ISTAKNUTO
  • Bitka kod Bilaja 21. i 22. svibnja 1809. godine
    Rat između Francuske (Napoleona) i Austrije izbio je 10. travnja 1809. godine. Već tada je u Gospiću stajala Lička pukovnija pod zapovjedništvom generala Andrije Stojkovića, a u većim mjestima stajale su satnije pod zapovjedništvom satnika koji su i upravljali mjestom. U Bilaju je satnija bila smještena u veliku zgradu ispod bilajske crkve, a njen zapovjednik bio je Ivan Marojević.
  • Bilaj - lipo je živjeti u srcu Like
    Na području nekadašnje stare Ličke županije, s desne strane gornje Like prije sastavka s rijekom Jadovom, smjestilo se naselje zvano Bilaj, prije turskih provala poznato još pod svojim starim imenom Belaj. Ime naselja je vjerojatno bilo motivirano izgledom istaknute uzvisine Gradina na čijem je vrhu izgrađena utvrda u svrhu obrane od Turaka.
  • U počast posljednjem hrvatskom banu
    Članovi Udruge za očuvanje kulturne i prirodne baštine ”Zora - Prilišće 1925”, predvođeni Nikolom Volovićem, postavili su 5. srpnja ove godine obavijesnu tablu u spomen na posljednjeg bana Hrvatske Ivana Šubašića. Tablu su postavili uz povijesnu cestu Lujzijanu u Vukovoj Gorici, rodnom mjestu toga odvjetnika i političara, koje se nalazi u sastavu općine Netretić.
  • ”Prapovijesne” grede ili kukovi u Javorovici
    Javorovica je jedan od pet zaselaka naselja Modruš, drevnog i nekoć važnog grada knezova Frankopana, a danas tek slavnih ruševina. Zaselak je smješten oko 2,5 kilometara jugozapadno od kapele Sveti Nikola, od koje se s državne ceste koja vodi od Josipdola preko gore Kapele ka Brinju (D23) odvaja uzbrdo asfaltna cesta ka ostacima srednjovjekovne utvrde Modruš, poznate i kao grad Tržan.
  • Rupećica - Šmitovo - Bistrac - Sabljaci
    Nikad dosta krša i krških igrarija u kojima voda igra igru, sad me vidiš, sad me ne vidiš. Izvor pa ponor, pa drugi izvor pa ponor, pa treći izvor pa opet ponor, pa četvrti izvor i ... naravno opet ponor i onda konačno peti izvor i ... dosta je bilo, nema više ponora. Ma što ovaj priča, kakve su sad ovo igrarije, gdje to ima? Da, ima!
  • Ilirski grbovi i južnoslavenska heraldika
    Naša heraldika je prepuna zabluda, bajki, mitomanije i nepoznavanja osnovnih zakona srednjovjekovnog europskog grboslovlja. Pa tako neki traže simbole šahovnice po Aziji ili hetitske dvoglave orlove, a za izvorne simbole svojih predaka su slijepi. Velikim dijelom uzroke toga možemo tražiti u narativima službene historiografije, kao i u izostanku pravilnog konteksta te nepoznavanju ilirskog grbovlja i simbolike na stećcima, zbog čega se mnogi okreću raznoraznim bajkama i mistifikacijama.
  • Svjedočanstva o snazi nekadašnjih Ličana i Velebićana: ”Cio posečeni hrast ... uz bardo na ramenu nosio”
    U napisu ”Svjedočanstva o snazi nekadašnjih Ličana i Velebićana: ”Sedam je centi moga nositi””, izdvojio sam neka od svjedočanstava koja potkrijepljuju ovu tvrdnju. U ovaj napis uvrstio sam još nekoliko svjedočanstava koja ukazuju da su pojedini Ličani i Velebićani, kao i drugi ljudi s područja Dinarskoga gorja, nekoć bili daleko jači nego njihovi današnji potomci.
  • Svjedočanstva o snazi nekadašnjih Ličana i Velebićana: ”Sedam je centi moga nositi”
    Danas malo tko zna tko je bio ”Junak iz Like”. Marijan Matijević (1878-1951.), rođen u zaselku Duboki Dol blizu Gračaca, bio je početkom 20. stoljeća ”najjači čovjek na svijetu”. Pročuo se po savijanju željeznih šipki, kidanju lanaca, lomljenju debelih dasaka, zabijanju čavala šakom, razbijanju kamena rukama, ...
  • Maškovića Han
    Priča vezana uz Maškovića Han je uistinu zanimljiva. Počinje s Josipom Maškovićem rođenim oko 1604. godine u Vrani u hrvatskoj kršćanskoj obitelji. Nadarenog dječaka uočio je Durak beg i poslao ga u vojnu službu u Istanbul gdje je brzo napredovao i vremenom postao admiral turske flote.
  • Špilje na Jankovcu u srcu Papuka - počivalište zanesenjaka i sklonište hajduka
    Iznad slikovite udoline u središnjem dijelu gore Papuk u Slavoniji, u maloj špilji usred strme litice, nalazi se kamena grobnica - sarkofag vlastelina i vojnog časnika Josipa pl. Jankovića (1780-1861.). Udolina Jankovac dobila je ime po ”velikašu, čudaku i samotnjaku”, kako se ističe na obavijesnoj ploči Javne ustanove Park prirode Papuk. Uistinu je, međutim, naziv doline stariji i potječe od prezimena te plemićke obitelji u čijem posjedu se nalazio dio prostranih papučkih šuma.
  • Dva tunela Koranske pruge kod sela Točak
    Koranska pruga je nikad završeni projekt željezničke pruge od Karlovca preko Slunja do Bihaća, uz zamišljeni odvojak od Slunja preko Plaškog do Senja, započet između dva svjetska rata, 1939. godine.
  • ”Jamboraška” vlaka Terezijana primorskim padinama Južnog Velebita
    Terezijana. Sredinom 18. stoljeća, kad je posvuda po svijetu porasla potražnja za drvenom građom, na inicijativu same Marije Terezije, istražene su velebitske šume te popravljene stare i izgrađene nove vlake. Tim su vlakama podgorski “jamboraši” cijelo jedno stoljeće dovlačiti goleme jelove i smrekove trupce i ostalu građu s Velebita na more. Podgorci su te vlake zvali vlakama ili cestama Marije Terezije.
  • Mollinaryjeva cesta i Put uz Orlovaču uz napuštenu velebitsku žičaru
    Orlovača. Ništa nije obilježilo velebitsko Podgorje kao njegove drage. Možda su kukovi iznad Jablanca najuočljiviji i terasa najprostranija, pitome brisničke uvale najslikovitije, a pristranci sjeverno od Selina najzeleniji u Podgorju, ali prva asocijacija za cijeli podvelebitski prostor svakako su podgorske drage. Ta, duboko u velebitski kamen bujicama usječena korita došla su najviše do izražaja u veličanstvenim pakleničkim prodorima.
  • Zaboravljeni kolnik prvobitne Karoline - prve suvremene ceste od Karlovca do Jadranskog mora
    Brojni suvremeni putopisci, ali i povjesničari, navode da se povijesna cesta Karolina od kamenog mosta u Novigradu na Dobri pruža uzvodno dolinom Dobre prema Jarčem Polju, od kuda dalje vodi ka Bosiljevu. Isto će vam tvrditi i gotovo svi stanovnici naselja koja se nalaze uz spomenutu dionicu ceste. Navedena tvrdnja, međutim, ne odgovara povijesnoj istini. Prvobitni kolnik prve suvremene ceste od Karlovca do Jadranskog mora nije se pružao spomenutim smjerom, već nekoliko kilometara sjevernije. No, on se već odavno gotovo posve izgubio u prirodnom krajoliku, a s njime je u zaborav otišla i spoznaja o ”Staroj Karolini”. No, potrudite li se, uspjet ćete ga pronaći!
  • Stari toponimi na području Krnjaka
    Prema vojnoj karti Karlovačkog generalata iz 1774.-1775. godine područje današnje općine Krnjak pripadalo je Slunjskoj pukovniji (“Sluiner Regiment“). Naziv današnjeg općinskog središta Krnjak, nalazi se na karti upisan kraj većeg objekta na mjestu današnje zgrade osnovne škole u obliku “Lieut Quart Kernyak“ što je oznaka ureda vojnog časnika u činu poručnika (njem. Lieutenant). To je jedini objekt na području od današnje državne ceste D-1 do današnjeg Podgorja, što upućuje na to da je samo selo Krnjak nastalo nakon 1774. godine.
  • Zagonetke velebitske crkve Velike Gospe od Rujna
    Usred velebitske visoravni Veliko Rujno nalazi se jedna od rijekih preostalih crkvi na Velebitu, crkva Velike Gospe od Rujna (naziva se i Velika Gospojina, Velikorujanska Gospa, Sveta Marija, Majka Božja, ...). Ova zavjetna crkva u službi je vjernika južnovelebitskog Podgorja. Crkva i njezina okolica baštine drevne duhovne i svjetovne tajne žitelja najveće hrvatske planine. U ovome napisu predstavljam tek djelić tih zagonetki ...
  • Naši dugovječni pretci, staklena gora i ključ u zmajevom srcu
    Malo tko danas zna da je Rudolf Strohal (1856-1936.), jezikoslovac, književnik i povjesničar, sabirao narodne predaje krajeva od Pokuplja do Gorskog kotara. Kao ravnatelj Kraljevske velike realne gimnazije u Karlovcu, objavio je 1886., 1901. i 1904. godine tri knjige “Hrvatskih narodnih pripovijedaka”. Objavio ih je u vlastitoj nakladi i o svom trošku, želeći da se sačuva to vrijedno narodno blago. Dragocjenost je i to, što je pripovijetke bilježio u izvornom narječju njihovih kazivača.
  • Traže se mali miljokazi s ceste Lujzijane na području Prilišća i Netretića
    Uz Lujzinsku cestu, građenu od Rijeke do Karlovca od 1803. do 1811. godine, osim 17 većih miljokaza nalazili su se i mali miljokazi. Veliki miljokazi bili su smješteni uz cestu na razmaku od po jedne austrijske poštanske milje, a mali na razmaku od po jednu šesnaestinu iste te milje ili 250 bečkih hvati. Kako 1 austrijska milja iznosi 4000 bečkih hvati, a 1 bečki hvat 1,896 metara, proizlazi da su mali miljokazi postavljeni na međusobnoj udaljenosti od oko 472 metra. Unutar svake milje bilo je, dakle, 15 malih miljokaza.
  • Velebit - carstvo megalita i divova
    Poštovani pratitelji mrežnih stranica Budni div, pred Vama je uistinu tek djelić (pra)davnog graditeljskog umijeća s predajama ovjenčane planine Velebit. Priložene fotografije svjedoče o ostavštini suhozida i kamenih kuća zaselaka Ramići, Parići i Kneževići, u kojima danas veći dio godine više nema žive duše. Kneževići su već gotovo pola stoljeća pusti, zarasli u teško prohodnu šikaru i šumu. U Ramićima i Parićima tek ljeti oživi kuća, dvije, preuređene za prihvat izletnika. A oni gotovo bez iznimke žure osvojiti još pokoji velebitski vrh, nesvjesni da planina krije i veličanstveno građevinsko umijeće naših predaka.