Narodne predaje o divovima u velebitskom Podgorju: ”Grobovi junaka od one dobe svita”

Od strane zapisivača narodnih predaja, južnovelebitsko Podgorje najbolje je (iako zapravo još uvijek nedovoljno) istražen kraj primorske, južne strane planine Velebit. Riječ je vrletnom kraju, ”divlje” prirode, s rijetkim krškim poljima u ”moru” stijenja, čije je malobrojno stanovništvo sačuvalo nekolicinu zanimljivih priča o pradavnim divovima. Uistinu, osim takvih predaja, postoje i zapisi o pronalasku vrlo velikih kostiju i lubanja na južnom Velebitu (* 1).

Goran Majetić 30.01.2022. Predaje • Lika i Velebit
Jedna od očuvanih velikih prapovijesnih gomila kod zaselka Ljubotić u južnovelebitskom Podgorju, za koje narodna predaja kazuje da su to ”grobovi junaka od one dobe svita” (Izvor: Nacionalni park Paklenica (np-paklenica.hr))

Jedna od očuvanih velikih prapovijesnih gomila kod zaselka Ljubotić u južnovelebitskom Podgorju, za koje narodna predaja kazuje da su to ”grobovi junaka od one dobe svita” (Izvor: Nacionalni park Paklenica (np-paklenica.hr))

Valja istaknuti da je Velebit najduža planina u Hrvatskoj, na sjeverozapadu od prijevoja Vratnik iznad Senja do sutjeske rijeke Zrmanje na jugoistoku dugačka je 145 kilometara. Južnovelebitsko Podgorje obuhvaća primorske padine Velebita koje se uzdižu u okruženju naselja Starigrad - Paklenica. Središte toga područja prosjecaju zadivljujuće klisure planinskih potoka Velika i Mala Paklenica, koji kroz njih dotiču u Jadransko more.

Upravo iz toga kraja, koji na svakoga tko ga posjeti ostavlja izuzetno snažan dojam, potječe zapis predaje o pakleničkim divovima objavljen još 1869. godine. Predaja je objavljena u zagrebačkom tjedniku ”Vienac”, u broju 9 od 20. ožujka te godine, kao prilog pjesme ”Kralj Pasoglav”. Taj prilog u ”Viencu”, kojeg je 1869. tek počela izdavati Matica ilirska (osnovana 1842., a 1874. mijenja ime u Matica hrvatska), potpisan je pseudonimom V-ž-ć. No, krenuvši u potragu za piscem toga ”potpisa”, ustvrdio sam da je ”potpis” bio jedan od pseudonima koje je u spisateljskom radu često koristio odvjetnik Vladislav Vežić (1825-1894.).

Vladislav Vežić, koji je u slobodno vrijeme pisao pjesme i bavio se prevođenjem, rodio se i odrastao u naselju Seline, smještenom u neposrednoj blizini Velike i Male Paklenice. Danas se Seline s jugoistočne strane naslanjaju na Starigrad - Paklenicu, čineći umalo jedinstven primorski gradić. Vladislav Vežić u Zadru je završio gimnaziju, a studij prava u Zagrebu 1847. godine. Isprva je bio namještenik (perovođa) u Banskom vijeću u Zagrebu, a od 1854. do umirovljenja odvjetnik i javni bilježnik u Varaždinu. Objavljivao je ljubavne pjesme i domoljubne spjevove, a na hrvatski je preveo niz zapaženih književnih djela izvorno napisanih na njemačkom, francuskom, španjolskom, talijanskom i ruskom jeziku.

Pjesma ”Kralj Pasoglav”, koju je objavio u već navedenom broju tjednika ”Vienac”, jedan je od književnih uredaka kojeg je Vladislav Vežić posvetio radnom kraju. Pjesma je zapravo u stihovima ispričana najpoznatija predaja u Starigradu - Paklenici i okolnim naseljima, vezana uz srednjovjekovnu utvrdu na morskoj obali u Selinama, čije ruševine su danas poznate pod nazivom Većka kula. Uz ispjevanu predaju o kralju Pasoglavu, koja je inače i sama vrlo zanimljiva (* 2), pjesnik je u prvoj bilješci uz pjesmu spomenuo i predaju o divovima - junacima iz južnovelebitskog Podgorja:

”Ako se popneš pokraj velike Paklenice do sat hoda uz Velebit, opazit ćeš ovdje i ondje velike gomile kamenja, kao da su tamo naložene ljudskom rukom. Ja sam prošao onuda samo jedanput s gosp. grofom Franjom Fanfonjom, ali onda bijah preveć mlad, da bih mi bilo palo na um baviti se kakoviem izpitivanjem, pak nebih ni znao kazati, je li te gomile nanio čovjek, ili ih je narav tako naslagala; nu narod pripovieda: da su to grobovi junaka od one dobe svita, kad je čovjek obnimio desnom rukom veliki hrast, pak trznuv, iztrgao ga s korienjem kao baba repu, a onda prihvatio i lievom, te ga prebacio preko ramena, da ga nosi doma, a tko ga sretio na putu, taj ga pitao: kud pobro s držalom? a onaj odgovorio: skovao sam sjekiru, pak idem da ju nasadim.”.

Grof Franjo (Frane) Fanfonja, kojeg u zapisu spominje Vladislav Vežić, bio je vojni časnik (kapetan u pričuvi) podrijetlom iz poznate zadarske plemićke obitelji. Pod njegovim vodstvom mladi Vladislav Vežić propješačio je dio svojeg zavičaja, vjerojatno tijekom gimnazijskog školovanja u Zadru (oko 1840. godine). Pri obilasku planinskih padina uz Veliku Paklenicu naišli su na velike kamene gomile, za koje danas znamo da potječu iz prapovijesti i da ih nije ”narav (priroda, nap. pis.) tako naslagala”, već ih je uistinu ”nanio čovjek” (* 3).

Znatan dio tih kamenih gomila oskvrnuli su ili čak posve uništili još davno tragači za zakopanim blagom. Njihove potrage bile su bezuspješne, jer niti u gomilama niti ispod njih nema skrivenog zlata ili drugih sličnih dragocjenosti. Raskopavanjem gomila počinili su, međutim, nepopravljivu štetu za taj vid naše drevne kulturno-povijesne baštine. Takvih neodgovornih postupaka nismo lišeni niti u današnje vrijeme. Umjesto dubljeg razmatranja ove pojave, za sada bih istaknuo samo narodnu uzrečicu ”Oteto - prokleto!”, koja pogađa bit toga društvenog zla. Kradljivci nemaju svijest o njezinom značenju, jer da imaju ostavili bi se ”ćoravnog posla”. Njihovo neznanje neće ih, međutim, zaštititi od bijednih posljedica koje ih, prije ili kasnije, bez iznimke snađu.

Prenoseći predaju Vladislav Vežić naglašava da su gomile ”grobovi junaka od one dobe svita”, ističući time njihovu znatnu ali neodređenu starost. Divovski rast i snaga tih drevnih ljudi, koju nam slikovito predačava predaja, čine se s današnje točke gledišta nestvarni, pa i nemogući. Mahom smo skloni zaključiti da je riječ o pukoj mašti, dakle izmišljotini, narodnih pripovjedača. No, je li tome uistinu tako? Valja jasno istaknuti da predaje nisu isto što i bajke. Bajke su izmaštane priče, osmišljene u pravilu u umu pojedinca, vještog pripovjedača i(li) pisca. Bajkama se stvarnost može više ili manje dotaknuti, pa i ona prenošena predajama, ali su u svojoj srži prožete izmišljenim, bilo likovima, bilo događajima, bilo radnjom, ... ili svime time zajedno. Podloga maštovitim bajkama, dakle, mogu biti, a često i jesu, upravo narodne predaje. No, obrat ne vrijedi, predanja nikada nisu zasnovana na bajkoslovnim pričama, već na povijesnoj zbilji, istini. (* 4).

U slučaju predmetne predaje istina je, dakle, da su nekoć davno na obroncima i visoravnima južnog Velebita živjeli divovi. Kao što sam u uvodu napisa naglasio, za to postoji uporište u (s)tvarnim nalazima njihovih kostura. Veličina do sada pronađenih kostiju i lubanja upućuje da su ti velebitski divovi bili visoki oko 3,5 metara, odnosno dvostruko veći nego li sadašnji ljudi. Možda baš nisu mogli rukama čupati hrastove i prenositi ih na ramenu, kako nam to ukazuje predanje koje je zapisao Vladislav Vežić, ali su nesumnjivo bili daleko snažniji od prosječnog čovjeka današnjice.

Niti ova predaja, dakako, još uvijek nije prepoznata, niti u javnosti a još manje u struci, kao izvor iza kojeg se kriju stvarni divivski ljudi i veličanstveni pradavni događaji. Ipak, pojedini etnolozi (kada već ne i povjesničari) pridali su joj značaj, zbog sličnosti s pojedinim predajama o divovima u drugim hrvatskim krajevima, ali i zbog činjenice da je ta priča, među prvim zapisanim predajama, posvjedočila prisutnosti narodonih predanja o divovima i na prostoru velebitskog Podgorja (* 5).

Goran Majetić, slobodni istraživač, 30. siječnja 2022.

(* 1) Izvještaju koji svjedoči pronalasku ostataka divovskih ljudi koji su nekoć davno živjeli u tom dijelu Velebita posvetio sam napise ”Jesu li na južnom Velebitu pronađene divovske lubanje?” i ”Tko je pronašao i kome su smetale kosti divova s južnog Velebita?”.

(* 2) Prema pojedinim zapisima narodnih predaja, psoglavi su isto što i divovi. Na to, primjerice, ukazuje predaja broj 38 ”Psoglavi” iz djela ”Srpske narodne priče - iz zbirke narodnih pripovjedaka Novice Šaulića”, knjiga I svezak 2, objavljenom (na ćirilici) u Beogradu 1925.

(* 3) Na mrežnim stranicama Nacionalnog parka Paklenica (np-paklenica.hr), u napisu ”Arheološki nalazi na prostoru Parka i okolice”, ističe se: ”U posljednje dvije tisuće godina prije Krista, u brončanom dobu, nastaju prve veće utvrde i suhozidne građevine (gradine). Mogle su poslužiti kao zaklon stanovništvu iz okolnih zaseoka u slučaju opasnosti, a neke su možda bile i trajna naselja u kojima su stolovali lokalni moćnici. Ujedno su nadzirale važne stočarske i trgovačke puteve koji su kroz Paklenicu ili preko Rujna vodili u Velebit i preko njega u Liku. Neke od njih služile su za nadziranje plovidbe. Danas su razrušene, ali ponegdje je još moguće vidjeti prstenaste nasipe mjestimično visoke do nekoliko metara. U neposrednoj blizini gradina često se nalaze grobne gomile - nakupine velikog okruglog kamena pod kojima su, u grobnim škrinjama načinjenim od kamenih ploča, bili pokapani tadašnji moćnici. Većina ih je raskopana i grobovi opljačkani, ali ih je još ponegdje moguće uočiti, kao na području zaseoka Ljubotić iznad Tribanj - Kruščice.”.

Sličan napis, temeljen na tumačenju istraživanja koja su proveli arheolozi, predočen je, primjerice, i na jednoj od obavijesnih ploča postavljenih uz pješačko-biciklističku stazu ”Kratko putovanje kroz prošlost”, otvorenu 2007., nedaleko zaseoka Marasovići i obližnjeg glavnog ulaza u Nacionalni park Paklenica. Na toj ploči, broj 3., naslova ”Brončano i željezno doba” i podnaslova ”Društveno raslojavanje i monumentalne građevine”, istaknuto je da tamošnje gradine i obližnje gomile potječu iz oko 2000. do 100. godine prije Krista. Na ploči je naznačeno da napise i fotografije potpisuje arheolog i antropolog dr. sc. Stašo Forenbacher iz Zagreba.

(* 4) Naravno, predanja se kroz stoljeća, a mnoga i kroz tisućljeća prenošenja s koljena na koljeno, više ili manje mijenjaju, nerijetko dobivajući i čudesne dodatke uslijed kojih počinju sličiti bajkama. To se zbiva najčešće stoga jer su prenositelji predaja, koliko god se trudili prenijeti čistu istinu, ipak samo ljudi prožeti stvaralačkim duhom, uvijek sklonim svemu ostaviti osobni pečat. Dakako, do promjena može doći iz zbog grešaka pri primanju i prenošenju podataka, primjerice kada predaje nisu mogle biti predane (primjerice zbog pomora uslijed ratova ili bolesti)  ljudima koji su bili dorasli točno ih upamtiti i vjerno predati dalje u nasljeđe potomstvu.

Predaje su se prenosile u okrilju manjih ljudskih zajednica, no kao što su imale sposobnost prenošenja kroz duga vremenska razdoblja, tako su mogle nadilaziti i prostorna ograničenja, šireći se izvan razmjerno uskih, zatvorenih (ali ipak propusnih) okvira pojedinog roda, plemena ili naroda. Na taj način su ”posuđivane” tuđe predaje, od kojih su se neke s vremenom udomaćile i na prostoru gdje nisu imale stvarnog pokrića u povijesnim zbivanjima. No, postoje i slučajevi kada su predaje namjerno iskrivljavane ili čak podmetane, pa i prisvajane. Takvo postupanje nije, na žalost, bilo ništa drugo do li poseban vid ratovanja, koji se počeo javljati kada i opća društvena neravnopravnost zasnovana na isticanju moći i privatne svojine.

(* 5) Istraživačica usmene književnosti dr. sc. Maja Bošković - Stulli (1922-2012.) u knjizi  ”Istarske narodne priče”, koju je objavila u Zagrebu 1959., ukazuje na predaju iz tjednika ”Vienac”, kratkom napomenom da ”gomile kraj Vel. Paklenice grobovi su junaka iz vremena kada bi čovjek desnom rukom istrgao hrast kao baba repu i nosio ga kao držalo za sjekiru”. Ujedno upućuje na sličnost te predaje s predajom broj 101, pod naslovom ”Mati kraljevića Marka”, iz knjige ”Istarske narodne priče”, kada uspoređujemo snagu divova s Velebita i iz Istre. Naime, u spomenutoj istarskoj predaji također se napominje: ”Veli judi bi bili zgulili dub kako mi ripu.” (”Veliki ljudi bi bili iščupali hrast kako mi repu.”).

Etnolog i arheolog Matija Dronjić (1984.) u napisu ”Prilog istraživanju predaja o starom narodu na području Like i Podgorja”, kojeg je objavio u časopisu ”Senjski zbornik”, broj 39 iz 2012., prenosi gore navedeni sažetak Maje Bošković - Stulli o predaji objavljenoj u ”Viencu” 1869., uz napomenu da ista dokazuje da su i na primorskoj strani Velebita, a ne samo na ličkoj, sačuvane narodne predaje o divovima.

Vladislav Vežić u tjedniku ”Vienac” objavio je 1869. predaju stanovnika južnovelebitskog Podgorja o tamošnjim drevnim junacima divovskog rasta i snage (Izvor: Vladislav Vežić ”Milovanka - Pjesan u slavu starca Milovana”, 1896.; Crveni Peristil (antikvarijat - crveniperistil.hr))

Vladislav Vežić u tjedniku ”Vienac” objavio je 1869. predaju stanovnika južnovelebitskog Podgorja o tamošnjim drevnim junacima divovskog rasta i snage (Izvor: Vladislav Vežić ”Milovanka - Pjesan u slavu starca Milovana”, 1896.; Crveni Peristil (antikvarijat - crveniperistil.hr))

U napuštenom zaselku Sklopina u Velikoj Paklenici; tko je gradio suhozidnu kuću sazdanu od ogromnih megalita? (Foto: Goran Majetić)

U napuštenom zaselku Sklopina u Velikoj Paklenici; tko je gradio suhozidnu kuću sazdanu od ogromnih megalita? (Foto: Goran Majetić)

Tjednik ”Vienac” od 20. ožujka 1869. godine u kojem je Vladislav Vežić u bilješci pjesme ”Kralj Pasoglav” spomenuo predaju o južnovelebitskim divovima (Izvor: Internet Archive (archive.org))

Tjednik ”Vienac” od 20. ožujka 1869. godine u kojem je Vladislav Vežić u bilješci pjesme ”Kralj Pasoglav” spomenuo predaju o južnovelebitskim divovima (Izvor: Internet Archive (archive.org))

Tematski povezane objave