Konj od jantara

Put je prolazio kroz Poljsku, Češku, Austriju i Sloveniju te je u svakoj od tih zemalja trgovac prodavao dio jantara. Ipak, najveća količina je stizala do Italije gdje su postojale brojne radionice za obradu i oblikovanje jantara. Uglavnom su izrađivali ogrlice, fibule (kopče) i sitne ukrasne predmete.

Mnogi narodi su u to doba vjerovali u magičnu moć jantara, a posebno su vjerovali da im pomaže u zagrobnom životu. Zbog toga je jantar bio jako tražen, a tržište jako veliko. Naš grumen je tako stigao u jednu od talijanskih radionica gdje ga je neki majstor oblikovao u figuricu konja kome su noge bile povezane jantarnom pločicom. Pločica je imala rupu po dužini pa se pretpostavlja da je konj bio ukras na nekoj fibuli. U ono doba još nije otkriveno dugme pa su ljudi odjevne predmete pričvršćivali kopčama - fibulama.

Zahvaljujući razvijenim trgovačkim vezama između Japoda i talijanskih radionica za obradu jantara, naš konj je stigao u Liku, točnije u japodski grad Ank, koji se nalazio na brdu Stražbenica iznad sela Vrebac, 11 kilometara istočno od Gospića.

Postoji i druga manje lijepa mogućnost dolaska konja u Ank. Japodi su bili ratoboran narod koji je često poduzimao pljačkaške pohode u sjevernu Italiju. U rimskim kronikama zabilježeni su brojni pohodi rimske vojske koji su imali za cilj kažnjavanje i smirivanje Japoda, ali i drugih nestašnih plemena. Dakle, možda je konj od jantara stigao u Ank kao pljačkaški plijen.

Bilo kako bilo, konj od jantara je koristio nekoj osobi sve do smrti. Nije poznato je li se radilo o ženi ili muškarcu. Prema japodskom običaju, tijela su prilikom polaganja u grob bila obučena, a na sebi su imali fibule. Tako je naš konj bio zakopan, u jednom grobu pored grada Anka odnosno Stražbenice, sve do 1897. godine.

Te godine Josip Brunšmid, strastveni istraživač i ravnatelj Arheološkog muzeja u Zagrebu, posjećuje Stražbenicu i istražuje grobove starih Japoda. U jednom grobu pronalazi našeg konja koji, zajedno sa brojnim drugim pronalascima, putuje za Zagreb i postaje dio pretpovijesne zbirke Arheološkog muzeja. Tako je, nakon 2000 godina, konj ponovno izašao na svjetlost dana i slijedećih 100 godina je, pored drugih vrijednih izložaka, privlačio poglede brojnih posjetitelja muzeja.

Sve je tako bilo do 2022. godine, kada je u Litvi organizirana izložba "1 000 000 koraka: Jantarni put od Rima do Baltika", na kojoj su izloženi predmeti od jantara iz svih zemalja koje su se nalazile na Jantarskom putu. Među četiri predmeta, koji su iz Hrvatske poslani na ovu izložbu, nalazio se i konj sa Stražbenice. Na taj se način naš konj od jantara, nakon 2000 godina barem na kratko vratio kući.

Ova priča još jednom dokazuje kako mala mjesta kriju velike priče.

Vama ne preostaje ništa drugo nego "nekako s proljeća", napraviti izlet na Stražbenicu i potražiti tragove drevnog grada Anka i njegovih stanovnika Japoda. Osim toga, čim se nakon obnove otvori Arheološki muzej, pogledajte uživo konja od jantara, osim ako nije odlučio zauvijek ostati u svojoj domovini Litvi, negdje na obalama Baltičkog mora :-)

Fotografija konja preuzeta je sa stranica Arheološkog muzeja u Zagrebu. Priča je temeljena na činjenicama, uz dodatak par finih zrna fikcije :-)