Kiklopski bunari trogirskog primorja i zaleđa

Svugdje po svijetu, kao i u našoj tradicionalnoj seljačkoj gradnji bunara, izrađuju su bunari promjera 1-1,5 metra, s krunom i poklopcem. Tako su radili i rimski i srednjovjekovni meštri (majstori) kod nas i po Europi. Stavljanje ovakvih bunara u kontekst domaće suhozidne baštine zadnjih 200-400 godina je izmišljanje tradicije, ali i naturanje našem narodu nečega što mu je u startu nepraktično. Jer što će mu, primjerice, 10 otvorenih bunara na jednom mjestu promjera 3,5 metra, u nekoj brdskoj ili planinskoj zabiti, dalje od naselja?

Očito je riječ o naslijeđenim bunarima od neke drevnije kulture i rase divova, kao što ćemo vidjeti na slikama. Riječ je o tipičnoj suhozidnoj gradnji, koja se u svijetu naziva kiklopskom, osim kod nas kada su u pitanju bunari i stećci. Dakle, da imamo pravilne datacije i na popis baštine uvrštene sve drevne povijesne znamenitosti od strane službene struke, naš prostor bi bio jedinstven na svijetu i arheološki ”eldorado”. On to i jest, jer se na njemu mogu naći, uz brojne kiklopske bunare, seljačke kiklopske kuće, kiklopske zidine i podziđe, brojne obredne gomile i stećci. Ali zbog mlitavosti, nesvjesnosti i velikim dijelom zbog političke arheologije tu smo gdje jesmo, skriveni od očiju svijeta i nebitni u svjetskoj arheologiji. A koliko se moglo i zaraditi na arheološkom turizmu zadnjih 100 godina ...

Spomenuli smo da ovakvih kiklopskih bunara po svijetu nema. Uspio sam ih, međutim, naći na rijetkim mjestima poput Krima, gdje postoji nekoliko kiklopskih bunara na zapadnoj padini planine Yuzumnyk-Dag, promjera 3-3,5 metra, za koje se smatra da su antički. Dalje u unutrašnjosti Rusije ih nema.  U Grčkoj, gdje ima podosta kiklopskih zidina, ovakvih bunara nema, osim na Kreti na Apokoronosu gdje postoji 9 velikih bunara na jednom mjestu promjera oko 3-4,5 metra, od kojih su 3 zatrpana. Ti bunari nazivaju se Mletački bunari, slično kao što se kod nas neki bunari nazivaju Turski bunari, iako nema zapisa da su ih Osmanlije napravili. Riječ je, dakle, o dehistoriziranim predajama o porijeklu bunara.

Spomenut ćemo i bunare na Zakintosu u selu Agalas, 12 bunara, i selu Exo Chora, 33 bunara, ali su svi napravljeni na tradicionalni način s kamenom ili betonskom krunom, a neki su poklopljeni suhozidom na kojem je ostavljen malen otvor, što možemo naći i kod nas. Da li je riječ o drevnim bunarima većeg promjera kao i kod nas, primjerice 12 bunara u selu Boljevići u Crnoj Gori, koji su svi pozatvarani i napravljeni s manjim otvorom zbog praktičnijeg korištenja, to treba tek utvrditi.

Vratimo se našim kiklopskim bunarima. U primorskom mjestu Marina, na lokaciji Jamine nalaze se tri kiklopska bunara Petrovače koji se nazivaju i Rimski bunari, i koji po narodnim predanjima postoje još od rimskog razdoblja. Zanimljivo, narodna predanja prenose se s koljena na koljeno preko 2000 godina, što nam to govori? Najveći bunar pod nazivom ”Veli”,  promjera 4 metra, graditeljsko je čudo. Napravljen je na suhozidni način od ogromnih stijena. Drugi, ”Mali” bunar, promjera je 3 metra, a napravljen je na sličan način. Treći, istog promjera, naziva se ”Studenac”, dorađivan je s obrađenim blokovima, vjerojatno u 19. stoljeću kada se spominje obnova bunara.

Ovom prilikom trebalo bi pohvaliti lokalnu vlast koja je pokrenula uređenje bunara i koja se usudila staviti na turističke stranice i na oglasnu ploču narodno predanje da su bunari znatno stariji (kao i ”rimski bunari” Rajčice kraj Niska) nego što se smatraju svi ostali po dinarskim krajevima. Očito su u tome uvidjeli turistički potencijal, jer prapovijesne znamenitosti imaju daleko više interesa u svijetu nego nešto staro nekoliko stotina godina, jer tu je više pitanja, zagonetki i razmišljanja.

Nedaleko od Marine, sjeveroistočno od sela Gustirna (koje je dobilo ime po rimskom bunaru koji je devastiran) nalazi se lokva Česma s kiklopskim bunarom. Naziv ”česma” je turcizam i znači ”slavina”, što pokazuje da je lokva izvor žive vode, a ne udubljenje u kojoj se skuplja kišnica. Većina lokvi nikad ne presušuje, a u doba suše smanjuje se razina vode, pogotovo tamo gdje se više stoka napaja. Ali se potom razina vode i obnovi, kako kaže stari narod, nekad su za vrijeme suše životinje, nakon što su ispile svu vodu iz lokve, čekale da voda izađe iz njezinih šupljina. Lokva Česma je ograđena suhozidom, te je zapuštena i oko nje je sve zaraslo pa ne možemo steći dojam njene monumentalnosti, a pošto je podalje od naselja, još nismo naletjeli na stare ljude koji bi nam mogli prenijeti stare predaje o lokvi i bunaru.

Sjeveroistočno od Trogira, u dubokom zaleđu u selu Radošić, na lokaciji Pišteti, nalazi se skupina od 22 bunara promjera od 2 do 5 metara, od kojih je velika većina zatrpana i devastirana. Par bunara koji se koriste su zbog praktičnosti poklopljeni na suhozidni način s malim otvorom. Prema predajama to su Turski bunari. Pošto se Osmanlije nisu bavili iskapanjima tolikog broja bunara na jednom mjestu, u nekom selu, a da nisu ostavili nikakve zapise, riječ o dehistoriziranoj predaji. Vjerojatno su se ti bunari prije Osmanlija nazivali Rimski ili Grčki bunari.

Zapadno od Radošića, kraj zaseoka Đirlići, na lokaciji Žuželj nalazi se oko 30 bunara s lokvom, promjera 2,5-3 metra, od kojih je velika većina zatrpana i devastirana. Posebni su po tome što su iskopani u zemlji, nisu duboki i poklopljeni su s megalitskim blokovima s kojima je napravljen mali otvor. O ovim bunarima još istražujemo, vjerojatno ćemo doći i do nekih narodnih predanja.

Zapadno od Trogira i nedaleko od Marine, pokraj sela Podorljak, na lokalitetu Lemišlja nalaze se dva bunara koji su u narodu poznati pod nazivom Rimski bunari. Opet ista predaja, da su postojali još u vrijeme starih Rimljana. Očito je, dakle, da su mnogo mnogo stariji, jer se Rimljani nisu bavili s izgradnjom ovakvih bunara. (A primjer rimske gradnje bunara imamo u Planom kraj Trogira, blizu crkve svete Marte i rimskih ostatka; bunar je napravljen kvadratno, veličine 1 sa 1 metar.) O bunarima na Lemišlju se također piše: ”Voda se koristila za piće. Bunari su bili i sastajalište mladosti, djevojke bi išle po vodu, a mladići bi im došli u društvo i tu su se mnogi i zaljubili. Pored bunara nalazi se velika lokva, koja je za razliku od bunara služila za napajanje stoke.”. Bunari su također kiklopski, od kojih je najveći promjera čak 5 metara, a manji 3 metra, i jako su duboki.

Sjeverozapadno od Trogira i sjeverno od sela Seget Gornji, između zaseoka Pavkovići i Šimići, nalazi se lokva Smokvica s 5 kiklopskih bunara, od kojih su dva zatvorena suhozidnim načinom i s malim otvorom, jer je to za seljane praktičnije za koristiti. Lokva je ograđena suhozidom u kojem se mogu vidjeti i poveće gromade, a bunari su još jedan u nizu predivnih i nevjerojatnih primjera kiklopskog zidanja. Jedan od njih je jedinstvenog ovalnog oblika, kakvog ne nalazimo nigdje drugdje. Također, bunari imaju uglavljene kamene stepenice, što pokazuje da je riječ o bunarima sakralnog karaktera, poput svetih bunara na Sardiniji koji imaju ulaz sa stepeništem do vode. Bunari na Sardiniji su, međutim, natkriveni, za razliku od naših koju su otvoreni.

Moguće je da su se naši otvoreni bunari, zbog reflektirajuće površine vode, nekoć koristiti za astronomska promatranja, kako se to činilo u drevnim vremenima sa svetim bazenima kraj hramskih kompleksa. Kao što je istaknuo Leonardo da Vinci: ”Jedino dobro ogledalo u antici je voda”.  Napomenut ću da su najvažnije mitsko-religijske činjenice koje simbolizira voda sljedeće: iskonska materija, instrument pročišćenja i iskupljenja, oživljavajuća sila, plodonosna sila i instrument otkrivanja i prosuđivanja. Dakle, uz praktičnu svrhu korištenja vode za piće i navodnjavanje zemlje, u drevna doba ovi bunari su bili sveta mjesta u kojima su se vršili obredi pročišćenja ili krštenja, ali su mogli služiti i kao zrcala za promatranja zvijezda - opservatoriji.

Zbog stavljanja ovih bunara u kontekst neke seljačke gradnje, u razdoblju od prije 300 do 800 godina, kako službena arheologija pokušava datirati (a za što nema plemićkih ni crkvenih zapisa i troškovnika izgradnje ovako velikih bunara promjera 3 do 5 metara u tolikom broju na kamenjaru koji bi bio veliki i skupocjeni građevinski poduhvat), ova drevna megalitska zdanja će ostati zapostavljena i skrivena od svijeta, izgubit će svoju vrijednost i biti će prepuštena propadanju i zaboravu. Na taj način neće ni pridonijeti arheološkom turizmu, a kako bi mogli da su ispravno označeni kao ”prapovijesni kiklopski i sveti bunari”.