Veličanstveno drevno naselje skriveno pod najvišim vrhovima Velebita (2.)

Tko su bili ”Grci” kojima predaja pripisuje gradnju i opstanak drevnog i zagonetnog naselja na Stražbenici, nadomak zadivljujućih stijena jedne od najviših skupina vrhova na Velebitu, Rožanskih kukova? Kada su ga izgradili, koliko dugo su u njemu obitavali, kada su ga i zašto napustili? Kako i čime su ”zidali” kuće od teškog kamenja? Zašto su glavni put koji vodi kroz naselje ogradili suhozidima, mjestimice visokim i preko dva metra? Ova i još brojna druga pitanja ”opsjela” su me po obilasku toga veličanstvenog povijesnog zdanja.

Goran Majetić 29.09.2021. Megaliti • Lika i Velebit
Velebni ostaci prastarog naselja podno najviših kukova Sjevernog Velebita skriveni su u stoljetnoj bukovoj šumi (Foto: Goran Majetić)

Velebni ostaci prastarog naselja podno najviših kukova Sjevernog Velebita skriveni su u stoljetnoj bukovoj šumi (Foto: Goran Majetić)

Potraga za tajnama Stražbenice bila je naporna, ali i očaravajuća pustolovina! Tragom ranije spomenutih napisa meni jedinog poznatog istraživača Stražbenice, Vitomira Cerovca, uputio sam se 23. rujna 2021. godine do toga tajanstvenog sjevernovelebitskog naselja. Naselje se nalazi na izuzetno velikoj nadmorskoj visini od oko 1450 metara, što je uistinu jedinstven slučaj ne samo na Velebitu, već i u Hrvatskoj ali i širem prostoru Dinarida. S planinarskom naprtnjačom na leđima krenuo sam praćen naletima jutarnje studene bure. Izabrao sam prilaz s juga, od planinarske kuće Alan (1340 m.n.v.) smještene u blizini prijevoja Veliki Alan, uz poprečnu velebitsku cestu koja povezuje Krasno s ličke i Jablanac s primorske strane planine (* 1).

Kako sam usput namjeravao obići i travnatu udolinu Rožano, nekoć pašnjake istočno od Rožanskog vrha, nakon početnog uspona najpoznatijim i najdužom velebitskim planinarskim putom, majstorski izvedenom Premužićevom stazom, zaputio sam se prvo do vrha Alančić (1611 m.n.v.). S njegovih vršnih padina može se uživati u pogledu na planinska prostranstva, ali i dio sjevernojadranske obale i otoka Hrvatskog primorja. Potom sam se spustio do sedla koje odvaja Alančić od Rožanskog vrha, kojeg sam s istočne strane obišao sve do krajnjeg sjevernog izdanka udoline Rožano, Kirinskog doca.

Od slikovitog travnatog dočića, sa znatnim ostacima suhozidnih zdanja nepoznate namjene, nekoć je vodila dobro utabana staza, preko malog prijevoja Vrh Stražbenice (1530 m.n.v.) između Rožanskog vrha (1638 m.n.v.) i nešto niže i istočnije Miškulinske kose ili Ivelić vrha. Od Kirinskog doca sve do rečenog prijevoja staze odavno više nema, sve je obrasla neprohodna klekovina bora. Kako je zračna udaljenost od toga doca do naselja na Stražbenici tek nešto duža od 600 metara, odlučio sam učiniti naizgled nemoguće - probiti se kroz začaranu mrežu klekovine.

Da bih mučenje umanjio, umjesto naprijed prema prijevoju krenuo sam uvis, ka kamenim liticama Ivelić vrha. Time sam skratio mukotrpno i opasno provlačenje kroz klekovinu (nekoliko puta pao sam s grana, srećom ne odviše bolno, a i propisno sam se izgrebao). Dočepavši se stijena, oprezno poskakujući po njihovim gromadama i šiljcima, sišao sam na suprotnu stranu prijevoja, na početak strme padine u čijem podnožju sam se nadao pronaći zagonetne ”grčke stanove”. No, prije nego li sam uspio domaći se smrekovog luga, podno kojeg izrasta duboka bukova šuma, dočekala me još jedna dionica klekovine. Tu me, poput lovine uhvaćene u zamku, na tren uhvatio očaj. Bio sam već toliko iscrpljen da sam odbacio i samu pomisao o povratku istim ”putom” na Kirinski dolac, ali i obeshrabren misleći da se do Stražbenice neću dovući još satima.

Na sreću, valjalo mi se provlačiti kroz klekovinu još samo stotinjak metara. Silazak šumskom strminom koji je uslijedio bio je, naspram prethodnog mučenja, gotovo bezbrižna dječja igra. Napokon, podno strmine, u prozračnoj visokoj šumi sivih planinskih bukvi, ugledao sam prvi, dobro očuvani suhozid. Zatim drugi, treći, pa ostatke kamene kuće, i više njih ... Bez sumnje, našao sam se upravo posred naselja na Stražbenici. Za pristup naselju iz tek nešto više od 600 metara udaljenog Kirinskog doca trebala su mi puna dva sata.

Koliko god bio umoran, našavši se na željenom odredištu gonjen radoznalošću nastavio sam ophodnju naseljem narednih sat vremena. Prisjetio sam se zapažanja istraživača prethodnika Vitomira Cerovca: ”Tu se u jami, oko malog dočića i poviše njega, na dnu strme, šumovite padine Rožanskog vrha, nalazi veći broj stanova, ulica, terasa i ograda nepoznata porijekla - ”grčki stanovi” na Stražbenici.”. Središnja ulica u blagim zavojima lagano se uzdiže kroz naselje. Spuštajući se, u smjeru zapada, ulica silazi na križanje. Staza udesno penje se od križanja šumom na prijevoj Zavrh, a lijevo gotovo položito umalo izlazi na veliku travnatu zaravan Nadvrata u podnožju vrha Lisac (1541 m.n.v.).

Prošao sam ulicom u oba smjera, diveći se očuvanim ostacima prostranog naselja. Procijenio sam veličinu naselja svevši ga na pravokutnik (radi lakšeg izračuna površine koju zauzima, premda je drevno naselje bilo razgranato) s dužom stranicom od najmanje 300 metara, a kraćom najmanje 150 metara. Na toj površini smjestilo se više desetaka kuća (za utvrđivanje točnog broja nisam imao dovoljno vremena na raspolaganju) čiji su zidovi građeni načinom suhozidne gradnje, dobrim dijelom od izuzetno velikog kamenja grubo oklesanoog, a manjim dijelom korištene su za temelje prirodne stijene (kamen živac).

Dio kamenja u temeljima i nižim razinama zidova ogromne je veličine, a teže i po nekoliko tona. Izuzetno vješto su slagani u suhozidni ”mozaik”; zidovi su posvuda gotovo jednako široki, posve uspravni, čvrsti, ... Upravo odišu jakošću, a ujedno plijene umijećem izrade. Sačuvani suhozidi pojednih nastambi visoki su i preko 2 metra (čak i do 240 centimetara). Već sama ta činjenica, da su očuvani u tolikoj visini, ima izuzetni značaj jer su slične suhozidne gradnje brojnih drugih gradina ili kuća mahom sačuvane tek u temeljima, rijetko do visine od jednog metra ili tek nešto više. A kod Stražbenice i dvostruko više, čime nadmašuje većinu do sada poznatih sličnih naseobina.

Najveće graditeljsko iznenađenje na Stražbenici predstavlja već spomenuti put koji se pruža kroz naselje (a možemo reći i da se naselje smjestilo uz njega). Taj put, ili ulica kako ga je s pravom nazvao Vitomir Cerovac, u dijelu kojim prolazi kroz naselje vrlo dobro se uočava zbog kamenih suhozidnih ograda koje ga omeđuju. Sačuvani ogradni zidovi s obje strane ulice mjestimice su još visoki i do 1,8 metara. Suhozidi koji omeđuju ulicu široki su oko 90-100 centimetra ili gotovo jedan metar. Širina ulice je oko 2,2 metra.  Ulica s visokim ogradnim suhozidima najbolje je očuvana u gornjem dijelu naselja, na dužini od čak 50-ak metara.

Pri fotografiranju zadivljujućih ostataka prastarog naselja na Stražbenici, kod nekih fotografija za usporedbu veličina koristio sam planinarsku naprtnjaču, visoku točno pola metra. A uz pomoć metra na razvlačenje izmjerio sam, prethodno predstavljene, neke od značajki građevinskog nasljeđa na Stražbenici. Nakon oko sat vremena istraživačkog obilaska, valjalo se vratiti na ishodište ove pustolovne hodnje jer na prvi dan jeseni mrak stiže već dosta rano. Odabrao sam povratak preko prostrane šumovite, ali i krševite, udoline Cipala koja se pruža istočno od Stražbenice, a  podno Rožanskih kukova.

Vraćanje do Alana otpočeo sam ”kiklopskom” ulicom koja se od vrha naselja nastavlja preko prijevoja Zavrh koji dijeli uvalu (visoravan) Nadvrata od još veće uvale Cipala. Nedaleko, povrh naselja, od ulice se ulijevo odvaja put u smjeru vrha Lisac. Nekoliko stotina metara dalje nastavio sam prolazak kroz stoljetnom bukovom šumom obrasla Cipala stalno lagano zakrečući prema jugu, obilazeći pritom stjenoviti hrbat Seravskog vrha (1662 m.n.v.). Nakon oko sat vremena hoda, uz nekoliko kraćih i umjereno strmih uspona, izašao sam na Premužićevu stazu istočno od Seravskog vrha, upravo na mjestu s kojeg se počinje pružati veliki nadgorski travnjak Rožano. Preostao mi je još lagani spust od, kako je istaknuto na planinarskom putokazu, 7,5 kilometara do doma na Alanu. Uživajući u veličanstvenim krajobrazima na razmeđi Sjevernog i Srednjeg Velebita ...

Da bi uspio obići Stražbenicu, i pri tome pružiti skroman doprinos otkrivanju njezinih tajni, prehodao sam izmijenjujući uspone i silaske najmanje 18 kilometara. Polovicu te dužine kretao sam se izvan označene planinarske staze, a izuzme li se ”kiklopska” ulica Stražbenice većim dijelom napredovao sam i bez ikakve staze. Posebno iskušenje pri tome bilo je probijanje od Kirinovog doca do Stražbenice, kroz klekovinu bora koja je posve zatvorila nekadašnju stazu kojom su osim ljudi mogli prolazi i konji natovareni teretom te ovce koje su vođene na ispašu. U hodu sam proveo nešto manje od 7 sati, ukoliko se pod hodom računa i penjanje, provlačenje i padanje po klekovini koje se otegnulo umalo dva sata. Znatan napor ćutio se, međutim, beznačajnim naspram siline čistog zadovoljstva probuđenog strašću otkrivanja.

Još istu večer, vrativši se kući, poslao sam Goranu Glamuzini,  doktoru geologije iz Hercegovini (* 2), fotografiju koja zorno dočarava svu dobroćudnu moć vrhunski oblikovanog megalitskog suhozida Stražbenice. Odmah je potvrdio da ga prikazani ulomak zida neodoljivo podsjeća na slične gradinske megalitske zidine, posebice one u planinama sjeverne i sjeverozapadne Hercegovine skrivene također u okrilju  gustih bukovih šuma, gotovo pa i prašuma. Nadodao je da su slična zdanja, poznata pod imenom ”Muri Sannitiche” (”Sannita zidine”) sačuvana i na suprotnoj strani Jadranskog mora, visoko u Apeninskom gorju središnje Italije. Njih je, prema tamošnjim predajama, izgradio tajanstveni narod Sannita, za koji postoje naznake o povezanosti s našim precima, istočnojadranskim, dinarskim Ilirima.

Dr. sc. Goran Glamuzina založio se, kao i u slučaju veličanstvenih megalitskih gradnji kojima obiluju posebice Hercegovina i Dalmacija (na tisuće zadivljujućih gradina, g(r)omila, bunara, stećaka, pa i stepenastih piramida!), za snažno predstavljanje Stražbenice javnosti i njezino uvrštavanje u planinarsku ponudu NP ”Sjeverni Velebit”. Kao odličan primjer vrednovanja i korištenja takve baštine naveo je upravo spomenute ”kiklopske” zidove u Italiji, koji tamo slove kao vrhunska odredišta do kojih se lako dolazi označenim planinarskim stazama. Vrijeme je, naglašava, da i mi po uzoru na prekomorske susjede počnemo cijeniti neprocijenjivo vrijednu baštinu predaka, danas posve zaboravljenu i zapostavljenu, otkrivajući njezine čudesne priče u kamenu pokoljenjima koja dolaze (* 3).

Naposljetku, valja odgovoriti na pitanja ... Pa i ono gdje su nestali ”Grci” koji su nam ostavili svoj bezvremenski trag u zidinama Stražbenice? (* 4) Zapravo, jesu li uopće netragom iščezli, ili su samo - usnuli? Čuvaju li veličanstveni velebitski megaliti, vjekovni čuvari ognjišta, duše uspavanih drevnih graditelja, pradavnih velebitskih gorostasa, čija nova zora tek što nije svanula? Hoće li probuđeni prepoznati u nama istinske prijatelje? Spavači su u milosti buditelja, a budni snose odgovornost buđenja snenih. Možemo prebivati zajedno, kao jedno biće, samo ako to iskreno želimo. Oživimo velebno kamenje, zaželimo mu mirno jutro i još bolji dan!

Goran Majetić, slobodni istraživač, 29. rujna 2021.


(* 1) Od Alana u smjeru Stražbenice može se krenuti po dva označena planinarska puta. Prvi je Premužićeva staza, koja je 1930-1933. sagrađena suhozidnom gradnjom po zamisli planinara i pravnika Ivana Krajača (1877-1945.), a pod vodstvom planinara i inženjera šumarstva Ante Premužića (1889-1979.) od Zavižana do Baških Oštarija u dužini od 57 kilometara. S nje se može skrenuti na više mjesta na zapad (na Alančić, prije Seravskog vrha, ...) i potom okušati sreću pristupa Stražbenici preko klekovine ponad Kirinskog doca i vrletima Ivelić vrha (1590 m.n.v.). Sa staze se može sići i nakon Seravskog vrha te ga pokušati obići sa sjeverne strane kroz bukovu šumu Cipala i preko Zavrha sići u Stražbenicu.

Druga označena staza kojom se s Alana može pristupiti bliže Stražbenici, sa zapadne strane, vodi ispod vrha Oštrik (1367 m.n.v.) i uz dolac Zelengrad. Od Zelengrada valja nastaviti neoznačenom stazom na sjever preko Struga i potom obilazeći s istoka vrh Bili kuk (1308 m.n.v.) do Nadvrata i Stražbenice. Za oba pristupa potrebno je 3-4 sata hoda, dakako pazeći da se ne zaluta, ali i ne ozljedi. Vodite računa da ste u divljini, krenite u punoj planinarskoj opremi (posebice sa čvrstim cipelama), s dovoljno vode i hrane, osnovnom prvom pomoći, zemljovidom, telefonom (signal nije svuda dostupan) i po mogućnosti GPS uređajem.

(* 2) Ovaj vrsan istraživač obišao je, a neke i otkrio, brojne prapovijesne megalitske gradine uzduž Hercegovine, među kojima i nekoliko izuzenih gradina u planinama poviše Posušja. O istraživanju hercegovačkih gradina redovito od 2015. godine izvještava na mrežnim stranicama koje uređuje, Megaliti Hercegovine (megaliti-hercegovina.blogspot.com).

(* 3) Goran Glamuzina upućuje na uvid napise ”Tutti a Monte Cavallerizzo sulle tracce dei Sanniti” i ”Monte Cavallerizzo”, kao primjer korištenja drevne megalitske baštine u Italije u turističke svrhe. Talijani takvu ostavštinu vrednuju i kroz objavu knjiga, o čemu primjerice svjedoči djelo Lorene Bianchi ”Aquilonia ritrovata - Dalla preistoria all epoca romana, testimonianze di una terra sorprendente”, objavljeno 2011. Zanimljivo je pogledati i kratki video ”Escursione Mura Sannitiche, Monte Santa Croce, Cerro al Volturno” o obiteljskom izletu do ostataka planinskog megalitskog suhozida Sannita.

 (* 4) Vitomir Cerovac na mrežnim stranicama Kramaruša (kramarusa.wordpress.com) naknadno je pokušao odgovoriti na to pitanje: "A možda je nedostatak vode bio razlogom da su Vlasi napustili Podgorje. No, znamo da je te Vlahe (oko 180 obitelji) na Krk doveo (1465-1468.) posljednji krčki Frankopan Ivan VII.”. Podgorci (Bunjevci), ističe istraživač, pod pojmom "Grci" podrazumijevaju "narod" koji je tu obitavao prije njihova dolaska, pa su tako sve zatečeno nazvali grčkim: grčki bunari, grčki stanovi, grčki putovi, ...

Smještaj toponima Stražbenica na zemljovidu ne odgovara stvarnom položaju naselja (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))

Smještaj toponima Stražbenica na zemljovidu ne odgovara stvarnom položaju naselja (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))

Pogled na ulicu na izlazu iz Stražbenice gdje nastavlja blago silaziti na jug u smjeru visoravni Nadvrata (Foto: Goran Majetić)

Pogled na ulicu na izlazu iz Stražbenice gdje nastavlja blago silaziti na jug u smjeru visoravni Nadvrata (Foto: Goran Majetić)

Veličanstveni megalitski suhozidi pružaju se stotinama metara uzuž i poprijeko nekadašnjeg naselja smještenog na padinama podno Rožanskog vrha (Foto: Goran Majetić)

Veličanstveni megalitski suhozidi pružaju se stotinama metara uzuž i poprijeko nekadašnjeg naselja smještenog na padinama podno Rožanskog vrha (Foto: Goran Majetić)

Zadaća za radoznale: Ako je naprtnjača visoka pola metra, izračunajte koliko otprilike teži najveći megalit u temeljima prikazanog ulomka suhozida širokog 1 metar! (Foto: Goran Majetić)

Zadaća za radoznale: Ako je naprtnjača visoka pola metra, izračunajte koliko otprilike teži najveći megalit u temeljima prikazanog ulomka suhozida širokog 1 metar! (Foto: Goran Majetić)

Još jedan lagani zadatak: Koliko iznosi približna visina ove dionice megalitskog suhozida na Stražbenici? (Foto: Goran Majetić)

Još jedan lagani zadatak: Koliko iznosi približna visina ove dionice megalitskog suhozida na Stražbenici? (Foto: Goran Majetić)

Drevna ”špica” Stražbenice - glavna naseobinska ulica široka 2,2 metra (Foto: Goran Majetić)

Drevna ”špica” Stražbenice - glavna naseobinska ulica široka 2,2 metra (Foto: Goran Majetić)

U vršnom dijelu naselja naredalo se najmanje 7, a možda i više terasa odijeljenih i poduprtnih suhozidinama (Foto: Goran Majetić)

U vršnom dijelu naselja naredalo se najmanje 7, a možda i više terasa odijeljenih i poduprtnih suhozidinama (Foto: Goran Majetić)

Sjeveroistočno od Stražbenice, u šumskom prostranstvu Cipala, i nakon više stotina metara pružanje široke planinske staze naglašeno je krupnim megalitima (Foto: Goran Majetić)

Sjeveroistočno od Stražbenice, u šumskom prostranstvu Cipala, i nakon više stotina metara pružanje široke planinske staze naglašeno je krupnim megalitima (Foto: Goran Majetić)

Tematski povezane objave