Uništene nadgrobnice - stećci u Rovanjskoj: ”Na svakoj bija isklesan poniki bilig”

Rovanjska (* 1) je primorsko naselje smješteno u maloj uvali na istočnom kraju Podvelebitskog prolaza (kanala) i sa sjeverne strane Masleničkog ždrila. Na mjesnom groblju, uz samu morsku obalu (danas Obala Ante Mateka), nalazi se crkva Sveti Juraj. Crkva predromaničke građevinsko-arhitektonske osnove, za koju povjesničari pretpostavljaju da potječe možda još iz 9. stoljeća (* 2), pravi je biser starohrvatske sakralne arhitekture. I samo seosko groblje uz crkvu vrlo je staro, o čemu su sve do novijeg vremena svjedočile i velike kamene nadgrobnice - stećci.

Goran Majetić 09.04.2022. Stećci • Lika i Velebit
Crkva Sveti Juraj u Rovanjskoj predromaničke građevinske osnove, koja potječe možda još iz 9. stoljeća, biser je starohrvatske sakralne arhitekture (Foto: Goran Majetić)

Crkva Sveti Juraj u Rovanjskoj predromaničke građevinske osnove, koja potječe možda još iz 9. stoljeća, biser je starohrvatske sakralne arhitekture (Foto: Goran Majetić)

Prije priče o rovanjskim stećcima, valja reći ponešto o uistinu osobitoj crkvici Sveti Juraj. ”Današnji je oblik crkve Sv. Jurja zaista neobičan - tlocrtno je u obliku slova L ili polukriža. Dva kraka, gotovo okomita jedan prema drugome, izlaze iz svetišta zapravo izvorne predromaničke crkvice. Ona je u tlocrtu pravokutna s polukružnom apsidom i presvođena je kupolom u tamburu. S južne strane je arkosolij (grob u zidu, niša s polukružnim svodom - lat. arcus = luk, solium = grob), pokraj naknadno probijenih vrata.”, ističu povjesničar, geograf i leksikograf Krešimir Regan i urednik i novinar Branko Nadilo u napisu ”Crkve u sjeverozapadnom dijelu zadarskog zaleđa”, objavljenom u časopisu ”Građevinar”, svezak 61 broj 7 iz srpnja 2009. godine.

Svetište (apsida) crkve ne nalazi se posve na istoku, već je usmjereno prema jugoistoku. Otklon osi svetišta, a ujedno i crkve, od geografskog istoka iznosi oko 20 stupnjeva (* 3). Krakovi koji su izvornoj maloj jednobrodnoj predromaničkoj crkvi, približno pravokutne osnove (4,60 x 2,80 m), naknadno prigrađeni, su sjeverozapadni ili pročeljni krak te sjeveroistočni ili bočni krak. Pročeljni krak, koji se nalazi u osi prvotne crkve, presvođen je bačvastim svodom s pojasnicom. Bočni krak također je presvođen bačvastim svodom s pojasnicom, ali je nešto prostraniji i nepravilniji. Posebnost se ogleda i u tome što je utvrđeno da je bočni krak prvi prigrađen izvornoj crkvi, dok je pročeljni krak dograđen kasnije, vjerojatno u 15. stoljeću (* 4).

Crkva u Rovanjskoj ima kupolu, koja iznenađuje time što nije uobičajeno kružna, već - elipsasta. Spomenuti spisateljski dvojac u navedenom napisu ”Crkve u sjeverozapadnom dijelu zadarskog zaleđa” primjećuju da, bez obzira što je riječ o razmjerno maloj kupoli, ”... njezin je elipsasti oblik vjerojatno rezultat velike smjelosti. Samo graditelj nesputan strogim stilskim pravilima mogao se prihvatiti neobične koncepcije - izravne izgradnje kupole nad pravokutnikom, a poznato je da je kupola kružna forma koja nad pravokutnikom zauzima tek dio prostora. Među dalmatinskim predromaničkim spomenicima, koji su u presvođivanju inače vrlo raznoliki, nije poznat takav oblik „razvučene“ kupole, a vjerojatno ni drugdje nema mnogo takvih primjera.”.

Crkva Sveti Juraj u Rovanjskoj i u novije vrijeme preuređivana je i obnavljana u više navrata. Nestručno izvedeni zahvati, provedeni vjerojatno krajem 19. stoljeća te 1914. godine, uvelike su izobličili izvornu crkvu, posebice njezino nadsvođe. Zahvaljujući istraživanju crkve i njezinih prigradnja, koje je poduzeo tadašnji Zavod za zaštitu spomenika kulture u Zadru, utvrđen je i 1983. godine obnovljen izvorni srednjovjekovni izgled crkvenog krovišta. ”Tako je crkva konačno zasjala u svoj svojoj neobičnoj ljepoti ...”, zaključili su Krešimir Regan i Branko Nadilo.

Spomenutim arhitektonsko-građevinskim zanimljivostima nisu, međutim, iscrpljene osebujnosti nevelike crkve u Rovanjskoj. Slikar, znanstvenik, pisac i pedagog Mladen Pejaković (1928-2005.) prvi je pokazao da je crkvica Sveti Juraj osim bogomolje bila i - sunčana ura i kalendar (* 5). U starohrvatsko doba  brojne su naše crkve i crkvice bile građene u skladu s astronomsko-geografskim pokazateljima, bivajući pri tome riznicama opredmećenih načela ”svete geometrije”. Crkva Sveti Juraj u Rovanjskoj, uslijed prilično očuvane izvorne jezgre, jedna je od onih u kojima se sklad duhovnog i svjetovnog i danas uvelike prožima, te je mjerljiv i zahvalan za znanstveno očitovanje i tumačenje.

U knjizi ”Starohrvatska sakralna arhitektura”, objavljenoj 1982. godine, za koju je fotografije priložio Nenad Gattin, istraživač je napomenuo: ”Visoki Velebit u blizom zaleđu uvjetovao je orijentaciju građevine. Prva zraka sunca koju možemo ovdje opaziti na ekvinocij dosta kasni, pomaknuta je udesno od geografskog istoka. Ovaj korekcijski kut, koji označava mjesni istok Rovanjske, pomiče također prema jugu položaje ljetnog i zimskog suncostaja. Tlocrtna shema smjerova zraka pokazuje da je crkvica orijentirana upravo prema mjesnom istoku ekvinocija pa se njezina simetrala podudara s prvom zrakom toga jutra. ... Zrakama jednoga dana u godini dato je u tlocrtu i nacrtu povlašteno, reklo bi se počasno mjesto. To su zrake u dan titulara crkve sv. Jurja.”.

Crkvicu u Rovanjskoj ”pod sunčanim kopljem sv. Jurja” Mladen Pejaković u istome djelu oslikava i znanstvenim i pjesničkim rječnikom: ”Pored nepravilnosti, malenosti dimenzija, potonjih prigradnji, usprkos zapuštenosti i neke žalosti mjesta, moramo tu zgradicu smatrati Arhitekturom. Smeđa i zlatasta poput poda, zaobljena kao među dlanovima, u središtu je pod idealnom kupolom ljudskoga razloga. Samuje u mudrosti. ... Crkvena se zgrada obazire na geografsko-astronomske činjenice ... mjesta. Okolina uključuje crkveni sklop u kozmičku mehaniku mjesta na kojemu je objekt sagrađen.”.

Crkvu Sveti Juraj u Rovanjskoj prvi je ukratko opisao te fotografirao svećenik, povjesničar, arheolog, prirodoslovac, kulturni radnik i planinar Luka Jelić (1864-1922.). U djelu ”Dvorska kapela sv. Križa u Ninu” (”Hrvatski spomenici ninskoga područja iz dobe narodnih hrvatskih vladara - Knjiga I.”), u nakladi Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti iz 1911. godine, tek usput spomenuo je: ”Oko crkvice je starije sredovječno groblje.”. Luka Jelić (* 6) pripremajući navedeni rad obišao je crkvu i groblje u Rovanjskoj te je imao prigodu vidjeti i tamošnje kamene nadgrobnice - stećke. No, takvi kameni spomenici nisu bili predmet njegovog bližeg zanimanja te im nije posvetio više pozornosti (* 7).

Dva desetljeća kasnije crkvu i groblje u Rovanjskoj posjetio je povjesničar, konzervator i muzeolog Gjuro (Đuro) Szabo (1875-1943.), tadašnji tajnik Zemaljskog povjerenstva za čuvanje spomenika u Hrvatskoj i Slavoniji te ravnatelj Muzeja grada Zagreba. U neobjavljenom rukopisu ”Obrovac i obrovački kraj 1930-1932.” (* 8) iz 1933. godine kratko se osvrnuo i na zatečene stećke u Rovanjskoj: ”Na groblju su posvuda velike ploče, na kojima nema gotovo nikakova zapisa.”. Gjuro Szabo, dakle, prvi izričito spominje rovanjske stećke, premda ih ne ističe pod tim nazivom.

Proteći će još 40 godina do objave prvog iscrpnijeg prikaza rovanjskih stećaka. Objavio ga je Šefik Bešlagić (1908-1990.) u napisu ”Stećci i neki njima slični nadgrobnici u okolini Zadra”, objavljenom u glasilu ”Radovi”, Centra Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) u Zadru, svezak 21 iz 1974. godine. Tadašnji umirovljeni direktor Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti (kasnije Zavoda za zaštitu spomenika kulture) Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u potrazi za stećcima obišao je širu okolicu Zadra od siječnja do ožujka 1972. i 1973. godine.

Šefik Bešlagić o stećcima u Rovanjskoj piše: ”Uz rimokatoličku romaničku crkvicu sv. Jurja (crkva uistinu ima predromanička obilježja, nap. pis.) i savremeno seosko groblje oko nje, podno sela, na samoj obali mora, nalazi se i 8 stećaka u obliku debljih ploča koje već prelaze u sanduke. Spomenici su osrednje klesani, uobičajenih dimenzija, orijentacije po pravcu zapad - istok (kako su orijentirani crkva i savremeni nadgrobnici). Dva primjerka su prelomljena, a tri ponovno iskorištena kao nadgrobnici. Stećci ove nekropole nemaju ukrase, ali mi je stari Petar Rončević rekao da je na jednom primjerku, koji je već uništen, vidio polumjesec i zvijezdu. Nekropola je prvobitno imala više stećaka.”.

Šefika Bešlagića na postojanje stećaka u Rovanjskoj uputila je povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Anđela Horvat iz Zagreba (* 9). S njom je surađivao na prikupljanju podataka o stećcima u Lici, Banovini i Slavoniji, za potrebe knjige ”Stećci - Kataloško-topografski pregled”, koju je objavio 1971. godine. Anđela Horvat pozvala se pri tome na već spomenutu bilješku povjesničara i konzervatora Gjure Szabe iz rukopisa ”Obrovac i obrovački kraj 1930-1932.”.

Nadgrobnici u obliku ploča iz Rovanjske pripadaju, prema istraživaču stećaka Šefiku Bešlagiću, u red stećaka - ploča koji su ”... u okolini Zadra upadno najbrojniji ...”. Pisac je pretpostavio da stećci sa zadarskog područja uglavnom potječu iz razdoblja od 14. do 16. stoljeća. Mišljenja je da su ih izradili stanovnici koji su se tada tu naselili s prostora Bosne i Hercegovine ili starosjedioci (poput plemića Šubića) koji su od njih preuzeli običaj klesanja i postavljanja stećaka. Šefik Bešlagić razmatrajući moguću starost stećaka u okolici Zadra, pa tako i onih u Rovanjskoj, ističe: ”... čini se najvjerojatnijim da su stećci zadarske okoline počeli da se klešu još u doba Mladena II. Šubića, tj. u prvim decenijama XIV. v. i da su trajali kroz čitav taj vijek, zatim da su intenzivnije klesani i postavljani u toku XV. i XVI. v., kada dolazi do masovnijeg doseljavanja bosanskohecegovačkog življa, koji je bježao ispred Turaka ili je bio u službi Turaka, a da se koriste i u XVII. v., pogotovo oni u obliku tanjih i neukrašenih ploča.”.

Vrijedi još jednom napomenuti da tvrdnju o starosti stećaka u okolici Zadra Šefik Bešlagić ne zasniva niti na jednom dokazu. Arheološka istraživanja grobova na groblju uz crkvu Sveti Juraj nisu provedena te o starosti tamošnjih nadgrobnica možemo i danas tek okvirno nagađati. Možda su najstarije uistinu bile izrađene i postavljene početkom 14. stoljeća,  no isto tako moguće je da su i znatno starije. Teže se, međutim, složiti s tvrdnjom pisca da su se steći na zadarskom području pojačano klesali i isticali na grobištima tijekom 15. i 16. stoljeća. Opasnost od Turaka u okolici Zadra osjećala se, naime, već 1411., a prvi pljačkaški prodor izvršili su 1415. godine. Jesu li u takvim okolnostima uvećane životne nesigurnosti stanovnici toga kraja i nadalje posvećeni izradi i korištenju velikih kamenih spomenika, koji su obzirom na troškove klesanja i prijevoza bili i prilično skupi?

Nakon istraživačkog obilaska Šefika Bešlagića, zanimanje za stećke - nadgrobnice u Rovanjskoj više nije iskazano (* 10). Staro grobište uz crkvu Sveti Juraj postepeno je posve zamijenilo suvremeno groblje, s mramornim grobnicama koje su zbog ograničenog prostora natiskane umalo jedna uz drugu. Na groblju u Rovanjskoj tijekom posjete 6. kolovoza 2021. godine nisam mogao uočiti velike nadgrobne ploče (* 11). Suvremeno groblje doslovce je ”pojelo” ranije grobove, pa tako i one obilježene stećcima. Da se u Rovanjskoj novo groblje izmjestilo, kao što je to bio slučaj u nedalekim naseljima Starigrad - Paklenica i Seline, na čijoj razmeđi je sačuvana crkva Sveti Petar s (oko) 34 stećka, za pretpostaviti je da ne bi došlo do uništenja tamošnje cjelokupne drevne i vrijedne kamene nadgrobne baštine.

O uništenju nekoć brojnih stećaka na groblju uz crkvu Sveti Juraj u Rovanjskoj sačuvano je i kazivanje mještanina Dane Rončevića, rođenog 1927. godine, koje je zabilježila povjesničarka umjetnosti i etnologinja Mirjana Trošelj (1949.) podrijetlom iz Starigrada - Paklenice. Kazivanje je predstavila u napisu ”Mitske predaje i legende južnovelebitskog Podgorja”, objavljenom u glasilu ”Studia mythologica Slavica”, broj XIV, kojeg je izdao Znanstvenoraziskovalni center Slovenske akademije znanosti in umetnosti (SAZU) u Ljubljani 2011. godine. Predaja broj 30, naslovljena ”Groblje sv. Jure u Rovanjskoj”, iz ustiju Dane Rončevića svjedoči:

”El’ vidiš našej groblje kaj i vaše i seljnjarsko uz more. Sad je sve prikopano iston kaj i vaše. Sićan se stari grobova, svakij bija iznutra obziđan, a ozgo pokriven velkon teškon pločon, ja mislin da su tribala mankon četr čovika da je dignu. Morda su uni koji su tu živl prije imal kakve sprave za dovlačenje i namišćanje ploče. Sićan se, kad san bija mlađi da je na svakoj ploči bija isklesan poniki bilig. Bijaj križ, pa pomiseca, kolo okruglo kaj sunce, zvizda i ništo nako kaj riblja kost. Sve su ploče porazbijane kad se počelo salivat’ nove grobove od cimenta već unazad trijest godina (* 12). Grobljej’ staro jamislin kolik groblje sv. Petra. Iste su nake ploče bile i naše. Morda i’ je ziđa isti narod. A bilotje ode i naši starinski grobova kaj mirila i jedna kosturnica, al otoj iston sve nestalo.”.

Iskaz koji je istraživačici dao Dane Rončević izuzetno je vrijedno svjedočanstvo o postojanju i nestanku čitave jedne nekropole stećaka. Zahvaljujući pretcima opstajala je stoljećima, netaknuta, a potom su je suvremenici u samo nekoliko desetljeća čitavu izgubili, oteli je potomcima. U sjećanje na stećke - nadgrobnice u Rovanjskoj, nekoć jednog od najzapadnijih takvih grobišta u Dalmaciji, preostali su nam rijetki i oskudni povijesni pisani izvori i tek jedna jedina (poznata) fotografija na kojoj su usnimljeni.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 8. travnja 2022.

(* 1) Rovanjska se ranije nazivala Ravanjska, a u starim pisanim izvorima spominjala se kao "Rawna".

(* 2) Povjesničar umjetnosti i književnik Vladimir (Peter Goss) Gvozdanović (1942.) iz Zagreba u knjizi ”Predromanička arhitektura u Hrvatskoj”, objavljenoj 1996., o starosti crkve Sveti Juraj u Rovanjskoj kaže: ”Zna se da je postojala 1071. godine, ali je barem dvjesto godina starija.”.

U blizini crkve pronađeni su ostaci manjeg rimskog naselja (villa rustica).

(* 3) Starohrvatske crke, posebice predromaničke (9-12. stoljeće), usmjerene su s osi svoje lađe (broda) prema istoku, i to većinom prema mjesnom a ne geografskom istoku. Dugogodišnji istraživač starohrvatskih crkava Mladen Pejaković u razgovoru za ”Vjesnik”, objavljenom u napisu Živane Morić ”Profano i sveto vrijeme” od 29. svibnja 1997. istaknuo je:

”Promatramo li orijentacije hrvatskih predromaničkih građevina ustanovit ćemo da su njihove orijentacijske osi položene vrlo raznoliko i da se rijetko poklapaju s kardinalnim pravcima ili s križem istok-zapad-sjever-jug. Te su osi pomaknute prema sjeveru ili jugu, ali nikada ne prelaze kut od približno trideset i tri stupnja s lijeve i desne strane od istoka. Taj kut određuje, naime, položaje suncostajnih-solsticijskih točaka na horizontu u našim geografskim širinama Na tim točkama bude ili najdulji ili najkraći dan u tijeku godine. Ti su dani u kršćanskomu kalendaru vezani za blagdane svetoga Ivana Krstitelja krajem mjeseca lipnja i za kasni datum u mjesecu prosincu, kada je vrijeme najkraćih dana u godini i kada slavimo dan Kristova rođenja, Božić, ...”.

(* 4) U napisu ”Crkva sv. Jurja u Ravanjskoj”, objavljenom u glasilu ”Starohrvatska prosvjeta”, svezak III broj 8-9 iz 1963., prvom opširnijem radu posvećenom toj crkvici, povjesničar umjetnosti Ivo Petricioli iz Zadra piše: ”Nameće se pitanje, koji je od ova dva prigrađena kraka stariji i kad su obadva mogla nastati. Po logici položaja, a i po pravilnosti zidanja proizlazi, da je stariji onaj sa sjeverozapadne strane. On je mogao nastati relativno dosta rano, možda i uI XII st. Sjeveroistočna prigradnja je sigurno kasnija, ali je i ona nastala tokom srednjega vijeka, jer se takav način presvođivanja nije upotrebljavao u periodu nakon turskih ratova.”.

No, Krešimir Regan i urednik i Branko Nadilo u već spomenutom napisu ”Crkve u sjeverozapadnom dijelu zadarskog zaleđa”, ukazujući na obnovu crkvice koju su proveli stručnjaci Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zadru 1983. (a ne 1984. kako navode), ističu - upravo suprotno od pretpostavke koju je iznio Ivo Petricioli: ”Tada se ustanovilo da je najprije izgrađen bočni (sjeverni) krak, a da je pročeljni izgrađen poslije, najvjerojatnije u 15. st.”.

(* 5) Simetrala crkvice Sveti Juraj u Rovanjskoj zraka je mjesnog istoka na ravnodnevice (ekvinocije) 21. ožujka i 23. rujna. Jutarnje zrake sunostaja (solsticija), na Ivanje i Božić, određuju širinu apside. Podnevna zraka na dan sveca zaštitnika crkve svetog Jurja pada kroz donji ljevkasti prozorčić (na jugozapadnom zidu izvorne crkvivce, nap. pis.) na simetralu tlocrta pod tjeme kupole. Ostale projekcije također pokazuju da je crkvica sv. Jurja savršeno usklađen prostorni svjetlomjer.

Mladen Pejaković istražujući oblik i građu starohrvatskih crkvica slobodnih oblika otkrio je da njihova uočljiva nepravilnost nije djelo nespretnosti i nehaja, već posljedica svjesne odluke graditelja i mudrih pravila. Osporio je mišljenje ranijih povjesničara (umjetnosti) da su ih podizali neuki graditelji. Pokazao je da je starohrvatski graditelj, naprotiv, bili odlično upućen i u mjeriteljstvo (geometriju), zemljopis (geografiju) i zvjezdoznanstvo (atronomiju).

O toj spoznaji u razgovoru s novinarkom Elenom Cvetkovom za ”Večernji list”, objavljenom pod naslovom ”I bogomolje i ure” 2-3. rujna 1978., naglasio je: ”Znao je točno gdje u crkvici treba prorezati otvor kroz koji će proći sunčeve zrake, koje će pokazati vrijeme. Zato držim da su te male crkvice posljedica mudrih pravila, osjećaja i računice, da su zjenice srednjevjekovnog čovjeka okrenute svjetlosti, da su kazaljke vremena. One su zapravo gnomoni - osovljeni znaci koji predviđaju sat, dan i blagdan. ... Crkve u gradu bile su bogomolje. U selu također, ali su očito imale i druge funkcije. Bile su, kako se ubrzo pokazalo, mjerači vremena. Jednostavno ure, sunčane ure! Pokazivale su narodu koliko je sati.”.

Mladen Pejaković više od tri desetljeća istraživao je na primjerima starohrvatskih crkava načelo zlatnog reza, znamenje brojeva, geometriju znakova i svjetlosnih omjera u prostoru. U razgovoru za dvotjednik ”Vijenac”, u napisu Adriane Škunce ”Puž kuži Euklidove Elemente” objavljenom 13. ožujka 1997., ističe: ”Sve naše starohrvatske crkvice svojom strukturom, mjerom i položajem posvećuju mjesto na kojem su podignute, a to čine tako što povezuju prolazno ili slučajno s trajnim ili vječnim. Najrazličitijim oblicima, bilo da su kružne, kvadratične, križne, pačetvorinaste ili šestorolisne, priklanjaju se ili odmiču od dnevne ili godišnje staze Sunca, pa time svojom strukturom bilježe red i raspored nebeske mehanike, koja se u prostorno-vremenskoj dimenziji godine naziva kalendarom.”.

Mladen Pejaković istraživanjima je opovrgnuo i stav prethodnika o presudnim stranim utjecajima pri njihovoj gradnji, ustvrdivši da su uzori iz kojih su starohrvatske crkvice sagrađene već postojali na hrvatskom tlu u trenutku kada su se gradile. Istraživač je u razgovoru za ”Vjesnik”, objavljenom u napisu Živane Morić ”Profano i sveto vrijeme” od 29. svibnja 1997., naglasio: ”Njihovi su autori školovani benediktinci, poznavaoci sedam slobodnih vještina, a među njima naročito geometrije i astronomije. Prva od njih mjeri zemlju, a druga se bavi nebeskim pojavama. Dosezi tih znanosti otjelovljeni su u oblicima predromaničkih crkvica, crkvica koje su znakovi svetoga u svijetu, nebeskoga u zemaljskom i vječnoga u prolaznom.”.

Spoznaje prikupljene tijekom istraživanja starohrvatskih crkava, pa tako i crkvice Sveti Juraj u Rovanjskoj, Mladen Pejaković predstavio je u knjigama ”Broj iz svjetlosti - starohrvatska crkvica Svetog Križa u Ninu” (1978.), ”Starohrvatska sakralna arhitektura” (1982., 2. izdanje 1988.) i ”Omjeri i znakovi - ogledi iz starije hrvatske umjetnosti” (1996.).

(* 6) Luka Jelić od 1893. do umirovljenja 1917. godine bio je profesor na Katedri kanonskog prava i povijesti na Centralnom bogoslovnom sjemeništu za Dalmaciju u Zadru. Za to vrijeme obavljao je i posao konzervatora za sjevernu Dalmaciju, obilazeći i istražujući kada god je bio u prilici - unatoč krhkog zdravlja - predjele južnog Velebita i Like te Bukovice. Kao znanstvenik širokog zanimanja pridonio je i razvoju povijesti umjetnosti, etnologije, geografije, kartografije, lingvistike, prava, ... Potaknuo je i osnivanje Planinarskog i turističkog društva ”Liburnija” u Zadru 1899. Začetnik je speleološkog odsjeka Društva, kao prvog hrvatskog speleološkog udruženja. Istraživao je i špilje na Velebitu i u Dalmaciji.

(* 7) Stećcima se nije posebice zanimao niti etnolog, antropogeograf i otorinolaringolog Branimir Gušić (1901-1975.) iz Zagreba. U radu ”Naseljenje Like do Turaka”, objavljenom u zborniku ”Lika u prošlosti i sadašnjosti” 1973., pišući o starohrvatskoj župi Podgorje ipak spominje ”ogromne ploče” sa starog groblja uz crkvu Sveti Petar u Starigradu - Paklenici. Crkvu i groblje u Starigradu - Paklenici prikazao je i na fotografiji. Dotiče se i crkve Sveti Juraj u Rovanjskoj, no ne spominje okolno groblje niti pripadajuće nadgrobnice.

(* 8) Rukopis je dijelom ostavštine Gjure Szabe koja se čuva u Središnjoj dokumentaciji kulturne baštine Ministarstva kulture i medija u Zagrebu (MKM-SDKB-OGS). Posjet Rovanjskoj Gjuro Szabo poduzeo je u okviru konzervatorskog obilaska kojeg je započeo 1929. s Hrvatskim primorjem, nastavio s otocima Krkom, Rabom i Pagom, a okončao s Velebitskim Podgorjem.

(* 9) Šefiku Bešlagiću u istraživanju stećaka u okolici Zadra pomogli su tamošnji stručnjaci: povjesničar umjetnosti Ivo Petricioli (1925-2009.), povjesničar Seid Mustafa Traljić (1915-1983.), lingvistica i povjesničarka Vesna Jakić-Cestarić (1926.), arheolog Janko Belošević (1929-2016.) i posebno povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Ksenija Radulić (1933-1975.).

Moguće je da mu je netko od njih pomogao i pri obilasku crkve i groblja u Rovanjskoj. Ivo Petricioli je, primjerice, i sam bio posvećen proučavanju tamošnje crkve. U časopisu Instituta za nacionalnu arheologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti ”Starohrvatska prosvjeta”, broj 8-9 iz 1963., objavio je napis ”Crkva sv. Jurja u Ravanjskoj”, no bez spomena stećaka - nadgrobnica na mjesnom groblju.

(* 10) Marinko Tomasović, Domagoj Perkić i Ivan Alduk u izdanju ”Topografija stećaka u Hrvatskoj” (katalog izložbe ”Izložba Stećci 4. rujna 2008. - 2. studenoga 2008.” u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu) tek sažeto prenose podatak o nadgrobnicama u Rovanjskoj iz spomenutog napisa Šefika Bešlagića ”Stećci i neki njima slični nadgrobnici u okolini Zadra”: ”Crkva sv. Jurja, Rovanjska - oko crkve je bilo 8 neukrašenih debljih ploča.”.

(* 11) Na groblju sam primijetio tek nekoliko manjih kamenih ploča. Ukoliko je neka od velikih nadgrobnica ipak još sačuvana, očito sam je previdio u ”moru” suvremenih nadgrobnih spomenika, ali i stoga jer sam u Rovanjsku pristigao tek u sumrak te groblje nisam uspio pomnije pregledati.

(* 12) Mirjana Trošelj nije spomenula koje godine je zapisala ovo kazivanje mještanina Rovanjske. U napisu je tek naznačila da je predaje južnovelebitskog Podgorja počela prikupljati krajem 1970-ih, dok posljednja od u napis uvrštenih potječe iz 2010. Stoga možemo samo pretpostaviti da su se nove betonske grobnice, koje spominje Dane Romčević, počele na groblju u Rovanjskoj izrađivati 1950-ih ili 1960-ih.

Tlocrt crkve Sveti Juraj u Rovanjskoj kojeg je izradio arhitekt Pavle Marušić iz Zadra pri završetku studija (Izvor: ”Starohrvatska prosvjeta” (Ivo Petricioli ”Crkva sv. Jurja u Ravanjskoj”), 1963.)

Tlocrt crkve Sveti Juraj u Rovanjskoj kojeg je izradio arhitekt Pavle Marušić iz Zadra pri završetku studija (Izvor: ”Starohrvatska prosvjeta” (Ivo Petricioli ”Crkva sv. Jurja u Ravanjskoj”), 1963.)

Crkva Sveti Juraj u Rovanjskoj na snimci svećenika, povjesničara, arheologa i prirodoslovca Luke Jelića (Izvor: Luka Jelić ”Dvorska kapela sv. Križa u Ninu”, 1911.)

Crkva Sveti Juraj u Rovanjskoj na snimci svećenika, povjesničara, arheologa i prirodoslovca Luke Jelića (Izvor: Luka Jelić ”Dvorska kapela sv. Križa u Ninu”, 1911.)

Tlocrt crkvice sv. Jurja u Rovanjskoj kod Zadra u smjerovima i projekcijama jutarnjih, podnevnih i zapadnih zraka sunca na određene dane u godini, koje pokazuju da je crkvica sv. Jurja savršeno usklađen prostorni svjetlomjer (Izvor: Mladen Pejaković ”Starohrvatska sakralna arhitektura”, 1982.)

Tlocrt crkvice sv. Jurja u Rovanjskoj kod Zadra u smjerovima i projekcijama jutarnjih, podnevnih i zapadnih zraka sunca na određene dane u godini, koje pokazuju da je crkvica sv. Jurja savršeno usklađen prostorni svjetlomjer (Izvor: Mladen Pejaković ”Starohrvatska sakralna arhitektura”, 1982.)

Povjesničar i konzervator Gjuro Szabo prvi je izričito spomenuo kamene nadgrobnice u Rovanjskoj; na snimci nepoznatog fotografa iz 1939. godine (Izvor: Ministarstvo kulture i medija (min-kulture.gov.hr))

Povjesničar i konzervator Gjuro Szabo prvi je izričito spomenuo kamene nadgrobnice u Rovanjskoj; na snimci nepoznatog fotografa iz 1939. godine (Izvor: Ministarstvo kulture i medija (min-kulture.gov.hr))

Jedina poznata fotografija starog groblja uz crkvu Sveti Juraj u Rovanjskoj na kojoj se vidi nekolicina tamošnjih stećaka - nadgrobnica; nepoznat fotograf i godina nastanka (okvirno prva polovica 20. stoljeća) (Izvor: Facebook stranica Stare slike i razglednice Starigrada i okolice)

Jedina poznata fotografija starog groblja uz crkvu Sveti Juraj u Rovanjskoj na kojoj se vidi nekolicina tamošnjih stećaka - nadgrobnica; nepoznat fotograf i godina nastanka (okvirno prva polovica 20. stoljeća) (Izvor: Facebook stranica Stare slike i razglednice Starigrada i okolice)

Tematski povezane objave