”Nepostojeći” stećci u Mogoriću (opet) su postali stvarni

Pisac djela ”Obredne gomile” nije, na žalost, ”uhvatio” trag koji bi ga sigurno usmjerio na položaj mogorićkih stećaka. Očekivano ga je potražio u jednom od napisa o stećcima u Lici povjesničarke i konzervatorice Anđele Horvat (1911-1985.). Kada je Ante Škobalj odlučio potražiti stećke u Mogoriću, Anđela Horvat već je slovila za najbolju poznavateljicu brojnosti i rasprostranjenosti ličkih nalazišta stećaka. No, spomenuti trag Ante Škobalj nije našao u tome radu Anđele Horvat, a da ga je išao tražiti ne bi ga pronašao niti u ostalim njezinim napisima o ličkim stećcima. Anđela Horvat taj je trag objavila u napisu u kojem se uopće nije bavila stećcima, već pisala o nalazu ranosrednjovjekovnog hrvatskog pletera na jednoj od crkvina na području Mogorića (* 2).

Riječ je o napisu ”Povodom prvog nalaza pletera u Lici”, kojeg je Anđela Horvat objavila u glasilu ”Bulletin Odjela VII. za likovne umjetnosti Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti”, godište VII broj 3 iz 1959. Spominjući pravoslavnu crkvu u Mogoriću koja je teško stradala u Drugom svjetskom ratu (1942., no posve je srušena 1949.), istaknula je da je tu crkvu 1923. godine razgledao i fotografirao povjesničar i konzervator Većeslav Henneberg (1889-1937.) iz Zagreba. U popratnoj bilješci navela je da je tu crkvu spomenuo u napisu ”Iz Mogorića”, objavljenom u izdanju ”Lički kalendar za 1936. godinu”, tiskanom u Zagrebu krajem prethodne godine.

Upravo u tom kratkom članku, posvećenom bogatoj kulturno-povijesnoj baštini mogorićkog kraja, Većeslav Henneberg ostavio je prvo poznato javno svjedočanstvo o tamošnjim stećcima (* 3). Dapače, navodi točan položaj mjesta na kojem se nalaze: ”Na strmoj glavici stajala je Popovića Gradina što se niz brdo srušila u kamenu Jadovu, a pod njom još u polju leže kameni stećci ostaci srednjovjekovnih grobova.”. Mogorićki stećci nalaze se, dakle, u srednjovjekovnom središtu mogorićkog kraja, koje se nalazilo sjeveroistočno od ušća potoka Kovačice u rječicu Jadovu, podno brijega na kojem je bilo drevno japodsko gradinsko naselje. Taj brijeg se, po prezimenu obitelji koje su doselile na obližnja plodna polja nakon oslobođenja Like od Turaka 1689. godine, naziva Popovića gradina (ili Gradina Popovići, 631 m.n.v.).

Mogorićki stećci nisu smješteni u današnjem središtu kraja, uz crkvinu pravoslavne crkve u zaseoku Ilinac, niti istočnije uz pretpostavljenu crkvinu srednjovjekovne crkve u zaseoku Zeba, već naprotiv u središtu srednjovjekovnog Mogorića. A baš tamo ih, zbog nedostatne upućenosti, svećenik Ante Škobalj nije tražio. Točan položaj stare crkvine, smještene jugozapadno od zaselka Popovići, sjeverozapadno od Popovića gradine i nedaleko desne obale potoka Kovačica, označen je znakom križa na suvremenom zemljovidu (vidjeti presnimku priloženog isječka topografske karte).

Povjesničari, arheolozi i konzervatori, koji su se u radovima dotaknuli stećaka u Mogoriću, nisu objavili gotovo nikakve pojedinosti o njima. Iznimku čini antropogeograf, etnolog i otorinolaringolog Branimir Gušić (1901-1975.) iz Zagreba, koji je s prijateljem Većeslavom Hennebergom prvi od istraživača obišao stećke kod Popovića gradine, još kao student 1922. godine (pohađao je istodobno dva studija: medicine te povijesti i zemljopisa). No, o tome istraživačkom obilasku Branimir Gušić javno je izvijestio tek 47 godina kasnije (!), u napisu ”Prilog etnogenezi nekih starohrvatskih rodova”, objavljenom u knjizi ”Povijest grada Nina”, u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) - Instituta JAZU u Zadru. U odlomku u kojem se dotiče Popovića gradine spominje i obližnje stećke:

"Jugoistočno od grada Mogorića poviše Jadove, bliže mogoričkoj crkvi, diže se na još jednom strmom vrhuncu, 633 m visoko, Popovića gradina. I ovdje je nekada moralo stajati neko utvrđenje, ali su od njega na vrhu preostali samo neznatni tragovi vapna. Pozadi te gradine na Popovića groblju vide se pored suvremenih grobova i velike kamene ploče srednjovjekovnih grobova. Na jednoj od njih raspoznaje se uklesan križ i krug, vjerojatno u značenju sunca. Od stare crkve preostali su samo tragovi vapna, jer su joj temelji prekopani za nove grobove.".

Za razliku od Branimira Gušića, povjesničarka i konzervatorica Anđela Horvat, baš kao i Većeslav Henneberg na kojeg se poziva, u napisima tek potvrđuje postojanje stećaka u Mogoriću. Tako u prvom napisu ”O stećcima na području Hrvatske”, objavljenom u glasilu ”Historijski zbornik”, godiše IV, broj 1-4 iz 1951., naglašava da je Većeslav Henneberg "... istražujući srednjovjekovne gradove imao prilike doći u zabitija mjesta Like i Krbave, pa je tom prilikom (djelomično idući Frasovim tragom) uspio konstatirati, da stećaka ima ... u Mogoriću ... (kotar Gospić)", dodajući da ih je zabilježio "... u blizini staroga crkvišta".

U narednom napisu u kojem se dotiče stećaka u Mogoriću, naslovljenom ”Prilog rasprostranjenju stećaka u Liki i Baniji” i objavljenom u glasilu "Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji", svezak 15, broj 1 iz 1963., samo navodi to ličko naselje kao jedno od 7 tada poznatih nalazišta stećaka u Lici. U posljednjem takvom napisu, ”O srednjovjekovnoj sakralnoj umjetnosti Like”, tiskanom u glasilu ”Izdanja Hrvatskog arheološkog društva (”Arheološka problematika Like - Znanstveni skup Otočac, 22-24. IX 1974.”)”, svezak 1 iz 1975., u pregledu crkvene baštine Like pod brojem 85 navodi, između ostaloga: ”Mogorić, jugoistočno od Gospića, na crkvini na Karauli nema ni traga zidinama, no tamo je Heneberg vidio stećke.”. U popratnoj bilješci poziva se na već ranije spomenuti napis ”Iz Mogorića”, kojeg je Većeslav Henneberg objavio 1935. u ”Ličkom kalendaru” (naredne godine napis je prenio ”Lički zbornik”). No, dok Većeslav Henneberg u tom članku točno ističe da se stećci nalaze podno Popovića gradine, iz gornje objave Anđele Horvat čitatelj može pogrešno zaključiti da se mogorićki stećci nalaze  ”na crkvini na Karauli”.

Anđela Horvat je kao konzervatorica 1949. godine izvršila uvid u stanje ličkih kulturno-povijesnih spomenika nakon Drugog svjetskog rata. S tom zadaćom tada je obišla i mogorićki kraj, no tamošnje stećke najvjerojatnije nije razgledala jer je bilo daleko preče obići oštećene značajnije crkvene i svjetovne građevine. Sa stećcima u Mogoriću sigurno se nije uspjela upoznati 1961. godine, kada je Liku pohodila upravo radi utvrđivanja stanja pojedinih od ranije poznatih nalazišta stećaka te mogućeg otkrivanja novih grobišta sa stećcima. Da je mogorićke stećke obišla, za pretpostaviti je da bi o tome ostavila makar kratku bilješku u nekom od javno objavljenih napisa koje je posvetila stećcima u Lici (* 4), a u kojoj bi vjerojatno predstavila mjesto i naziv položaja na kojem se nalaze.

Od Anđele Horvat podatak o postojanju stećaka u Mogoriću preuzeli su ranije već spomenuti duhovnik Ante Škobalj i Šefik Bešlagić. Ante Škobalj uvrstio ga je u knjigu ”Obredne gomile” objavljenu 1970., a Šefik Bešlagić ga spominje u knjizi ”Stećci: Kataloško-topografski pregled” tiskanoj 1971. godine. Znakovito je, međutim, da povjesničar Šefik Bešlagić (1908-1990.) iz Sarajeva mogorićke stećke nije uvrstio u popis stećaka objavljen u toj radnji. To nije učinio stoga jer je bio uvjeren da ih tamo više nema. Stoga i piše: ”Ranije su zabilježeni i stećci u okolini Gospića (Mogorić), ...”. Na osnovu čega je došao do takvog zaključka? U popisu izvora radnje ”Stećci: Kataloško-topografski pregled” ne navodi knjigu Ante Škobalja, u koju zacijelo i nije imao uvida jer je objavljena netom prije nego li je dovršio radnju. Moguće je da je Šefik Bešlagić čuo za neuspješnu potragu Ante Škobalja za stećcima u Mogoriću od Anđele Horvat, s kojom je i surađivao na prikupljanju podataka o stećcima u Hrvatskoj.

Kako god bilo, nestavljanje mogorićkih stećaka u pregled stećaka radnje Šefika Bešlagića ”Stećci: Kataloško-topografski pregled”, za posljedicu je imalo neuvrštavanje istih u izdanje ”Topografija stećaka u Hrvatskoj”, koje su kao katalog izložbe ”Izložba Stećci 4. rujna 2008. - 2. studenoga 2008.”, upriličene u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, priredili arheolog i povjesničar umjetnosti Marinko Tomasović, arheolog Domagoj Perkić i arheolog i konzervator Ivan Alduk. A u rijetkim novijim izdanjima u kojima se stećci iz Mogorića ipak spominju, pisci ih doživljavaju kao ”prošli svršeni čin”. Tako im pristupa, primjerice, etnolog i antropolog Mario Katić iz Zadra u napisu ”Mirila: porijeklo i značenje”, objavljenom u zbirci radova ”Mirila - kulturni fenomen”, Inštituta za arheologijo Znanstvenoraziskovalneg centra Slovenske akademije znanosti in umetnosti (ZRC SAZU) i Založbe ZRC u Ljubljani 2010. Pisac, koji stećke spominje pod nazivom bilizi, ističe: ”Rasprostranjenost biliga nekada je bila znatno veća nego danas. Lokaliteti na kojima su zabilježeni bilizi kreću se od okolice Gospića (Mogorić), ...”.

Stećci iz Mogorića tako su, zapravo, od 1970. godine - nepostojeći. Točnije, u  znanstvenim i stručnim napisima postali su ”nekadašnji”, a da nitko od pisaca ne zna što im se uistinu dogodilo. Jesu li uništeni? Jesu li preseljeni? Jesu li ukradeni? Ne, ništa od toga, mogorićki stećci su još uvijek na starom predturskom groblju nedaleko sutoka potoka Kavačice u rječicu Jadovu. Ti su stećci ”nepostojeći” samo zato jer nikoga od struke već odavno ne zanimaju, samo zato jer ih (nakon Ante Škobalja) više nitko od povjesničara (li) arheologa nije pokušao pronaći. Bilo je lako povjerovati u (pisanu) riječ Ante Škobalja da u Mogoriću nije našao stećke i iz toga jednako olako donijeti pogrešan zaključak da ih tamo više nema. Čini se kao da je time svima, kojima nije osobito stalo do zaštite i promidžbe stećaka kao narodnog blaga, pao još pokoji kamen - stećak sa srca.

Uostalom, u vrijedećem Prostornom planu grada Gospića navodi se, u popisu arheoloških nalazišta: ”66. Mogorić - Arheološko područje Popovići - Pravoslavno groblje”. Stećci se ne spominju. No, steći u Mogoriću su ”živi”. I ”zdravi”, koliko to već mogu biti vremešni kameni starci. Eto ih na tome grobištu podno Popovića gradine, gdje su im se divili još 1922. godine istraživači Većeslav Henneberg i Branimir Gušić. Slobodni istraživač Darko Gojković i pisac ovoga napisa obišli su ih 12. rujna 2021. godine.

Na groblju, u čijoj blizini se više ne vide ostaci srednjovjekovne crkve, uz suvremene grobnice naišli smo i na 4 stare kamene ploče - stećke. Razgledali smo ih, fotografirali i izmjerili. Ploče su grubo isklesane, neujednačene debljine, bez vidljivih uklesanih natpisa ili reljefa. Nismo uočili da su na nekoj od ploča ”uklesani križ i krug”, kako je znamen opisao Branimir Gušić. Prema okvirnoj debljini (zbog neujednačenosti navodimo prosječan iznos), riječ je o stećcima - sanducima.

Unutar groblja leži blago ukošen stećak, razlomljen na dvije nejednake polovice (duža iznosi oko 2/3 ukupne dužine) i djelomično ukopan u zemlju. Dug je oko 180, širok 75 i debeo oko 32 centimetra. Većim dijelom stećak je obrastao u mahovinu te stoga nije moguće uočiti skriva li kakav uklesani natpis ili znamen. U grobnoj ogradi, uza sam ulaz, nalazi se stećak koji je  uspravljen tako da se o tlo oslanja najužom stranicom. Dug je 190, širina (obzirom na položaj - visina) mu se kreće od 70 do 85, a debljina oko 32 centimetra.

Dva stećka nalaze se izvan groblja. Zapadno od ulaza i nedaleko ograde, u sjeni stabala pritajio se najveći između 4 stećka. Dužina mu iznosi 208, širina (visina) 85, dok mu se debljina mijenja od oko 25 do 40 centimetara. I ovaj stećak uspravljen je na najužu stranicu (* 5). Nasuprot ulaza u groblje nalazi se vodoravno polegnut stećak. Čini se da je preokrenut i da mu se stoga vidi donja strana ploče, obzirom da je gornja strana ploče nalik plitkom krovu na dvije vode. Ovaj stećak - sanduk (možda sljemenjak) dug je 170, širok 90 i debeo 33 centimetra.

Na groblju podno Popovića gradine bili smo svjedoci opstajanja četiri stećka.  Ne znamo je li nekoć tamo bilo više takvih spomenika. Bi li šetnja kroz obližnje zaselke, na žalost opustjele, dovela do otkrića još ponekog stećka? Bismo li ih uočili umetnute u neku od suhozidnih kamenih ograda imanja, ili možda ugrađene u neku gospodarsku zgradu? Iznenađenja su moguća, u istoj onoj mjeri u kojoj su davno uočeni mogorićki stećci postali nepostojeći, a potom opet - kao što ovdje pokazujemo - stvarni.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 27. veljače 2022.