Zagonetke velebitske crkve Velike Gospe od Rujna

Usred velebitske visoravni Veliko Rujno nalazi se jedna od rijekih preostalih crkvi na Velebitu, crkva Velike Gospe od Rujna (naziva se i Velika Gospojina, Velikorujanska Gospa, Sveta Marija, Majka Božja, ...). Ova zavjetna crkva u službi je vjernika južnovelebitskog Podgorja. Crkva i njezina okolica baštine drevne duhovne i svjetovne tajne žitelja najveće hrvatske planine. U ovome napisu predstavljam tek djelić tih zagonetki ...

Goran Majetić 15.09.2021. Crkve • Lika i Velebit
Crkva Velike Gospe od Rujna sagrađena je od kamenja razgrađene crkve istog imena koja se nalazila oko 40 metara sjeverozapadnije (Foto: Goran Majetić)

Crkva Velike Gospe od Rujna sagrađena je od kamenja razgrađene crkve istog imena koja se nalazila oko 40 metara sjeverozapadnije (Foto: Goran Majetić)

Riječ je o ”mladoj” crkvi, sagrađenoj tek 1930. godine. Zamijenila je već trošnu, ”pogibeljnu od bure otkrivenu” i za vjerske potrebe premalenu, istoimenu kamenu crkvicu. Za gradnju nove crkve iskorišteno je kamenje zidova starije crkvice. Podignuta je jugoistočno od razgrađene prethodnice, kako bi se sačuvao njezin drevni kameni oltar.

Preseljenje crkve na novo mjesto nije, međutim, prošlo bez negodovanja rujanskih starosjedilaca. Planinar i pisac Ante Rukavina (1928-1994.), inače veterinar iz Gospića i odličan poznavatelj Velebita i njegovih žitelja, u knjizi ”Zvona ispod zvijezda - Putopisna i povijesna razmatranja o velebitskim sakralnim građevinama”, koju je objavio 1989. godine, bilježi: ”Nekoliko godina uzastopno nakon izgradnje na dan Velike Gospe, kad se održavalo proštenje, bilo je ružno vrijeme s puno kiše, što je neuobičajeno za ovo doba godine. Narod je to pripisivao kazni Božjoj zbog toga što je crkva preseljena sa svog starog mjesta.”.

Predani istraživač velebitske, podgorske i ličke baštine, arheolog i konzervator Ante Glavičić (1931-2003.), dugogodišnji kustos i ravnatelj Gradskog muzeja Senj, u napisu ”Prilog istraživanju starohrvatske sakralne arhitekture na primorskim padinama Velebita i Velike Kapele (1. dio)”, objavljenom u  časopisu ”Senjski zbornik” iz 1982. godine, o crkvi Sveta Marija na Velikom Rujnu između ostaloga zabilježio je:

”Ova nova crkva podignuta je također pokraj staroga puta u jednoj kamenoj ogradi (* 1), kao jednobrodna građevina pravokutne osnove, točno orijentirana istok - zapad. Njene vanjske mjere iznose 8,25 x 5,20 m. Krov crkve je na dvije vode. Na pročelju se ističu vrata uz koja sa svake strane ima po jedan prozor. Iznad vrata je natpis koji govori o gradnji crkve (* 2), a malo više je zabat s preslicom i jednim zvonom.”.

Crkvi je sa sjeverne strane prizidana manja prostorija za sakristiju sa zasebnim ulazom. Služila je i kao prenočište župnika kada bi došao na Rujno, a povremeno i planinara (do izgradnje planinarskog skloništa 1937.). Do toga ”konaka” dograđen je 1932. godine veliki spremnik (cisterna) u koju se sakuplja kišnica s crkvenog krova.

O gradnji nove crkve među prvim glasilima izvijestio je časopis ”Hrvatski planinar” u broju 9 iz rujna 1930. godine. U napisu ”Narod gradi crkvicu s planinarskim skloništem u planini” ističe se: ”Don Ante Adžija (* 3), župnik u Starigradu pod Velebitom, sagradio je u mjesecu srpnju u osam dana s pomoću svojih župljana novu crkvicu u čast Velike Gospe na Velikom Rujnu ... nedaleko (oko 40 m) od stare i trošne kapelice, kod koje su se do sad držala proštenja na Veliku Gospu.”.

Pola stoljeća kasnije, tadašnji starigradski župnik Tomislav Baričević dao je obnoviti krov i urediti unutrašnjost crkve. Na svetkovinu Velike Gospe (* 4), 15. kolovoza, oko crkve se kao i nekoć okuplja mnoštvo naroda (podrijetlom) iz Podgorja, a dijelom i Like i Ravnih kotara. Svečana misa održava se stoga ispred crkve, oko za tu prigodu postavljenog oltara. Sve do nakon Drugog svjetskog rata njegovao se i prastari običaj blagoslova polja preko kojeg se uz molitve i starinske narodne pjesme kretala povorka. Svetkovina uobičajeno završava narodnim veseljem. No, novije svetkovine tek su, napominje Ante Glavičić, ”skromno sjećanje na sadržajnije i svečanije obilježavanje prastarog običaja”.

Uz današnju crkvu Velike Gospe od Rujna vezana je još jedna zanimljivost. Riječ je velikoj kamenoj ploči koja se nalazi ispred crkve podno stabla lipe, a služi kao ”kameni stol”. Zanimljivo je već i to da nitko od dosadašnjih istraživača i putopisaca nije obratio pozornost na tu ploču kao na spomeničku baštinu. Većina je nije niti spomenula. No, ”stol” uz kojeg su drvene klupe i za kojim u hladovini odmaraju i krijepe se hodačsnici i planinari nije tek obična ploča od vapnenca. Nije niti isklesana sa svrhom da bude dijelom ”namještaja” pod vedrim nebom.

Zbog položaja ploče ispred crkve Velike Gospe od Rujna, kao i zbog njezine znatne veličine, privukla mi je pozornost pri posjeti crkve 3. kolovoza 2021. godine. Tada sam sa suprugom Martinom izmjerio da joj je dužina 140, širina 90, a debljina 27 centimetara. Na vidljivoj (gornjoj) strani ploče nisam uočio uklesani natpis ili reljef. Zamijetio sam da je ploča osrednje vješto isklesana, da ima prilično ravne plohe koje se sastaju pod pravim kutom čineći naglašene bridove te da joj je debljina posvuda gotovo istovjetna. Procijenio sam da bi ”kameni stol” po zapaženom načinu izrade mogao potjecati iz novijeg vremena. Zbog već spomenutih uočenih detalja njezine izrade, ali i debljine koja je manja od 30 centimetara, odbacio sam pomisao da bi to mogao biti stećak - ploča.

No, mogu tek nagađati o njezinoj izvornoj ulozi. Čini mi se da kamena ploča ne može potjecati niti od oltara, svakako ne onoga koji je preostao od 1930. godine razgrađene trošne crkve. ”Stol” bi, doduše, veličinom odgovarao ulozi stolne ploče ili menze na nekadašnjem oltaru, koji se nalazi u susjednom ”dvorištu” nedaleko današnje crkve. Stari još sačuvani oltar sazidan je od manjih kamenih ploča, a ima sljedeće mjere: dužina 140, širina 70 i visina 85 centimetara. No, da ipak nije riječ o menzi s toga oltara, smatram zbog zaštitničkog odnosa domorodaca prema oltaru (žrtveniku) stare crkve. Mislim da starosjedioci ne bi dozvolili korištenje oltarne ploče u nevjerske svrhe.

Zbog toga pretpostavljam da je ”kameni stol” ipak isprva bio nadgrobna ploča, koja je nekoć pokrivala neki grob u blizini stare crkve. No, sumnjičav sam prema mogućnosti da je u blizini srušene crkve Velike Gospe od Rujna nekada bilo groblje. U povijesnim izvorima nisam naišao na njegovo spominjanje, već samo na isticanje mirila (* 5) uz stare staze kojima su se ljudi nekoć uspinjali iz južnovelebitskog priobalja na Veliko Rujno ili silazili s visoravni bliže obali, napose do tamošnjih crkava i grobalja gdje su sahranjivali pokojnike.

Ukoliko je, ipak, nekim slučajem ”kameni stol” isprva bio nadgrobnica, gdje li se je nalazila raka koju je zatvarala i kome je taj grob pripadao? Odgovor na ta pitanja možda bi mogla dati arheološka istraživanja na položaju (oko) stare crkve (* 6). Iz dostupnih povijesnih izvora znam da je uz sačuvani oltar nekadašnje crkve ležala još jedna oveća kamena ploča. Nakon što je oštećena, oslonjena je na obližnje stablo. Tu drugu ploču pri spomenutom posjetu Velikom Rujnu nisam bio u prigodi obići. Eto novog razloga za bar još jednu istraživačku ophodnju do crkve Velike Gospe od Rujna i dodatni pokušaj odgonetavanja makar dijela njezinih zagonetki.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 15. rujna 2021.

(* 1) Ante Rukavina nagađa da je suhozid ispred crkve, usporedan s putom, podignut nakon gradnje nove crkve: ”Crkva je podignuta pokraj staroga puta između ovdje brojnih ograda i vjerojatno je nakon izgradnje ograđena suhozidom.”. Na fotografiji priloženoj ovom napisu, snimljenoj tijekom svečanosti blagoslova novoizgrađene crkve 1930., mnoštvo okupljenog naroda ispred crkve zaklanja pogled na moguće već ranije izgrađen suhozid. Ograda je lijep primjer suhozidne gradnje velikim, grubo klesanim, kamenjem. Mišljenja sam da podrijetlom prethodi crkvi, no moguće je da je prigodom izgradnje nove crkve obnovljen.

(* 2) Spomenuti natpis koji svjedoči o gradnji nove crkve, uklesan u kamenu ploču postavljenu visoko iznad ulaza u crkvu, glasi: POMOĆU BOGA I / STARIGRACA / NA ČAST VELIKE GOSPE / GODINE GOSPODNJE 1930 / PODIGAO / DON ANTE ADŽIJA. Ante Glavičić navodi, a kasniji pisci prepisuju, ponešto drugačiji natpis. Moguće je da ga je pogrešno prenio, ali i da sadašnja spomen-ploča nije izvorna te da je pri postavljanju nove uistinu posvetni natpis izmijenjen.

(*3) Ante Adžija (1880-1944.) bio je župnik u Starigradu - Paklenici od 1923. do smrti. Uvelike je pridonio boljitku žitelja Velebitskog Podgorja. Poticao je i pomagao gradnju i uređenje cesta, putova i vodovoda, zaštitu velebitske prirode, razvoj planinskog turizma, unaprjeđenje zdravstvene zaštite, ... Bio je i osnivač i predsjednik podružnice Hrvatskog planinarskog društva ”Paklenica” iz Starigrada - Paklenice. Prikupljao je i čuvao kulturno-povijesnu baštinu starigradskog kraja, a sudjelovao u spašavanju one iz Pridrage u Ravnim kotarima. Vršio je i arheološka istraživanja na Velikom Rujnu i oko crkve Sveti Petar u Selinama. Tijekom rata isticao se dobrotvornim radom. Krajem rata ubijen je, a njegovi su zapisi i arheološka zbirka uništeni (dijelom i nakon rata). Njegov život i rad najpotpunije je istražila profesorica Mirjana Trošelj. Predstavila ih je u napisu ”Don Ante Adžija - Zaboravljeni starigradskopaklenički velikan”, objavljenom u ”Senjskom zborniku” 2017.

(* 4) Nekada su se svetkovine oko crkve na Velikom Rujnu održavale i na blagdan svetog Roka, 16. kolovoza. Dan nakon Velike Gospe bi se, ističe Ante Glavičić, ”... ponovno sakupljao narod iz Starigrada i šire okolice i ponovno držala misa i zahvaljivalo sv. Roku za zdravlje i napredak stada i urod ljetine. Isto se poslije mise - proštenja održavalo malo narodno slavlje.”.

(* 5) Mirila, kojih je u velebitskom Podgorju sačuvano najviše upravo u njegovom južnom dijelu, pogrebna su spomen - znamenja izrađena u kamenu. Izrađivana su, sve do iza Drugoga svjetskog rata, na mjestima uz velebitske staze na kojima se pogrebna povorka zaustavljala i odmarala na putu od zaselaka u planinskim udolinama do primorskih seoskih crkava s grobljima. Na tim mjestima tijela preminulih pokojnika spuštala su se na tlo, gdje im se uzimala mjera (mira - na čakavskom narječju), označena uzglavnim i podnožnim kamenom te popločenjem između njih. Na uzglavnom kamenu kasnije bi se uklesalo znamenje ili natpis vezan uz pokojnika. Mirila su stanovnici velebitskih zaselaka posjećivali i poštovali više od grobova jer su u grobovima sahranjivali tijelo, do su na mirilima ”oslobađali dušu” pokojnika.

(* 6) U našim krajevima, još od srednjega vijeka, oko crkava su u pravilu bila groblja. Nekolicina grobnica značajnijih osoba nerijetko je bila i unutar crkava; u slučaju malene velikorujanske crkvice moglo je biti riječi najviše o 2-3 grobnice. No, je li ikada itko pokopan na mjestu ili u blizini stare crkve Velike Gospe od Rujna?

Nova crkva na Velikom Rujnu izgrađena je 1930. godine na poticaj župnika Ante Adžije (Izvor: Facebook stranica Stare slike i razglednice Starigrada i okolice; nepoznat snimatelj)

Nova crkva na Velikom Rujnu izgrađena je 1930. godine na poticaj župnika Ante Adžije (Izvor: Facebook stranica Stare slike i razglednice Starigrada i okolice; nepoznat snimatelj)

Koja je bila izvorna namjena velike kamene ploče koja glumi stol ispred crkve? (Foto: Goran Majetić)

Koja je bila izvorna namjena velike kamene ploče koja glumi stol ispred crkve? (Foto: Goran Majetić)

Suhozidna ograda uz prilazni put do crkve izgrađena je od od velikog grubo klesanog kamenja, izuzetnom vještinom gradnje velebitskih gorštaka (Foto: Goran Majetić)

Suhozidna ograda uz prilazni put do crkve izgrađena je od od velikog grubo klesanog kamenja, izuzetnom vještinom gradnje velebitskih gorštaka (Foto: Goran Majetić)

Tematski povezane objave