Narodne predaje o divovima u Lici: Kako je stari Nemer zadobio naklonost cara Varaona?

Prema predajama naroda koji živi na području Velebita, Like i Bosanske Krajine, tu su u drevnoj prošlosti živjeli divovi Nemri. Prema tim predajama, Nemri su bili prastari ljudi, koji su u ovim krajevima obitavali već i prije ”Grka”. Nemri su po njima, dakle, bili prvi poznati starosjedioci tih prostora.

Goran Majetić 05.01.2022. Predaje • Lika i Velebit
Mazinsko polje i obronci Ličke Plješivice na kojoj su nekoć davno, prema predaji, živjeli divovi Nemri (Foto: Darko Gojković)

Mazinsko polje i obronci Ličke Plješivice na kojoj su nekoć davno, prema predaji, živjeli divovi Nemri (Foto: Darko Gojković)

Pod ”Grcima”, pak, najvjerojatnije podrazumijevaju žitelje koje povjesničari nazivaju Iliri. U navedenim krajevima od Velebita do zapadne Bosne živjelo je ilirsko pleme koje nam je poznato pof imenom Japodi. Osim što su bili krupni i jaki ljudi, kako ukazuju narodne predaje, Nemri su bili i dugovječni, na što upućuje već i samo ime toga starog naroda. Nemri su, naime, bili ljudi za koje se ”Grcima”, koji su s njima očito neko vrijeme suživjeli, činilo da nikako ”ne mriju” (ne umiru).

Prva predanja o Nemrima u Lici i Bosanskoj Krajini te na Velebitu (* 1) zabilježili su, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, učitelji, svećenici, vojni časnici, etnolozi, posvjesničari i pisci koji su boravkom, radom i istraživanjima bili vezani uz te predjele. Tragajući za takvim predajama na području Like, naišao sam i na zapis etnologa, zoologa i pisca Moje Medića (1855-1939.) o Nemrima, koji je objavio 1883. godine u časopisu ”Javor” izdanom u Novom Sadu. Predaju koju je kao dijete čuo u Dobroselu (* 2), objavio je kao priču ”Zidane Vavilona” (”Zidanje Babilona”).

Mojo Medić rodio se i odrastao u planinskom okružju Ličke Plješivice, s najvišim vrhom Ozeblin (1657 m.n.v.). Selo Dobroselo smješteno je podno jugoistočnih obronaka planine, nedaleko naselja Donji Lapac i doline rijeke Une. Zanimljivo je da je taj kraj postojbina možda i najvećih sačuvanih stećaka u Lici, međutim i danas posve nepoznatih struci (od strane povjesničara i arheologa nikada istraženih) ali i široj javnosti.

Mojo Medić srednjoškolsko obrazovanje završio je u Gospiću i Karlovcu. Prirodne nauke izučio je na Visokoj tehničkoj školi u Beču. Kao srednjoškolski profesor službovao je u Srijemskoj Mitrovici, Gospiću, Petrinji, Zemunu, Osijeku, Zagrebu i u Rumi.

Iz njegove priče ”Zidane Vavilona”, izdvajam dio u kojem govori o starim ljudima svojeg rodnog kraja, Nemrima: ”Kad (car Varaon) ozida (kulu) povisoko od zemlje, unutra se ništa ne vidi, stoga naredi turmu, da ide u mračnu zemlju po drago kamene, da nime iznutra pulča, da mu se vidi. Kakvu god turmu opravi u mračnu zemlu, nema je natrag.

Tada nijesu ludi malovječni bili kao danas ... Varaon naredi, da se imaju svi nemri pobiti; kad ne će da umru, vala im metnuti lopar na glavu i onda sjekirom po nemu, pa ih tako ubijati. U jednoga neimara bi jedinak sin, pa će reći ocu: ”Ćaća, ćaća! Od cara dode zapovijed, da se svi nemri imaju pobiti. Ja nemam mon tebe, a ti mene; kako ću ja tebe kindisati ubiti.” Otac reče sinu: ”Nemoj me ubiti, mon me sakri u potaju pa me hrani, bit ću za korist i tebi i tvome caru.” Pasa neko vrijeme, kad li ide zapovijest od Varaona, da svi jedinci idu u mračnu zemlju po dragi kamen. Sin dođe k ocu i kaza: ”Ćaća, ćaća! Od cara dode zapovijed, da idu svi jedinci u mračnu zemlu. I sam znadeš, tko je tamo odlazio, da otud ne dolazi.” On nemu reče: ”Sinko moj! Hajde tamo i siguravaj staru kobilu, štono se proletos oždrijebila. I ti ćeš ići; i ti ćeš, hvala Bogu, dognati. I kad pođeš, onda se javi meni, pa ću te naučiti i blagosloviti.”

Pođe turma u mračnu zemlu i on kao turmarbaša; sin na polasku zapita oca za sjet, rekavši mu: ”Oče, evo je došlo da se ide, što ću ja sade.” On mu odgovori: ”Sinko moj! Kad dođeš na vrata mračne zemle, a ti povali malo ždrijebe pa zakoli, i navedi kobilu dobro da nanuši. Onda uhvati kobilu do glave i hajde u ime Božje. Onamo se vidi ići u mračnu zemlu, ali kad na jednom mjestu budete, srest će vas crleni mravi krilati; i onda kad bude tu, svak iz svog samara izvad te jednu rukovet slame i pripalite, pa oko sebe mašite: oni će pogorjeti, a vi ćete proći. Kad dođete onamo dragome kamenu, drži ti dobro svoju kobilu, a društvo neka ti kamena nasiječe. Kad potovarite, zavrzi kobili, uhvati se strag za kuskun i vikni društvu: ”Drž se svak za me, izvest će nas kobila.” Hajde, hranitelju moj. Pošao s Bogom i sretno se povratio.”

Ode turma pod dragi kamen i sve uradiše, kako je stari nemer svoga sina sjetovao.

Da se ne ponavla isto nakon povratka pri razgovoru s Varaonom, reče onda ovaj, ”da to nije iz negove glave, mon je netko od staroga naroda ostao, pa je nega naučio”. Kad mu je zaprijetio, da će ga smaknuti, reče žena toga čovjeka: ”On je svoga oca sakrio u potaju i eno ga i danas hrani.” Konačno je Varaon prozborio: ”Odsele proklet bio, tko bi svoga oca i starijega ubio. Ako ništa nije kadar delati, on je kadar jezikom pomoći.”.”
.

Mojo Medić na Nemre se ponovno osvrnuo čak 36 godina kasnije, napisom ”Nemri”, u glasilu ”Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena”, knjiga 24 iz 1919., u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. U njemu je iznova objavio gotovo cijelu priču ”Zidane Vavilona”, ali i spomenuo neke suvremenike, Aleksandra Budisavljevića, Milu Magdića, Jovana Bogdanovića i Vladimira Mažuranića, koji su Nemrima također posvetili bilješke. Mojo Medić naglasio je da je naišao na još kratkih zapisa o Nemrima, ali nije naveo njihove pisce niti izdanja u kojima su objavljeni: ”Sjećam se, da sam i drugdje nalazio biležaka o ”nemrima” (ludima ...) i ”Nemrima” (narodu ...), ali ih nijesam prikuplao; ...”. (* 3)

Suvremeni hrvatski etnolozi, inače vrijedni sakupljači i tumačitelji narodnih predaja i s područja Velebita i Like, poput posebice etnologa i arheologa Matije Dronjića, višeg kustosa Etnografskog muzeja u Zagrebu (* 4), nisu među prethodnicima koji su sačuvali vrijedna predanja o Nemrima spomenuli Moju Medića. Ovaj napis stoga je skromna dopuna suvremenim etnografskim istraživanjima čija je osnovna zadaća bila upravo prikupiti i predstaviti do sada zabilježene predaje o drevnim dugovječnim ljudima divovskog rasta, poznatim u narodu od Velebita do Bosanske krajine pod imenom Nemri.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 14. siječnja 2022.

(* 1) Narodne predaje o Nemrima zabilježene su s ličke strane Velebita, ali ne i s primorske (u Podgorju). Ipak, i u Podgorju su prisutne predaje o divovima, koje tamošnji žitelji ne pamte pod nekim imenom, već isključivo po snazi i hrabrosti (”junaci”, ”hajduci”).

(* 2) Mojo Medić naveo je i ime kazivača predaje, ali je to učinio u napisu ”Folklorističke dopune”, objavljenom u ”Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena”, knjiga 25 iz 1924. U prvom dijelu napisa, s podnaslovom ”Ubijanje staraca”, pisac ističe: ”Moj dobroseljski pripovjedač Vuk Vojnović doista je primio to pričanje od nekoga starijega svoga; a tko je prvi donio u naše Dobroselo takav postanak Vavilona, ne će se moći nikad ustanoviti, jer su sadašnji Dobroseljani potomci naseljenika iz Dalmacije ...”.

(* 3) Mojo Medić u priči ”Zidane Vavilona” Nemre spominje pod nazivom kojeg ističe malim početnim slovom - nemeri. Učinio je to stoga, kao što je i sam glasio, jer je smatrao da ti drevni ljudi nisu činili zaseban narod.

Od suvremenika koje navodi u napisu ”Nemri”, objavljenom u ”Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena” 1919., njegovo mišljenje dijelio je svećenik i pisac Jovan (Joco) Bogdanović (1842-1921.). Kao dugogodišnji paroh u Divoselu kraj Gospića, napisao je ”Letopis Divosela”, a prikupio je i brojne riječi za ”Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika” koji je od 1880. objavljivala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU) iz Zagreba. U tome rječniku od njega potječu riječi nemre (nominativ množine je riječ nemri) i nemra, koje označavaju muškarca i ženu koji ”ne može da umre, a trebalo bi”.

Nausprot njima, vojni časnik i pisac Aleksandar Budisavljević (1823-1908.), povjesničar Mile Magdić (1847-1931.) te pravnik, književnik, leksikograf i povjesničar Vladimir Mažuranić (1845-1928.) smatrali su ih starim narodom, čije ime su u radovima isticali velikim slovom, u obliku - Nemeri ili Nemri.

Aleksandar Budisavljević predaje o Nemrima donosi u knjizi ”Pleme Budisavljevića u Gornjoj Krajini”, objavljenoj 1890. Mile Magdić Nemre spominje u napisu ”Narodne priče o gradinama”, objavljenom u ”Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena”, knjiga 14 iz 1909. Vladimir Mažuranić nije istraživao narodne predaje, već je pozivajući se na napis Mile Magdića, u djelu ”Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik”, koje je u izdanju JAZU izlazilo 1908-1922., kod tumačenja riječi Hrs istaknuo da su Nemri ”u Lici mitski narod”.

(* 4) Etnolog i arheolog Matija Dronjić (1984.) objavio je, počevši od studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, više radova posvećenih narodnim predajama u Lici i na Velebitu. Rad koji je posvećen Nemrima, ”Prilog istraživanju predaja o starom narodu na području Like i Podgorja”, objavio je u časopisu ”Senjski zbornik”, broj 39 iz 2012.

Istraživačica usmene književnosti dr. sc. Maja Bošković - Stulli (1922-2012.), s početkom rada u Institutu za narodnu umjetnost (danas Institut za etnologiju i folkloristiku) u Zagrebu zabilježila je i narodne predaje iz okolice Lovinca u Lici (nisu objavljene, rukopisi se čuvaju u spomenutom Institutu). Narodne predaje južnovelebitskog Podgorja istraživala je i profesorica hrvatskog jezika i povijesti umjetnosti Mirjana Trošelj (1949.), inače podrijetlom iz toga kraja. Etnolog i folklorist dr. sc. Vlajko Palavestra (1927-1993.) iz Bosne i Hercegovine nije istraživao u Lici i na Velebitu, ali je u radu ”Narodna predanja o starom stanovništvu u dinarskim krajevima”, objavljenom u ”Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine”, svezak Etnologija - broj 20-21 iz 1966., predstavio dotadašnja istraživanja hrvatskih jezikoslovaca i etnologa.

Etnolog Mojo Medić, rodom iz Dobrosela u Lici, prvi je objavio narodnu predaju o Nemrima u tome kraju (Izvor: Geni (geni.com); iz arhive Nadice Pavličić)

Etnolog Mojo Medić, rodom iz Dobrosela u Lici, prvi je objavio narodnu predaju o Nemrima u tome kraju (Izvor: Geni (geni.com); iz arhive Nadice Pavličić)

Pogled na Babin Kraj u Dobroselu, gdje je Mojoj Medić kao dječak slušao predaje o divovima Nemrima (Izvor: Facebook stranica Discover Lika (facebook.com/discoverlika); Foto: Mira Vukša)

Pogled na Babin Kraj u Dobroselu, gdje je Mojoj Medić kao dječak slušao predaje o divovima Nemrima (Izvor: Facebook stranica Discover Lika (facebook.com/discoverlika); Foto: Mira Vukša)

Okamenjeni lički divovi; "Baba i did" iznad Kozje drage na Ličkoj Plješivici (Izvor: Facebook stranica Hrvatske šume doo; Foto: Jako Vidović)

Okamenjeni lički divovi; "Baba i did" iznad Kozje drage na Ličkoj Plješivici (Izvor: Facebook stranica Hrvatske šume doo; Foto: Jako Vidović)

Tematski povezane objave