Jesu li stećci ili nadgrobnice iz sela Podum u Lici postali kameni otpad?

Za nekolicinu stećaka uz temeljne ostatke kršćanske crkve Sveti Marko u selu Podum blizu Otočca zna se još od 19. stoljeća. Od tada do danas ostaci crkve i okolnog groblja arheološki su istraženi u tri navrata, 1900., 1989. i 2006. godine. Stećci su pritom ostajali nekako po strani zanimanja stručnjaka, nedovoljno istraženi, a još manje zaštićeni od propadanja i uništavanja. Takav odnos prema stećcima nije posebnost spomenutog arheološkog nalazišta, već je to čest ”pristup” tome vidu spomeničke baštine u Hrvatskoj. Dokaz je to da premalo cijenimo takve spomenike, a prvenstveni razlog tome je skromno znanje koje o njima posjedujemo.

Goran Majetić 05.11.2021. Stećci • Lika i Velebit
Starohrvatski grobovi na redove oko crkve Sveti Marko u Podumu bili su dijelom natkriveni velikim kamenim pločama, od kojih neke potječu s rimskih zgrada a druge su izvorne starohrvatske nadgrobnice ili stećci (Foto: Goran Majetić)

Starohrvatski grobovi na redove oko crkve Sveti Marko u Podumu bili su dijelom natkriveni velikim kamenim pločama, od kojih neke potječu s rimskih zgrada a druge su izvorne starohrvatske nadgrobnice ili stećci (Foto: Goran Majetić)

Dapače, široj javnosti, ali i dobrom dijelu struke, uopće nije poznato da stećaka ima i u Lici, a ponešto i u Pokuplju, Banovini (Baniji) i Slavoniji. U novije doba, posebice od 18. stoljeća pa sve do danas, nemilice se uništavaju iz raznih pobuda i na različite načine. Prema skromnom istraživanju njihove nekadašnje rasprostranjenosti i brojnosti u Lici, koje sam do sada proveo, preostala ih je još najviše desetina, s time da na većini nalazišta više nema niti jednoga. Unatoč svega, preostali primjerci svjedoče o i nadalje prisutnoj bahatosti i nebrizi zajednice prema tom veličanstvenom kulturno-povijesnom dobru. Dokaz tome nisu samo brojni stećci odbačeni poput uljeza uz rub (ne)istraženih crkvina, od kojih su neki razbijeni, prevaljeni, utonuli u zemlju, ...

Naprotiv, potvrda je i posvemašnja nevjerica i onih malobrojnih, kojima je znano da je nekoć i u spomenutim predjelima Hrvatske bilo daleko više stećaka, da je i danas moguće pronaći ”nove” primjerke. Upravo takav slučaj je i sa crkvinom u Podumu. No, prije priče o tome kako su i kada pronađeni, osvrnut ću se na dosadašnje spoznaje o crkvi i pripadajućem groblju. Ukazat ću i na nedoumicu o tome radi li se uistinu o stećcima - poznatim, ali nedovoljno istraživanim, a dijelom i javnosti pogrešno predstavljenim jedinstvenim spomenicima s prostora Dinarskog gorja, ili možda o ponešto drugačijim spomenicima, koji tek sliče stećcima.

Ruševine crkve Sveti Marko spominje već Franz Julius Fras (Franjo Julije Fras) u djelu ”Vollständige Topographie der Karlstädter Militärgrenze”, objavljenom 1835. godine (cjeloviti prijevod na hrvatskom jeziku, ”Topografija Karlovačke Vojne krajine”, objavljen 1988.). koji kratko bilježi: ”Nedaleko odavde (od sela Podum, nap. pis.), na brdu Hum, nalaze se ruševine stare crkve nazvane sv. Marko, o kojoj se ne zna ništa pobliže.”. Pitanje je je li školski nadzornik Vojne krajine posjetio ruševinu crkve, kada pogrešno navodi da se nalazi na brdu, premda je uistinu tek na vrlo blagoj uzvisini (* 1).

O ruševini crkve u Podumu potom izvještava Slavoj Mařik u napisu ”Odgovori na pitanje družtva” u glasilu ”Arkiv za povestnicu jugoslavensku”, broj 1 iz 1875. godine: ”U samom selu Podhumu, tik do ceste, na lievo, vidjeva se ruš stare crkvice sv. Antuna. Ta crkvica je po predavanju veoma stara; sad se samo prednji dio (vrata) opažaju, a drugo su samo tragovi. Zanimiva je razpra Škarana i Vrhovčana sa Sinčani i drugimi. Prvi su pravoslavne viere, ovi katoličke, pa se obie strane prepiraju o tu kapelicu, a i hodočaste simo.”. Nije jasno zašto pisac, inače liječnik u Otočcu, crkvu zove Sveti Antun? Je li moguće da su je tako nazivali katolički vjernici, dok je za pravoslavne bila Sveti Marko?

Slijedi prvi, ali također šturi, opis od predstavnika arheološke struke, čiji se pisac dotiče i kamene građe koju zatiče razbacanu po ruševini. Josip Brunšmid u napisu ”Arheološke bilješke iz Dalmacije i Panonije II.”, objavljenom u časopisu ”Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva”, broj 1 iz 1898. godine, piše: ”Arhitektonskih ulomaka, koji valjda također potječu iz rimske naselbine na podnožju Vitla, našao sam i na napuštenom starom groblju uz razvaljenu crkvu sv. Marka kod Zahuma.”. Za kamene ulomke koje spominje, Josip Brunšmid smatra da su u Pod(h)um, kojeg zove Zahum, prenešeni iz naselja koje se nalazilo na području današnjeg sela Prozor, smještenog oko 4 kilometra jugozapadno. Povjesničari smatraju da je to naselje rimski municipij (gradska općina) Arupium (Arupij). Naselje je s uspostavom rimske vlasti u Lici zasnovano podno japodskog gradinskog naselja na brijegu s dvostrukim vrhom, Veliki i Mali Vital.

Naposljetku od arheologa stiže i prvi opširniji izvještaj o ruševini crkve Sveti Marko. Karl Patsch u djelu ”Die Lika in romischer zeit”, objavljenom 1900. godine (cjeloviti prijevod na hrvatskom jeziku, ”Lika u rimsko doba”, objavljen 1990.) iznosi zapažanja s istraživačkog obilaska kojeg je proveo dva ljeta ranije, gotovo u isto vrijeme kada je Podum prvi puta posjetio Josip Brunšmid. Arheolog između ostalog napominje: ”Ta je crkva bila građena od antičkog materijala, koji nedvojbeno potječe iz grada na Vitlu ... Uokolo ruševine leži mnogo rimskoga tesanog kamena, pilastarskih kapitela, komada stupova itd. - sve većim dijelom utonulo u zemlju.”.

Crkva Sveti Marko građena je od klesanog vapnenca različite veličine, povezanog vapnenim mortom. Da je za gradnju crkve Sveti Marko uvelike korišteno kamenje s rimskih građevina, oba arheologa, i Karl Patsch i Josip Brunšmid, posvjedočili su našavši na crkvini ulomke s rimskim natpisima. Karl Patsch se kao arheolog posebno zanimao za rimske spomenike. Stoga ne treba čuditi da i kamene ploče i građevne ulomke crkve Sveti Marko smatra isključivo ostavštinom rimskog doba. Obrazovan je i stručno usmjeren da vidi samo njih - kao doprinos strane kulture, a ne primjerice stećke ili nadgrobnice - kao izvorne domaće spomenike.

Već spomenuti Josip Brunšmid, u to doba upravitelj Arheološkog odjela Narodnog muzeja u Zagrebu, vratio se u Podum 1900. godine te prvi podrobnije istražio ostatke tamošnje crkve i groblja. Spoznaje je priopćio u napisu ”Hrvatske razvaline”, objavljenom u glasilu ”Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva”, broj 1 iz 1901. godine. U dijelu napisa pod naslovom ”Razvalina crkve sv. Marka kod Poduma blizu Otočca”, Josip Brunšmid naglašava: ”Danas od crkvice stoji samo još pročelje, koje je najčvršće građeno bilo, skoro u potpunoj svojoj visini, koja sada iznosi od prilike 8 m. Zidano je od prilično pravilno otesanoga omanjega kamenja različite veličine, za koje se prilično sigurno može reći, da se nije posebno za ova crkvicu priugotavljalo, nego da je povađeno iz zidova razvaljenih rimskih zgrada na obližnjim prozorskim oranicama.”.

Josip Brunšmid također naglasak stavlja na predstavljanje kamene baštine iz rimskog doba, za koji kao i prethodnici drži da potječe iz naselja podno brijega Vital. Pri tome smatra da su ulomak žrtvenika, poklopac sarkofaga, kao i pojedine druge kamene ploče dijelovi grobnica. Jesu li vjernici kršćanske crkve pokapali pokojnike u grobove natkrite dijelovima rimskih zgrada? Ili su te rimske ploče završile na groblju tek po stradavanju crkve tijekom nekog od turskih pustošenja toga dijela Like? Možda su neke od tih ploča i poslužile kao nadgrobnice, no takav pristup izradi grobnica zacijelo nije bio jedni.

Josip Brunšmid ostavlja mogućnost da je bar dio grobova bio pokriven izvornim pločama kršćana: ”Za mnogo tesanih ploča na grobovima ne može se sigurno reći, da li se imaju smatrati antiknom građom, ali mi je to veoma vjerojatno. Biljeg kršćanskoga vremena našao sam samo na jednoj 1,70 m. d. i 0,85 m. širokoj ploči, kojoj se po srijedi nalazi urezan krst sa 0,10 m. odnosno 0,09 m. dugim krakovima, koji se ponešto koso presijecaju.” (* 2). Valja naglasiti da je u vrijeme kada je arheolog istraživao crkvinu u Podumu, groblje već bilo uvelike oskrnavljeno. O tome svjedoče i fotografije koje je snimio, a na kojima se vide da su kamene ploče (nadgrobnice) prilično ukošene, što govori u prilog tome da su pomicane i prevrtane. Izvjesno je da ih je dio i otuđen s groblja, za potrebe mjesnog stanovništva (potvrdu za to pružio mi je obilazak okoliša nalazišta, o čemu izvještavam u napisu ”Otkriveni novi stećci ili nadrobnice s crkvine u ličkom selu Podum”).

U doba kada je Josip Brunšmid vodio arheološka iskapanja (31. kolovoza i 1. rujna 1900.) unutar i okolo crkve Sveti Marko, još je bilo sačuvano njezino oko 8 metara visoko zapadno pročelje. Arheolog ne navodi usmjerenost crkve prema stranama svijeta, no imala je približno ulaz na zapadu, a pravokutno svetište na istoku (* 3). To ukazuje da je crkva izvorno mogla biti sagrađena još u vrijeme ranog kršćanstva. Arheolog svjedoči da je uokolo crkve zatekao tragove prekopavanja zemljišta, radi vađenja i odvoženja kamenih ulomaka za potrebe izgradnje seoskih kuća, gospodarskih zgrada i dvorišnih ograda. Jednu takvu jamu zaostalu nakon iskopa od strane seljaka, Josip Brunšmid iskoristio je kao polazište za pretraživanje groblja. Iskapanje je poduzeo ne bi li došao do saznanja o vremenu kada se groblje koristilo za ukop, a posredno i o starosti crkve.

Na osnovu nalaza iz istražne sonde, iznio je zapažanje iz kojeg izdvajam: ”Da ustanovim, u koje doba crkva spada, kopao sam dva dana ... na toj zapadnoj strani počam od spomenute rupe prema crkvi. Sve do dubljine od 0,90 m. našao sam veoma mnogo kosturova, koji su ležali jedan do drugoga licem okrenutim prema istoku. Da se uzmognu novi mrtvaci sahraniti, groblje je više puta prekopavano, ... Mislim, da je groblje bilo u porabi znatno više od jednoga stoljeća. Mrtvaci polagali su se u zemlju u škrinjama od jelovih dasaka, ... Predmeta, što su se priložili u grobove, našlo se malo, a i ti su neznatni, ...”.

Arheolog ističe da među pronađenim grobnim prilozima (6 naušnica i prstena, 2 brončana predmeta, batić crkvenog zvona i ulomci keramičkog posuđa) nije bilo ničega što bi omogućilo pouzdanije utvrđivanje vremena iz kojeg potječu, ali smatra da je ”groblje bilo u porabi prije dolazka Turaka u Liku” te da je ”crkvica stojala već najkašnje na početku XV. vijeka” (* 4). Da su crkva i groblje mlađeg podrijetla, dodaje, u tome slučaju bi se ”u narodu ipak morala bila kakova takova predaja sačuvati”. Napomenuo je da u dostupnim mu povijesnim izvorima, u kojima se crkva prvi puta spominje 1660. godine, nije naišao na podatke koji bi upućivali od kada potječe i kada je napuštena.

Slijedi zatišje (* 5) duže od pola stoljeća, tek 1954. godine crkvu Sveti Marko iznova ističe Anđela Horvat, povjesničarka umjetnosti i konzervatorica tadašnjeg Hrvatskog državnog konzervatorskog zavoda iz Zagreba. Radi uvida u stanje i potrebe zaštite u ratu stradale baštine, obišla je i znatan broj ličkih crkvi i crkvišta. U napisu ”Iz zaboravljene Like i Krbave”, objavljenom u časopisu ”Čovjek i prostor”, broj 8 od 1. lipnja 1954. godine, izričito spominje da i u Lici ima stećaka: ”No, kako kleše sigurnija ruka naših pređa kamen, vidi se na ruševini crkve kod Poduma. Ostalo je prekrila ledina na tridesetak ličkokrbavskih crkvišta, pokraj kojih se pogdjegdje nalazi na grobove s velikim kamenim blokovima, kakvih ima po brdskoj Bosni i Hercegovini na desetke tisuća pod imenom stećci.”.

Dodatni povod za istraživanje stećaka u Lici dr. sc. Anđela Horvat dobila je postavši suradnicom povjesničara Šefika Bešlagića iz Sarajeva u obimnom poslu popisivanja stećaka na području Jugoslavije. Anđelu Horvat pri tome je zapalo pronalaženje i opisivanje stećaka na prostoru unutrašnje (kontinentalne) Hrvatske, od Like preko Banovine (Banije) do Slavonije. U okviru tih izviđanja obišla je Podum i 1961. godine. Zapažanje je predstavila u napisu ”Prilog rasprostranjenju stećaka u Liki i Baniji”, u glasilu ”Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji”, broj 1 iz 1963. godine (objavljenom 1964.). Uz taj napis prikazane su i prve fotografije stećaka uz ruševine crkve Sveti Marko, koje je snimio suradnik u istraživanju, fotograf Nikola Vranić.

Anđela Horvat u napisu se nadovezuje na uvid Franje Julija Frasa i istraživanje Josipa Brunšmida, te pruža točniji vremenski okvir korištenja crkve i groblja na osnovu izgleda sačuvanih crkvenih ostataka te pronađenih arheoloških nalaza: ”Podno zaobljene glavice Um (795 m) ti!k uz cestu koja nadolazi od Plitvičkih jezera, na crkvini vidimo ostatak starog ziđa i nekoliko oštećenih kamenih blokova. Tu je u srednjem vijeku podignuta jednobrodna crkva sv. Marka, tlocrtno pravokutna, s četvorokutnim svetištem, od koje su do posljednjeg rata postojale zidine visoke oko 8 m, građene antiknom građom; od njih je preostao tek komad zida, kojega redovi klesanaca upućuju još na romanički način građenja. ... Na groblju oko crkve nađen je i spomen na Gačane starohrvatske župe Gacka: osim prstenja, posrebrena brončana naušnica starohrvatskog tipa s jednom jagodom (IX / X st), potpuno srodna onima, koje su nađene u grobovima starohrvatskog doba po Dalmaciji; ...”.

Povjesničarka umjetnosti i konzervatorica ujedno nadopunjuje spoznaje prethodnika, prva pružajući dokaze da se u Podumu nekoć nalazila i nekropola stećaka. Premda ih zbog nadolazeće oluje nije stigla pomnije istražiti, Anđela Horvat smatrala je, bez dvojenja, da je riječ o toj vrsti spomenika: ”Na tom položaju, ... ima nadgrobnog kamenja od čvrstog vapnenca, obraslog lišajevima. ... Spomenute jednostavne blokove kamena, Brunšumid ... nije spoznao kao stećke, ... Dimenzije najvećeg, očuvanijeg bloka (160 x 100 x 30 cm) govore, da se radi o primarnom obliku stećka u obliku ploče. Šteta je da su ostali primjerci zatečeni vrlo oštetećeni, ...” (* 6).

Podacima Anđele Horvat o stećcima s crkvine u Podumu koristili su se potom svećenik Ante Škobalj i povjesničar Šefik Bešlagić. Ante Škobalj u opsežnoj knjizi ”Obredne gomile - Na temelju arheoloških nalaza povijesno-teološka rasprava o religiji i magiji”, objavljenoj 1970. godine, ističe tek da prvoprikazana fotografija na kojoj se vidi kamenje nedaleko ostataka crkve Sveti Marko, objavljena u napisu ”Prilog rasprostranjenju stećaka u Liki i Baniji”, uvjerljivo svjedoči o tamošnjim stećcima. Šefik Bešlagić u još jednom velebnom knjiškom izdanju, ”Stećci: Kataloško-topografski pregled” iz 1971. godine, za stećke iz Poduma kratko bilježi: ”Podno glavice Um (Hum), uz cestu Otočac - Plitvička jezera, na lokalitetu Crkvina, nalazi se osamljen stećak u obliku ploče. Uz to se ovdje vidi i nekoliko fragmenata ploča. Spomenik je grubo obrađen, danas je oštećen. Orijentacija nije poznata. Nema ukrasa.” (* 7).

Uoči proširenja ceste Otočac - Vrhovine, izvedenog 1989-1990. godine, obavljeno je zaštitno arheološko iskopavanje pod vodstvom arheologinje Marije Šmalcelj iz Zagreba. Ustanovljeno je, između ostalog, da je nekadašnji visoki pročelni zid crkve smanjen na visinu od svega 1,66 metara. Voditeljica ovog istraživanja nije objavila izvještaj o provedenim radovima, već su ga u sažetom obliku predstavili arheolozi Josip Burmaz i Nikša Vujnović tek 2006., nakon novih zaštitnih arheoloških iskopavanja koja su vodili te godine.

Više podataka o crkvi i pripadajućim stećcima u Podumu iznijet će 2003. godine arheolog i povjesničar Ante Glavičić iz Senja. Ostatke tamošnje romaničke crkve i starohrvatskih grobova na redove iz okolne nekropole posjetio je u više navrata prije i poslije Domovinskog rata te je, kako ističe, ”razgledavao razvaljene grobove i ispreturane velike kamene nadgrobne ploče koje su pokrivale grobove mnogih znamenitih i plemenitih Gačana”. I on je mišljenja da su neke grobove pokrivale teške kamene ploče, najvjerojatnije dovučene iz napuštenog rimskog naselja u današnjem Prozoru, a isklesane u nedalekom antičkom kamenolomu pod Vitlom. Do osuvremenjenja obližnje ceste Otočac - Plitvička jezera, kojim je na toj dionici proširena i asfaltirana, oko crkvenog grobišta još su se mogli vidjeti i posljednji ostaci zidane ograde.

U napisu ”Pregled starokršćanske i srednjovjekovne baštine Like, Podgorja i grada Senja”, objavljenom u časopisu ”Senjski zbornik” 2003. godine, Ante Glavičić nadalje navodi: ”Starohrvatsko groblje vrlo je oštećeno s jugozapadne strane pri niveliranju terena za trasu nove ceste (oko 1980.) Podum - Otočac. Grobovi i crkva posebno su oštećeni za vrijeme Domovinskog rata, kada su položaj i zidovi crkve pretvoreni u ... bunker. Isto tako zidovi crkve i njezine apside oštećeni su nakon Oluje (1995.), jer su neki nadobudni mještani skinuli i odnijeli čitav jedan red kamenih tesanaca iz apside, misleći da ruše crkvu neke druge vjeroispovijedi ili su taj materijal iskoristili za neku gradnju.”.

Pri ovim nedopuštenim i od nikoga zabranjenim razgradnjama, kako naglašava Ante Glavičić, uništeni su ostatci jedne od najstarijih starohrvatskih crkava u Lici i Gackoj: ”Žalosno je da su jako oštećeni i brojni starohrvatski grobovi, koji su bez sumnje pripadali starim Gačanima. Šteta da mjerodavne lokalne i državne ustanove ne poduzimaju konkretnije konzervatorske i istražne radnje na ovom znamenitom spomeniku starohrvatskoga graditeljstva, ali i duhovnosti koja je na ovim prostorima zasvjedočena još od početka 9. stoljeća.”. Prilažem da je stanje danas još i gore jer ostatke crkve i groblja, posebice na dijelu do ceste, sve više obrasta i rastače šikara i visoka trava, tako da se dio nadgrobnica još jedva nazire. Brojni grobovi odavno su uništeni, grobne ploče izmještene, a mnoge i razbijene, te okoliš crkve odaje dojam da se tu nalazi odlagalište kamenog otpada a ne nekadašnje groblje.

Ante Glavičić inače smatra, na osnovu grobnih priloga koje je pronašao Josip Brunšmid, da je starohrvatska crkva Sveti Marko ”vjerojatno izgrađena u vremenu 11./12. st.”. Za grobove koji su pokrivni velikim kamenim pločama kaže da ”pripadaju vremenu 13.-16. st.” (* 8). Ujedno naglašava da nema ”saznanja da su na ovim pločama bili uklesani uobičajeni grobni simboli”. Grobne ploče iz Poduma ne zove stećcima, već ističe da ”neki su grobovi bili pokriveni većim ili manjim kamenim pločama "nadgrobnicama"”. Premda drži da se te nadgrobnice vremenski podudaraju sa stećcima, naglašava da ”to nisu klasični stećci, kako to neki tendenciozno proglašavaju”.

Crkva Sveti Marko u Podumu još jednom je arheološki istraživana od 21. do 31. kolovoza 2006. godine. Voditelj zaštitnih iskopavanja bio je Josip Burmaz, uz stručnu suradnju Nikše Vujnovića. Navedeni dvojac izvijestio je o istraživanju u glasilu ”Hrvatski arheološki godišnjak”, broj 3 iz 2006. godine, pod naslovom “Podum - Sv. Marko”. Prilikom istraživanja i izrade izvještaja koristili su dokumentaciju crkve Sveti Marko u Podumu, koju posjeduje Konzervatorski odjel u Zagrebu.

Radovi su najvećim dijelom bili usmjereni na čišćenje raslinja te na raščišćavanje dijelova crkve oštećenih od 1991. do 1995. godine. Usporedbom s nacrtnom dokumentacijom iz istraživanja 1989. godine ustvrdili su da je najviše oštećen južni dio pročelnog zida koji je do rata od ulaznog praga bio viši za 1,66 metara, dok je 2006. nađen poravnat s pragom. Usporedba je ukazala i da je tijekom rata nekolicina spolija iz crkvenih zidova srušena ili izmještena. Primjerice, veliki spolij na zapadnom dijelu južnog zida broda crkve, koji je bio postavljen okomito tako da tvori vanjsko lice zida crkve, zatekli su prevrnut. Monolit je vraćen u izvorni položaj, u kojem je i danas.

Više kamenih spolija arheolozi su zatekli razbacane oko crkve, što je i danas slučaj. Očito je da ih, teške kakvi jesu, nisu imali čime izmjestiti, za razliku od manjih kamenih ulomaka: ”Pronađeni kameni materijal izdvajan je i grupiran na četirima pozicijama u neposrednoj blizini crkve, ...”. Prema navedenom izvještaju, pregledali su i izmjerili samo veće kamene blokove unutar crkve i neposredno uz njezine zidove. Pri iskopavanju nisu pronašli značajnije nalaze uporabnih predmeta, novca ili kostiju. U spomenutom izvještaju o istraživanjima uopće ne spominju stećke ili nadgrobnice oko crkve.

Kao što sam ukazao na početku ovog napisa, razlog tome najvjerojatnije je što ih kao takve arheolozi ne prepoznaju. Ukoliko ipak da, time što ih niječu potvrđuju da im nisu osobito zanimljivi. Možda stoga što se takvi spomenici s kršćanskih crkvina doimaju ”neuglednim”. Uglavnom, čini se da se prednost kod izvještavanja u Hrvatskoj daje ulomcima rimskih ruševina. Tome je tako iz više razloga, od kojih ću ovdje naglasiti tek činjenicu da se stećke već duže vrijeme pogrešno proglašava isključivo srednjovjekovnim spomenicima. Prvi istrživači stećaka imali su mahom drugačije mišljenje, a sve više je dokaza da su bili, ako ne posve u pravu, onda daleko bliže istini od službenog stava suvremenih povjesničara i arheologa.

Ono što, međutim, ostaje sporno kada su u pitanju stećci iz Poduma je pitanje  - radi li se tu uopće o stećcima. Iz priložene povijesti istraživanja tamošnje crkve i groblja tek proizlazi da je nemoguće pružiti pouzdan odgovor. Arheolog Josip Brunšmid krajem 19. stoljeća tek je slutio da se među velikim kamenim pločama u Podumu krije i poneka nerimska nadgrobnica. Povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Anđela Horvat više od pola stoljeća kasnije jedina je provela, skromno ali ipak vrijedno, istraživanje tih spomenika. Ujedno je prva koja je u tom kamenju bez zadrške prepoznala stećke te kao o takvima izvijestila javnost. Još pola stoljeća kasnije, početkom 21. vijeka, povjesničar i arheolog Ante Glavičić iznio je mišljenje da u Podumu nema stećaka u uobičajenom smislu te riječi, već da su to - nadgrobnice.

U Podumu, kao i u ostatku Like, ali i u velebitskom podgorju, prema uvidu u sačuvane primjerke, uistinu ne možemo govoriti o moćnim - i veličinom i izvedbom i znakovljem i uresima - stećcima nalik na kuće ili škrinje, kakvih napretek ima u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, ... U Lici se nalaze, ako je suditi po zatečenim spomenicima, samo velike vapnenačke ploče, a među njima tek nekolicina sa skromnim reljefnim prikazima. No, za vodeće tragatelje i izučavatelje stećaka, poput spomenutih Šefika Bešlagića - kao predstavnika ”stručnjaka”, i Ante Škobalja - kao predstavnika ”slobodnih istraživača”, i takve ploče su - stećci.

Sve, dakle, ovisi o tome kako je tko i zašto postavio određena mjerila, koja izdvajaju ”prave” stećke od sličnih im spomenika. Bez obzira kamo uvrstili i kako imenovali kamene ploče iz Poduma, ono što je neosporno je da smo ih, uz prisutne navedene razlike, nasljedili iz istog vrela drevnih domaćih majstora, kao spomenike izvorne narodne baštine. Time je poraznija istina da nam je znanje o njima manjkavo i površno, a time i svijest o potrebi njihove zaštite i očuvanja. Svjedoci smo da se i dalje uništavaju, i to uglavnom građevinskim strojevima, čiji su neupućeni rukovatelji nerijetko pušteni da bez nadzora mjerodavnih državnih službenika ostavljaju iza sebe pustoš. U Podumu su, zadnje u nizu zabilježenih skrnavljenja, pretrpjeli u posljednjem ratu, od vojnog naoružanja i strojeva. Ali je njihov sadašnji bijedni položaj isto tako i plod nepoduzetnosti državnih i mjesnih vlasti. S pravom se nameće pitanje jesu li, sudeći po neurednosti nalazišta i lošem stanju spomenika, stećci uz crkvu Sveti Marko izjednačeni s građevinskim otpadom.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 28. listopada 2021.

Pogledajte i napis Novi stećci ili nadgrobnice s crkvine u Podumu

(* 1) Arheolog Karl Patsch upozorio je u knjizi ”Die Lika in romischer zeit” da je Franjo Julije Fras 65 godina ranije možda učinio još jednu pogrešku vezanu uz ostatke crkve u Podumu: ”Fras navodi ... da se u Doljanima ”pokraj puta prema selu Založnici (danas Zalužnica, nap. pis.) nalaze ruševine stare grčke crkve kraj kojih je nađeno razbijeno kamenje s natpisom”. ... Prema obavijestima što sam ih dobio u Škarama, Doljanima i Podumu pod tim ”ruševinama” mogu se podrazumijevati samo ruševine grkoistočne crkve sv. Marka na putu od Otočca prema Založnici, iako Fras na istom mjestu posebno spominje ”ruševine stare crkve nazvane Sv. Marko, o kojoj se ne zna ništa pobliže”.”.

Doljani su naselje oko 5 kilometara sjeveroistočnije od Poduma. Da je Franjo Julije Fras ipak bio u pravu kada je zabilježio da se tamo nekoć ipak nalazila još jedna crkva, dokazao je Josip Brunšmid. U već spomenutom napisu ”Hrvatske razvaline” ističe na osnovu vlastitog uvida: ”Razvalina u Brakusovoj dolini ne može biti drugo nego ona crkvica, kojoj Fras piše, da je razvalina stare grčke crkve kraj puta iz Doljana u Založnicu. Po njemu su se tu našli ulomci kamenja sa napisima rimskoga vremena, od kojih on dva priopćuje. ... Po ovim spomenicima sudeći, dalo je za crkvicu između Založnice i Doljana materijal rimsko groblje kod Prozora, dočim je za sv. Marka građa vađena iz razvaljenih zgrada.”.

(* 2) Josip Brunšmid iz nepoznatog razloga nije predočio podatak o debljini ploče, niti je naziva stećkom. Je li ploča bila (dijelom) utonula u zemlju te joj stoga nije mogao utvrditi punu veličinu? Je li sumnjao da se radi o ploči iz rimskog doba s kršćanskim znamenom?

Kao arheolog nesumnjivo je bio dobro upućen u osnovne značajke stećaka. U prilog tome govori i njegov navod iz ranije spomenutog napisa ”Arheološke bilješke iz Dalmacije i Panonije II. 2. dio”, o postojanju nekolicine stećaka na jednoj drugoj crkvini u Lici.

Pri obilasku nalazišta 23. rujna 2021. uočio sam ploču koja leži između južnog zida crkve i magistralne ceste, koja je uistinu dugačka 170 centimetara. Debela je 30 centimetara, ali je široka 1 metar, što je više od mjere koju je naveo Josip Brunšmid, no čini mi se da se ipak radi o ploči za koju je naveo da ima ”biljeg kršćanskog vremena”. Premda ploča koju sam uočio veličinom i grubljom izradom (posebice u odnosu na obližnje antičke ulomke) odgovara stećku ili nadgrobnici, na gornjoj plohi nisam razaznao uklesani znak križa kojeg spominje arheolog.

Moguće je da i Anđela Horvat u napisu ”Prilog rasprostranjenju stećaka u Liki i Baniji” iz 1963. spominje tu istu ploču, navodeći da su joj mjere ”160 x 100 x 30 cm”. Pri tome ne navodi je li na površini ploče uočila križ ili neki drugi znamen. Kako Šefik Bešlagić u knjizi ”Stećci: Kataloško-topografski pregled” iz 1971., na osnovu njezinih zapažanja, za tu ploču-stećak ističe ”Nema ukrasa”, možemo zaključiti kako Anđela Horvat ukras nije vidjela.

(* 3) Josip Burmaz i Nikša Vujnović u napisu “Podum - Sv. Marko”, objavljenom u glasilu ”Hrvatski arheološki godišnjak”, broj 3 iz 2006, na osnovu te godine provedenog arhitektonskog snimanja ističu: ”Smjer crkve ne poklapa se sa smjerom zapad-istok, već s otklonom od 17 ° prema sjeveroistoku.”.

(* 4) Arheologinja Slavenka Ercegović u napisu ”Istraživanja u Gackom polju i rasprostranjenost starohrvatskih naušnica izvan Dalmatinske Hrvatske”, objavljenom u glasilu ”Starohrvatska prosvjeta”, svezak III broj 7 iz 1960., o zaključku istraživanja Josipa Brunšmida vezanom uz starost groblja naglašava: ”Na širem području Gackog polja poznata je od ranije manja nekropola kraj crkve sv. Marka u Podumu, koju je Brunšmid samo djelomično istražio, a po njegovu mlišljenju je i to groblje tokom vremena jako oštećeno. Brunšmid ga datira u predtursko vrijeme, u 15. i početak 16. stoljeća. Nije jasno, zašto Brunšmid tako kasno datira to groblje, kad je ono po svim indicijama sigurno ranije. Groblje je bilo, kao i sva ranoslavenska groblja, na redove, skeleti su biIi orijetirani zapad-istok s licem okrenutim prema istoku, a nalazi, iako su skromni analogni su starohrvatskim, te sve navedeno ne isključuje mogućnost ranije upotrebe tog groblja.”.

Josip Brunšmid je, međutim, u već spomenutom napisu ”Hrvatske razvaline” iz 1901. ipak izrazio sumnju da se na groblju pokapalo možda već u 11. ili 12. stoljeću. Naime, jedna od naušnica koju je pronašao, u obliku slova S (S-karičica), odgovarala je istim naušnicama iskopanim na više mjesta u Hrvatskoj, a koje su arheolozi pripisali navedenom srednjovjekovnom razdoblju. Stoga i Josip Brunšmid oprezno ističe: ”Po ovome komadu, ... smjelo bi se pomišljati i na znatno raniju porabu groblja kod sv. Marka, nego što sam to gore istaknuo.”.

Zanimljivo je da Anđela Horvat u navedenom napisu ”Prilog rasprostranjenju stećaka u Liki i Baniji” iz 1963. smatra da druga naušnica koju je pronašao Josip Brunšmid, ”posrebrena brončana naušnica starohrvatskog tipa s jednom jagodom”, potječe iz 9. ili 10. stoljeća, čime pomiče starost groblja u Podumu još oko dva vijeka više u prošlost.

(* 5) Kratkom bilješkom o crkvi Sveti Marko u Podumu javlja se 1901. i Jakov Bobinac, povjerenik Narodnog muzeja u Zagrebu, u glasilu ”Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva”. Njegov doprinos znanju o tamošnjoj crkvi i groblju predstavio sam u okviru napisa ”Otkriveni novi stećci ili nadgrobnice s crkvine u ličkom selu Podum”.

(* 6) Anđela Horvat stećke iz Poduma spomenula je i u sažetom prikazu tamošnje sakralne baštine, predstavljenom u napisu ”O srednjovjekovnoj sakralnoj umjetnosti Like”, objavljenom u glasilu ”Izdanja Hrvatskog arheološkog društva”, broj 1 iz 1975. (”Arheološka problematika Like - Znanstveni skup Otočac, 22-24. IX 1974.”): ”14. Podum, istočno od Otočca, ostaci ruševina crkve sv. Marka; imala je četverougaono svetište i ugrađene spomenike iz doba antike; ziđe od klesanaca, oko ruševina stećci. Ruševine stradale u posljednjem ratu.”.

(* 7) Oskudne podatke Anđele Horvat (a posredno i Šefika Bešlagića) prenijeli su 2008. Marinko Tomasović, Domagoj Perkić i Ivan Alduk u izdanje ”Topografija stećaka u Hrvatskoj”, koje su pripremili kao katalog izložbe posvećene stećcima, koja se mogla razgledati od 4. rujna do 2. studenog te godine u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu.

Pisci kataloga očito nisu imali niti sredstava niti vremena za provjeru stvarnog stanja brojnih nekropola stećaka u Hrvatskoj, pa su tako i u slučaju Poduma samo saželi podatke Anđele Horvat od pred više od pola stoljeća: ”Crkvina, Podum (Otočac) - na Crkvini, uz cestu Otočac - Plitvička jezera, je stećak - ploča, te nekoliko ulomaka.”.

(* 8) Ante Glavičić kao uporište za tu tvrdnju navodi mišljenje povjesničara Ljube Karamana iz napisa ”O bosanskim srednjovjekovnim stećcima”, objavljenog u glasilu ”Starohrvatska prosvjeta”, svezak III broj 3 iz 1954., da pokrivanje grobova kamenim pločama počinje oko godine 1200.

Ante Glavičić u spomenutom napisu, u osvrtu broj 65, navodi: ”Šteta je što rezultati arheoloških istraživanja nisu publicirani i da čitav ovaj prostor nije konzerviran, to više jer se nalazi uz prometnicu Otočac - Plitvička jezera, a kojih 300 m južnije u polju je svetište Mitre.”. No, ne spominje o kojem je istraživanju riječ, što čitatelja zbunjuje. Neobjavljeno istraživanje odnosi se na zaštitna iskapanja koja su pod vodstvom arheologinje Marije Šmalcelj provedena 1989.

Nadalje, u istom napisu za groblje uz crkvu Sveti Marko u Podumu, Ante Glavičić navodi: ”Na ovome položaju 1955. izvršena su nepotpuna arheološka rekognosciranja i tom prilikom utvrđeni su ostatci jedne veće starohrvatske nekropole na redove, datirane prema nalazima u vrijeme između 11. i 16. st.”. Pri tome kao izvor tvrdnje spominje (ranije naveden u osvrtu * 3) napis Slavenke Ercegović ”Istraživanja u Gackom polju i rasprostranjenost starohrvatskih naušnica izvan Dalmatinske Hrvatske”. No, arheologinja ističe se da je rekognosciranje izvršeno 1954. (putni izvještaj u arhivi Arheološkog muzeja u Zagrebu br. 550/54 od 2. rujna 1954.), dok je naredne godine vodila probna arheološka istraživanja starohrvatskih grobalja u Ličkom Lešću Gornjem i Donjem, a ne u Podumu.

Zapadno pročelje razvaline crkve Sveti Marko kod Poduma blizu Otočca 1900. godine; desno od ruševina crkve naziru se velike nadgobne ploče (Izvor: ”Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva”, broj 1 iz 1901. (Josip Brunšmid ”Hrvatske razvaline”); Zbirka fotografske dokumentacije Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture (fototeka.min-kulture.hr) - Zbirka Josipa Brunšmida: ”Podum”)

Zapadno pročelje razvaline crkve Sveti Marko kod Poduma blizu Otočca 1900. godine; desno od ruševina crkve naziru se velike nadgobne ploče (Izvor: ”Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva”, broj 1 iz 1901. (Josip Brunšmid ”Hrvatske razvaline”); Zbirka fotografske dokumentacije Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture (fototeka.min-kulture.hr) - Zbirka Josipa Brunšmida: ”Podum”)

Stećci uz ruševine crkve Sveti Marko u Podumu (Izvor: ”Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji”, broj 1 iz 1963. (Anđela Horvat ”Prilog rasprostranjenju stećaka u Liki i Baniji”))

Stećci uz ruševine crkve Sveti Marko u Podumu (Izvor: ”Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji”, broj 1 iz 1963. (Anđela Horvat ”Prilog rasprostranjenju stećaka u Liki i Baniji”))

Sjeveroistočno od ostataka crkve, udaljena oko 15 metara od nje, uz rub šumarka leži velika kamena ploča dugačka 145, široka 83 i debela 35 centimetara, s plitkim utorom po sredini, koja potječe iz rimskog naselja s područja nedalekog sela Prozor (Foto: Goran Majetić)

Sjeveroistočno od ostataka crkve, udaljena oko 15 metara od nje, uz rub šumarka leži velika kamena ploča dugačka 145, široka 83 i debela 35 centimetara, s plitkim utorom po sredini, koja potječe iz rimskog naselja s područja nedalekog sela Prozor (Foto: Goran Majetić)

Pozamašan monolit u jugozapadnom uglu crkve koji se dojmio i arheologa Josipa Brunšmida 1900. godine (dugačak 210, širok (visok) 96 i debeo 33 centimetra), izvorno je također bio dijelom građevine iz nedalekog rimskog naselja pod brdom Vital (Foto: Goran Majetić)

Pozamašan monolit u jugozapadnom uglu crkve koji se dojmio i arheologa Josipa Brunšmida 1900. godine (dugačak 210, širok (visok) 96 i debeo 33 centimetra), izvorno je također bio dijelom građevine iz nedalekog rimskog naselja pod brdom Vital (Foto: Goran Majetić)

Između južnog zida crkve i magistralne ceste Otočac - Korenica polegao je stećak (nadgrobnica), dugačak 170, širok 100 i debeo 30 centimetara (Foto: Goran Majetić)

Između južnog zida crkve i magistralne ceste Otočac - Korenica polegao je stećak (nadgrobnica), dugačak 170, širok 100 i debeo 30 centimetara (Foto: Goran Majetić)

Ulomak raspuknutog stećka (nadgrobnice) između južnog crkvenog zida i ceste, zaraslog u grmlje, dugačkog 70, širokog 105 i debelog 40 centimetara (Foto: Goran Majetić)

Ulomak raspuknutog stećka (nadgrobnice) između južnog crkvenog zida i ceste, zaraslog u grmlje, dugačkog 70, širokog 105 i debelog 40 centimetara (Foto: Goran Majetić)

Tematski povezane objave