Svjedočanstvo povjesničara: Div uzidan u temelje grada Senja

U temeljima obrambenog zida grada Senja otkriven je u 17. stoljeću divovski kostur. Kratki izvještaj o ovom nesvakidašnjem otkriću objavljen je, ni manje ni više nego u onovremenom prestižnom enciklopedijskom izdanju! S vremenom je ovaj izvanredni povijesni događaj zaboravljen, pa i od strane stanovnika ovog ponosnog hrvatskog i uskočkog grada. Priča o otkriću kostura senjskog diva istodobno je i veličanstvena i jeziva. Po prvi puta predstavljamo prijevod njezinog zapisa, izvorno objavljenog na njemačkom jeziku i pisanog goticom (* 1).

Goran Majetić 05.02.2022. Divovi • Lika i Velebit
Osnovni dijelovi ljudske lubanje: neurokranij (koščana čahura koja okružuje mozak) i viscerokranij (kosti lica) (Izvor: Kristijan Lucijetić Analiza parametara prilikom bušenja kosti lubanje” (završni rad na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu), 2018. (repozitorij.fsb.hr))

Osnovni dijelovi ljudske lubanje: neurokranij (koščana čahura koja okružuje mozak) i viscerokranij (kosti lica) (Izvor: Kristijan Lucijetić Analiza parametara prilikom bušenja kosti lubanje” (završni rad na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu), 2018. (repozitorij.fsb.hr))

Za razliku od Like, u velebitskom Podgorju nisu zabilježene predaje o Nemrima, dugovječnom narodu divovskog rasta. No, u naseljima na primorskim padinama planine Velebit postoje narodna predanja o drevnim neimenovanim gorostasima, ali i zapisi predaja o pronalasku izuzetno velikih ljudskih kostiju. Jedan takav uistinu izuzetan zapis, o pronalasku divovskog kostura u gradu Senju, sačuvao nam je slovenski povjesničar, zemljopisac i prirodoslovac Janez Vajkard Valvasor (Johann Weichard Valvasor, 1641-1693.). Objavio ga je djelu enciklopedijskog značaja "Die Ehre dess Hertzogthums Crain" ("Slava vojvodine Kranjske"), koje je 1689. godine izdao u Nürnbergu u Njemačkoj.

Janez Vajkard Valvasor djelo "Slava vojvodine Kranjske", posvećeno ponajprije povijesnoj pokrajini Kranjskoj, a potom i ostalim slovenskim i susjednim krajevima, pripremio je s vrsnim suradnicima. Čine ga 15 knjiga uvezanih u 4 sveska, s ukupno 3532 stranice, uz 24 priloga i 528 bakroreza. Naziv 12. knjige, koja sadrži podatke o Senju i njegovoj okolici (* 2), je "O turskim i kršćanskim graničnim mjestima prema Kranjskoj". U toj knjizi opisane su četiri krajine (Slavonska, Banska, Hrvatska i Morska (Primorska)), hrvatske granične utvrde prema Turskom carstvu, gradovi Zagreb, Karlovac, Rijeka, ...

Premda to u knjizi nije izričito navedeno, smatra se da je kod opisa hrvatskih krajeva obuhvaćenih 12. knjigom veliki doprinos dao hrvatski povjesničar, književnik, jezikoslovac i političar Pavao Ritter Vitezović (1652-1713.), rođeni Senjanin, učenik Janeza Vajkarda Valvasora i jedan od istaknutijih suradnika na izradi djela. U slučaju prikaza povijesti i osobitosti grada Senja i njegovih žitelja, to gotovo sa sigurnošću možemo tvrditi jer su, obzirom na dužinu napisa i detaljnost izvještaja, Senj i njegova okolica među sredinama kojima je u djelu "Slava vojvodine Kranjske" posvećna posebna pozornost.

Da je objavitelj djela želio istaknuti priču o otkriću senjskog divovskog kostura, potvrđuju dvije napomene uz desni rub desnog stupca, otisnute pri početku navedenog zapisa. Prva napomena naslovljena je ”Čudesna grobnica diva u Senju”, a druga nosi naslov ”Divovske kosti”. Cjeloviti prijevod spomenutog zapisa (* 3) glasi:

”Tamo (u Senju, nap. pis.) se znaju pronaći različite starine, a tu i tamo i pojedine divovske kosti.  Kao, primjerice, prije otprilike 12 godina, kada su se kod Morskih vrata vršili radovi na izgradnji carinarnice. Tada je pronađena raka, koja je bez sumnje bila grobnica jednog diva. U raci se, dakako, više nije moglo vidjeti tijelo, koje se uslijed znatnog protoka vremena raspalo i istrunulo, ali je pronađen kostur zajedno s lubanjom.

Kosti svoda lubanje bile su debele kao čovječi prsti, a zubi su bili dvostruko veći, kao zubi kakve ima konj. Stari Senjani su se zbog otkrića toga divovskog kostura jako ražalili, i u javnosti su burno iskazivali svoju tugu, i riječima i postupcima. Prema spoznaji koju su im prenijeli pretci, pri izgradnji njihovog grada jedan nevin mladić živ se dao zazidati u gradski bedem. Bio je to njegov izbor, dobrovoljni čin, kako bi grad za sva vremena ostao nepokoren od neprijatelja koji bi ga napali. Senjani su bili čvrstog uvjerenja da je taj nevini mladić zazidan pored spomenutih Morskih vrata. A pošto su baš tu našli opisani kostur, nitko ih nije mogao razuvjeriti da on možda i ne potječe od zazidanog mladića. Radi toga su bili vrlo tužni, smatrajući da ih očekuje propast jer će njihov grad sigurno pasti u neprijateljske ruke.”
.

Rukopis 12. knjige djela "Slava vojvodine Kranjske" Janez Vajkard Valvasor napisao je (najkasnije) 1686., a tiskao ga je tri godine kasnije. Iz ovdje objavljenog ulomka doznajemo da je do otkrića kostura diva u Senju došlo otprilike 12 godina ranije, dakle vjerojatno oko 1674., a svakako prije 1677.  godine. Moguće je da je pisac za pronalazak divovskog kostura čuo upravo u Senju. U dostupnim radovima posvećenim životu i djelu Janeza Vajkarda Valvasora, nisam pronašao podatak koji bi nedvojbeno ukazivao je li i kada boravio u Senju. Ukoliko je, vjerojatno ga je posjetio negdje između ožujka i kolovoza 1675. godine, kada je po nalogu uprave austrijske pokrajine Kranjske bio upućen kao vojni časnik izvršiti uvid u stanje utvrda u Hrvatskoj Vojnoj krajini.

Druga mogućnost, koja mi se čini vjerojatnijom, je da je za spomenuti događaj saznao od prisnog suradnika, hrvatskog i ilirskog domoljuba Pavla Rittera Vitezovića (* 4). U rodni Senj, kojeg je napustio po završetku osnovne škole, Pavao Ritter Vitezović ponovno se vratio 1678. godine. Narednih pet godina iz Senja je odlazio ratovati s Turcima u obližnju Liku. Vedutu grada Senja, objavljenu u djelu "Slava vojvodine Kranjske", izradio je oko 1685. godine upravo Pavao Ritter Vitezović (a ne Janez Vajkard Valvasor, kako pogrešno navode mahom svi noviji izvori), koji je prilično vjerno stvarnom stanju prikazao kule, zidine i ostale gradske građevine. Na toj veduti dobro se uočavaju i Morska vrata (* 5), neposredno uz pristanište brodova, nedaleko kojih je otkopan kostur senjskog diva.

Prema objavljenom navodu iz djela "Slava vojvodine Kranjske", kamena grobnica diva nalazila se na mjestu izgradnje carine u Senju. Riječ je zapravo o novoj zgradi tako zvanog glavnog tridesetničkog ureda (njemački Mauth-Ober-Amt ili Mauthamt). Na području grada Senja arheolozi su utvrdili postojanje brojnih grobova iz različitih povijesnih razdoblja, od kojih su neki nađeni blizu morske obale. U izvještajima arheologa o u njima iskopanim osteološkim ostacima, nema niti naznake o pronađenim divovskim kostima ljudi. To, zapravo, i ne treba čuditi jer takvi izvještaji u pravilu posve zanemaruju antropološke osobitosti osteoloških ljudskih ostataka.

Zapis iz enciklopedijskog djela Janeza Vajkarda Valvasora tako i dalje ostaje jedino svjedočanstvo o nalazu divovskih kostiju u Senju. Postoji, naravno, i mogućnost da se kostur senjskog diva izvorno nalazio na nekom drugom mjestu. Da je, primjerice, div pokopan negdje na obližnjim obroncima planine Velebit, otkuda je njegov kostur po našašću prenijet kao svojevrsna svetinja u Senj. Mnoštvo današnjih ljudi, dakako, smatrat će ovdje spomenuti izvještaj Janeza Vajkarda Valvasora za nestvarnu priču. Ili, u najbolju ruku, za opis istinitog povijesnog događaja, ali ”obogaćenog” izmišljotinama (* 6). Prihvatit će velike, ali ne i divovske kosti. A mogućnost da se div sam, i to živ, dao uzidati u temelje starog grada - odbacit će kao nešto suludo i posve nemoguće.

Za vjerodostojnost nalaza divovskog kostura, međutim, ”bajka” o mladiću koji je odlučio žrtvovati se za spas grada od osvajača te o njegovim sugrađanima koji su čin junaštva (danas bi olako rekli ”ludosti”?) prihvatili (postavši tako sudionici (samo)ubojstva?), koliko god bila čudna, a mnogima i mučna, posve je nevažna (* 7). Jedino što je bitno, kao prilog tvrdnji o stvarnom nalazu ostataka diva, podaci su koji ukazuju na moguću veličinu kostiju. Pisac nam je ostavio jedino trag koji upućuje na veličinu pronađene lubanje: ”Kosti svoda lubanje bile su debele kao čovječi prsti, a zubi su bili dvostruko veći, kao zubi kakve ima konj.”. Osim priče koju prenosi pisac, nemamo drugog dokaza o tome kojeg spola je bio čovjek čiji je divovski kostur pronađen. Po tome pitanju, možemo jedino vjerovati predaji Senjana da je u temelje gradskog zida bio uzidan mladić.

Janez Vajkard Valvasor u zapisu ne ukazuje s čijim prstima šake je uspoređena debljina pronađene lubanje, muškim ili ženskim. Ne daje niti podatak s kojom točno kosti svoda lubanje (neurokranij - skup kostiju stražnjega i gornjega dijela lubanje koji zatvara lubanjsku šupljinu) je uspoređena debljina prstiju. Ipak, na osnovu određenih pretpostavki te jednostavne računice lako dolazimo do saznanja da je divovska lubanja imala - oko dva i pol puta deblje kosti od lubanje današnjeg čovjeka! (* 8)

Pisac nadalje upućuje na dvostruko veće zube diva. Opravdano je pretpostaviti da ih uspoređuje sa zubima svojih suvremenika. No, ujedno uspoređuje veličina zubiju diva sa zubima konja. Premda nije naveo vrstu konjskih zubiju, gotovo sigurno je imao na umu sjekutiće, istaknute prednje zube. Pri tome je nesumnjivo predočio ”veličinu” sjekutića živoga konja, a ne zube u lubanji uginule životinje. Naime, u piščevo doba konji su bili neraskidivi pomagači i suputnici ljudi, u radu, u kretanju, u ratu. U kratko, i u dobru i u zlu. I ljudi su često imali prigodu zagledati konjima zube te steći uvid u njihovo zdravlje, ali i veličinu. Stoga se usporedba Janeza Vajkarda Valvasora ne čini slučajna, već ju je nametnulo svakodnevno iskustvo suživota s konjima.

U mladoga odraslog konja, trajni prednji konjski zubi, sjekutići, dugački su oko 11,5-12,5 centimetara, ali većina krune ostaje ispod crte desni u zubnoj čahuri. Stoga promatrač zapravo vidi otprilike polovicu dužine konjskih sjekutića. No, sjekutići konja vidljivi u toj, polovičnoj, dužini još uvijek izgledaju više nego dvostruko duži od iste vrste ljudskih zubiju. Puna dužina sjekutića u današnjem ljudskom zubalu, naime, iznosi oko 2,5 centimetara (* 9).

Zapis o iskopanom kosturu diva u Senju, objavljen u djelu "Slava vojvodine Kranjske", ništa nam ne govori o sudbini pronađenih koštanih ostataka te o istoj možemo samo nagađati. No, svjedočanstvo koje pisac zapisom prenosi po mnogo čemu je jedinstveno. Ako već nije i najstarije, svakako spada među prva pisana svjedočanstva u Hrvatskoj, a i šire, o pronalasku kostiju koje su pripadale ljudima daleko većim od današnjih. Zapis Janeza Vajkarda Valvasora star je već umalo tri i pol stoljeća.

Osim toga, jedan je od rijetkih koji svjedoči o nalasku cjelovitog kostura diva, za razliku od većine izvještaja u kojima se spominju nalazi pojedinih dijelova kostura, poput goljenice ili lubanje. Zapis je poseban i po tome što izvještava o nalazu ostataka diva usred grada, dok većina svjedočanstava spominje divovske kosti nađene u seoskoj sredini, pa i u zabačenim gorskim krajevima. Naposljetku, pisac ukazuje i na činjenicu da nalaz kostura diva nije bio i jedini takav nalaz na senjskom području jer su Senjani znali pronaći ”. .. tu i tamo i pojedine divovske kosti”.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 5. veljače 2022.

(* 1) Gotica je latinično pismo kasnoga srednjeg vijeka. Počela se razvijati u 11. stoljeću u sjevernoj Francuskoj. Od 13. do 15. stoljeća gotica je bilo pismo zajedničko cijeloj zapadnoj i srednjoj Europi, a primjenjivalo se u nekoliko inačica. U sjevernoj Hrvatskoj i Sloveniji prevladavao je uglasta, a u Dalmaciji obla inačica gotice. Sa slovima gotskog oblika započela je i tiskarska djelatnost. Pisanje goticom najdulje se zdržalo u Njemačkoj, sve do sredine 20. stoljeća.

(* 2) U drugom izdanju djela "Die Ehre dess Hertzogthums Crain", tiskanom 1877-1879. u Novom Mestu u Sloveniji, napis posvećen gradu Senju i okolici nalazi se u 1. cjelini 11. poglavlja 12. knjige 4. sveska, na stranicama 79-93, s crtežom (bakroreznom vedutom) Senja između stranica 78 i 79. Zapis o otkriću divovskog kostura predstavljen je na stranicama 80 (desni stupac, 2. odlomak) i 81 (lijevi stupac, 1. odlomak).

(* 3) Zapis je prevela profesorica latinskog i francuskog jezika Tajana Majetić, zaposlena na Sveučilištu Heidelberg (Ruprecht-Karls-Universität Heidelberg) u istoimenom gradu, najstarijem sveučilištu u Njemačkoj. Prevoditeljica je u Heidelbergu provela mladost i diplomirala na spomenutom sveučilištu.

(* 4) Pavao Ritter Vitezović, po ocu Nijemac a po majci Hrvat, bio je vjerojatno najvažniji preteča Ilirskog pokreta razvijenog tek više od stotinu godina kasnije, u prvoj polovici 19. stoljeća. Kao mladić boravio je 1676-1677. u Bogenšperku u Kranjskoj kod Janeza Vajkarda Valvasora, gdje je za njegovo izdanje ”Topographia Ducatus Carnioliae Modernae” (”Topografija sadašnje Vojvodine Kranjske”), objavljeno 1679. kao priprema djela "Die Ehre dess Hertzogthums Crain" ("Slava vojvodine Kranjske"), izradio bakropisne vedute brojnih gradova i utvrda.

(* 5) Morska vrata ili Vrata od mora nalazila su se uz brodsko pristanište. Ne zna se od kada su, kao glavni ulaz u grad s morske strane, sagrađena. Prvi puta su u pisanom izvoru spomenuta 1550. godine, a posljednji puta su bila ucrtana na planu grada iz 1763. godine. Uklonjena su tijekom rušenja gradskih zidina koje su se pružale uz more, krajem 18. stoljeća.

(* 6) Istraživačica usmene književnosti dr. sc. Maja Bošković - Stulli (1922-2012.) u knjizi  ”Istarske narodne priče”, objavljenoj 1959., uvrstila je zapis Janeza Vajkarda Valvasora o nalazu divovskog kostura u Senju u narodne predaje o divovima. U osvrtu je kratko navela: ”Senjani su u Valvasorovo doba, gradeći carinarnicu, otkopali neki divovski kostur; uvjereni da je to kostur nevinog dječaka, koji je bio uzidan u temelje grada da bi štitio Senj od svih neprijatelja, oni su se silno rastužili vjerujući da će neprijatelji sada moći svladati grad.”.

Za geografkinju i leksikografkinju dr. sc. Mihelu Melem Hajdarović zapis Janeza Vajkarda Valvasora je ”pomalo neobična priča”. U radu ”Valvasor, Vitezović i Slava Vojvodine Kranjske”, objavljenom u glasilu ”Studia lexicographica”, broj 2 iz 2011., prepričavajući ukratko sadržaj poglavlja djela Slava vojvodine Kranjske” koje se odnosi na grad Senj, napominje: ”Opisuje borbe Senjana s Osmanlijama, Mlečanima i Tatarima i pomalo neobičnu priču o grobu gorostasa, zapravo mladića koji se dao zazidati u gradske zidine kako bi grad bio ”siguran i neosvojiv od svih neprijatelja”.”.

(* 7) Je li moguće da je ova ”nestvarna” priča bila samo mit kojim su požrtvovni domoljubi, hrabri senjski uskoci i njihove obitelji ”hranili” svoju nepobjedivost? Možda, no valja znati da su u vrijeme nalaska kostura u temeljima Senja i uskoci već više od pola stoljeća bili samo legenda. Nisu poraženi u bitkama koje su vodili za obranu domovine od Turaka, niti u gusarskim prepadima koje su poduzimali protiv izdajničke Venecije i radi golog preživljavanja, već su kao vojna postrojba raspušteni, a potom i raseljeni nakon 1617.  zbog političkih spletki Austrije, pod čijom upravom je u okviru Vojne krajine bio i grad Senj.

(* 8) Pretpostavimo da je netko od Senjana, pri usporedbi veličina debljine lubanje i prstiju, od lubanje odabrao tjemenu kost. Najveća debljina plosnatih tjemenih kostiju koje čine svod lubanje današnjeg čovjeka iznosi oko 7 milimetara. Uzimo da je usporedbu debljine tjemene kosti divovske lubanje izvršila žena (ženski prsti su u prosjeku nešto tanji od muških). Prosječna debljina prstiju šake današnje žene, mjerena iznad srednjeg zgloba pojedinog prsta (na mjestu na kojem se nosi prsten) kreće se od 14 milimetara za mali prst, do 21 milimetra za palac. Pri tome debljina srednjeg prsta iznosi oko 17,5 milimetara. Usporedbom, dakle, debljine srednjeg prsta današnje žene i debljine tjemene kosti senjskog diva dolazimo do spoznaje da je svod divovske lubanje imao kosti koje su bile dva i pol puta deblje od istovjetnih kostiju današnjeg čovjeka (17,5 mm : 7 mm = 2,5).

(* 9) Za prosječnog dužinu vidljivog dijela sjekutića mladog odraslog konja možemo uzeti da iznosi 12 cm : 2 = 6 cm. Tako ”veliki” konjski sjekutići veći su od cjelovitog sjekutića u čovjeka 2,4 puta (6 cm : 2,5 cm = 2,4).

* Napomena o autorskim pravima:
Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom
obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis
te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete
dobiti upitom na njegov
e-mail: [email protected]

Veduta Senja (bakropis) iz oko 1685. godine na kojoj je Pavao Ritter Vitezović prilično vjerno stvarnom stanju prikazao kule, zidine i ostale gradske građevine (Izvor: Janez Vajkard Valvasor "Die Ehre dess Hertzogthums Crain", 2. izdanje 1877-1879.)

Veduta Senja (bakropis) iz oko 1685. godine na kojoj je Pavao Ritter Vitezović prilično vjerno stvarnom stanju prikazao kule, zidine i ostale gradske građevine (Izvor: Janez Vajkard Valvasor "Die Ehre dess Hertzogthums Crain", 2. izdanje 1877-1879.)

Janez Vajkard Valvasor - autportret (bakropis) iz oko 1687. godine (Izvor: Wikimedia (wikimedia.org))

Janez Vajkard Valvasor - autportret (bakropis) iz oko 1687. godine (Izvor: Wikimedia (wikimedia.org))

Početni dio zapisa o otkriću divovskog kostura u Senju; prva napomena uz desni rub desnog stupca naslovljena je ”Čudesna grobnica diva u Senju”, a druga ”Divovske kosti” (Izvor: Janez Vajkard Valvasor "Die Ehre dess Hertzogthums Crain", 2. izdanje 1877-1879.)

Početni dio zapisa o otkriću divovskog kostura u Senju; prva napomena uz desni rub desnog stupca naslovljena je ”Čudesna grobnica diva u Senju”, a druga ”Divovske kosti” (Izvor: Janez Vajkard Valvasor "Die Ehre dess Hertzogthums Crain", 2. izdanje 1877-1879.)

Najvjerojatniji tlocrt grada Senja krajem 17. stoljeća, na kojem su označena i Morska vrata uz koja je navodno bio zazidan nevini  mladić (Izvor: ”Senjski zbornik” (Melita Viličić ”Gradska vrata i urbanističko formiranje drevnog Senja”), 1990.)

Najvjerojatniji tlocrt grada Senja krajem 17. stoljeća, na kojem su označena i Morska vrata uz koja je navodno bio zazidan nevini mladić (Izvor: ”Senjski zbornik” (Melita Viličić ”Gradska vrata i urbanističko formiranje drevnog Senja”), 1990.)

Potječe li svjedočanstvo o pronalasku divovskog kostura u Senju od rođenog Senjanina, istinskog preteče Ilirskog pokreta Pavla Rittera Vitezovića? (Izvor: Digitalna zbirka i katalog Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – DiZbi.HAZU (dizbi.hazu.hr))

Potječe li svjedočanstvo o pronalasku divovskog kostura u Senju od rođenog Senjanina, istinskog preteče Ilirskog pokreta Pavla Rittera Vitezovića? (Izvor: Digitalna zbirka i katalog Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – DiZbi.HAZU (dizbi.hazu.hr))

Prikaz kostiju ljudske lubanje (Izvor: Kristijan Lucijetić Analiza parametara prilikom bušenja kosti lubanje” (završni rad na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu), 2018. (repozitorij.fsb.hr))

Prikaz kostiju ljudske lubanje (Izvor: Kristijan Lucijetić Analiza parametara prilikom bušenja kosti lubanje” (završni rad na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu), 2018. (repozitorij.fsb.hr))

Konjski sjekutići, s kojima je Janez Vajkard Valvasor usporedio veličinu zuba iz divovske lubanje, znatno su veći od istovjetnih zubiju današnjih ljudi (Izvor: Legal Technique (hr.legaltechnique.org))

Konjski sjekutići, s kojima je Janez Vajkard Valvasor usporedio veličinu zuba iz divovske lubanje, znatno su veći od istovjetnih zubiju današnjih ljudi (Izvor: Legal Technique (hr.legaltechnique.org))

Tematski povezane objave