvijalno nazvao - ”ženskom teorijom glagoljice” u čast ilirskim domaćicama čija imena povijest nije zapamtila, a koje su nas - u to sam čvrsto uvjeren - zadužile na vijeke vjekova.