• Je li u Donjem Kosinju ipak sačuvan jedan stećak - ploča?
    Kosinjska dolina kraj je bogate prošlosti, s brojnim i važnim kulturno-povijesnim spomenicima, koji sežu od prapovijesti do srednjeg vijeka (* 1). Je li se među njima nekoć isticalo i koje grobište (nekropola) sa stećcima? Na osnovu istraživanja povijesnih izvora i obilazaka nalazišta stećaka u Lici, sklon sam mišljenju da su sva značajnija naselja na prostoru Like nekoć imala takve nekropole. Obzirom na to, moguće je da se (bar) jedno takvo grobište nalazilo i negdje na području Kosinjske doline.
  • ”Ogrlica” od kamenja kao da ocrtava na tlu ležeće tijelo diva s Vučjaka
    U prethodna tri napisa posvećena otuđenju kostura diva s planinske visoravni Vučjak u jugoistočnom Velebitu (* 1), predstavio sam većinu spoznaja do kojih sam došao istražujući događanja vezana uz tu krađu divovskih kostiju. Ta zbivanja široj javnosti nikada nisu predstavljena, a za njih ne znaju niti arheolozi, antropolozi i povjesničari. Jedini pisci koji su se dotaknuli tih događanja bili su pojedini planinari koji su boravili u tome dijelu Velebita. Ali i oni su ih predstavili poprilično suzdržano, tek kao slutnju istinskih zbivanja, nigdje u napisima izričito ne spominjući našašće kostiju velebitskog diva.
  • Svjedočanstva o snazi nekadašnjih Ličana i Velebićana: ”Sedam je centi moga nositi”
    Danas malo tko zna tko je bio ”Junak iz Like”. Marijan Matijević (1878-1951.), rođen u zaselku Duboki Dol blizu Gračaca, bio je početkom 20. stoljeća ”najjači čovjek na svijetu”. Pročuo se po savijanju željeznih šipki, kidanju lanaca, lomljenju debelih dasaka, zabijanju čavala šakom, razbijanju kamena rukama, ...
  • Otkriće najzapadnijeg stećka u južnovelebitskom Podgorju?
    Na groblju uz crkvu Sveta Trojica u naselju Tribanj Šibuljina možda je sačuvan poveći ulomak stećka - ploče, do sada nezabilježenog od strane povijesne, konzervatorske ili arheološke struke. Potvrda otkrića ostatka toga stećka značila bi da je najzapadnije poznato nalazište stećaka u južnovelebitskom Podgorju pomaknuto na zapad za još deset kilometara. Groblje u Tribanj Šibuljini, naime, nalazi se oko 10 kilometara sjeverozapadno od crkve Sveti Petar, smještene na razmeđi naselja Starigrad - Paklenica i Seline, oko koje je groblje s 40-ak očuvanih stećaka.
  • ”Divovski tragovi” - prošlosti i budućnosti Plaščanske doline
    Umirovljeni vojni časnik Aleksandar Budisavljević u knjizi ”Pleme Budisavljevića u Gornjoj Krajini”, objavljenoj 1890. godine, prisjećajući se školovanja u Plaškom, od 1832. do 1839., spomenuo je da je upravo tamo prvi puta čuo narodnu predaju o drevnim ličkim prastanovnicima Nemrima: ”Nijesam pitao starca Ivu: ko su bili ti ”Nemri”, jer kad sam još mali bio i u Plaškom u školu išao, slušao sam tamo naše proste lude pripovjedati: da je nekad na svijetu bilo Nemera, t. j. ljudih, koji nijesu umirali ...”.
  • Vrebac - nalazište s najviše ”preživjelih” stećaka u Lici?
    O stećcima s Crkvine na području naselja Vrebac u Lici ne postoji niti jedan stručni izvještaj arheologa ili povjesničara. Nitko iz spomenutih znanstvenih krugova, dapače, nije ih niti istražio (* 1). Jedini stručnjak koji ih je tek spomenuo, bio je arheolog i muzealac Josip Brunšmid (1858-1929.) iz Zagreba. Učinio je to u radu ”Arheološke bilješke iz Dalmacije i Panonije II. 2. dio”, objavljenom u glasilu ”Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva”, svezak 3 broj 1 iz 1898. godine.
  • Vilovske grede - divovsko zdanje drevnog žrtvenika?
    Na području naselja Pavlovac Vrebački, smještenom oko 15 kilometara jugoistočno od Gospića i tek par stotina metara zapadno od rječice Jadove, desne pritoke Like, nalazi se jedinstvena prapovijesna građevina. Četiri ogromna kamena, poredana jedan uz drugi na stjenovitoj polici koja se izdiže oko četiri metra iznad kr(a)ške zaravni! Je li ta divovska kamena tvorba bila posvećeno mjesto drevnih stanovnika toga dijela središnje Like?
  • Stražbenica
    Zanimljivosti oko ličke rijeke Jadove, koje sam kroz objave na Facebook-u do sada obradio, mahom su nepoznate široj javnosti. Ipak, jedan lokalitet, također nepoznat široj javnosti, u stručnim krugovima je itekako poznat i obrađen.
  • Špilja i vidikovac Šupljača
    Nakon što smo kroz prethodne objave obišli izvor Jadove, uznemirili gavrane na Štulića kulini, napili se vode iz Vodene špilje i skakali po kamenim prijelazima preko rijeke, u ovoj objavi otkrivamo "2 u 1", špilju i vidikovac Šupljaču.
  • Vodena špilja
    Nastavljamo šetnju oko ličke rijeke Jadove. U srednjem toku, nekoliko metara od korita Jadove, nalazi se neobična Vodena špilja.
  • Kameni prijelazi preko Jadove
    Nakon što sam u prethodnim objavama opisao izvor Jadove i srednjovjekovnu Štulića kulu, šećemo dalje i otkrivamo nove zanimljivosti. Jedna od možda najvećih atrakcija duž Jadove su prastari kameni prijelazi preko rijeke.
  • Štulića kula
    Nakon što sam u prethodnoj objavi opisao izvor rijeke Jadove, ovaj put vas vodim do Štulića kule, jedine sačuvane srednjovjekovne gradine duž toka Jadove.
  • Izvor rijeke Jadove
    Nakon dugog perioda lošeg vremena, prošli vikend konačno sunce i naravno jurnuh u prirodu. Ovaj put je palo istraživanje rijeke Jadove u Lici.
  • Rovanjska pod Velebitom: ”Preživjela su” samo tri ulomka i možda tek jedan cjelovit stećak
    ”Treba još jednom otići na groblje i detaljno ga pretražiti u potrazi za mogućim preostalim pločama!” Zapisao sam to kao podsjetnik u dnevnik koji vodim o istraživanjima, na stranici posvećenoj nekadašnjoj nekropoli stećaka u malom podvelebitskom naselju Rovanjska, nedaleko gradića Starigrad - Paklenica. Prošla je gotovo godina dana, kada sam uspio ispuniti zadaću koju sam si zadao tim ”nalogom”. U Rovanjskoj sam pronašao nekoliko ulomaka drevnih kamenih nadgrobnih ploča, kao posljednji spomen na jednu od najzapadnijih nekropola stećeka na čitavom njihovom području prostiranja od Like u Hrvatskoj pa do jugozapadne Srbije.
  • Drevni bunari Zakope u udolini Vučjak na jugoistočnom Velebitu
    U planinskoj udolini Vučjak na jugoistočnom Velebitu nalazi se skupina drevnih bunara, u široj javnosti poznata tek malobrojnom stanovništvu obližnjih ličkih i bukovičkih zaselaka, rijetkim planinarima i nekolicini putnika - pustolova. Zemljovidi su sačuvali ime bunara iz davnina: Zakope.
  • Potraga za "preživjelim” stećcima u Čanku nastavlja se ...
    Čanak je selo smješteno usred Like, u maloj dolini Ličkog sredogorja koja oblikom sliči ovalnoj posudi. Ime sela potječe upravo od tuskog naziva za zemljanu zdjelu, iz vremena kada je Lika, od 1527. do 1689. godine, bila pod turskom vlašću. Uistinu postoje, međutim, dvije doline toga imena, Veliki i Mali Čanak, odijeljenje brijegom Srdelj, pa bi ispravan naziv za čitav kraj bio Čanci ili Čanke. Tamošnje starohrvatsko naselje (ili zbir zaselaka) prije turskog zauzimanja Like zvalo se Kovačići (* 1).
  • Je li ”donedavno brojnija” nekropola stećaka u Čanku posve uništena?
    Prvi do sada poznat pisani trag o stećcima u Čanku u Lici potječe od učitelja Bože Ratkovića (* 1) iz 1900. godine. Nalazi se u pismu koje je poslao tadašnjem uredniku glasila ”Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva” Josipu Brunšmidu (* 2). Urednik Josip Brunšmid pismo, ili pak ulomke iz njega, nije objavio u glasilu. Inače je slične dopise predstavljao u rubrici ”Izvještaji muzejskih povjerenika”, no pismo Bože Ratkovića iz nepoznatih razloga tamo nije uvrstio (* 3).
  • Pljačka ilirske baštine: U krađi kostiju drevnog diva s Velebita sudjelovali su i stranci!
    Kada sam temeljem dostupnih izvora pomislio da sam iscrpio ”knjiško” istraživanje moguće sudbine divovskih kostiju koje je na Vučjaku iskopao Ivan Gojtan 1925. godine iz samo njemu jasnih pobuda, i bez odgovora na pitanje je li to učinio ”na svoju ruku” ili je iza njegovog čina stajao još netko, naišao sam na još jedan izvanredan napis.
  • Jesu li kosti drevnog diva s velebitskog Vučjaka završile u muzeju?
    Nastavljajući potragu za odgovorima vezanim uz pronalazak divovskih kostiju u grobu Ilije Smiljanića (* 1) na Velebitu, a posebice na pitanje o daljnjoj sudbini tih kostiju, za koje se pouzdano zna samo da su izvađene iz groba i nekamo odnesene, predstavljam još neke zanimljive, pa i iznenađujuće podatke o zagonetnom divu s jugoistočnog Velebita. Uistinu, što je gospićki odvjetnik, kulturni radnik i planinar Ivan Gojtan (1869-1939.) učinio s pronađenim kostima nakon što je oskvrnuo grob junaka u kr(a)škoj udolini podno vrha Tremzin(k)a?
  • Umjesto posmrtnih ostataka Ilije Smiljanića - otkrio kosti velebitskog diva
    ”Pronađene kosti Ilije Smiljanića. G. dr. Gojtan javio je brzojavom dne 23. X. da je pronašao na Velebitu kosti junaka Ilije Smiljanića.” Ovako glasi kratko priopćenje koje je u odjeljku ”Društvene vijesti” u časopisu ”Hrvatski planinar”, broj 9 iz 1925. godine, objavio urednik Josip Poljak. Tko je bio junak Ilija Smiljanić? Tko je tragao za njegovim posmrtnim ostacima? Je li ih uistinu pronašao? Ili je, naprotiv, otkrio kosti jednog od drevnih divova, o kojima su šaputala pokoljenja gorštaka s jugoistočnog Velebita?
  • Crikvena - sjećanje na ”gromovitu” velebitsku crkvu?
    Rožanski kukovi su skupina od 50-ak ”djevičanskih” stjenovitih vrhova viših od 1600 metara. Ovo planinsko područje pod ”strogom zaštitom” smješteno je u okviru Narodnog parka ”Sjeverni Velebit”. Stara narodna imena većine tih vrhova - kukova ili tornjeva - nisu sačuvana uslijed iseljavanja i izumiranja velebitskog stanovništva. Među nekolicinom vrhova kojima su predaje spasile izvorni naziv ističe se Crikvena, vrhunac uz koji je vezano sjećanje na prastaru crkvu.
  • Pećane ili Jošane - u kojem selu je bilo groblje sa stećcima?
    Pećane ili Jošane - u jednom od ta dva sela na Krbavi, a možda i u oba, bez sumnje nalazila se nekropola stećaka. No, zbog nedovoljno točnih, a dijelom i proturječnih, podataka o položaju crkvine na kojoj je to groblje bilo, dvojbeno je gdje se ono uistinu nalazilo. Pri tome valja istaknuti da današnje stručnjake, povjesničare i konzervatore ta nedoumica ne dira. Ne stoga što svi redom znaju, ili pak ne znaju, gdje se spomenuta nekropola nalazila, već zato što ih njezino postojanje - ne zanima.
  • Krbava i Frankopani
    Lokacija Gradina, nedaleko od Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, u stvari je stolno mjesto srednjovjekovne župe Krbava. Povijesno gledano, pripadala je Gusićima, jednom od dvanaest starih hrvatskih plemena, odnosno njihovoj grani Kurjakovića koji su obiteljsko ime dobili po Kurjaku Gusiću.
  • Tužević: Najzapadnija poznata nekropola sa stećcima
    Prvi do sada poznati podatak o postojanju stećaka u selu Tužević, smještenom u gorskoj udolini oko 10 kilometara sjeverozapadno od Brinja, potječe od odvjetnika i političara Đure Kumičića (1886-1975.) iz Zagreba. Nije poznato kako je saznao za tamošnje stećke, no spoznaje o njima proslijedio je sugrađanki, povjesničarki umjetnosti i konzervatorici Anđeli Horvat (1911-1985.). Tragom tih podataka, jedina je od stručnjaka obišla crkvinu u Tuževiću u potrazi za preostalim stećcima.
  • U Debelom Brdu više nema stećaka, ali niti sjećanja na njih?
    Povjesničar, konzervator i muzeolog Većeslav Henneberg (1889-1937.) iz Zagreba ostavio nam je jedinu poznatu fotografiju stećka iz Debelog Brda. Naselje Debelo Brdo smješteno je uz sjeveroistočni rub Krbavskog polja. Nalazi se oko 15 kilometara sjeverozapadno od Udbine. Većeslav Henneberg stećak iz Debelog Brda snimio je tijekom obilaska Like 1923. godine (* 1).
  • Uništene nadgrobnice - stećci u Rovanjskoj: ”Na svakoj bija isklesan poniki bilig”
    Rovanjska (* 1) je primorsko naselje smješteno u maloj uvali na istočnom kraju Podvelebitskog prolaza (kanala) i sa sjeverne strane Masleničkog ždrila. Na mjesnom groblju, uz samu morsku obalu (danas Obala Ante Mateka), nalazi se crkva Sveti Juraj. Crkva predromaničke građevinsko-arhitektonske osnove, za koju povjesničari pretpostavljaju da potječe možda još iz 9. stoljeća (* 2), pravi je biser starohrvatske sakralne arhitekture. I samo seosko groblje uz crkvu vrlo je staro, o čemu su sve do novijeg vremena svjedočile i velike kamene nadgrobnice - stećci.
  • Po(r)uka stećaka iz Grabušića: ”Počivali u miru Božjem”
    Prema zapisanoj predaji žitelja sela Grabušić, smještenog oko 8 kilometara jugoistočno od Korenice i u blizini državne ceste koja vodi prema Udbini, na tamošnjoj Crkvini (* 1) još otprilike sredinom 19. stoljeća bilo je čak 50 stećaka. Danas, oko 170 godina kasnije, tamo više nema niti jedne kamene nadgrobnice - stećka. Posljednji primjerci, kojih je možda i manje nego pristiju na ruci, s Crkvine su odavno izmješteni i ugrađeni u suhozidnu ogradu koja se pruža uz mjesni put. Kako je došlo do razgradnje i uništenja toga grobišta (nekropole) sa stećcima, sudeći po njihovom broju jednog od najvećih i najznačajnijih u staroj Lici?
  • ”Uskrsnuće” stećka u Gradini Koreničkoj
    Imao sam zadovoljstvo pružiti doprinos pronalasku spomenika nepoznatog povijesnoj struci, koji je više od pola stoljeća ležao odbačen i zaboravjen nedaleko mjesta s kojega izvorno potječe. Riječ je o stećku, jednom od rijetkih ”preživjelih” nadgrobnih spomenika u Lici, najzapadnijem kraju u kojem su stećci izrađivani i postavljani, koji se nekoć nalazio na već odavno nepostojećem groblju uz crkvu u današnjoj Gradini Koreničkoj (* 1). Niti spomenutoj crkvi, stradaloj vjerojatno s početkom turskih provala u 15. stoljeću, također više nema traga.
  • Tko skrnavi Grob, sustiže ga kazna
    Arheološka istraživanja u i oko crkve Sveti Marko Grob u Podudbini učvrstila su pretpostavku da je na tome mjestu pokopan barem dio hrvatskih ratnika poginulih u bitci protiv turske vojske na Krbavskom polju 1493. godine. U propovijedi koju je održao na svečanosti u povodu izgradnje nove crkve Sveti Marko Grob 2002. godine (* 1), tadašnji gospićko-senjski biskup Mile Bogović između ostaloga naglasio je, na osnovu uvida u pokazatelje arheoloških istraživanja, da su:
  • Istražujući crkvinu u Podudbini otkrili nove nadgrobnice - stećke
    Udbina s Podudbinom i okolnim zaselcima prostire se uz rub jugoistočnog dijela prostrane ličke krške zaravni Krbavskog polja (* 1). U Podudbini, zaselku smještenom - kako mu ime govori - podno sjevernih obronaka brijega na kojem se uzdiže naselje Udbina, nalazi se crkva Sveti Marko Grob. Crkva znakovitog naziva izgrađena je sjeverno od rječice Krbave (Krbavice), nedaleko njezine desne obale, na rubu doline koja se prostire prema planini Ličkoj Plješivici. Kroz povijest su, međutim, na tome položaju izgrađene čak tri crkve. Crkvina dvaju starijih crkava istražena je od 1996. do 2000. godine. Provedena iskapanja dala su niz zanimljivih otkrića, među kojima i pronalazak kamenih ploča, koje predstavljaju osobit vid stećaka.
  • ”Nepostojeći” stećci u Mogoriću (opet) su postali stvarni
    U napisu ”Zašto Ante Škobalj nije pronašao stećke u Mogoriću?” ukazao sam na razloge bezuspješne potrage za tim drevnim spomenicima, koju je davne 1966. godine proveo pisac jednog od najvrijednijih djela posvećenih stećcima, knjige ”Obredne gomile - Na temelju arheoloških nalaza povijesno-teološka rasprava o religiji i magiji”. Ovim napisom, pak, po prvi puta se javnosti prikazuje točan položaj, izgled, veličina te broj i stanje očuvanih mogorićkih stećaka (* 1), upravo ono što je pred više od pola stoljeća želio učiniti svećenik Ante Škobalj.
  • Zašto Ante Škobalj nije pronašao stećke u Mogoriću?
    Mogorić je naselje s više zaselaka smješteno u jugoistočnom dijelu Ličkoga polja, 19 kilometara jugoistočno od Gospića (* 1). Istraživanje stećaka u Lici provedeno je u skromnom obimu, i to gotovo isključivo u 19. stoljeću i u prvoj polovici 20. stoljeća. Mogorić je pri tome značajan kao jedno od rijetkih ličkih naselja u kojima je, za spomenutih istraživanja, zabilježeno postojanje tih kamenih spomenika (* 2). Zanimljivo je da jedan od najboljih poznavatelja baštine stećaka, posebice u Dalmaciji, svećenik Ante Škobalj (1914-2000.) nije uspio pronaći mogorićke stećke tijekom potrage koju je poduzeo 1966. godine.
  • Svjedočanstvo povjesničara: Div uzidan u temelje grada Senja
    U temeljima obrambenog zida grada Senja otkriven je u 17. stoljeću divovski kostur. Kratki izvještaj o ovom nesvakidašnjem otkriću objavljen je, ni manje ni više nego u onovremenom prestižnom enciklopedijskom izdanju! S vremenom je ovaj izvanredni povijesni događaj zaboravljen, pa i od strane stanovnika ovog ponosnog hrvatskog i uskočkog grada. Priča o otkriću kostura senjskog diva istodobno je i veličanstvena i jeziva. Po prvi puta predstavljamo prijevod njezinog zapisa, izvorno objavljenog na njemačkom jeziku i pisanog goticom (* 1).
  • Narodne predaje o divovima u velebitskom Podgorju: ”Grobovi junaka od one dobe svita”
    Od strane zapisivača narodnih predaja, južnovelebitsko Podgorje najbolje je (iako zapravo još uvijek nedovoljno) istražen kraj primorske, južne strane planine Velebit. Riječ je vrletnom kraju, ”divlje” prirode, s rijetkim krškim poljima u ”moru” stijenja, čije je malobrojno stanovništvo sačuvalo nekolicinu zanimljivih priča o pradavnim divovima. Uistinu, osim takvih predaja, postoje i zapisi o pronalasku vrlo velikih kostiju i lubanja na južnom Velebitu (* 1).
  • Narodne predaje o divovima u Lici: Prvo su bili Nemri, pa ”Grci”, pa Turci
    Jedna od zapisanih narodnih predaja u kojoj se spominju divovi Nemri potječe iz okolice Lovinca u jugoistočnoj Lici. Zapisala ju je istraživačica usmene književnosti dr. sc. Maja Bošković - Stulli (1922-2012.), s početkom rada u Institutu za narodnu umjetnost (danas Institut za etnologiju i folkloristiku) u Zagrebu. Predaju nije objavlila, ali njezin rukopisni zapis čuva se u spomenutom Institutu (* 1).
  • Narodne predaje o divovima u Lici: ”Nisu bili ni živi ni mrtvi”
    Još jedan Ličanin, prirodoslovac Ivan Krmpotić (1875-1944.), zabilježio je narodnu predaju o tamošnjim divovima Nemrima. Ivan Krmpotić rođen je u selu Barlete nedaleko Gospića (* 1). U ”Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena” objavio je, od 1900. do 1929. godine, niz napisa o prirodnim obilježjima, povijesnoj baštini, osobinama ljudi, narodnim običajima, gospodarskim osobitostima, pučkim predanjima, ... tadašnje općine (Lički) Osik.
  • Narodne predaje o divovima u Lici: Na Bilaju nađen veliki Nemerov gnjat
    Prvi zapisivači narodnih predaja o divovima u Lici bili su domaći ljudi, podrijetlom iz Like. U prethodna dva napisa naslovljena ”Narodne predaje o divovima u Lici” predstavio sam dva lička zapisivača takvih predanja, Moju Medića i Aleksandra Budisavljevića. Mojo Medić potekao je i odrastao podno jedne od najviših ličkih planina, Ličke Plješivice, a Aleksandar Budisavljević djetinjstvo je proveo u ličkim naseljima Vrebac i Plaški. I naredni prenositelj izvornih pučkih ličkih predaja o divovima Nemrima, Mile Magdić, potječe iz kraja koji graniči s Likom, tom središnjom hrvatskom pokrajinom.
  • Narodne predaje o divovima u Lici: Nemri - drevni lički prastanovnici
    Etnolozi koji su u novije vrijeme prikupljali narodne predaje o starom narodu Like, Nemrima, u napisima u kojima su predstavili istraživanja spomenuli su kao izvore tih predaja pojedina naselja u blizini Gospića. Isto je učinila i nekolicina ranijih zapisivača takvih ličkih predaja. U ovom napisu predstavljam jedno takvo mjesto, Mušaluk, udaljeno od središnjeg grada Like tek 7 kilometara. No, isto tako prvi puta ukazujem i da se predaja o drevnim Nemrima prenosila i na krajnjem sjeverozapadnom rubu današnje Like, u Plaškom.
  • Narodne predaje o divovima u Lici: Kako je stari Nemer zadobio naklonost cara Varaona?
    Prema predajama naroda koji živi na području Velebita, Like i Bosanske Krajine, tu su u drevnoj prošlosti živjeli divovi Nemri. Prema tim predajama, Nemri su bili prastari ljudi, koji su u ovim krajevima obitavali već i prije ”Grka”. Nemri su po njima, dakle, bili prvi poznati starosjedioci tih prostora.
  • Ponikva sa suhozidom zagonetne namjene u Janja Gori
    Prostor Janja Gore kod istoimenog naselja blizu Plaškog gotovo je u potpunosti arheološki neistražen, a posjeduje uistinu zadivljujuće preostatke iz drevne prošlosti. Naravno, nema tu ni govora o nekom ”skrivenom blagu”. Nema niti ostataka velebnih građevina poput utvrda ili crkava. Ali zagonetnih gradnji, nepoznate namjene, itekako ima. Treba se potruditi i pronaći ih jer su ih obrasli šumski guštici.
  • Tko je pronašao i kome su smetale kosti divova s južnog Velebita?
    U napisu ”Jesu li na južnom Velebitu pronađene divovske lubanje?”, već sam spomenuo da je Ivan Krajač jedini koji je izvijestio o otkriću divovske lubanje s južnog Velebita. Tome je ostalo tako i nakon jedinog do sada provedenog arheološkog istraživanja prapovijesnog groblja na kojem je nađena, a koje je u skromnom obimu provedeno 1982. godine. O tome istraživanju izvijestio je Ante Glavičić (1931-2003.), povjesničar, arheolog i kustost Gradskog muzeja Senj u napisu ”Arheološki nalazi iz Senja i okolice (VI.)”, objavljenom u časopisu Senjski zbornik”, broj 10-11 iz 1984. godine. Premda o poduzetim istraživačkim radnjama i nalazima piše dosta detaljno, na pune četiri stranice, niti riječju ne spominje pronalazak ikakvih većih kostiju. Ničim ne daje naslutiti niti da je upoznat s bilješkom Ivana Krajača od prije pola stoljeća.
  • Jesu li na južnom Velebitu pronađene divovske lubanje?
    Planinar, pisac, odvjetnik i političar Ivan Krajač (1877-?) (* 1), rodom iz grada Senja podno Velebita, bio je i odličan poznavatelj najduže i najljepše hrvatske planine. Predlagao je i poticao gradnju nekolicine prvih planinarskih kuća i skloništa na njoj. Zaslužan je i za izgradnju vrhunske planinarske staze kroz sjeverni i srednji Velebit, na najtežim dionicama izvedene kao suhozid, poznate pod imenom inženjera koji je vodio gradnju, Ante Premužića iz Senja, Premužićeva staza. U doba kada je obilazio Velebit i pisao o njemu i njegovim žiteljima, bio je jedan od malobrojnih koji se nije ustručavao napisati istinu, i to o jednom izuzetnom nalazu sa svete hrvatske planine.
  • Gdje je nestao prvootkriveni - ”Gavranov” stećak iz Plaškog?
    Povijesno-arheološka struka uvriježeno smatra kako je u Plaškom, 1900. godine prigodom uređenja korita rječice Dretulje, pronađen samo jedan stećak. U napisu ”Plaški zaslužuje povratak jedinstvenog spomenika - kamenog stećka” (* 1) istaknuto je da taj spomenik, po mnogo čemu jedinstven i značajan, ”.... zaslužuje da se, iz Povijesnog muzeja Hrvatske, u čijoj zbirci kamenih spomenika se čuva, vrati u mjesto svojeg nalaska. Ako i ne kao izvorni spomenik, a onda svakako kao njegova vjerna ”preslika”.”. Ujedno je u napisu naglašeno: ”Uz ovu, vrijedilo bi ispuniti i drugu zadaću, pronaći nestali drugi plaščanski stećak, i ukoliko je očuvan, dodijeliti i njemu zasluženo mjesto u javnom životu Plaškog.”.
  • Plaški zaslužuje povratak jedinstvenog spomenika - kamenog stećka
    O stećku iz Plaškog razmjerno je dosta toga napisano, još od 1900. godine kada je pronađen. Opisivali su ga i neki od najznačajnijih povjesničara, povjesničara umjetnosti i konzervatora u Hrvatskoj i šire. Svi su redom isticali njegovu spomeničku vrijednost, posebice za prostor Ogulinsko-plaščanske udoline. Kameni stećak iz Plaškog veličinom i uklesanim znamenjem ne može se mjeriti s najvećim i reljefno najbogatijim stećcima, kakvi se ponajviše nalaze u predjelima od Bosne preko Hercegovine do Dalmacije. No, plaščanski spomenik ipak je po mnogo čemu jedinstven i značajan te zaslužuje da se, iz Povijesnog muzeja Hrvatske, u čijoj zbirci kamenih spomenika se čuva, vrati u mjesto svojeg nalaska. Ako i ne kao izvorni spomenik, a onda svakako kao njegova vjerna ”preslika”.
  • Novi stećci ili nadgrobnice s crkvine u Podumu
    Crkvina u selu Podum jedna je od malobrojnih u Lici koja je arheološki pomnije istraživana. Dapače, iskapanja na nekadašnjem groblju uz ostatke ranokršćanske crkve Sveti Marko vršena su (čak) tri puta. Tim veće iznenađenje predstavljaju novouočeni stećci koji potječu s grobišta (nekropole) koje se nalazilo neposredno uz ovu manju jednobrodnu građevinu s četvrtastom apsidom.
  • Jesu li stećci ili nadgrobnice iz sela Podum u Lici postali kameni otpad?
    Za nekolicinu stećaka uz temeljne ostatke kršćanske crkve Sveti Marko u selu Podum blizu Otočca zna se još od 19. stoljeća. Od tada do danas ostaci crkve i okolnog groblja arheološki su istraženi u tri navrata, 1900., 1989. i 2006. godine. Stećci su pritom ostajali nekako po strani zanimanja stručnjaka, nedovoljno istraženi, a još manje zaštićeni od propadanja i uništavanja. Takav odnos prema stećcima nije posebnost spomenutog arheološkog nalazišta, već je to čest ”pristup” tome vidu spomeničke baštine u Hrvatskoj. Dokaz je to da premalo cijenimo takve spomenike, a prvenstveni razlog tome je skromno znanje koje o njima posjedujemo.
  • Velebitski bunar Pištetak s pisanim kamenom
    Na Velebitu je puno većih, ljepših i značajnijih bunara, no bunar Pištetak ima ugrađen pisani kamen, ne toliko star, ali o njemu nema nijednog zapisa. Bunar se nalazi nedaleko nekadašnjeg zaselka Gornji Bileni (oko 720 m.n.v.), koji se smjestio zapadno od asfaltne ceste koja se s prijevoja Alan spušta do Jadranske magistrale te naselja i luke Jablanac na morskoj obali. Točnije, bunar Pištetak smješten je uz put koji s Gornjih Bilena silazi u velebitsko Podgorje.
  • ”Jamboraška” vlaka Terezijana primorskim padinama Južnog Velebita
    Terezijana. Sredinom 18. stoljeća, kad je posvuda po svijetu porasla potražnja za drvenom građom, na inicijativu same Marije Terezije, istražene su velebitske šume te popravljene stare i izgrađene nove vlake. Tim su vlakama podgorski “jamboraši” cijelo jedno stoljeće dovlačiti goleme jelove i smrekove trupce i ostalu građu s Velebita na more. Podgorci su te vlake zvali vlakama ili cestama Marije Terezije.
  • Mollinaryjeva cesta i Put uz Orlovaču uz napuštenu velebitsku žičaru
    Orlovača. Ništa nije obilježilo velebitsko Podgorje kao njegove drage. Možda su kukovi iznad Jablanca najuočljiviji i terasa najprostranija, pitome brisničke uvale najslikovitije, a pristranci sjeverno od Selina najzeleniji u Podgorju, ali prva asocijacija za cijeli podvelebitski prostor svakako su podgorske drage. Ta, duboko u velebitski kamen bujicama usječena korita došla su najviše do izražaja u veličanstvenim pakleničkim prodorima.
  • Veličanstveno drevno naselje skriveno pod najvišim vrhovima Velebita (2.)
    Tko su bili ”Grci” kojima predaja pripisuje gradnju i opstanak drevnog i zagonetnog naselja na Stražbenici, nadomak zadivljujućih stijena jedne od najviših skupina vrhova na Velebitu, Rožanskih kukova? Kada su ga izgradili, koliko dugo su u njemu obitavali, kada su ga i zašto napustili? Kako i čime su ”zidali” kuće od teškog kamenja? Zašto su glavni put koji vodi kroz naselje ogradili suhozidima, mjestimice visokim i preko dva metra? Ova i još brojna druga pitanja ”opsjela” su me po obilasku toga veličanstvenog povijesnog zdanja.
  • Veličanstveno drevno naselje skriveno pod najvišim vrhovima Velebita (1.)
    Pod najvišim vrhovima Sjevernog Velebita nalazi se, javnosti posve nepoznato, veličanstveno starodrevno naselje ”grčkih stanova”. Udaljeno je od označenih planinarskih staza i skriveno u stoljetnoj bukovoj šumi. Za njega uistinu zna tek nekolicina starosjedilaca, potomaka nekadašnjih velebitskih stočara, koji već odavno tu ne borave niti koriste visokogorske livade za ljetnu ispašu. Područje na kojem su ostaci naselja smješteni nazivaju Stražbenica. Kuće (”stanovi”), terase, pa i čitave ulice, nasljeđe su nepoznatih majstora megalitske gradnje. Leže skriveni na čak oko 1450 metara nad morem, tek 200-njak metara niže od stjenovitih Rožanskih kukova.
  • Zagonetke velebitske crkve Velike Gospe od Rujna
    Usred velebitske visoravni Veliko Rujno nalazi se jedna od rijekih preostalih crkvi na Velebitu, crkva Velike Gospe od Rujna (naziva se i Velika Gospojina, Velikorujanska Gospa, Sveta Marija, Majka Božja, ...). Ova zavjetna crkva u službi je vjernika južnovelebitskog Podgorja. Crkva i njezina okolica baštine drevne duhovne i svjetovne tajne žitelja najveće hrvatske planine. U ovome napisu predstavljam tek djelić tih zagonetki ...
  • Starodrevna tajanstvena crkvina na velebitskim Jezerima (1.)
    Na planinskoj visoravni Jezera (ili Krasanska jezera), jednom od najljepših i najprostranijih visokogorskih travnjaka Sjevernog Velebita, nalaze se kameni zidovi starodrevne i po mnogo čemu zagonetne crkve. Danas Crkvine (ili Crikvine - kako je zovu Primorci, na čakavskom narječju), ostatka vjerskog zdanja za koje ne znamo kako je nekoć izgledalo, tek možemo pretpostaviti da je, za razliku od sadašnjeg svetišta ”pod otvorenim nebom”, bilo nadsvođeno krovom od drvenih greda, šiblja, suhih trava, ... Kameno zdanje s pravom možemo pisati velikom početnim slovom, Crkvina, jer je ime crkve, odnosno sveca kojem je bila posvećena, već poodavno zaboravljeno.
  • Velebit - carstvo megalita i divova
    Poštovani pratitelji mrežnih stranica Budni div, pred Vama je uistinu tek djelić (pra)davnog graditeljskog umijeća s predajama ovjenčane planine Velebit. Priložene fotografije svjedoče o ostavštini suhozida i kamenih kuća zaselaka Ramići, Parići i Kneževići, u kojima danas veći dio godine više nema žive duše. Kneževići su već gotovo pola stoljeća pusti, zarasli u teško prohodnu šikaru i šumu. U Ramićima i Parićima tek ljeti oživi kuća, dvije, preuređene za prihvat izletnika. A oni gotovo bez iznimke žure osvojiti još pokoji velebitski vrh, nesvjesni da planina krije i veličanstveno građevinsko umijeće naših predaka.