Tajne velebitske crkve Velike Gospe od Rujna (1.)

Usred velebitske visoravni Veliko Rujno nalazi se jedna od rijekih preostalih crkvi na Velebitu, crkva Velike Gospe od Rujna (naziva se i Velika Gospojina, Velikorujanska Gospa, Sveta Marija, Majka Božja, ...). Ova zavjetna crkva u službi je vjernika južnovelebitskog Podgorja. Crkva i njezina okolica baštine drevne duhovne tajne žitelja najveće hrvatske planine.

Goran Majetić 15.09.2021. Crkve • Lika i Velebit
Crkva Velike Gospe od Rujna sagrađena je od kamenja razgrađene crkve istog imena koja se nalazila oko 40 metara sjeverozapadnije (Foto: Goran Majetić)

Crkva Velike Gospe od Rujna sagrađena je od kamenja razgrađene crkve istog imena koja se nalazila oko 40 metara sjeverozapadnije (Foto: Goran Majetić)

Riječ je ”mladoj” crkvi, sagrađenoj tek 1930. godine. Zamijenila je već trošnu, ”pogibeljnu od bure otkrivenu” i za vjerske potrebe premalenu, istoimenu kamenu crkvicu. Za gradnju nove crkve iskorišteno je kamenje zidova starije crkvice. Podignuta je jugoistočno od razgrađene prethodnice, kako bi se sačuvao njezin drevni kameni oltar.

Preseljenje crkve na novo mjesto nije, međutim, prošlo bez negodovanja rujanskih starosjedilaca. Planinar i pisac Ante Rukavina (1928-1994.), inače veterinar iz Gospića i odličan poznavatelj Velebita i njegovih žitelja, u knjizi ”Zvona ispod zvijezda - Putopisna i povijesna razmatranja o velebitskim sakralnim građevinama”, koju je objavio 1989. godine, bilježi: ”Nekoliko godina uzastopno nakon izgradnje na dan Velike Gospe, kad se održavalo proštenje, bilo je ružno vrijeme s puno kiše, što je neuobičajeno za ovo doba godine. Narod je to pripisivao kazni Božjoj zbog toga što je crkva preseljena sa svog starog mjesta.”.

Predani istraživač velebitske, podgorske i ličke baštine, arheolog i konzervator Ante Glavičić (1931-2003.), dugogodišnji kustos i ravnatelj Gradskog muzeja Senj, u napisu ”Prilog istraživanju starohrvatske sakralne arhitekture na primorskim padinama Velebita i Velike Kapele (1. dio)”, objavljenom u  časopisu ”Senjski zbornik” iz 1982. godine, o crkvi Sveta Marija na Velikom Rujnu između ostaloga zabilježio je:

”Ova nova crkva podignuta je također pokraj staroga puta u jednoj kamenoj ogradi (* 1), kao jednobrodna građevina pravokutne osnove, točno orijentirana istok - zapad. Njene vanjske mjere iznose 8,25 x 5,20 m. Krov crkve je na dvije vode. Na pročelju se ističu vrata uz koja sa svake strane ima po jedan prozor. Iznad vrata je natpis koji govori o gradnji crkve (* 2), a malo više je zabat s preslicom i jednim zvonom.”.

Crkvi je sa sjeverne strane prizidana manja prostorija za sakristiju sa zasebnim ulazom. Služila je i kao prenočište župnika kada bi došao na Rujno, a povremeno i planinara (do izgradnje planinarskog skloništa 1937.). Do toga ”konaka” dograđen je 1932. godine veliki spremnik (cisterna) u koju se sakuplja kišnica s crkvenog krova.

O gradnji nove crkve među prvim glasilima izvijestio je časopis ”Hrvatski planinar” u broju 9 iz rujna 1930. godine. U napisu ”Narod gradi crkvicu s planinarskim skloništem u planini” ističe se: ”Don Ante Adžija (* 3), župnik u Starigradu pod Velebitom, sagradio je u mjesecu srpnju u osam dana s pomoću svojih župljana novu crkvicu u čast Velike Gospe na Velikom Rujnu ... nedaleko (oko 40 m) od stare i trošne kapelice, kod koje su se do sad držala proštenja na Veliku Gospu.”.

Pola stoljeća kasnije, tadašnji starigradski župnik Tomislav Baričević dao je obnoviti krov i urediti unutrašnjost crkve. Na svetkovinu Velike Gospe (* 4), 15. kolovoza, oko crkve se kao i nekoć okuplja mnoštvo naroda (podrijetlom) iz Podgorja, a dijelom i Like i Ravnih kotara. Svečana misa održava se stoga ispred crkve, oko za tu prigodu postavljenog oltara. Sve do nakon Drugog svjetskog rata njegovao se i prastari običaj blagoslova polja preko kojeg se uz molitve i starinske narodne pjesme kretala povorka. Svetkovina uobičajeno završava narodnim veseljem. No, novije svetkovine tek su, napominje Ante Glavičić, ”skromno sjećanje na sadržajnije i svečanije obilježavanje prastarog običaja”.

Uz današnju crkvu Velike Gospe od Rujna vezana je još jedna zanimljivost. Riječ je velikoj kamenoj ploči koja se nalazi ispred crkve podno stabla lipe, a služi kao ”kameni stol”. Zanimljivo je već i to da nitko od dosadašnjih istraživača i putopisaca ne obraća pozornost na tu ploču kao na spomeničku baštinu. Većina je niti ne spominje. No, ”stol” uz kojeg su drvene klupe i za kojim u hladovini odmaraju i krijepe se hodačsnici i planinari nije tek obična ploča od vapnenca. Nije niti isklesana sa svrhom da bude dijelom ”namještaja” pod vedrim nebom.

Poveća kamena ploča ne potječe niti od oltara; sudeću po zaštitničkom odnosu domorodaca prema olatru (žrtveniku) stare crkve ne bi dozvolili svetogrđe korištenja oltarne ploče (menze) u nevjerske svrhe. Osim toga, ”stol” veličinom ne odgovara oltarnoj ploči, prevelik je za takvu ulogu. Pri posjeti crkvi 3. kolovoza 2021. godine izmjerio sam da mu je dužina 140, širina 90, a debljina 27 centimetara. Na vidljivoj (gornjoj) strani ploče nisam uočio uklesani natpis ili reljef.

Pretpostavljam da je ”kameni stol” nadgrobna ploča (nadgrobnica (* 5)) koja je nekoć pokrivala grob u blizini stare crkve. Još jedna oveća kamena ploča ležala je uz sačuvani oltar nekadašnje crkve, a nakon što je oštećena oslonjena je na obližnje stablo. U našim krajevima u srednjem vijeku oko crkvi su u pravilu bila groblja. Nekolicina grobnica značajnijih osoba bila je i unutar crkvi; u slučaju malene velikorujanske crkvice možda tek jedna grobnica.

Ujedno nagađam da bi ”kameni stol” po načinu izrade (osrednje vješto isklesan, prilično ravnih ploha koje se sastaju pod pravim kutom čineći naglašene bridove, debljina manja od 30 centimetara i uzduž čitave ploče gotovo istovjetna) mogao potjecati iz kasnog srednjeg ili čak ranog novog vijeka. Pripada li nekome od starosjedilaca s Velikog Rujna sahranjenih prije tamošnjih upada Turaka početkom 16. stoljeća? Ili je riječ o nadgrobnici pod koju je pokopan pripadnik obitelji koje su na opustošenu planinu doselile tijekom 17. vijeka? Točne odgovore o starosti i podrijetlu ploče možda bi mogla dati arheološka istraživanja na položaju (oko) stare crkve.

Rujno je prostrana planinska visoravan na južnom Velebitu koju čine manje i niže (oko 800 m.n.v.) Malo Rujno na sjeverozapadu i veće i više (oko 900 m.n.v.) Veliko Rujno na jugoistoku. Veliko Rujno je najveća velebitska visoravan; dugo je sedam i široko jedan kilometar. Na visoravni danas žive malobrojni ”sezonski” stanovnici, čije kuće i imanja su raštrkani u više  zaselaka. A još do prije pola stoljeća tu bi boravilo više stotina ljudi, uglavnom stočara koji su na Rujnu napasali više tisuća grla stoke.

Do Velikog Rujna uspinje se 13,5 kilometara duga cesta iz gradića Starigrad - Paklenica na obali Jadranskog mora i podno Narodnog parka ”Paklenica”. Do odmorišta Vaganac je asfaltirana, a posljednjih oko 6,5 kilometara je makadamska. Prva vozila stigla su na Veliko Rujno tek 2008. godine. Probijanje ceste kroz kamene vrleti Velebita potaknulo je rast broja izletnika i hodočasnika te gospodarski opstanak ove planinske visoravni. No, gradnju ”protupožarne” ceste pratile su i nezakonite radnje, a od njezinog otvaranja niču i zdanja koja se ne uklapaju u baštinu i prirodu toga kraja. Nagrđuje se okoliš, ali i rastače gorštački duh toga kutka opjevane hrvatske planine.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 15. rujna 2021.

(* 1) Ante Rukavina mišljenja je da je suhozid ispred crkve, usporedan s putom, podignut nakon gradnje nove crkve: ”Crkva je podignuta pokraj staroga puta između ovdje brojnih ograda i vjerojatno je nakon izgradnje ograđena suhozidom.”. Na to upućuje i fotografija priložena ovom napisu, snimljena tijekom svečanosti blagoslova novoizgrađene crkve 1930., na kojoj se ispred nje vidi mnoštvo naroda ali ne i suhozid. Ograda je lijep primjer suhozidne gradnje velikim, grubo klesanim, kamenjem.

(* 2) Spomenuti natpis koji svjedoči o gradnji nove crkve, uklesan u kamenu ploču postavljenu visoko iznad ulaza u crkvu, glasi: POMOĆU BOGA I / STARIGRACA / NA ČAST  VELIKE GOSPE / GODINE GOSPODNJE 1930 / PODIGAO / DON ANTE ADŽIJA.   Ante Glavičić navodi, a kasniji pisci prepisuju, ponešto drugačiji natpis. Moguće je da ga je   pogrešno prenio, ali i da sadašnja spomen-ploča nije izvorna te da je pri postavljanju nove uistinu posvetni natpis izmijenjen.

(*3) Ante Adžija (1880-1944.) bio je župnik u Starigradu - Paklenici od 1923. do smrti. Uvelike je pridonio boljitku žitelja Velebitskog Podgorja. Poticao je i pomagao gradnju i uređenje cesta, putova i vodovoda, zaštitu velebitske prirode, razvoj planinskog turizma, unaprjeđenje zdravstvene zaštite, ... Bio je i osnivač i predsjednik podružnice Hrvatskog planinarskog društva ”Paklenica” iz Starigrada - Paklenice. Prikupljao je i čuvao kulturno-povijesnu baštinu starigradskog kraja, a sudjelovao u spašavanju one iz Pridrage u Ravnim kotarima. Vršio je i arheološka istraživanja na Velikom Rujnu i oko crkve Sveti Petar u Selinama. Tijekom rata isticao se dobrotvornim radom. Krajem rata ubijen je, a njegovi su zapisi i arheološka zbirka uništeni (dijelom i nakon rata). Njegov život i rad najpotpunije je istražila profesorica Mirjana Trošelj. Predstavila ih je u napisu ”Don Ante Adžija - Zaboravljeni starigradskopaklenički velikan”, objavljenom u ”Senjskom zborniku” 2017.

(* 4) Nekada su se svetkovine oko crkve na Velikom Rujnu održavale i na blagdan svetog Roka, 16. kolovoza. Dan nakon Velike Gospe bi se, ističe Ante Glavičić, ”... ponovno sakupljao narod iz Starigrada i šire okolice i ponovno držala misa i zahvaljivalo sv. Roku za zdravlje i napredak stada i urod ljetine. Isto se poslije mise - proštenja održavalo malo narodno slavlje.”.

(* 5) Kamena ploča ispred crkve na Velikom Rujnu podsjeća na velike nadgrobne ploče od vapnenca uobičajene za dio srednjovjekovnih (predturskih) ukopa u susjednoj Lici i Ravnim kotarima. Najbliže do sada poznate slične nadgrobnice, iako sudeći po izgledu i trošnosti starije, nalaze se uokolo crkve Sveti Petar na razmeđi Selina i Starigrada - Paklenice. Raniji istraživači poput povjesničara Šefika Bešlagića i svećenika Ante Škobalja smatrali su ih stećima, dok arheolog Ante Glavičić drži da su to ”rustične velike i teške kamene nadgrobne ploče, ne stećci”. Baština u oba slučaja vuče isti korijen; odlika su joj teške i prostrane kamene nadgrobnice. Razlikuju se u više detalja majstorske izrade, koji ukazuju na različito vrijeme njihovog nastanka.


Nova crkva na Velikom Rujnu izgrađena je 1930. godine na poticaj župnika Ante Adžije (Izvor: facebook.com - Stare slike i razglednice Starigrada i okolice; nepoznat snimatelj)

Nova crkva na Velikom Rujnu izgrađena je 1930. godine na poticaj župnika Ante Adžije (Izvor: facebook.com - Stare slike i razglednice Starigrada i okolice; nepoznat snimatelj)

Kamena ploča ispred crkve koja glumi stol zapravo je nadgrobnica koja veličinom i izgledom podsjeća na stećak (Foto: Goran Majetić)

Kamena ploča ispred crkve koja glumi stol zapravo je nadgrobnica koja veličinom i izgledom podsjeća na stećak (Foto: Goran Majetić)

Suhozidna ograda uz prilazni put do crkve izgrađena je od od velikog grubo klesanog kamenja, slijedeći izuzetnu vještinu gradnje drevnih velebitskih gorštaka (Foto: Goran Majetić)

Suhozidna ograda uz prilazni put do crkve izgrađena je od od velikog grubo klesanog kamenja, slijedeći izuzetnu vještinu gradnje drevnih velebitskih gorštaka (Foto: Goran Majetić)

Tematski povezane objave