Tragom dvije slunjske kamene ploče: Stećaka je bilo i u Slunju (1.)

Ne znajući da se i Mile Bogović zanimao za ostavštinu stećaka te da je objavio rečenu pretpostavku o njihovom postojanju u Slunju u navedenoj knjizi, baveći se od 2019. godine istraživanjem stećaka u susjednoj Lici došao sam do istoga zaključka, da su se takvi kameni spomenici najvjerojatnije nalazili i u slunjskome kraju. Pretpostavku sam natuknuo u napisu ”Stećci u predjelima južno od Karlovca?”, objavljenom na portalu Budni Div u proljeće prošle godine. Krajem 2024. godine predstavio sam i zapažanja o mogućim stećcima u selu Cvitović, u napisu ”Stećci - ploče u Cvitoviću nadomak Slunja?” (* 2).

Osim Cvitovića, u proljeće ove godine s prijateljem istraživačem Darkom Gojkovićem obišao sam i Crkvinu u selu Zapoljak nadomak Furjana, gdje su se, sudeći prema jednom povijesnom izvoru, nekoć možda također nalazili stećci. Pripremajući izvještaj o tome obilasku (kojega još nisam objavio), potražio sam moguća dodatna pisana vrela ne bih li naišao na još neki značajan podatak o Crkvini u Zapoljku. Tako sam posegnuo i za već spomenutom knjigom Mile Bogovića ”Slunjski kraj i njegova Crkva u prošlosti  i sadašnjosti”, u kojoj sam uistinu pronašao kratki zapis o toj crkvini. No, u istoj knjizi, u koju je biskup Mile Bogović utkao mnoštvo zanimljivih povijesnih izvještaja, svjedočanstava i priča, naišao sam - neočekivano - i na njegova promišljanja o stećcima s područja današnjeg grada Slunja.

U ovome napisu predstavit ću prvu kamenu ploču za koju je Mile Bogović pretpostavio da je riječ o stećku. Opisao ju je i predočio fotografijom u poglavlju koje je posvetio srednjovjekovnoj slunjskoj župi svete Marije Magdalene. U njemu, između ostaloga, ukazuje na grobljansku kapelu u Slunju, koja čuva rečenu ploču: ”U blizini slunjske tvrđave nastat će crkva sv. Magdalene, na današnjem starom groblju. I po nekim arheološkim nalazima čini se da je tu isprva bilo glavno naselje s crkvom u sredini. (Današnja crkva sv. Magdalene na groblju potječe iz 1859.)”. Biskup i crkveni povjesničar Mile Bogović spominje da je prvotna, srednjovjekovna, velika župna crkva Sveta Marija Magdalena ”svakako postojala ... još 1422. godine”, s obzirom da je ta godina bila naznačena na jednom od nekadašnjih zvona te crkve.

Ta je slunjska crkva, koja ”je bila veća od franjevačke crkve, odnosno veća od središnje lađe današnje župne crkve u Slunju”, piše nadalje Mile Bogović, stradala u vrijeme turskih pustošenja slunjskim krajem. Na njezinom mjestu ili u neposrednoj blizini usred ostataka srednjovjekovnog groblja, na uzvišici ponad ruševina srednjovjekovnog utvrđenog grada Slunja na desnoj obali rijeke Slunjčice, izgrađena je 1859. godine istoimena crkvica, današnja grobljanska kapela Sveta Marija Magdalena. Građevinski radovi na toj kapeli provedeni 2010. godine (* 3) ponudili su, kako ističe pisac, vrlo zanimljivo otkriće:

”Kod najnovije obnove te kapele nađen je na pročelju desno od ulaza jedan stećak s likom uobičajene figure i nekoliko slova koja je teško pročitati. Ima svakako jasnih latiničnih slova, a od onih nejasnih nazire se glagoljsko slovo a i i. Od bosančice čitljivo je slovo x i eventualno d.

Zacijelo, nije to glagoljski natpis. Moguće da je koje slovo pisano bosančicom. Ploča je slomljena tako da nam drugi dio nedostaje. Sačuvana dužina je 58 cm, a širina je 48 cm. Ploča je mogla pokrivati grob odraslijeg djeteta. Stećak će trebati analizirati bolji poznavatelji te materije. Dokaz je da se tu pokapalo već u 14. stoljeću, ako ne i u 13. Ta župa sačuvat će kakav-takav kontinuitet do ponovnog naseljavanja slunjskog kraja. Rečena kapelica na groblju također je svjedok toga kontinuiteta.” (* 4).

Mile Bogović smatra, dakle, da ulomak kamene ploče, pronađen ugrađen u pročelje te slunjske grobljanske kapele, predstavlja ostatak stećka. Prema njezinoj sačuvanoj veličini, pretpostavlja da se radilo o nadgrobnoj ploči koja je pokrivala dječji grob. Ploča je bila duža od 58 centimetara, jer joj nedostaje desni dio natpisa i isklesanog obruba. S obzirom na širinu ploče od 48 centimetara, kao i na osnovano pretpostavljenu težnju da njezina širina i dužina budu u približnom odnosu od oko 1 : 1,5-2, koji odražava pretežitu izvedbu naoko skladnih nadgrobnica, ploča je izvorno mogla biti dugačka između 72 i 96 centimetara. Nedostaje joj, dakle, otprilike četvrtina površine.

Pisac nadalje nagađa da kamena ploča potječe iz 13. ili 14. stoljeća, pretpostavljajući da je crkva Sveta Marija Magdalena s okolnim grobljem postojala bar stoljeće ili dva prije nego li je na njezin toranj postavljeno ranije naznačeno zvono. Mile Bogović osvrće se i na uklesani natpis u središnjem polju ploče, za kojega ispravno piše da ga čine (pretežito) latinska slova. No, biskup je bio mišljenja da su uz latinska slova možda uklesana i neka slova na glagoljici i ćirilici. S obzirom na tešku čitljivost, nije ponudio prijevod sačuvanog dijela natpisa. No, s pravom se možemo pitati je li osnovana njegova pretpostavka da je natpis uklesan slovima dvaju, ili čak triju, različitih pisama.

U malo, krajnje lijevo, polje (nišu) na ploči je grubo isklesan lik čovjeka. Upada u oči da su čovječuljku na jednak način savijene lijeva ruka i lijeva noga, dakle udovi iste strane tijela. Neka druga obilježja na tome jednostavno isklesanom liku nisu prepoznatljiva. Niti Mile Bogović baš ništa ne doprinosi spoznaji o tome isklesanom reljefu, upućujući tek na ploču ”s likom uobičajene figure”. Što god da lik predstavljao i kakav god da je u ploču natpis uklesan, za njega je ta vapnenačka ploča - ”dječji” srednjovjekovni stećak. Je li takva pretpostavka Mile Bogovića uistinu osnovana?

Držim da je pokojni biskup bio u pravu smatrajući da je nekoć i u Slunju bilo nadgrobnica - stećaka. No, isto tako sam uvjeren da spomenuti ulomak ploče, sačuvane u zidu grobljanske kapele na Starome slunjskom groblju, ne odgovara takvoj vrsti spomenika. Takvo uvjerenje, koje sam stekao čitajući opis ploče koji je ponudio Mile Bogović i gledajući je na popratnoj fotografiji u njegovoj knjizi, učvrstio sam po obilasku kapele Sveta Marija Magdalena i okolnog groblja. Obišao sam ih u dva navrata, prvo sa suprugom Martinom i kćerkom Lilom 10. svibnja ove godine, a potom i 31. svibnja također sa suprugom te s prijateljem istraživačem Tomislavom Beronićem i njegovom suprugom Biserkom i kćerkom Dorom.

Slunjsko groblje oko crkvice Sveta Marija Magdalena vrlo je prostrano, lijepo i uredno. Tijekom prve posjete pregledali smo gotovo čitavo groblje te u neposrednoj blizini kapele naišli na kameni poklopac škrinje (sarkofaga) ili žare (urne). Rečeni poklopac također spominje Mile Bogović, u uvodnom poglavlju već istaknute knjige ”Slunjski kraj i njegova Crkva u prošlosti i  sadašnjosti”: ”Pokrov jednog sarkofaga nalazi se sada na starom slunjskom groblju nedaleko spomenika Mihovila Barilija. Dug je 107 cm, širok 76 cm a visok 37 cm. Do početka ”krova” ima 14 cm a svaka krovna ploha je visoka 48 cm. Oštećen je. Ako je oštećenje nastalo u času proizvodnje, moguće je da je i na tom mjestu bio jedan od kamenoloma u kojem su se proizvodili sarkofazi u kasno vrijeme rimskog carstva.” (* 5).

Kamena ploča s reljefom i natpisom, čiji je veći ulomak ugrađen u pročelni zid današnje crkvice Sveta Marija Magdalena, pri njezinoj gradnji 1859. godine, možda je izvorno bila bočna stranica sanduka škrinje ili žare pokrivene upravo poklopcem koji i danas leži na groblju nedaleko same kapele. Kao što sam već ranije istaknuo, ploča je izvorno mogla biti dugačka između 72 i 96 centimetara. Upravo takva dužina sanduka, od oko 80-ak centimetara, kojemu je ploča pripadala, odgovarala bi dužini poklopca od oko 105-110 centimetara, kakvog nalazimo na tamošnjem groblju.

Da ulomak kamene ploče u zidu crkvice Sveta Marija Magdalena potječe iz vremena uprave Rimskoga carstva, kao i da vjerojatno odgovara stijenci manje kamene škrinje ili žare, ili pak nekom drugom rimskom ili ilirskom (škrinje i žare izrađivali su, primjerice, i pripadnici naroda Japoda, koji su živjeli i na prostoru današnjega slunjskog kraja) grobnom spomeniku, poput stele, ukazuje ponajprije ipak na njoj uklesan natpis izveden latinskim slovima, kao i detalj izrade reljefa u plitkoj niši s polukružnim vrhom. U Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske, pod natuknicom Kapela sv. Marije Magdalene, u opisu predmetne crkvice kojega potpisuje Konzervatorski odjel u Karlovcu pod vodstvom pročelnice Sonje Kočevar također se, bez iznošenja razloga za pretpostavku, kratko navodi: ”U desnom donjem uglu glavnog pročelja nalazi se spolija - ugrađena kamena nadgrobna ploča, pretpostavlja se iz rimskog vremena.”.

Pri drugome posjetu kapeli, napravili smo više snimaka kamene ploče iz raznih uglova, a fotografirali smo je i nakon što smo njezinu površinu lagano nakvasili vodom, kako bi se bolje istaknula uklesana slova. Zadaću paleografskog istraživanja preostalog dijela natpisa na ploči preuzeo je Tomislav Beronić, koji je također suglasan da spomenik ugrađen u zid kapele potječe iz rimskoga vremena. Natpis u izvorno vjerojatno središnjoj niši ploče (* 6) čini se da je izveden isključivo latinskim slovima. Istraživanje bi moglo ukazati na mogući sadržaj toga natpisa, ali i to jesu li negdje na ploči, kao što je posumnjao ali i prilično neodređeno napomenuo biskup Mile Bogović, uklesana i gdje točno i pojedina glagoljska i(li) ćirilična slova.

U svakome slučaju, kamena ploča s crkvice Sveta Marija Magdalena u Slunju nije preostatak stećka, prema pretpostavci Mile Bogovića, već rimskog nadgrobnog spomenika. No, biskup gospićko-senjski u miru vjerojatno je ipak bio u pravu kada je u svojoj knjizi ”Slunjski kraj i njegova Crkva u prošlosti i sadašnjosti” naglasio da je stećaka bilo i u njegovome rodnom kraju. O tome ću izvijestiti u nastavku ovoga napisa, u kojemu ću predstaviti drugi kameni spomenik iz Slunja kojega je biskup Mile Bogović - po svemu sudeći s pravom - proglasio stećkom.

Pregledom Staroga groblja u Slunju, osim poklopca škrinje ili žare uočili smo samo još jedan spomenik (ili njegov dio) koji je podrijetlom možda stariji od novoga vijeka. U blizini kapele Sveta Marija Magdalena nalazi se, naime, ploča većinom utonula u zemlju, s čini se (nekim) zaobljenim uglovima, koja bi mogla odgovarati manjem pločastom stećku. Za spoznaju o tome o kakvom je spomeniku riječ, valjalo bi ploču otkopati iz zemlje. Takav pristup nije, međutim, u nadležnosti slobodnih istraživača. Stoga mi preostaje samo nagađati da niti spomenuta ploča ipak nije stećak, nego možda tek prazno postolje nekog nadgrobnog spomenika koji je u međuvremenu nestao (* 7).

U nedalekom slunjskom vodeničarskom naselju Rastoke, gdje se voda rječice Slunjčice preko brojnih slapova rastače u rijeku Koranu, nalazi se poveća kamena ploča koja također ne odgovara stećku. Premda je dosta dugačka, 196 centimetara, i dostatno široka, 60 centimetara, za njezino neuvrštavanje u stećke presudna je premala debljina, koja iznosi samo 15 centimetara. Ploča koja je smještena s jugozapadne strane drvenoga mosta Sveti Ivan Nepomuk preko Slunjčice, čija izvorna namjena mi nije poznata (moguće je riječ o građevinskom ulomku, poput primjerice stube) služi kao ”klupa” na kojoj često odmaraju izletnici koji posjećuju to slikovito naselje.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 7. lipnja 2025.