ISTAKNUTO
  • Crkvina u selu Pećane čuva preostalih sedam nadgrobnica - stećaka
    U selu Pećane, smještenom uz sjeveroistočni rub Krbavskoga polja, nalazi se drevna crkvina na kojoj još i danas opstoje posljednje tamošnje velike nadgrobne vapnenačke ploče i sanduci, veličinom i oblikom nalik na spomenike stećke. Takvi spomenici nekoć su uvelike bili rašireni u Lici, a danas za veliku većinu - od vrlo maloga broja preostalih - ne zna niti struka.
  • Velebni stećak - križina (krstača) kod Gračaca
    U posljednji kataloški pregled stećaka u Hrvatskoj, naslovljen ”Izložba: Stećci 4. rujna 2008. - 2. studenoga 2008.”, kojega je Galerija Klovićevi dvori u Zagrebu objavila u povodu otvorenja spomenute izložbe, uvršten je popis ”Topografija stećaka u Hrvatskoj”, koji sadrži i kratku bilješku o jedinstvenom stećku - križini (krstači) u Lici nedaleko Gračaca. U odjeljku popisa pod naslovom ”Lokaliteti u Lici” (* 1) o tome stećku navedeno je:
  • Nepoznati petroglifi u dolini rijeke Like na području Kosinja*
    I u Hrvatskoj su u više špilja, ali i na pojedinim stijenama pronađeni, posebice posljednjih desetljeća, petroglifi, u kamen uklesani ili ugrebeni znakovi. Među njima su i posebno zanimljivi petroglifi iz sutjeske Sklope na rijeci Lici. Tamošnji raznoliki i brojni ugravirani simboli još nisu dovoljno istraženi, te im nije utvrđeno značenje niti starost.
  • Bjeljevine: Velika vapnenačka ploča koja nije nadgrobnica niti stećak
    Jedna od zadaća portala za slobodna povijesna i zemljopisna istraživanja Budni Div je - suradnja. I to višestruka: čitatelja i uredništva, između slobodnih istraživača te slobodnih istraživača i povjesničara (umjetnosti), arheologa, konzervatora, geologa, građevinara, informatičara, ... i raznih drugih stručnjaka. Suradnjom možemo nadići umišljenost i predrasude te pomoći izgradnji duhovne zrelosti vlastitoga jastva. Suradnja nas oplemenjuje kao društvena bića i omogućava da u zajedništvu, i jedni od drugih, učimo, otkrivamo, rastemo.
  • Još o velikoj kamenoj ploči na Crkvini u selu Jošane
    U napisu ”Crkvina u selu Jošane: Je li oštećena i utonula kamena ploča nadgrobnica - stećak?” izvijestio sam o, od strane povijesno-arheološke struke nepoznatoj, crkvini u selu Jošane uz istočni rub Krbavskoga polja. Crkvina nije zabilježena niti na znanim zemljovidima toga kraja. U napisu sam istaknuo i kako je došlo do pronalaska te crkvine, na čiji položaj u zaselku Uzelci me uputio mještanin Milan Uzelac, 26. ožujka 2022. godine.
  • Čitatelj Budnog Diva izvijestio o do sada neistraženomom nalazištu stećaka
    Uredniku Budnog Diva 12. listopada ove godine javio se Vladimir Javorović, koji je na portalu čitao objavljene napise o nalazištima stećaka u Lici, izvijestivši da i u blizini Gračaca postoji crkvina s grobljem na kojem se mogu vidjeti velike kamene nadgrobnice. Radi se o nekropoli na crkvini u naselju Štikada pored Gračaca, koje povijesno-arheološko-konzervatorska struka do sada nije istraživala.
  • Uz hram u selu Jošane ipak još ima nadgrobnica nalik na pločaste stećke
    Kada sam krajem 2019. godine počeo s istraživanjem grobalja sa stećcima u Lici, bio sam uvjeren da bi se ti kameni spomenici trebali nalaziti i na groblju uz hram (crkvu) Rođenje Svetog Jovana Krstitelja u Jošanima, selu smještenom uz istočni rub Krbavskoga polja i državnu cestu D1. Tim više što je riječ o jednoj od rijetkih crkava u Lici koja je ”preživjela” vrijeme ratovanja s Turcima, skladnoj građevini romaničko-gotičkih obilježja, koja po mišljenju ranijih povjesničara i konzervatora možda potječe s kraja 14. stoljeća, premda novije spoznaje ukazuju da bi mogla biti i starija (* 1).
  • Skida li veo tajni ”najviša gradina u Hrvatskoj”?
    Na vršnim padinama gore Baćinovac, koja s istočne strane nadvisuje Turjansko polje u Lici, sačuvani su kameni ostaci prostrane prapovijesne gradine. Ta drevna lička gradina jedna je od gradina smještenih na najvećoj nadmorskoj visini u Hrvatskoj (* 1). Učinjeni su tek skromni uvidi u njezinu ostavštinu, koji ukazuju da se radi o neobičnoj građevini, no pomnije istraživanje ove gradine nije provedeno. U ovome napisu predstavit ću neke nove, iako skromne, spoznaje o toj gradini, do kojih sam došao pri nedavnom obilasku Baćinovca.
  • Bitka kod Bilaja 21. i 22. svibnja 1809. godine
    Rat između Francuske (Napoleona) i Austrije izbio je 10. travnja 1809. godine. Već tada je u Gospiću stajala Lička pukovnija pod zapovjedništvom generala Andrije Stojkovića, a u većim mjestima stajale su satnije pod zapovjedništvom satnika koji su i upravljali mjestom. U Bilaju je satnija bila smještena u veliku zgradu ispod bilajske crkve, a njen zapovjednik bio je Ivan Marojević.
  • Bilaj - lipo je živjeti u srcu Like
    Na području nekadašnje stare Ličke županije, s desne strane gornje Like prije sastavka s rijekom Jadovom, smjestilo se naselje zvano Bilaj, prije turskih provala poznato još pod svojim starim imenom Belaj. Ime naselja je vjerojatno bilo motivirano izgledom istaknute uzvisine Gradina na čijem je vrhu izgrađena utvrda u svrhu obrane od Turaka.
  • Je li ”Tursko groblje” u Kozjanu ”nekropola sa stećcima”?
    Kozjan je lijepa gorska dolina u središnjoj Lici, okružena uzvišenjima koja se uzdižu i preko 1200 metara nadmorske visine. To je jedno od ličkih područja koje se ”sakrilo” od suvremene užurbanosti, a spletom povijesnih okolnosti današnjicu je dočekalo bez stalnih stanovnika. Do srednjega vijeka tu je živjela razmjerno brojna ljudska zajednica, kojoj je zaštitu pružao utvrđeni grad. Žitelji Kozjana najvjerojatnije su imali i vlastitu crkvu, a bez svake sumnje i groblje, na kojem je možda bilo i grobova natkrivenih velikim kamenim pločama.
  • Velike ”četvrtaste kamene poklopnice” na nekadašnjem groblju oko crkve u selu Jošane
    U drugom napisu posvećenom potrazi za stećcima u sjeveroistočnom dijelu Krbavskoga polja, naslovljenom ”Crkvina u selu Jošane: Je li oštećena i utonula kamena ploča nadgrobnica - stećak?”, pitanje namjene velike kamene ploče na Crkvini u jošanskome zaselku Uzelci ostalo je otvorenim. No, upravo utonule i oštećene kamene ploče mogu se nazrijeti i oko jedine preostale srednjovjekovne crkve u tome dijelu Krbave, oko današnjeg hrama Sveti Jovan u Jošanima, za koje je tek nedavno neočekivano stigla potvrda da se radi o nadgrobnicama.
  • Crkvina u selu Jošane: Je li oštećena i utonula kamena ploča nadgrobnica - stećak?
    ”Pećane ili Jošane - u jednom od ta dva sela na Krbavi, a možda i u oba, bez sumnje nalazila se nekropola stećaka.”, polazna je postavka napisa ”Pećane ili Jošane - u kojem selu je bilo groblje sa stećcima?”, u kojem sam predstavio većinu spoznaja prethodnih istraživača crkvina sa starim grobljima sa pločama - stećcima u tim naseljima na Krbavskome polju u Lici.
  • Otkriven stećak u Bjelopolju na području Gornje Ploče
    U zaselku Bjelopolje, na području Gornje Ploče u sjeveroistočnom dijelu Ličkoga polja oko izvorišnog toka rječice Jadove (zvane i Jaruga), prigodom istraživačkog obilaska otkriven je stećak nezabilježen u povijesnim izvorima i nepoznat povijesno-arheološko-konzervatorskoj struci (* 1).
  • Putopisna crtica: Bilaj u srcu Like
    Selo Bilaj smjestilo se u dolini rijeke Like, nedaleko njezine desne obale i svega 6 kilometara jugoistočno od grada Gospića. Na području današnjeg naselja živjelo se još u prapovijesti, o čemu svjedoče brojni grobni humci tumuli iz brončanoga i starijega željeznog doba. U srednjem vijeku u zaštiti stanovništva u Ličkome polju bio je utvrđeni grad, smješten na vrhu istaknutog stožastog brijega.
  • Sakriva li žbuka zvonika crkve u Doljanima ulomak stećka?
    Građevinski inženjer Vojne krajine Mihovil (Mijat) Sabljar (1790-1865.), ali i istraživač i sakupljač starina, muzealac i istaknuti preteča arheološke znanosti u Hrvatskoj, jedini je ostavio trag o postojanju stećaka na području naselja Doljani u sjeveroistočnoj Lici.
  • Zanimaju li uopće nekoga stećci iz Srba?
    Dane Bogdanović, ”učitelj na obćoj pučkoj učioni u Srbu” izvijestio je davne 1879. godine, doslovce u samo jednoj jedinoj rečenici, o postojanju stećka u naselju Srb u istočnoj Lici. Njegov izvještaj, u kojem je ukratko opisao i razne druge starine i kulturno-povijesne znamenitosti, ali i neke prirodne osobitosti u okolici Srba, objavljen je naredne godine u glasilu Hrvatskoga arkeologičkoga družtva.
  • U Mazinu više ne postoje ”dva stara Kamena”?
    O postojanju stećaka u naselju Mazin, smještenom na istočnome rubu kraškog Mazinskog polja u sjeveroistočnoj Lici, na preko 800 metara nadmorske visine, izvijestio je građevinski inženjer Vojne krajine Mihovil (Mijat) Sabljar (1790-1865.). Za službovanja u Lici od 1827. do umirovljenja 1840. godine posebice se zanimao za tamošnje starine, između ostaloga bilježeći i spoznaje i izrađujući crteže nadgrobnih ploča i stećaka.
  • Megalitska građevina Pešunova vaga je ljudskih ruku djelo?
    Ovaj napis nastavak je priče o zadivljujućoj megalitskoj gradnji, Pešunovoj vagi u naselju Prozor nedaleko Otočca u Lici. U prvome napisu, ”Pešunova vaga - zadivljujuća megalitska gradnja u Prozoru kod Otočca”, posvećenom toj zagonetnoj i velebnoj građevini odmah na početku istaknuo sam:
  • U potrazi za stećcima iz Pavlovca Vrebačkog
    Pavlovac Vrebački, selo smješteno 15 kilometara jugoistočno od Gospića, na sjeveroistočnom rubu Ličkoga polja, još je jedno u nizu naselja u Lici u kojem se nalazilo groblje s velikim nadgrobnim pločama - stećcima. ”Izvidnička” potraga za mogućim očuvanim kamenim nadgrobnicama, ili makar njihovim ulomcima, prošla je bezuspješno.
  • Jedini preostali stećak u Turjanskom
    Na pojedinim starim grobištima u Lici, kao primjerice u Tuževiću nedaleko Brinja (* 1), dokaz o postojanju velikih kamenih nadgrobnica - stećaka pruža nam danas tek po jedan sačuvan primjerak takvog spomenika. Upravo je to slučaj i s davno napuštenim grobljem u Turjanskom polju, koje se nalazilo uz crkvu iz vremena prije turskih osvajanja, od koje su nam također preostali tek neznatni temeljni ostaci.
  • Putopisne crtice: Mitreji u Čovićima i Špilničkom polju
    U Gackom polju, jugoistočno od Otočca, sačuvana su dva mitreja (* 1), ostatka svetišta iz doba rimske uprave, iz razdoblja od 2. do 4. stoljeća nakon Krista. Središnji dio sačuvanih svetišta čine vapnenačke stijene u kojima su uklesani kipovi rimskoga božanstva Mitre.
  • Djelići bogatog japodskog i rimskog nasljeđa Prozora
    O crkvi Uzvišenja svetoga Križa u Prozoru u literaturi se može naići na dvije teorije za koje nema dokaza. Jedna kaže da je crkva podignuta na prapovijesnom tumulu, umjetno nasutom humku, a druga da je izgrađena na mjestu rimskog svetišta božice Dijane.
  • Pešunova vaga - zadivljujuća megalitska gradnja u Prozoru kod Otočca
    U ličkom naselju Prozor, smještenom oko 5 kilometara jugoistočno od grada Otočca, sakrivena u jednom šumarku i okružena vapnenačkim stijenama, nalazi se zadivljujuća i zagonetna megalitska građevina. Tvorevina prirode? Djelo ljudskih ruku? Moguće je da je riječ - i o jednome i o drugome.
  • (Ponovno) otkriveni stećci u Kunovcu Kupirovačkom zavrijeđuju biti spašeni
    Štura javna objava iz 1880. godine da su u selu Kunovac Kupirovački u istočnoj Lici otkrivene ”ogromne ploče” bio mi je jedini putokaz u pokušaju (ponovnog) pronalaženja tamošnjeg grobišta sa stećcima. Ovu nekropolu, smještenu u maloj slikovitoj dolini potoka Kunovac, jugoistočno od naselja Srb i podno sjeveroistočnih padina planine Ličke Plješivice, arheolozi nikada nisu obišli te ne postoji niti jedan noviji iskaz o stanju, pa čak niti o opstojnosti, tih vrijednih spomenika.
  • Razriješena zagonetka pretpostavljenog stećka u Kosinjskoj dolini
    U napisu ”Je li u Donjem Kosinju ipak sačuvan jedan stećak - ploča?”, izvijestio sam o pretpostavci povjesničarke umjetnosti i konzervatorice Anđele Horvat (1911-1985.) iz Zagreba, da se uz crkvu Sveti Nikolaj u Kosinjskoj dolini možda nalazi primjerak sačuvanog stećka - ploče. Nakon pune 62 godine, napokon je odgovoreno na pitanje je li taj megalit uistinu stećak.
  • Kosinj: Lijepa priča koja se - još uvijek - otima zaboravu
    Razočaravajuće je koliko hrvatske institucije baštine ne samo komunistički već i višestoljetni tuđinski antihrvatski odnos prema nacionalnoj povijesti. To što su gotovo fanatično odbacili hrvatsko porijeklo glagoljice i bez ikakvih dokaza pripisali je dvojici Grka, Ćirilu i Metodu, samo je uvod u negiranje postojanja glagoljske tiskare u Kosinju u drugoj polovici 15. stoljeća.
  • Na Mlakvenoj gredi - srednjovjekovnom Banj Dvoru (Stolu)
    Pod vodstvom povjesničara, informatičara i stručnjaka za poslovnu sigurnost mr. sc. Ivana Mancea iz Zagreba, podrijetlom iz Kosinja i predanog proučavatelja kulturno-povijesnih spomenika Kosinjske doline, upriličen je još jedan istraživački izlet u taj lijepi i spomeničkom baštinom bogat kraj Like i Hrvatske (* 1).
  • Plaški - veličanstvena i zaboravljena frankopanska utvrda
    Župa Plaški spominje se 1163. godine uz župe Krbava, Bužani, Vinodol, Novigrad i Modruš koje hrvatsko-ugarski kralj Stjepan III. daruje splitskom nadbiskupu Petru i to u kontekstu potvrde odluke prethodnog kralja Geze II, što znači da je župa postojala i prije.
  • Konj od jantara
    Prije više od 2000 godina, u Litvi na obali Baltičkog mora, pronađen je jedan veći grumen jantara. Pronalazač ga je prodao lokalnom trgovcu koji je otkupljivao velike količine jantara. Kada se nakupilo dovoljno jantara formiran je karavan koji je tzv. Jantarskim putem putovao do Italije.
  • Svjedočanstva o snazi nekadašnjih Ličana i Velebićana: ”Cio posečeni hrast ... uz bardo na ramenu nosio”
    U napisu ”Svjedočanstva o snazi nekadašnjih Ličana i Velebićana: ”Sedam je centi moga nositi””, izdvojio sam neka od svjedočanstava koja potkrijepljuju ovu tvrdnju. U ovaj napis uvrstio sam još nekoliko svjedočanstava koja ukazuju da su pojedini Ličani i Velebićani, kao i drugi ljudi s područja Dinarskoga gorja, nekoć bili daleko jači nego njihovi današnji potomci.
  • Krbavsko polje
    Do poprišta bitke na Krbavskom polju, u kojoj su godine 1493. pod nevještim zapovjedništvom bana Emerika Derenčina poginuli brojni hrvatski plemići, došli smo sa sjevernog odvajanja obilaznice Udbine na staru cestu.
  • Tajna Siničić špilje: Neodgonetnuto pismo staro oko 12 tisuća godina*
    S izleta do Kutereva, Krasnog i vrila Gacke u Lici, poduzetog s prijateljima 12. kolovoza 2007. godine, donio sam kući gomilicu turističkih karata i vodiča, a posebnu pozornost privukla mi je mala fotomonografija - turistički vodič "Gacka", u izdanju Turističke naklade iz Zagreba. U toj knjižici objavljenoj 1999. godine, u poglavlju ”Povijest pokrajine Gacke” nalazi se snimka naslovljena "Leptolitički urezi na stijeni u Siničić špilji, 9500. g. pr. K.".
  • Je li u Donjem Kosinju ipak sačuvan jedan stećak - ploča?
    Kosinjska dolina kraj je bogate prošlosti, s brojnim i važnim kulturno-povijesnim spomenicima, koji sežu od prapovijesti do srednjeg vijeka (* 1). Je li se među njima nekoć isticalo i koje grobište (nekropola) sa stećcima? Na osnovu istraživanja povijesnih izvora i obilazaka nalazišta stećaka u Lici, sklon sam mišljenju da su sva značajnija naselja na prostoru Like nekoć imala takve nekropole. Obzirom na to, moguće je da se (bar) jedno takvo grobište nalazilo i negdje na području Kosinjske doline.
  • ”Ogrlica” od kamenja kao da ocrtava na tlu ležeće tijelo diva s Vučjaka
    U prethodna tri napisa posvećena otuđenju kostura diva s planinske visoravni Vučjak u jugoistočnom Velebitu (* 1), predstavio sam većinu spoznaja do kojih sam došao istražujući događanja vezana uz tu krađu divovskih kostiju. Ta zbivanja široj javnosti nikada nisu predstavljena, a za njih ne znaju niti arheolozi, antropolozi i povjesničari. Jedini pisci koji su se dotaknuli tih događanja bili su pojedini planinari koji su boravili u tome dijelu Velebita. Ali i oni su ih predstavili poprilično suzdržano, tek kao slutnju istinskih zbivanja, nigdje u napisima izričito ne spominjući našašće kostiju velebitskog diva.
  • Svjedočanstva o snazi nekadašnjih Ličana i Velebićana: ”Sedam je centi moga nositi”
    Danas malo tko zna tko je bio ”Junak iz Like”. Marijan Matijević (1878-1951.), rođen u zaselku Duboki Dol blizu Gračaca, bio je početkom 20. stoljeća ”najjači čovjek na svijetu”. Pročuo se po savijanju željeznih šipki, kidanju lanaca, lomljenju debelih dasaka, zabijanju čavala šakom, razbijanju kamena rukama, ...
  • Otkriće najzapadnijeg stećka u južnovelebitskom Podgorju?
    Na groblju uz crkvu Sveta Trojica u naselju Tribanj Šibuljina možda je sačuvan poveći ulomak stećka - ploče, do sada nezabilježenog od strane povijesne, konzervatorske ili arheološke struke. Potvrda otkrića ostatka toga stećka značila bi da je najzapadnije poznato nalazište stećaka u južnovelebitskom Podgorju pomaknuto na zapad za još deset kilometara. Groblje u Tribanj Šibuljini, naime, nalazi se oko 10 kilometara sjeverozapadno od crkve Sveti Petar, smještene na razmeđi naselja Starigrad - Paklenica i Seline, oko koje je groblje s 40-ak očuvanih stećaka.
  • ”Divovski tragovi” - prošlosti i budućnosti Plaščanske doline
    Umirovljeni vojni časnik Aleksandar Budisavljević u knjizi ”Pleme Budisavljevića u Gornjoj Krajini”, objavljenoj 1890. godine, prisjećajući se školovanja u Plaškom, od 1832. do 1839., spomenuo je da je upravo tamo prvi puta čuo narodnu predaju o drevnim ličkim prastanovnicima Nemrima: ”Nijesam pitao starca Ivu: ko su bili ti ”Nemri”, jer kad sam još mali bio i u Plaškom u školu išao, slušao sam tamo naše proste lude pripovjedati: da je nekad na svijetu bilo Nemera, t. j. ljudih, koji nijesu umirali ...”.
  • Vrebac - nalazište s najviše ”preživjelih” stećaka u Lici?
    O stećcima s Crkvine na području naselja Vrebac u Lici ne postoji niti jedan stručni izvještaj arheologa ili povjesničara. Nitko iz spomenutih znanstvenih krugova, dapače, nije ih niti istražio (* 1). Jedini stručnjak koji ih je tek spomenuo, bio je arheolog i muzealac Josip Brunšmid (1858-1929.) iz Zagreba. Učinio je to u radu ”Arheološke bilješke iz Dalmacije i Panonije II. 2. dio”, objavljenom u glasilu ”Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva”, svezak 3 broj 1 iz 1898. godine.
  • Vilovske grede - divovsko zdanje drevnog žrtvenika?
    Na području naselja Pavlovac Vrebački, smještenom oko 15 kilometara jugoistočno od Gospića i tek par stotina metara zapadno od rječice Jadove, desne pritoke Like, nalazi se jedinstvena prapovijesna građevina. Četiri ogromna kamena, poredana jedan uz drugi na stjenovitoj polici koja se izdiže oko četiri metra iznad kr(a)ške zaravni! Je li ta divovska kamena tvorba bila posvećeno mjesto drevnih stanovnika toga dijela središnje Like?
  • Stražbenica
    Zanimljivosti oko ličke rijeke Jadove, koje sam kroz objave na Facebook-u do sada obradio, mahom su nepoznate široj javnosti. Ipak, jedan lokalitet, također nepoznat široj javnosti, u stručnim krugovima je itekako poznat i obrađen.
  • Špilja i vidikovac Šupljača
    Nakon što smo kroz prethodne objave obišli izvor Jadove, uznemirili gavrane na Štulića kulini, napili se vode iz Vodene špilje i skakali po kamenim prijelazima preko rijeke, u ovoj objavi otkrivamo "2 u 1", špilju i vidikovac Šupljaču.
  • Vodena špilja
    Nastavljamo šetnju oko ličke rijeke Jadove. U srednjem toku, nekoliko metara od korita Jadove, nalazi se neobična Vodena špilja.
  • Kameni prijelazi preko Jadove
    Nakon što sam u prethodnim objavama opisao izvor Jadove i srednjovjekovnu Štulića kulu, šećemo dalje i otkrivamo nove zanimljivosti. Jedna od možda najvećih atrakcija duž Jadove su prastari kameni prijelazi preko rijeke.
  • Štulića kula
    Nakon što sam u prethodnoj objavi opisao izvor rijeke Jadove, ovaj put vas vodim do Štulića kule, jedine sačuvane srednjovjekovne gradine duž toka Jadove.
  • Izvor rijeke Jadove
    Nakon dugog perioda lošeg vremena, prošli vikend konačno sunce i naravno jurnuh u prirodu. Ovaj put je palo istraživanje rijeke Jadove u Lici.
  • Rovanjska pod Velebitom: ”Preživjela su” samo tri ulomka i možda tek jedan cjelovit stećak
    ”Treba još jednom otići na groblje i detaljno ga pretražiti u potrazi za mogućim preostalim pločama!” Zapisao sam to kao podsjetnik u dnevnik koji vodim o istraživanjima, na stranici posvećenoj nekadašnjoj nekropoli stećaka u malom podvelebitskom naselju Rovanjska, nedaleko gradića Starigrad - Paklenica. Prošla je gotovo godina dana, kada sam uspio ispuniti zadaću koju sam si zadao tim ”nalogom”. U Rovanjskoj sam pronašao nekoliko ulomaka drevnih kamenih nadgrobnih ploča, kao posljednji spomen na jednu od najzapadnijih nekropola stećeka na čitavom njihovom području prostiranja od Like u Hrvatskoj pa do jugozapadne Srbije.
  • Drevni bunari Zakope u udolini Vučjak na jugoistočnom Velebitu
    U planinskoj udolini Vučjak na jugoistočnom Velebitu nalazi se skupina drevnih bunara, u široj javnosti poznata tek malobrojnom stanovništvu obližnjih ličkih i bukovičkih zaselaka, rijetkim planinarima i nekolicini putnika - pustolova. Zemljovidi su sačuvali ime bunara iz davnina: Zakope.
  • Potraga za "preživjelim” stećcima u Čanku nastavlja se ...
    Čanak je selo smješteno usred Like, u maloj dolini Ličkog sredogorja koja oblikom sliči ovalnoj posudi. Ime sela potječe upravo od tuskog naziva za zemljanu zdjelu, iz vremena kada je Lika, od 1527. do 1689. godine, bila pod turskom vlašću. Uistinu postoje, međutim, dvije doline toga imena, Veliki i Mali Čanak, odijeljenje brijegom Srdelj, pa bi ispravan naziv za čitav kraj bio Čanci ili Čanke. Tamošnje starohrvatsko naselje (ili zbir zaselaka) prije turskog zauzimanja Like zvalo se Kovačići (* 1).
  • Je li ”donedavno brojnija” nekropola stećaka u Čanku posve uništena?
    Prvi do sada poznat pisani trag o stećcima u Čanku u Lici potječe od učitelja Bože Ratkovića (* 1) iz 1900. godine. Nalazi se u pismu koje je poslao tadašnjem uredniku glasila ”Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva” Josipu Brunšmidu (* 2). Urednik Josip Brunšmid pismo, ili pak ulomke iz njega, nije objavio u glasilu. Inače je slične dopise predstavljao u rubrici ”Izvještaji muzejskih povjerenika”, no pismo Bože Ratkovića iz nepoznatih razloga tamo nije uvrstio (* 3).
  • Pljačka ilirske baštine: U krađi kostiju drevnog diva s Velebita sudjelovali su i stranci!
    Kada sam temeljem dostupnih izvora pomislio da sam iscrpio ”knjiško” istraživanje moguće sudbine divovskih kostiju koje je na Vučjaku iskopao Ivan Gojtan 1925. godine iz samo njemu jasnih pobuda, i bez odgovora na pitanje je li to učinio ”na svoju ruku” ili je iza njegovog čina stajao još netko, naišao sam na još jedan izvanredan napis.
  • Jesu li kosti drevnog diva s velebitskog Vučjaka završile u muzeju?
    Nastavljajući potragu za odgovorima vezanim uz pronalazak divovskih kostiju u grobu Ilije Smiljanića (* 1) na Velebitu, a posebice na pitanje o daljnjoj sudbini tih kostiju, za koje se pouzdano zna samo da su izvađene iz groba i nekamo odnesene, predstavljam još neke zanimljive, pa i iznenađujuće podatke o zagonetnom divu s jugoistočnog Velebita. Uistinu, što je gospićki odvjetnik, kulturni radnik i planinar Ivan Gojtan (1869-1939.) učinio s pronađenim kostima nakon što je oskvrnuo grob junaka u kr(a)škoj udolini podno vrha Tremzin(k)a?
  • Umjesto posmrtnih ostataka Ilije Smiljanića - otkrio kosti velebitskog diva
    ”Pronađene kosti Ilije Smiljanića. G. dr. Gojtan javio je brzojavom dne 23. X. da je pronašao na Velebitu kosti junaka Ilije Smiljanića.” Ovako glasi kratko priopćenje koje je u odjeljku ”Društvene vijesti” u časopisu ”Hrvatski planinar”, broj 9 iz 1925. godine, objavio urednik Josip Poljak. Tko je bio junak Ilija Smiljanić? Tko je tragao za njegovim posmrtnim ostacima? Je li ih uistinu pronašao? Ili je, naprotiv, otkrio kosti jednog od drevnih divova, o kojima su šaputala pokoljenja gorštaka s jugoistočnog Velebita?
  • Crikvena - sjećanje na ”gromovitu” velebitsku crkvu?
    Rožanski kukovi su skupina od 50-ak ”djevičanskih” stjenovitih vrhova viših od 1600 metara. Ovo planinsko područje pod ”strogom zaštitom” smješteno je u okviru Narodnog parka ”Sjeverni Velebit”. Stara narodna imena većine tih vrhova - kukova ili tornjeva - nisu sačuvana uslijed iseljavanja i izumiranja velebitskog stanovništva. Među nekolicinom vrhova kojima su predaje spasile izvorni naziv ističe se Crikvena, vrhunac uz koji je vezano sjećanje na prastaru crkvu.
  • Pećane ili Jošane - u kojem selu je bilo groblje sa stećcima?
    Pećane ili Jošane - u jednom od ta dva sela na Krbavi, a možda i u oba, bez sumnje nalazila se nekropola stećaka. No, zbog nedovoljno točnih, a dijelom i proturječnih, podataka o položaju crkvine na kojoj je to groblje bilo, dvojbeno je gdje se ono uistinu nalazilo. Pri tome valja istaknuti da današnje stručnjake, povjesničare i konzervatore ta nedoumica ne dira. Ne stoga što svi redom znaju, ili pak ne znaju, gdje se spomenuta nekropola nalazila, već zato što ih njezino postojanje - ne zanima.
  • Krbava i Frankopani
    Lokacija Gradina, nedaleko od Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, u stvari je stolno mjesto srednjovjekovne župe Krbava. Povijesno gledano, pripadala je Gusićima, jednom od dvanaest starih hrvatskih plemena, odnosno njihovoj grani Kurjakovića koji su obiteljsko ime dobili po Kurjaku Gusiću.
  • Tužević: Najzapadnija poznata nekropola sa stećcima
    Prvi do sada poznati podatak o postojanju stećaka u selu Tužević, smještenom u gorskoj udolini oko 10 kilometara sjeverozapadno od Brinja, potječe od odvjetnika i političara Đure Kumičića (1886-1975.) iz Zagreba. Nije poznato kako je saznao za tamošnje stećke, no spoznaje o njima proslijedio je sugrađanki, povjesničarki umjetnosti i konzervatorici Anđeli Horvat (1911-1985.). Tragom tih podataka, jedina je od stručnjaka obišla crkvinu u Tuževiću u potrazi za preostalim stećcima.
  • U Debelom Brdu više nema stećaka, ali niti sjećanja na njih?
    Povjesničar, konzervator i muzeolog Većeslav Henneberg (1889-1937.) iz Zagreba ostavio nam je jedinu poznatu fotografiju stećka iz Debelog Brda. Naselje Debelo Brdo smješteno je uz sjeveroistočni rub Krbavskog polja. Nalazi se oko 15 kilometara sjeverozapadno od Udbine. Većeslav Henneberg stećak iz Debelog Brda snimio je tijekom obilaska Like 1923. godine (* 1).
  • Uništene nadgrobnice - stećci u Rovanjskoj: ”Na svakoj bija isklesan poniki bilig”
    Rovanjska (* 1) je primorsko naselje smješteno u maloj uvali na istočnom kraju Podvelebitskog prolaza (kanala) i sa sjeverne strane Masleničkog ždrila. Na mjesnom groblju, uz samu morsku obalu (danas Obala Ante Mateka), nalazi se crkva Sveti Juraj. Crkva predromaničke građevinsko-arhitektonske osnove, za koju povjesničari pretpostavljaju da potječe možda još iz 9. stoljeća (* 2), pravi je biser starohrvatske sakralne arhitekture. I samo seosko groblje uz crkvu vrlo je staro, o čemu su sve do novijeg vremena svjedočile i velike kamene nadgrobnice - stećci.
  • Po(r)uka stećaka iz Grabušića: ”Počivali u miru Božjem”
    Prema zapisanoj predaji žitelja sela Grabušić, smještenog oko 8 kilometara jugoistočno od Korenice i u blizini državne ceste koja vodi prema Udbini, na tamošnjoj Crkvini (* 1) još otprilike sredinom 19. stoljeća bilo je čak 50 stećaka. Danas, oko 170 godina kasnije, tamo više nema niti jedne kamene nadgrobnice - stećka. Posljednji primjerci, kojih je možda i manje nego pristiju na ruci, s Crkvine su odavno izmješteni i ugrađeni u suhozidnu ogradu koja se pruža uz mjesni put. Kako je došlo do razgradnje i uništenja toga grobišta (nekropole) sa stećcima, sudeći po njihovom broju jednog od najvećih i najznačajnijih u staroj Lici?
  • ”Uskrsnuće” stećka u Gradini Koreničkoj
    Imao sam zadovoljstvo pružiti doprinos pronalasku spomenika nepoznatog povijesnoj struci, koji je više od pola stoljeća ležao odbačen i zaboravjen nedaleko mjesta s kojega izvorno potječe. Riječ je o stećku, jednom od rijetkih ”preživjelih” nadgrobnih spomenika u Lici, najzapadnijem kraju u kojem su stećci izrađivani i postavljani, koji se nekoć nalazio na već odavno nepostojećem groblju uz crkvu u današnjoj Gradini Koreničkoj (* 1). Niti spomenutoj crkvi, stradaloj vjerojatno s početkom turskih provala u 15. stoljeću, također više nema traga.
  • Tko skrnavi Grob, sustiže ga kazna
    Arheološka istraživanja u i oko crkve Sveti Marko Grob u Podudbini učvrstila su pretpostavku da je na tome mjestu pokopan barem dio hrvatskih ratnika poginulih u bitci protiv turske vojske na Krbavskom polju 1493. godine. U propovijedi koju je održao na svečanosti u povodu izgradnje nove crkve Sveti Marko Grob 2002. godine (* 1), tadašnji gospićko-senjski biskup Mile Bogović između ostaloga naglasio je, na osnovu uvida u pokazatelje arheoloških istraživanja, da su:
  • Istražujući crkvinu u Podudbini otkrili nove nadgrobnice - stećke
    Udbina s Podudbinom i okolnim zaselcima prostire se uz rub jugoistočnog dijela prostrane ličke krške zaravni Krbavskog polja (* 1). U Podudbini, zaselku smještenom - kako mu ime govori - podno sjevernih obronaka brijega na kojem se uzdiže naselje Udbina, nalazi se crkva Sveti Marko Grob. Crkva znakovitog naziva izgrađena je sjeverno od rječice Krbave (Krbavice), nedaleko njezine desne obale, na rubu doline koja se prostire prema planini Ličkoj Plješivici. Kroz povijest su, međutim, na tome položaju izgrađene čak tri crkve. Crkvina dvaju starijih crkava istražena je od 1996. do 2000. godine. Provedena iskapanja dala su niz zanimljivih otkrića, među kojima i pronalazak kamenih ploča, koje predstavljaju osobit vid stećaka.
  • ”Nepostojeći” stećci u Mogoriću (opet) su postali stvarni
    U napisu ”Zašto Ante Škobalj nije pronašao stećke u Mogoriću?” ukazao sam na razloge bezuspješne potrage za tim drevnim spomenicima, koju je davne 1966. godine proveo pisac jednog od najvrijednijih djela posvećenih stećcima, knjige ”Obredne gomile - Na temelju arheoloških nalaza povijesno-teološka rasprava o religiji i magiji”. Ovim napisom, pak, po prvi puta se javnosti prikazuje točan položaj, izgled, veličina te broj i stanje očuvanih mogorićkih stećaka (* 1), upravo ono što je pred više od pola stoljeća želio učiniti svećenik Ante Škobalj.
  • Zašto Ante Škobalj nije pronašao stećke u Mogoriću?
    Mogorić je naselje s više zaselaka smješteno u jugoistočnom dijelu Ličkoga polja, 19 kilometara jugoistočno od Gospića (* 1). Istraživanje stećaka u Lici provedeno je u skromnom obimu, i to gotovo isključivo u 19. stoljeću i u prvoj polovici 20. stoljeća. Mogorić je pri tome značajan kao jedno od rijetkih ličkih naselja u kojima je, za spomenutih istraživanja, zabilježeno postojanje tih kamenih spomenika (* 2). Zanimljivo je da jedan od najboljih poznavatelja baštine stećaka, posebice u Dalmaciji, svećenik Ante Škobalj (1914-2000.) nije uspio pronaći mogorićke stećke tijekom potrage koju je poduzeo 1966. godine.
  • Svjedočanstvo povjesničara: Div uzidan u temelje grada Senja
    U temeljima obrambenog zida grada Senja otkriven je u 17. stoljeću divovski kostur. Kratki izvještaj o ovom nesvakidašnjem otkriću objavljen je, ni manje ni više nego u onovremenom prestižnom enciklopedijskom izdanju! S vremenom je ovaj izvanredni povijesni događaj zaboravljen, pa i od strane stanovnika ovog ponosnog hrvatskog i uskočkog grada. Priča o otkriću kostura senjskog diva istodobno je i veličanstvena i jeziva. Po prvi puta predstavljamo prijevod njezinog zapisa, izvorno objavljenog na njemačkom jeziku i pisanog goticom (* 1).
  • Narodne predaje o divovima u velebitskom Podgorju: ”Grobovi junaka od one dobe svita”
    Od strane zapisivača narodnih predaja, južnovelebitsko Podgorje najbolje je (iako zapravo još uvijek nedovoljno) istražen kraj primorske, južne strane planine Velebit. Riječ je vrletnom kraju, ”divlje” prirode, s rijetkim krškim poljima u ”moru” stijenja, čije je malobrojno stanovništvo sačuvalo nekolicinu zanimljivih priča o pradavnim divovima. Uistinu, osim takvih predaja, postoje i zapisi o pronalasku vrlo velikih kostiju i lubanja na južnom Velebitu (* 1).
  • Narodne predaje o divovima u Lici: Prvo su bili Nemri, pa ”Grci”, pa Turci
    Jedna od zapisanih narodnih predaja u kojoj se spominju divovi Nemri potječe iz okolice Lovinca u jugoistočnoj Lici. Zapisala ju je istraživačica usmene književnosti dr. sc. Maja Bošković - Stulli (1922-2012.), s početkom rada u Institutu za narodnu umjetnost (danas Institut za etnologiju i folkloristiku) u Zagrebu. Predaju nije objavlila, ali njezin rukopisni zapis čuva se u spomenutom Institutu (* 1).
  • Narodne predaje o divovima u Lici: ”Nisu bili ni živi ni mrtvi”
    Još jedan Ličanin, prirodoslovac Ivan Krmpotić (1875-1944.), zabilježio je narodnu predaju o tamošnjim divovima Nemrima. Ivan Krmpotić rođen je u selu Barlete nedaleko Gospića (* 1). U ”Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena” objavio je, od 1900. do 1929. godine, niz napisa o prirodnim obilježjima, povijesnoj baštini, osobinama ljudi, narodnim običajima, gospodarskim osobitostima, pučkim predanjima, ... tadašnje općine (Lički) Osik.
  • Narodne predaje o divovima u Lici: Na Bilaju nađen veliki Nemerov gnjat
    Prvi zapisivači narodnih predaja o divovima u Lici bili su domaći ljudi, podrijetlom iz Like. U prethodna dva napisa naslovljena ”Narodne predaje o divovima u Lici” predstavio sam dva lička zapisivača takvih predanja, Moju Medića i Aleksandra Budisavljevića. Mojo Medić potekao je i odrastao podno jedne od najviših ličkih planina, Ličke Plješivice, a Aleksandar Budisavljević djetinjstvo je proveo u ličkim naseljima Vrebac i Plaški. I naredni prenositelj izvornih pučkih ličkih predaja o divovima Nemrima, Mile Magdić, potječe iz kraja koji graniči s Likom, tom središnjom hrvatskom pokrajinom.
  • Narodne predaje o divovima u Lici: Nemri - drevni lički prastanovnici
    Etnolozi koji su u novije vrijeme prikupljali narodne predaje o starom narodu Like, Nemrima, u napisima u kojima su predstavili istraživanja spomenuli su kao izvore tih predaja pojedina naselja u blizini Gospića. Isto je učinila i nekolicina ranijih zapisivača takvih ličkih predaja. U ovom napisu predstavljam jedno takvo mjesto, Mušaluk, udaljeno od središnjeg grada Like tek 7 kilometara. No, isto tako prvi puta ukazujem i da se predaja o drevnim Nemrima prenosila i na krajnjem sjeverozapadnom rubu današnje Like, u Plaškom.
  • Narodne predaje o divovima u Lici: Kako je stari Nemer zadobio naklonost cara Varaona?
    Prema predajama naroda koji živi na području Velebita, Like i Bosanske Krajine, tu su u drevnoj prošlosti živjeli divovi Nemri. Prema tim predajama, Nemri su bili prastari ljudi, koji su u ovim krajevima obitavali već i prije ”Grka”. Nemri su po njima, dakle, bili prvi poznati starosjedioci tih prostora.
  • Ponikva sa suhozidom zagonetne namjene u Janja Gori
    Prostor Janja Gore kod istoimenog naselja blizu Plaškog gotovo je u potpunosti arheološki neistražen, a posjeduje uistinu zadivljujuće preostatke iz drevne prošlosti. Naravno, nema tu ni govora o nekom ”skrivenom blagu”. Nema niti ostataka velebnih građevina poput utvrda ili crkava. Ali zagonetnih gradnji, nepoznate namjene, itekako ima. Treba se potruditi i pronaći ih jer su ih obrasli šumski guštici.
  • Tko je pronašao i kome su smetale kosti divova s južnog Velebita?
    U napisu ”Jesu li na južnom Velebitu pronađene divovske lubanje?”, već sam spomenuo da je Ivan Krajač jedini koji je izvijestio o otkriću divovske lubanje s južnog Velebita. Tome je ostalo tako i nakon jedinog do sada provedenog arheološkog istraživanja prapovijesnog groblja na kojem je nađena, a koje je u skromnom obimu provedeno 1982. godine. O tome istraživanju izvijestio je Ante Glavičić (1931-2003.), povjesničar, arheolog i kustost Gradskog muzeja Senj u napisu ”Arheološki nalazi iz Senja i okolice (VI.)”, objavljenom u časopisu "Senjski zbornik”, broj 10-11 iz 1984. godine. Premda o poduzetim istraživačkim radnjama i nalazima piše dosta detaljno, na pune četiri stranice, niti riječju ne spominje pronalazak ikakvih većih kostiju. Ničim ne daje naslutiti niti da je upoznat s bilješkom Ivana Krajača od prije pola stoljeća.
  • Jesu li na južnom Velebitu pronađene divovske lubanje?
    Planinar, pisac, odvjetnik i političar Ivan Krajač (1877-?) (* 1), rodom iz grada Senja podno Velebita, bio je i odličan poznavatelj najduže i najljepše hrvatske planine. Predlagao je i poticao gradnju nekolicine prvih planinarskih kuća i skloništa na njoj. Zaslužan je i za izgradnju vrhunske planinarske staze kroz sjeverni i srednji Velebit, na najtežim dionicama izvedene kao suhozid, poznate pod imenom inženjera koji je vodio gradnju, Ante Premužića iz Senja, Premužićeva staza. U doba kada je obilazio Velebit i pisao o njemu i njegovim žiteljima, bio je jedan od malobrojnih koji se nije ustručavao napisati istinu, i to o jednom izuzetnom nalazu sa svete hrvatske planine.
  • Gdje je nestao prvootkriveni - ”Gavranov” stećak iz Plaškog?
    Povijesno-arheološka struka uvriježeno smatra kako je u Plaškom, 1900. godine prigodom uređenja korita rječice Dretulje, pronađen samo jedan stećak. U napisu ”Plaški zaslužuje povratak jedinstvenog spomenika - kamenog stećka” (* 1) istaknuto je da taj spomenik, po mnogo čemu jedinstven i značajan, ”.... zaslužuje da se, iz Povijesnog muzeja Hrvatske, u čijoj zbirci kamenih spomenika se čuva, vrati u mjesto svojeg nalaska. Ako i ne kao izvorni spomenik, a onda svakako kao njegova vjerna ”preslika”.”. Ujedno je u napisu naglašeno: ”Uz ovu, vrijedilo bi ispuniti i drugu zadaću, pronaći nestali drugi plaščanski stećak, i ukoliko je očuvan, dodijeliti i njemu zasluženo mjesto u javnom životu Plaškog.”.
  • Plaški zaslužuje povratak jedinstvenog spomenika - kamenog stećka
    O stećku iz Plaškog razmjerno je dosta toga napisano, još od 1900. godine kada je pronađen. Opisivali su ga i neki od najznačajnijih povjesničara, povjesničara umjetnosti i konzervatora u Hrvatskoj i šire. Svi su redom isticali njegovu spomeničku vrijednost, posebice za prostor Ogulinsko-plaščanske udoline. Kameni stećak iz Plaškog veličinom i uklesanim znamenjem ne može se mjeriti s najvećim i reljefno najbogatijim stećcima, kakvi se ponajviše nalaze u predjelima od Bosne preko Hercegovine do Dalmacije. No, plaščanski spomenik ipak je po mnogo čemu jedinstven i značajan te zaslužuje da se, iz Povijesnog muzeja Hrvatske, u čijoj zbirci kamenih spomenika se čuva, vrati u mjesto svojeg nalaska. Ako i ne kao izvorni spomenik, a onda svakako kao njegova vjerna ”preslika”.
  • Novi stećci ili nadgrobnice s crkvine u Podumu
    Crkvina u selu Podum jedna je od malobrojnih u Lici koja je arheološki pomnije istraživana. Dapače, iskapanja na nekadašnjem groblju uz ostatke ranokršćanske crkve Sveti Marko vršena su (čak) tri puta. Tim veće iznenađenje predstavljaju novouočeni stećci koji potječu s grobišta (nekropole) koje se nalazilo neposredno uz ovu manju jednobrodnu građevinu s četvrtastom apsidom.
  • Jesu li stećci ili nadgrobnice iz sela Podum u Lici postali kameni otpad?
    Za nekolicinu stećaka uz temeljne ostatke kršćanske crkve Sveti Marko u selu Podum blizu Otočca zna se još od 19. stoljeća. Od tada do danas ostaci crkve i okolnog groblja arheološki su istraženi u tri navrata, 1900., 1989. i 2006. godine. Stećci su pritom ostajali nekako po strani zanimanja stručnjaka, nedovoljno istraženi, a još manje zaštićeni od propadanja i uništavanja. Takav odnos prema stećcima nije posebnost spomenutog arheološkog nalazišta, već je to čest ”pristup” tome vidu spomeničke baštine u Hrvatskoj. Dokaz je to da premalo cijenimo takve spomenike, a prvenstveni razlog tome je skromno znanje koje o njima posjedujemo.
  • Velebitski bunar Pištetak s pisanim kamenom
    Na Velebitu je puno većih, ljepših i značajnijih bunara, no bunar Pištetak ima ugrađen pisani kamen, ne toliko star, ali o njemu nema nijednog zapisa. Bunar se nalazi nedaleko nekadašnjeg zaselka Gornji Bileni (oko 720 m.n.v.), koji se smjestio zapadno od asfaltne ceste koja se s prijevoja Alan spušta do Jadranske magistrale te naselja i luke Jablanac na morskoj obali. Točnije, bunar Pištetak smješten je uz put koji s Gornjih Bilena silazi u velebitsko Podgorje.
  • ”Jamboraška” vlaka Terezijana primorskim padinama Južnog Velebita
    Terezijana. Sredinom 18. stoljeća, kad je posvuda po svijetu porasla potražnja za drvenom građom, na inicijativu same Marije Terezije, istražene su velebitske šume te popravljene stare i izgrađene nove vlake. Tim su vlakama podgorski “jamboraši” cijelo jedno stoljeće dovlačiti goleme jelove i smrekove trupce i ostalu građu s Velebita na more. Podgorci su te vlake zvali vlakama ili cestama Marije Terezije.
  • Mollinaryjeva cesta i Put uz Orlovaču uz napuštenu velebitsku žičaru
    Orlovača. Ništa nije obilježilo velebitsko Podgorje kao njegove drage. Možda su kukovi iznad Jablanca najuočljiviji i terasa najprostranija, pitome brisničke uvale najslikovitije, a pristranci sjeverno od Selina najzeleniji u Podgorju, ali prva asocijacija za cijeli podvelebitski prostor svakako su podgorske drage. Ta, duboko u velebitski kamen bujicama usječena korita došla su najviše do izražaja u veličanstvenim pakleničkim prodorima.
  • Veličanstveno drevno naselje skriveno pod najvišim vrhovima Velebita (2.)
    Tko su bili ”Grci” kojima predaja pripisuje gradnju i opstanak drevnog i zagonetnog naselja na Stražbenici, nadomak zadivljujućih stijena jedne od najviših skupina vrhova na Velebitu, Rožanskih kukova? Kada su ga izgradili, koliko dugo su u njemu obitavali, kada su ga i zašto napustili? Kako i čime su ”zidali” kuće od teškog kamenja? Zašto su glavni put koji vodi kroz naselje ogradili suhozidima, mjestimice visokim i preko dva metra? Ova i još brojna druga pitanja ”opsjela” su me po obilasku toga veličanstvenog povijesnog zdanja.
  • Veličanstveno drevno naselje skriveno pod najvišim vrhovima Velebita (1.)
    Pod najvišim vrhovima Sjevernog Velebita nalazi se, javnosti posve nepoznato, veličanstveno starodrevno naselje ”grčkih stanova”. Udaljeno je od označenih planinarskih staza i skriveno u stoljetnoj bukovoj šumi. Za njega uistinu zna tek nekolicina starosjedilaca, potomaka nekadašnjih velebitskih stočara, koji već odavno tu ne borave niti koriste visokogorske livade za ljetnu ispašu. Područje na kojem su ostaci naselja smješteni nazivaju Stražbenica. Kuće (”stanovi”), terase, pa i čitave ulice, nasljeđe su nepoznatih majstora megalitske gradnje. Leže skriveni na čak oko 1450 metara nad morem, tek 200-njak metara niže od stjenovitih Rožanskih kukova.
  • Zagonetke velebitske crkve Velike Gospe od Rujna
    Usred velebitske visoravni Veliko Rujno nalazi se jedna od rijekih preostalih crkvi na Velebitu, crkva Velike Gospe od Rujna (naziva se i Velika Gospojina, Velikorujanska Gospa, Sveta Marija, Majka Božja, ...). Ova zavjetna crkva u službi je vjernika južnovelebitskog Podgorja. Crkva i njezina okolica baštine drevne duhovne i svjetovne tajne žitelja najveće hrvatske planine. U ovome napisu predstavljam tek djelić tih zagonetki ...
  • Starodrevna tajanstvena crkvina na velebitskim Jezerima (1.)
    Na planinskoj visoravni Jezera (ili Krasanska jezera), jednom od najljepših i najprostranijih visokogorskih travnjaka Sjevernog Velebita, nalaze se kameni zidovi starodrevne i po mnogo čemu zagonetne crkve. Danas Crkvine (ili Crikvine - kako je zovu Primorci, na čakavskom narječju), ostatka vjerskog zdanja za koje ne znamo kako je nekoć izgledalo, tek možemo pretpostaviti da je, za razliku od sadašnjeg svetišta ”pod otvorenim nebom”, bilo nadsvođeno krovom od drvenih greda, šiblja, suhih trava, ... Kameno zdanje s pravom možemo pisati velikom početnim slovom, Crkvina, jer je ime crkve, odnosno sveca kojem je bila posvećena, već poodavno zaboravljeno.
  • Velebit - carstvo megalita i divova
    Poštovani pratitelji mrežnih stranica Budni div, pred Vama je uistinu tek djelić (pra)davnog graditeljskog umijeća s predajama ovjenčane planine Velebit. Priložene fotografije svjedoče o ostavštini suhozida i kamenih kuća zaselaka Ramići, Parići i Kneževići, u kojima danas veći dio godine više nema žive duše. Kneževići su već gotovo pola stoljeća pusti, zarasli u teško prohodnu šikaru i šumu. U Ramićima i Parićima tek ljeti oživi kuća, dvije, preuređene za prihvat izletnika. A oni gotovo bez iznimke žure osvojiti još pokoji velebitski vrh, nesvjesni da planina krije i veličanstveno građevinsko umijeće naših predaka.