Narodne predaje o divovima u Lici: ”Nisu bili ni živi ni mrtvi”

Još jedan Ličanin, prirodoslovac Ivan Krmpotić (1875-1944.), zabilježio je narodnu predaju o tamošnjim divovima Nemrima. Ivan Krmpotić rođen je u selu Barlete nedaleko Gospića (* 1). U ”Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena” objavio je, od 1900. do 1929. godine, niz napisa o prirodnim obilježjima, povijesnoj baštini, osobinama ljudi, narodnim običajima, gospodarskim osobitostima, pučkim predanjima, ... tadašnje općine (Lički) Osik.

Goran Majetić 23.01.2022. Predaje • Lika i Velebit
Crkva Vozdiženija Časnog Krsta u Barletama, rodnom mjestu Ivana Krmpotića (Izvor: Wikimedia (wikimedia.org); Foto: Dragan Zeba, 2012.)

Crkva Vozdiženija Časnog Krsta u Barletama, rodnom mjestu Ivana Krmpotića (Izvor: Wikimedia (wikimedia.org); Foto: Dragan Zeba, 2012.)

U to doba toj je općini, smještenoj sjeveroistočno od Gospića, uz desnu obalu Like i njezine pritoke Jadove, pripadalo i njegovo rodno selo. Između ostalih priloga, u tome ”Zborniku”, u knjizi 24 iz 1919. godine, objavio je i kratki zapis o narodnoj predaji o prastarim stanovnicima toga kraja. U bilješci pod naslovom ”Nemri”, prenoseći kazivanje mještanina naveo je:

”Bili su nekakvi stari Nemri - očajnici. Nisu umirali, već su bili ”skameneni”, ”ka ni drvo ni čoek”, ”ka drveni”. Nisu bili ni živi ni mrtvi, - ”kaže ti se nako, kad bi umrli, pa nisu”, štono rekao David (čovjek u selu). Nemri su nosili tkane košuljetine, goleme rukavetine, po prst debelu pređu i po prst debelu žicu; haletine bike od bijela sukna, crne rukave, a bijeli stan.

Živjeli su u davna vremena, ”od bir-zemana”, a to je još onda, kad je svijet postao. Danas se tek spominu. Kadšto se i našim susjedima Paskašima kaže, da su oni Nemri - očajnici.”
.

U svega nekoliko rečenica zapisivač predaje zorno je predočio glavna obilježja Nem(e)ra. To su bili ljudi ”od davnine” (turski izraz ”bir-zeman” označava staro ili pradavno vrijeme), koji su očajavali jer im se starost odužila. Činilo im se kao da nikada neće umrijeti prirodnom smrću. Očaj im se odražavao u izrazu lica, ali i u držanju tijela. Promatračima su se činili kao da su okamenjeni. Predavač veličinu tih ljudi naglašava uvećanicama za dijelove njihove odjeće, koja je mjerama uvelike nadmašivala odjeću njegovih suvremenika. Nemri su, dakle, rastom i stasom bili nadmoćni ljudima s početka 20. stoljeća.

I u ovom kraju Like, uz sjeveroistočni rub Ličkog polja, na glavicama brežuljaka, u pravilu s vršnim kamenim hridima, zapažene su brojne prapovijesne gradine i humci (tumuli), podno njih crkvine, a na starim grobljima stećci, pretežno u obliku velikih ploča ili rjeđe sanduka (zbog uništavanja, do danas ih je preostala tek nekolicina). Na mjestima nekih gradina u srednjem vijeku izgrađeni su utvrđeni gradovi, koji su danas mahom ruševine, a od nekih se zidovi još jedva naziru.

Na području Ličkog Osika, u granicama općine iz vremena kada o tom kraju piše Ivan Krmpotić, isticali su se utvrđeni srednjovjekovni gradovi Široka Kula, Ostrovica i Barlete. Ostrovica i Barlete podignuti su na uzvisanama s dva vrha, od kojih je jedan nešto viši. Takav odabir položaja naselja nedvojbeno potječe od ovdašnjeg ilirskog plemena Japoda, što znači da su spomenute srednjovjekovne utvrde ”nalegle” na daleko starije japodske gradine.

U takvom povijesnom krajoliku, unatoč brojnim ratovima i pustošenjima ipak se uspio očuvati dio graditeljske i spomeničke baštine i iz drevnih vremena. U Lici su osim toga, kao u rijetko kojem hrvatskom zavičaju, za vrijeme vojevanja s Turcima od 15. do 17. stoljeća, zabilježene seobe velikog broja tamošnjeg stanovništva. S prvim upadima osvajača starosjedioci su zbog opasnosti po živote i imovinu mahom izbjegli s vjekovnih ognjišta, na koja su potom doseljavani turski podložnici, da bi stoljeće i pol kasnije i njih zamijenili neki novi žitelji. Unatoč takvim opsežnim mjenama puka, uspjele su se očuvati pojedine predaje o životu ličkih predaka u davnini.

Među tim predajama su i one o starom narodu, Nemrima, koji su se odlikovali rastom i jačinom. Da nisu samo nekadašnji muškarci Like bili ”jakote”, već su na takvom glasu bile i žene svjedoči nam, primjerice, predaja očuvana na području Ličkog Osika. Suvremenik Ivana Krmpotića, austrijski povjesničar i arheolog Karl (Carl Ludwig) Patsch (1865-1945.), podrijetlom češki Nijemac, najveći dio istraživačkog rada posvetio je proučavanju nalazišta iz rimskog doba u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Kao kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Karl Patsch obišao je Liku u kolovozu 1898. godine. Na temelju uvida u pronađene spomenike, posebice one iz antičkog doba, objavio je dvije godine kasnije u Beču knjigu ”Die Lika in romischer zeit” (”Lika u rimsko doba”; pretisak na hrvatskoj jeziku izdan je u Gospiću 1990.).

U ulomku knjige posvećenom spomenicima u okolici sela Široka Kula, istočnog susjeda naselja Lički Osik, Karl Patsch je između ostaloga zabilježio predanje o djevojci koja je s lakoćom nosila tešku kamenu žaru: ”Velika vapnenačka žara, visoka 0,64, široka 0,74, duboka 0,84. ... Žara stoji još uvijek (sada kao valov) tamo gdje se prema Frasu, ... nalazila 1834. - kod snažnog izvora Čekrk, ... Ne može se više ustanoviti odakle kamen potječe; među narodom se priča da ga je ovamo donijela na glavi - predući - neka djevojka.”. (* 2)

Kameni spomenik kojeg spominje povjesničar i arheolog zapravo je sanduk žare (urne), težak oko - 900 kilograma. Koliko mora biti snažna djevojka koja kamen od umalo jedne tone može prenijeti, i to na glavi? Predaju ne trebamo, dakako, shvaćati doslovno, da je baš taj sanduk žare donešen do bunara zvanog Čekrk zahvaljujući (isključivo) ljudskoj snazi. Predaja, međutim, podsjeća na to da su nekoć uistinu živjeli ljudi koji su mogli prenositi daleko teži teret nego li današnji prosječan čovjek. Tvrdnju potkrijepljuju, primjerice, istraživanja pojedinih etnologa, no njima vrijedi posvetiti zaseban napis.

Valja istaknuti da narodna predaja o ženi - divkinji koja prenosi ogroman i težak kamen nije posebnost Široke Kule, ali niti Like jer takve predaje nalazimo na čitavom dinarskom području, pa i šire. S pravom se možemo zapitati i to kada su živjele dive (divkinje) u Lici? Je li diva iz predaje žitelja Široke Kule pripadala drevnom narodu Nem(e)ra? Ili je to možda čak bila ”Grkinja”, koja je tu obitavala u nama, povijesno gledano, bliže doba?

Sanduk žare iz Široke Kule mještanima je služio kao pojilo za stoku sve dok sredinom 20. stoljeća nisu postavili novo betonsko pojilo. U vezi s tim sandukom valja naglasiti još jednu činjenicu, široj javnosti nepoznatu, da nisu sve kamene žare izrađene tijekom vlasti Rimskog carstva u našim ilirskim krajevima bile urne Rimljana. Sanduk iz Široke Kule, naprotiv, primjer je žare kakve su koristili Japodi. Sanduk sadrži natpisno polje s uklesanim natpisom na latinskom jeziku, prema kojem se pretpostavlja da vjerojatno potječe iz druge polovice 2. stoljeća. No, ostale pojedinosti njegove izvedbe nedvojbeno upućuju da je to ”japodska urna”, kakvom ju je prepoznao arheolog Ivan Šarić (1943-2016.) pri istražnom obilasku toga područja 1971. godine (* 3).

Goran Majetić, slobodni istraživač, 22. siječnja 2022.

(* 1) Ivan Krmpotić u Zagrebu je završio gimnaziju i studirao geografiju i mineralogiju na Mudroslovnom fakultetu te stekao zvanje profesora. U Češkoj, Njemačkoj i Francuskoj usavršavao se za hidrobiologa. Predavao je u gimnazijama u Pazinu, Osijeku, Vinkovcima i Zagrebu. Zauzimao se za veću zastupljenost prirodnih znanosti u srednjoškolskoj nastavi. Osim hidrobioloških radova, posebice o mikrofauni i mikroflori Plitvičkih jezera, objavljivao je i razne druge napise, osvrte i rasprave u brojnim znanstvenim, prosvjetnim i drugim časopisima u Hrvatskoj, Srbiji i Njemačkoj. Priloge o životu i narodnim običajima osičke općine u Lici objavio je u ”Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena” 1900., 1906., 1911., 1913., 1915., 1917., 1919. i 1929. U Zagrebu je 1923. objavio i knjižicu ”Cvijićevo ”Balkansko poluostrvo” i naš narodni problem”.

(* 2) Fras, kojeg Karl Patsch spominje kao vidioca žare 1834., je školski nadzornik i pisac Franjo Julije Fras (Franz Julius Fras), koji je 1835. u Zagrebu objavio knjigu ”Vollständige Topographie der Karlstädter Militärgrenze” (”Topografija Karlovačke Vojne krajine”, cjelovito izdanje na hrvatskom jeziku izdano je u Gospiću 1988.).

Veličine stranica sanduka koje je zabilježio Karl Patsch, istaknute su u metrima, a riječ je zacijelo o vanjskim mjerama. Pri tome je greškom za dužinu sanduka (0,84 metra) naveo da je riječ o njegovoj dubini. To je potvrdio arheolog Ivan Šarić, viši savjetnik Uprave za zaštitu kulturne baštine u Zagrebu, koji je iznova premjerio sanduk i utvrdio sljedeće mjere: visina 64 cm, širina 74 cm i dužina 83 cm. Šupljina s gornje strane sanduka, isklesana kako bi se u nju mogla položiti posauda s pepelom pokojnika, ima pak sljedeće mjere: visina (dubina) 30 cm, širina 40 cm i dužina 45 cm.

Masu sanduka možemo izračunati na osnovu jednadžbe M = V x q, gdje je V volumen ili zapremnina kamene ispune sanduka, a q gustoća vapnenca koja u prosjeku iznosi 2700 kg/m3. Volumen kamene ispune sanduka jednak je razlici volumena ”punog” i ”praznog” sanduka (isklesane šupljine): V = V1 - V2.

Uzmimo da su a, b i c dužina, širina i visina ”punog” sanduka, a d, e i f dužina, širina i visina isklesane šupljine. Volumen ”punog” sanduka iznosi: V1 = a x b x c = 0,83 m x 0,74 m x 0,64 m = 0,393088 m3. Volumen udubljenja iznosi: V2 = d x e x f = 0,45 m x 0,4 m x 0,3 m = 0,054 m3. Zapremnina vapnenačke ispone sanduka, dakle, iznosi: V = 0,393088 m3 - 0,054 m3 = 0,339088 m3. Masa sanduka iznosi: M =  0,2112 m3 x 2700 kg/m3 = 915,5376 kg ili približno čak oko 900 kilograma.

(* 3) Arheolog, ali i karikaturist i političar, Ivan Šarić iz Zagreba, rodom je iz Smiljana nedaleko Gospića. Obilježja žare iz Široke Kule predstavio je u napisu ”Japodske urne u Lici”, objavljenom u glasilu ”Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu”, svezak 9 broj 1 iz 1975.

Japodska gradina Stražbenica istočno od sela Barlete, a čijem su podnožju u dva velika tumula pronađeni grobovi iz kasnog brončanog i starijeg željeznog doba s kosturnim i paljevinskim ukopima te brojnim nalazima nakita, nošnji i drugih uporabnih predmeta (Foto: Goran Majetić)

Japodska gradina Stražbenica istočno od sela Barlete, a čijem su podnožju u dva velika tumula pronađeni grobovi iz kasnog brončanog i starijeg željeznog doba s kosturnim i paljevinskim ukopima te brojnim nalazima nakita, nošnji i drugih uporabnih predmeta (Foto: Goran Majetić)

Crtež srednjovjekovnog utvrđenog grada Ostrovice Ličke, kojeg je 1924. godine izradio Većeslav Henneberg; grad je sagrađen na dvojnom uzvišenju na kojem se nalazila japodska gradina (Izvor: Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu” (Zorislav Horvat ”Crkva sv. Ivana Krstitelja u Volarici pod Ostrovicom Ličkom”), 1997.)

Crtež srednjovjekovnog utvrđenog grada Ostrovice Ličke, kojeg je 1924. godine izradio Većeslav Henneberg; grad je sagrađen na dvojnom uzvišenju na kojem se nalazila japodska gradina (Izvor: Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu” (Zorislav Horvat ”Crkva sv. Ivana Krstitelja u Volarici pod Ostrovicom Ličkom”), 1997.)

Karl Patsch, prvi školovani arheolog Zemaljskog muzeja u Sarajevu, istraživao je i rimske, a dijelom i japodske, spomenike u Lici (Izvor: Facebook stranica Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine (facebook.com/zemaljskimuzej))

Karl Patsch, prvi školovani arheolog Zemaljskog muzeja u Sarajevu, istraživao je i rimske, a dijelom i japodske, spomenike u Lici (Izvor: Facebook stranica Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine (facebook.com/zemaljskimuzej))

Japodska urna iz Široke Kule za koju narodna predaja priča da ju je do bunara Čekrk donijela na glavi div-djevojka (Izvor: ”Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu” (Ivan Šarić ”Japodske urne u Lici”), 1975.)

Japodska urna iz Široke Kule za koju narodna predaja priča da ju je do bunara Čekrk donijela na glavi div-djevojka (Izvor: ”Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu” (Ivan Šarić ”Japodske urne u Lici”), 1975.)

Tematski povezane objave