• Crikvena - sjećanje na ”gromovitu” velebitsku crkvu?
    Rožanski kukovi su skupina od 50-ak ”djevičanskih” stjenovitih vrhova viših od 1600 metara. Ovo planinsko područje pod ”strogom zaštitom” smješteno je u okviru Narodnog parka ”Sjeverni Velebit”. Stara narodna imena većine tih vrhova - kukova ili tornjeva - nisu sačuvana uslijed iseljavanja i izumiranja velebitskog stanovništva. Među nekolicinom vrhova kojima su predaje spasile izvorni naziv ističe se Crikvena, vrhunac uz koji je vezano sjećanje na prastaru crkvu.
  • Pećane ili Jošane - u kojem selu je bilo groblje sa stećcima?
    Pećane ili Jošane - u jednom od ta dva sela na Krbavi, a možda i u oba, bez sumnje nalazila se nekropola stećaka. No, zbog nedovoljno točnih, a dijelom i proturječnih, podataka o položaju crkvine na kojoj je to groblje bilo, dvojbeno je gdje se ono uistinu nalazilo. Pri tome valja istaknuti da današnje stručnjake, povjesničare i konzervatore ta nedoumica ne dira. Ne stoga što svi redom znaju, ili pak ne znaju, gdje se spomenuta nekropola nalazila, već zato što ih njezino postojanje - ne zanima.
  • Krbava i Frankopani
    Lokacija Gradina, nedaleko od Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, u stvari je stolno mjesto srednjovjekovne župe Krbava. Povijesno gledano, pripadala je Gusićima, jednom od dvanaest starih hrvatskih plemena, odnosno njihovoj grani Kurjakovića koji su obiteljsko ime dobili po Kurjaku Gusiću.
  • Tužević: Najzapadnija poznata nekropola sa stećcima
    Prvi do sada poznati podatak o postojanju stećaka u selu Tužević, smještenom u gorskoj udolini oko 10 kilometara sjeverozapadno od Brinja, potječe od odvjetnika i političara Đure Kumičića (1886-1975.) iz Zagreba. Nije poznato kako je saznao za tamošnje stećke, no spoznaje o njima proslijedio je sugrađanki, povjesničarki umjetnosti i konzervatorici Anđeli Horvat (1911-1985.). Tragom tih podataka, jedina je od stručnjaka obišla crkvinu u Tuževiću u potrazi za preostalim stećcima.
  • U Debelom Brdu više nema stećaka, ali niti sjećanja na njih?
    Povjesničar, konzervator i muzeolog Većeslav Henneberg (1889-1937.) iz Zagreba ostavio nam je jedinu poznatu fotografiju stećka iz Debelog Brda. Naselje Debelo Brdo smješteno je uz sjeveroistočni rub Krbavskog polja. Nalazi se oko 15 kilometara sjeverozapadno od Udbine. Većeslav Henneberg stećak iz Debelog Brda snimio je tijekom obilaska Like 1923. godine (* 1).
  • Uništene nadgrobnice - stećci u Rovanjskoj: ”Na svakoj bija isklesan poniki bilig”
    Rovanjska (* 1) je primorsko naselje smješteno u maloj uvali na istočnom kraju Podvelebitskog prolaza (kanala) i sa sjeverne strane Masleničkog ždrila. Na mjesnom groblju, uz samu morsku obalu (danas Obala Ante Mateka), nalazi se crkva Sveti Juraj. Crkva predromaničke građevinsko-arhitektonske osnove, za koju povjesničari pretpostavljaju da potječe možda još iz 9. stoljeća (* 2), pravi je biser starohrvatske sakralne arhitekture. I samo seosko groblje uz crkvu vrlo je staro, o čemu su sve do novijeg vremena svjedočile i velike kamene nadgrobnice - stećci.
  • Po(r)uka stećaka iz Grabušića: ”Počivali u miru Božjem”
    Prema zapisanoj predaji žitelja sela Grabušić, smještenog oko 8 kilometara jugoistočno od Korenice i u blizini državne ceste koja vodi prema Udbini, na tamošnjoj Crkvini (* 1) još otprilike sredinom 19. stoljeća bilo je čak 50 stećaka. Danas, oko 170 godina kasnije, tamo više nema niti jedne kamene nadgrobnice - stećka. Posljednji primjerci, kojih je možda i manje nego pristiju na ruci, s Crkvine su odavno izmješteni i ugrađeni u suhozidnu ogradu koja se pruža uz mjesni put. Kako je došlo do razgradnje i uništenja toga grobišta (nekropole) sa stećcima, sudeći po njihovom broju jednog od najvećih i najznačajnijih u staroj Lici?
  • ”Uskrsnuće” stećka u Gradini Koreničkoj
    Imao sam zadovoljstvo pružiti doprinos pronalasku spomenika nepoznatog povijesnoj struci, koji je više od pola stoljeća ležao odbačen i zaboravjen nedaleko mjesta s kojega izvorno potječe. Riječ je stećku, jednom od rijetkih ”preživjelih” nadgrobnih spomenika u Lici, najzapadnijem kraju u kojem su stećci izrađivani i postavljani, koji se nekoć davno nalazio na već odavno nepostojećem groblju uz crkvu u današnjoj Gradini Koreničkoj (* 1). Niti spomenutoj crkvi, stradaloj vjerojatno s početkom turskih provala u 15. stoljeću, također više nema traga.
  • Tko skrnavi Grob, sustiže ga kazna
    Arheološka istraživanja u i oko crkve Sveti Marko Grob u Podudbini učvrstila su pretpostavku da je na tome mjestu pokopan barem dio hrvatskih ratnika poginulih u bitci protiv turske vojske na Krbavskom polju 1493. godine. U propovijedi koju je održao na svečanosti u povodu izgradnje nove crkve Sveti Marko Grob 2002. godine (* 1), tadašnji gospićko-senjski biskup Mile Bogović između ostaloga naglasio je, na osnovu uvida u pokazatelje arheoloških istraživanja, da su:
  • Istražujući crkvinu u Podudbini otkrili nove nadgrobnice - stećke
    Udbina s Podudbinom i okolnim zaselcima prostire se uz rub jugoistočnog dijela prostrane ličke krške zaravni Krbavskog polja (* 1). U Podudbini, zaselku smještenom - kako mu ime govori - podno sjevernih obronaka brijega na kojem se uzdiže naselje Udbina, nalazi se crkva Sveti Marko Grob. Crkva znakovitog naziva izgrađena je sjeverno od rječice Krbave (Krbavice), nedaleko njezine desne obale, na rubu doline koja se prostire prema planini Ličkoj Plješivici. Kroz povijest su, međutim, na tome položaju izgrađene čak tri crkve. Crkvina dvaju starijih crkava istražena je od 1996. do 2000. godine. Provedena iskapanja dala su niz zanimljivih otkrića, među kojima i pronalazak kamenih ploča, koje predstavljaju osobit vid stećaka.
  • ”Nepostojeći” stećci u Mogoriću (opet) su postali stvarni
    U napisu ”Zašto Ante Škobalj nije pronašao stećke u Mogoriću?” ukazao sam na razloge bezuspješne potrage za tim drevnim spomenicima, koju je davne 1966. godine proveo pisac jednog od najvrijednijih djela posvećenih stećcima, knjige ”Obredne gomile - Na temelju arheoloških nalaza povijesno-teološka rasprava o religiji i magiji”. Ovim napisom, pak, po prvi puta se javnosti prikazuje točan položaj, izgled, veličina te broj i stanje očuvanih mogorićkih stećaka (* 1), upravo ono što je pred više od pola stoljeća želio učiniti svećenik Ante Škobalj.
  • Zašto Ante Škobalj nije pronašao stećke u Mogoriću?
    Mogorić je naselje s više zaselaka smješteno u jugoistočnom dijelu Ličkoga polja, 19 kilometara jugoistočno od Gospića (* 1). Istraživanje stećaka u Lici provedeno je u skromnom obimu, i to gotovo isključivo u 19. stoljeću i u prvoj polovici 20. stoljeća. Mogorić je pri tome značajan kao jedno od rijetkih ličkih naselja u kojima je, za spomenutih istraživanja, zabilježeno postojanje tih kamenih spomenika (* 2). Zanimljivo je da jedan od najboljih poznavatelja baštine stećaka, posebice u Dalmaciji, svećenik Ante Škobalj (1914-2000.) nije uspio pronaći mogorićke stećke tijekom potrage koju je poduzeo 1966. godine.
  • Svjedočanstvo povjesničara: Div uzidan u temelje grada Senja
    U temeljima obrambenog zida grada Senja otkriven je u 17. stoljeću divovski kostur. Kratki izvještaj o ovom nesvakidašnjem otkriću objavljen je, ni manje ni više nego u onovremenom prestižnom enciklopedijskom izdanju! S vremenom je ovaj izvanredni povijesni događaj zaboravljen, pa i od strane stanovnika ovog ponosnog hrvatskog i uskočkog grada. Priča o otkriću kostura senjskog diva istodobno je i veličanstvena i jeziva. Po prvi puta predstavljamo prijevod njezinog zapisa, izvorno objavljenog na njemačkom jeziku i pisanog goticom (* 1).
  • Narodne predaje o divovima u velebitskom Podgorju: ”Grobovi junaka od one dobe svita”
    Od strane zapisivača narodnih predaja, južnovelebitsko Podgorje najbolje je (iako zapravo još uvijek nedovoljno) istražen kraj primorske, južne strane planine Velebit. Riječ je vrletnom kraju, ”divlje” prirode, s rijetkim krškim poljima u ”moru” stijenja, čije je malobrojno stanovništvo sačuvalo nekolicinu zanimljivih priča o pradavnim divovima. Uistinu, osim takvih predaja, postoje i zapisi o pronalasku vrlo velikih kostiju i lubanja na južnom Velebitu (* 1).
  • Narodne predaje o divovima u Lici: Prvo su bili Nemri, pa ”Grci”, pa Turci
    Jedna od zapisanih narodnih predaja u kojoj se spominju divovi Nemri potječe iz okolice Lovinca u jugoistočnoj Lici. Zapisala ju je istraživačica usmene književnosti dr. sc. Maja Bošković - Stulli (1922-2012.), s početkom rada u Institutu za narodnu umjetnost (danas Institut za etnologiju i folkloristiku) u Zagrebu. Predaju nije objavlila, ali njezin rukopisni zapis čuva se u spomenutom Institutu (* 1).
  • Narodne predaje o divovima u Lici: ”Nisu bili ni živi ni mrtvi”
    Još jedan Ličanin, prirodoslovac Ivan Krmpotić (1875-1944.), zabilježio je narodnu predaju o tamošnjim divovima Nemrima. Ivan Krmpotić rođen je u selu Barlete nedaleko Gospića (* 1). U ”Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena” objavio je, od 1900. do 1929. godine, niz napisa o prirodnim obilježjima, povijesnoj baštini, osobinama ljudi, narodnim običajima, gospodarskim osobitostima, pučkim predanjima, ... tadašnje općine (Lički) Osik.
  • Narodne predaje o divovima u Lici: Na Bilaju nađen veliki Nemerov gnjat
    Prvi zapisivači narodnih predaja o divovima u Lici bili su domaći ljudi, podrijetlom iz Like. U prethodna dva napisa naslovljena ”Narodne predaje o divovima u Lici” predstavio sam dva lička zapisivača takvih predanja, Moju Medića i Aleksandra Budisavljevića. Mojo Medić potekao je i odrastao podno jedne od najviših ličkih planina, Ličke Plješivice, a Aleksandar Budisavljević djetinjstvo je proveo u ličkim naseljima Vrebac i Plaški. I naredni prenositelj izvornih pučkih ličkih predaja o divovima Nemrima, Mile Magdić, potječe iz kraja koji graniči s Likom, tom središnjom hrvatskom pokrajinom.
  • Narodne predaje o divovima u Lici: Nemri - drevni lički prastanovnici
    Etnolozi koji su u novije vrijeme prikupljali narodne predaje o starom narodu Like, Nemrima, u napisima u kojima su predstavili istraživanja spomenuli su kao izvore tih predaja pojedina naselja u blizini Gospića. Isto je učinila i nekolicina ranijih zapisivača takvih ličkih predaja. U ovom napisu predstavljam jedno takvo mjesto, Mušaluk, udaljeno od središnjeg grada Like tek 7 kilometara. No, isto tako prvi puta ukazujem i da se predaja o drevnim Nemrima prenosila i na krajnjem sjeverozapadnom rubu današnje Like, u Plaškom.
  • Narodne predaje o divovima u Lici: Kako je stari Nemer zadobio naklonost cara Varaona?
    Prema predajama naroda koji živi na području Velebita, Like i Bosanske Krajine, tu su u drevnoj prošlosti živjeli divovi Nemri. Prema tim predajama, Nemri su bili prastari ljudi, koji su u ovim krajevima obitavali već i prije ”Grka”. Nemri su po njima, dakle, bili prvi poznati starosjedioci tih prostora.
  • Ponikva sa suhozidom zagonetne namjene u Janja Gori
    Prostor Janja Gore kod istoimenog naselja blizu Plaškog gotovo je u potpunosti arheološki neistražen, a posjeduje uistinu zadivljujuće preostatke iz drevne prošlosti. Naravno, nema tu ni govora o nekom ”skrivenom blagu”. Nema niti ostataka velebnih građevina poput utvrda ili crkava. Ali zagonetnih gradnji, nepoznate namjene, itekako ima. Treba se potruditi i pronaći ih jer su ih obrasli šumski guštici.
  • Tko je pronašao i kome su smetale kosti divova s južnog Velebita?
    U napisu ”Jesu li na južnom Velebitu pronađene divovske lubanje?”, već sam spomenuo da je Ivan Krajač jedini koji je izvijestio o otkriću divovske lubanje s južnog Velebita. Tome je ostalo tako i nakon jedinog do sada provedenog arheološkog istraživanja prapovijesnog groblja na kojem je nađena, a koje je u skromnom obimu provedeno 1982. godine. O tome istraživanju izvijestio je Ante Glavičić (1931-2003.), povjesničar, arheolog i kustost Gradskog muzeja Senj u napisu ”Arheološki nalazi iz Senja i okolice (VI.)”, objavljenom u časopisu Senjski zbornik”, broj 10-11 iz 1984. godine. Premda o poduzetim istraživačkim radnjama i nalazima piše dosta detaljno, na pune četiri stranice, niti riječju ne spominje pronalazak ikakvih većih kostiju. Ničim ne daje naslutiti niti da je upoznat s bilješkom Ivana Krajača od prije pola stoljeća.
  • Jesu li na južnom Velebitu pronađene divovske lubanje?
    Planinar, pisac, odvjetnik i političar Ivan Krajač (1877-?) (* 1), rodom iz grada Senja podno Velebita, bio je i odličan poznavatelj najduže i najljepše hrvatske planine. Predlagao je i poticao gradnju nekolicine prvih planinarskih kuća i skloništa na njoj. Zaslužan je i za izgradnju vrhunske planinarske staze kroz sjeverni i srednji Velebit, na najtežim dionicama izvedene kao suhozid, poznate pod imenom inženjera koji je vodio gradnju, Ante Premužića iz Senja, Premužićeva staza. U doba kada je obilazio Velebit i pisao o njemu i njegovim žiteljima, bio je jedan od malobrojnih koji se nije ustručavao napisati istinu, i to o jednom izuzetnom nalazu sa svete hrvatske planine.
  • Gdje je nestao prvootkriveni - ”Gavranov” stećak iz Plaškog?
    Povijesno-arheološka struka uvriježeno smatra kako je u Plaškom, 1900. godine prigodom uređenja korita rječice Dretulje, pronađen samo jedan stećak. U napisu ”Plaški zaslužuje povratak jedinstvenog spomenika - kamenog stećka” (* 1) istaknuto je da taj spomenik, po mnogo čemu jedinstven i značajan, ”.... zaslužuje da se, iz Povijesnog muzeja Hrvatske, u čijoj zbirci kamenih spomenika se čuva, vrati u mjesto svojeg nalaska. Ako i ne kao izvorni spomenik, a onda svakako kao njegova vjerna ”preslika”.”. Ujedno je u napisu naglašeno: ”Uz ovu, vrijedilo bi ispuniti i drugu zadaću, pronaći nestali drugi plaščanski stećak, i ukoliko je očuvan, dodijeliti i njemu zasluženo mjesto u javnom životu Plaškog.”.
  • Plaški zaslužuje povratak jedinstvenog spomenika - kamenog stećka
    O stećku iz Plaškog razmjerno je dosta toga napisano, još od 1900. godine kada je pronađen. Opisivali su ga i neki od najznačajnijih povjesničara, povjesničara umjetnosti i konzervatora u Hrvatskoj i šire. Svi su redom isticali njegovu spomeničku vrijednost, posebice za prostor Ogulinsko-plaščanske udoline. Kameni stećak iz Plaškog veličinom i uklesanim znamenjem ne može se mjeriti s najvećim i reljefno najbogatijim stećcima, kakvi se ponajviše nalaze u predjelima od Bosne preko Hercegovine do Dalmacije. No, plaščanski spomenik ipak je po mnogo čemu jedinstven i značajan te zaslužuje da se, iz Povijesnog muzeja Hrvatske, u čijoj zbirci kamenih spomenika se čuva, vrati u mjesto svojeg nalaska. Ako i ne kao izvorni spomenik, a onda svakako kao njegova vjerna ”preslika”.
  • Novi stećci ili nadgrobnice s crkvine u Podumu
    Crkvina u selu Podum jedna je od malobrojnih u Lici koja je arheološki pomnije istraživana. Dapače, iskapanja na nekadašnjem groblju uz ostatke ranokršćanske crkve Sveti Marko vršena su (čak) tri puta. Tim veće iznenađenje predstavljaju novouočeni stećci koji potječu s grobišta (nekropole) koje se nalazilo neposredno uz ovu manju jednobrodnu građevinu s četvrtastom apsidom.
  • Jesu li stećci ili nadgrobnice iz sela Podum u Lici postali kameni otpad?
    Za nekolicinu stećaka uz temeljne ostatke kršćanske crkve Sveti Marko u selu Podum blizu Otočca zna se još od 19. stoljeća. Od tada do danas ostaci crkve i okolnog groblja arheološki su istraženi u tri navrata, 1900., 1989. i 2006. godine. Stećci su pritom ostajali nekako po strani zanimanja stručnjaka, nedovoljno istraženi, a još manje zaštićeni od propadanja i uništavanja. Takav odnos prema stećcima nije posebnost spomenutog arheološkog nalazišta, već je to čest ”pristup” tome vidu spomeničke baštine u Hrvatskoj. Dokaz je to da premalo cijenimo takve spomenike, a prvenstveni razlog tome je skromno znanje koje o njima posjedujemo.
  • Velebitski bunar Pištetak s pisanim kamenom
    Na Velebitu je puno većih, ljepših i značajnijih bunara, no bunar Pištetak ima ugrađen pisani kamen, ne toliko star, ali o njemu nema nijednog zapisa. Bunar se nalazi nedaleko nekadašnjeg zaselka Gornji Bileni (oko 720 m.n.v.), koji se smjestio zapadno od asfaltne ceste koja se s prijevoja Alan spušta do Jadranske magistrale te naselja i luke Jablanac na morskoj obali. Točnije, bunar Pištetak smješten je uz put koji s Gornjih Bilena silazi u velebitsko Podgorje.
  • ”Jamboraška” vlaka Terezijana primorskim padinama Južnog Velebita
    Terezijana. Sredinom 18. stoljeća, kad je posvuda po svijetu porasla potražnja za drvenom građom, na inicijativu same Marije Terezije, istražene su velebitske šume te popravljene stare i izgrađene nove vlake. Tim su vlakama podgorski “jamboraši” cijelo jedno stoljeće dovlačiti goleme jelove i smrekove trupce i ostalu građu s Velebita na more. Podgorci su te vlake zvali vlakama ili cestama Marije Terezije.
  • Mollinaryjeva cesta i Put uz Orlovaču uz napuštenu velebitsku žičaru
    Orlovača. Ništa nije obilježilo velebitsko Podgorje kao njegove drage. Možda su kukovi iznad Jablanca najuočljiviji i terasa najprostranija, pitome brisničke uvale najslikovitije, a pristranci sjeverno od Selina najzeleniji u Podgorju, ali prva asocijacija za cijeli podvelebitski prostor svakako su podgorske drage. Ta, duboko u velebitski kamen bujicama usječena korita došla su najviše do izražaja u veličanstvenim pakleničkim prodorima.
  • Veličanstveno drevno naselje skriveno pod najvišim vrhovima Velebita (2.)
    Tko su bili ”Grci” kojima predaja pripisuje gradnju i opstanak drevnog i zagonetnog naselja na Stražbenici, nadomak zadivljujućih stijena jedne od najviših skupina vrhova na Velebitu, Rožanskih kukova? Kada su ga izgradili, koliko dugo su u njemu obitavali, kada su ga i zašto napustili? Kako i čime su ”zidali” kuće od teškog kamenja? Zašto su glavni put koji vodi kroz naselje ogradili suhozidima, mjestimice visokim i preko dva metra? Ova i još brojna druga pitanja ”opsjela” su me po obilasku toga veličanstvenog povijesnog zdanja.
  • Veličanstveno drevno naselje skriveno pod najvišim vrhovima Velebita (1.)
    Pod najvišim vrhovima Sjevernog Velebita nalazi se, javnosti posve nepoznato, veličanstveno starodrevno naselje ”grčkih stanova”. Udaljeno je od označenih planinarskih staza i skriveno u stoljetnoj bukovoj šumi. Za njega uistinu zna tek nekolicina starosjedilaca, potomaka nekadašnjih velebitskih stočara, koji već odavno tu ne borave niti koriste visokogorske livade za ljetnu ispašu. Područje na kojem su ostaci naselja smješteni nazivaju Stražbenica. Kuće (”stanovi”), terase, pa i čitave ulice, nasljeđe su nepoznatih majstora megalitske gradnje. Leže skriveni na čak oko 1450 metara nad morem, tek 200-njak metara niže od stjenovitih Rožanskih kukova.
  • Tajne velebitske crkve Velike Gospe od Rujna (1.)
    Usred velebitske visoravni Veliko Rujno nalazi se jedna od rijekih preostalih crkvi na Velebitu, crkva Velike Gospe od Rujna (naziva se i Velika Gospojina, Velikorujanska Gospa, Sveta Marija, Majka Božja, ...). Ova zavjetna crkva u službi je vjernika južnovelebitskog Podgorja. Crkva i njezina okolica baštine drevne duhovne tajne žitelja najveće hrvatske planine.
  • Starodrevna tajanstvena crkvina na velebitskim Jezerima (1.)
    Na planinskoj visoravni Jezera (ili Krasanska jezera), jednom od najljepših i najprostranijih visokogorskih travnjaka Sjevernog Velebita, nalaze se kameni zidovi starodrevne i po mnogo čemu zagonetne crkve. Danas Crkvine (ili Crikvine - kako je zovu Primorci, na čakavskom narječju), ostatka vjerskog zdanja za koje ne znamo kako je nekoć izgledalo, tek možemo pretpostaviti da je, za razliku od sadašnjeg svetišta ”pod otvorenim nebom”, bilo nadsvođeno krovom od drvenih greda, šiblja, suhih trava, ... Kameno zdanje s pravom možemo pisati velikom početnim slovom, Crkvina, jer je ime crkve, odnosno sveca kojem je bila posvećena, već poodavno zaboravljeno.
  • Velebit - carstvo megalita i divova
    Poštovani pratitelji mrežnih stranica Budni div, pred Vama je uistinu tek djelić (pra)davnog graditeljskog umijeća s predajama ovjenčane planine Velebit. Priložene fotografije svjedoče o ostavštini suhozida i kamenih kuća zaselaka Ramići, Parići i Kneževići, u kojima danas veći dio godine više nema žive duše. Kneževići su već gotovo pola stoljeća pusti, zarasli u teško prohodnu šikaru i šumu. U Ramićima i Parićima tek ljeti oživi kuća, dvije, preuređene za prihvat izletnika. A oni gotovo bez iznimke žure osvojiti još pokoji velebitski vrh, nesvjesni da planina krije i veličanstveno građevinsko umijeće naših predaka.