Narodne predaje o divovima u Lici: Nemri - drevni lički prastanovnici

Etnolozi koji su u novije vrijeme prikupljali narodne predaje o starom narodu Like, Nemrima, u napisima u kojima su predstavili istraživanja spomenuli su kao izvore tih predaja pojedina naselja u blizini Gospića. Isto je učinila i nekolicina ranijih zapisivača takvih ličkih predaja. U ovom napisu predstavljam jedno takvo mjesto, Mušaluk, udaljeno od središnjeg grada Like tek 7 kilometara. No, isto tako prvi puta ukazujem i da se predaja o drevnim Nemrima prenosila i na krajnjem sjeverozapadnom rubu današnje Like, u Plaškom.

Goran Majetić 05.01.2022. Predaje • Lika i Velebit
I u Plaščanskoj dolini pokoljenjima se prenosila predaja o dugovječnim ljudima divovskog rasta, Nemrima (Foto: Goran Majetić)

I u Plaščanskoj dolini pokoljenjima se prenosila predaja o dugovječnim ljudima divovskog rasta, Nemrima (Foto: Goran Majetić)

Ove nove spoznaje o rasprostranjenosti predaja o divovima Nemrima dugujemo još jednom ličkom sinu. Umirovljeni vojni časnik Aleksandar Budisavljević (1823-1908.), poznat pod nadimkom Leko, napisao je 1887. godine knjigu ”Pleme Budisavljevića u Gornjoj Krajini”, koju je kao privatno rukopisno izdanje objavio u Novom Sadu tri godine kasnije. Aleksandar Budisavljević rođen je u selu Vrebac, koje leži istočno od Gospića. Kao mladić živio je i školovao se u Plaškom (* 1), od 1832. do 1839., a dvije godine kasnije započeo je sa službom u Ličkoj graničarskoj pukovniji u Gospiću.

Mladi Aleksandar Budisavljević upravo je u Plaškom prvi puta čuo predaje tamošnjih stanovnika o Nemrima. Tih se predaja prisjetio u zreloj dobi, 1884. godine, tijekom posjete ličkom selu Mušaluk sjeverno od Gospića. Pričajući mu, naime, o prošlosti mušalučkog kraja, Ive Franić, starac od preko 80 godina, dotakao se i narodne predaje o starom narodu koji je tu živio prije ”Grka”. U spomenutoj knjizi posvećenoj brojnoj i poznatoj ličkoj obitelji iz koje je potekao, Aleksandar Budisavljević pribilježio je:

”Pitah starca Ivu: ima li tamo ili drugđe kakvo staro groblje, kamenijeh krstova ili drugijeh kakvijeh znakova od starine. On mi reče, da se ne zna za kakvo staro groblje, nego one njive u ravnici do malog Mušaluka zovu se ”grobnički dij li”.

Zanimljiva je seoska tradicija o prošlosti Mušaluka i njegovog predjela, koju mi Ive pripovjedaše ovako:

”Najprvo su ovdi živili Nemri; za Nemrima došli su ”Grci” i ovi su svu goru (šumu) isikli. Potle Grka ostalo je sto godina sve čisto, pa onda su došli Turci i za Turci ovo sadanje kolino, koje je do sad najdulje ostalo.”

Nijesam pitao starca Ivu: ko su bili ti ”Nemri”, jer kad sam još mali bio i u Plaškom u školu išao, slušao sam tamo naše proste lude pripovjedati: da je nekad na svijetu bilo Nemera, t. j. ljudih, koji nijesu umirali (valjda im se nije račilo?), nego kad bi otac već vrlo ostario, sin bi ga pokrio loparom po glavi, pa onda maljem tres u lopar, te bi tako oca poslao na onaj svijet.”
.

Priča koju je Aleksandar Budisavljević čuo od mušalučkog starca, druga je predaja o ličkim Nemrima koja je zapisana i objavljena, samo 4 godine nakon one koju je, u vidu priče predstavio etnolog Mojo Medić, a koje sam se dotaknuo u napisu ”Narodne predaje o divovima u Lici: Kako je stari Nemer zadobio naklonost cara Varaona?”. Svjedočanstvo Aleksandra Leke Budisavljevića o tome da su u doba njegovog mladenaštva, u Plaškom ljudi tada još živo raspredali priče o Nemrima, značajna je posebice stoga jer upućuje na to da je to predavanje bilo jedinstveno za čitav prostor Like.

Priče koje su nekoć u Plaškom kružile o Nemrima još su jedna potvrda da je to rubno ličko naselje, uprkos svih nedaća minulih ratova i gubitaka i izmjene stanovništva, uporno čuvalo svoje ”priče iz davnina”. Tek u 20. stoljeću sjećanje na drevnu povijest toga kraja počinje blijediti te postepeno zamiru i predanja o tamošnjim divovima, ”Grcima”, vilama, stećcima, ... A nije nimalo slučajno da su stoljećima, ako ne i tisućljećima, takve priče kolale među Plaščanima. Između ostaloga, u ovoj varoši su 1900. godine pronađena dva izuzetno zanimljiva stećka: jedan ogroman - nazvali smo ga Gavranov, a drugi jedan od najljepših među takvim očuvanim monolitima u ovom dijelu Hrvatske - kojem smo nadjenuli ime Ilisrski. Plaščanski stećci spadaju među najzapadnije primjerke takvih spomenika u Hrvatskoj (* 2).

Knjiški zapis Aleksandra Budisavljevića koji svjedoči o prisustvu narodne predaje o Nemrima u Mušaluku i Plaškom, možda je na tragu još jedne povijesne odgonetke. Ne ukazuje li, naime, ovaj obrazovani lički časnik i sin uglednog generala Vojne krajine Bude plemenitog Budisavljevića, kuma hrvatskog bana Josipa Jelačića, starčevom predajom koju vjerno prenosi, na isto što su dokazivali i hrvatski narodni preporoditelji prve polovice 19. stoljeća, da su - potomci Ilira? Čini se, naime, da vremenski slijed Nemra i ”Grka”, koji predaja jasno razlučuje, posredno upućuje da su, bar u slučaju mušalučkog kraja, ”Grci” u stvari - Hrvati. (* 3)

Kada, naime, mušalučki starac Ive Franić kazuje Aleksandru Budisavljeviću ”Potle Grka ostalo je sto godina sve čisto, pa onda su došli Turci i za Turci ovo sadanje kolino,...”, bez sumnje podsjeća na povijesna zbivanja u Lici u 16. i 17. stoljeću. Lika je posve pala pod tursku vlast 1527. godine, a većina hrvatskog stanovništva do tada je već izbjegla na zapad, u susjedna područja Hrvatskog primorja, Gacke, Gorskog kotara i Pokuplja. Na opustjelu zemlju turske vlasti postepeno narednih desetljeća doseljavaju poturčeno stanovništvo iz susjedne Bosne. Po oslobođenju Like od turske vlasti 1689. godine, slijede nova doseljavanja i iseljavanja tamošnjeg stanovništva. Tako su i područje naselja Sutpetar (u značenju Sveti Petar), kako se do turskog osvajanja Like zvao Mušaluk, nakon što su iz njega izbjegi Hrvati tijekom 16. stoljeća naselili "Vlasi” iz Bosne. Nakon uspostave nove vlasti, krajem 17. stoljeća u selu ih je preostala tek nekolicina, a u Mušaluk su doselile nove hrvatske obitelji.

Ako su ”Grci” Hrvati koji su izbjegli pred Turcima, kako to da naslutiti predaja iz Mušaluka, a prije ”Grka” su po istome predanju tu živjeli samo još Nemri, tada se nameće zaključak da su tamošnji srednjovjekovni Hrvati zapravo podrijetlom istovjetni sa starovijekovnim Japodima. Ukoliko prenositelji predanja iz Mušaluka nisu pogriješili, ono ukazuje da je u Lici od prapovijesti, izuzmemo li ranije Nemre, uvijek obitavao isti narod. Riječ je, dakako, o Ilirima, odnosno u današnjoj Lici, na Velebitu, Gorskom kotaru, Pounju, Beloj krajini (u Sloveniji) i dijelu Pokuplja, njihovom plemenu Japodima.

Aleksandar Budisavljević u svojoj rukopisnoj knjizi napominje i sljedeće: ”Neka naučenjaci razbijaju glavu o pitanje: Ko su bili Nemeri, ili: kome bi se možda to ime primjeniti dalo, - mi iz povjesti znamo, da su u Lici uopće od starine živili Hrvati, naša braća, ...”. I ovaj piščev navod, kao i ranije spomenuti iz predstavljenog knjiškog ulomka, navode na zaključak da je od vremena Nemra pa sve do dolaska Turaka na prostoru Like živio, unatoč povremenim miješanjima s manjim skupinama došljaka, isti narod. A ako je uistinu tako, s pravom se možemo zapitati zašto je svijest o tome, počevši od druge polovice 19. stoljeća, namjerno zamagljivana. Očito su iskrivljavanje istine o našem podrijetlu podsticali strani moćnici kojima je bilo stalo da se zatre naše ilirsko ime i nasljeđe, kako bi nama lakše vladali i iskorištavali nas za vlastite probitke.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 19. siječnja 2022.

(* 1) Prva škola u Plaškom bila je bogoslovija, osnovana 1746. Državna škola (Vojne krajine) otvorena je u Plaškom 1773. U Plaškom je 1802. osnovana i ”Iliričeska” (u značenju ”Ilirska”, od 1804. zvala se Srpska”) škola, koja je radila svega nekoliko godina. Osnovna bogoslovna škola otvorena je u Plaškom 1810. U vrijeme kada ju je pohađao Aleksandar Budisavljević bila je to škola za izobrazbu svećenika.

(* 2) Pogledaj napise objavljene na portalu Budni Div: ”Plaški zaslužuje povratak jedinstvenog spomenika - kamenog stećka” i ”Gdje je nestao prvootkriveni - ”Gavranov” stećak iz Plaškog?”.

(* 3) Ličke predaje o starom stanovništvu prenose sjećanje na - dva stara naroda: ranije Nemre i kasnije ”Grke”. Predaje o starom stanovništvu u ostalim krajevima Dinarida, naprotiv, svjedoče o jednom starom narodu, najčešćenje pod imenom ”Grci”, ali i pod raznim drugim imenima. U Lici su Nemri, a ne ”Grci”, stari narod kojem prenositelji predaja pripisuju ”natprirodne” osobine, kao što su divovski rast i snaga te dugovječnost. Ova posebnost Like, kao i razlozi podvojenosti u predajama o starom narodu u dinarskom području, zahtjeva istraživanje etnologa, povjesničara i drugih znanstvenika, koje je tek u povojima.

Naslovnica knjige ”Pleme Budisavljevića u Gornjoj krajini” Aleksandra Leke Budisavljevića, objavljena 1890. godine, u kojoj je zapisao predaju o Nemrima u Mušaluku i Plaškom (Izvor: Wikimedia (wikimedia.org)

Naslovnica knjige ”Pleme Budisavljevića u Gornjoj krajini” Aleksandra Leke Budisavljevića, objavljena 1890. godine, u kojoj je zapisao predaju o Nemrima u Mušaluku i Plaškom (Izvor: Wikimedia (wikimedia.org)

Zgrada stare škole u Plaškom, poznata kao ”Učiona”, sagrađena 1804. godine, u kojoj se školovao Aleksandar Budisavljević, i gdje su obrazovanje stjecali i otac i ujak Nikole Tesle (Izvor: Facebook stranica Plaški-Lika (facebook.com/PlaskiLika))

Zgrada stare škole u Plaškom, poznata kao ”Učiona”, sagrađena 1804. godine, u kojoj se školovao Aleksandar Budisavljević, i gdje su obrazovanje stjecali i otac i ujak Nikole Tesle (Izvor: Facebook stranica Plaški-Lika (facebook.com/PlaskiLika))

Crkva Sveti Duh u Mušaluku koju je, na temeljima srušene srednjovjekovne crkve, 1700. godine dao sagraditi poznati branitelj Like od Turaka, svećenik Marko Mesić; na fotografiji Većeslava Henneberga iz 1921. godine (Izvor: Zbirka fotografske dokumentacije Ministarstva kulture i medija (fototeka.min-kulture.hr))

Crkva Sveti Duh u Mušaluku koju je, na temeljima srušene srednjovjekovne crkve, 1700. godine dao sagraditi poznati branitelj Like od Turaka, svećenik Marko Mesić; na fotografiji Većeslava Henneberga iz 1921. godine (Izvor: Zbirka fotografske dokumentacije Ministarstva kulture i medija (fototeka.min-kulture.hr))

Tematski povezane objave