Tužević: Najzapadnija poznata nekropola sa stećcima

Prvi do sada poznati podatak o postojanju stećaka u selu Tužević, smještenom u gorskoj udolini oko 10 kilometara sjeverozapadno od Brinja, potječe od odvjetnika i političara Đure Kumičića (1886-1975.) iz Zagreba. Nije poznato kako je saznao za tamošnje stećke, no spoznaje o njima proslijedio je sugrađanki, povjesničarki umjetnosti i konzervatorici Anđeli Horvat (1911-1985.). Tragom tih podataka, jedina je od stručnjaka obišla crkvinu u Tuževiću u potrazi za preostalim stećcima.

Goran Majetić 28.04.2022. Stećci • Lika i Velebit
Posljednji sačuvani stećak u Tuževiću ogromna je ploča koja se nalazi uz suhozidnu ogradu tamošnjeg groblja; u pozadini je brijeg Letište s prapovijesnom japodskom gradinom (Foto: Goran Majetić)

Posljednji sačuvani stećak u Tuževiću ogromna je ploča koja se nalazi uz suhozidnu ogradu tamošnjeg groblja; u pozadini je brijeg Letište s prapovijesnom japodskom gradinom (Foto: Goran Majetić)

Đuro Kumičić iskazivao je zanimanje i za povijesnu i kulturnu ostavštinu, slijedeći u širini spoznajnih obzora svoje roditelje (* 1). Ne zna se kada i od koga je doznao za stećke iz Tuževića, niti je li ih sam razgledao. Prema podacima koje je dostavio Anđeli Horvat, a koje je ona kratko navela u napisu ”Prilog rasprostranjenju stećaka u Liki i Baniji”, objavljenom u glasilu ”Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji”, broj 1 iz 1963. (tiskanom 1964.), možemo jedino zaključiti da se odnose na vrijeme kada je na starom groblju u Tuževiću još bilo sačuvano više stećaka. Povjesničarka umjetnosti i konzervatorica, naime, prenoseći njegove bilješke, u spomenutom radu ističe: ”Već dulje vremena imala sam pribilježen zapis o onom što mi je saopćio dr Đ. Kumičić: Tužević - na groblju veliko kamenje; uklesano: mjesec, sunce, neke životinje s izduženim repovima.”.

Na osnovu navedenog zapisa nedvojbeno proizlazi da je bar dio stećaka u Tuževiću imao uklesane reljefe, na kojima se očito isticalo ilirsko znamenje Sunca i mladog Mjeseca (Mlađak (* 2)), a bilo je i prikaza nepoznatih životinja. Ili su to možda ipak bila znamenja sazviježđa? Ne zna se kada je Đuro Kumičić saznanja o stećcima iz Tuževića priopćio Anđeli Horvat. Do toga je vjerojatno došlo nedugo nakon završetka Drugoga svjetskog rata, kada se ova povjesničarka umjetnosti i konzervatorica tijekom obilazaka u ratu oštećene kulturne baštine počinje susretati i s prvim stećcima u unutrašnjoj Hrvatskoj, od Like preko Banovine do Slavonije (* 3).

Anđela Horvat sa suradnicima, zaposlenicima tadašnjeg Konzervatorskog zavoda iz Zagreba, konzervatorom Brankom Lučićem i fotografom Nikolom Ninom Vranićem, posjetila je Tužević 22. travnja 1961. godine (* 4). O toj istraživačkoj ophodnji javnost je izvijestila u već spomenutom napisu ”Prilog rasprostranjenju stećaka u Liki i Baniji”, u kojem je, između ostaloga, naglasila:

”Na crkvini, koja već koncem XIX st. nije imala zidina, podignuta je omanja pravoslavna crkva (1898), koja nakon posljednjeg rata stoji kao ruševina. Tragajući za kamenom s navedenim uklesanim reljefima, zapažen je blizu crkve u grmlju uz kamenu ogradu groblja tek veliki blok priklesanog kamena, kojem su ove mjere 250 x 70 x 30 cm, što odgovara stećku u obliku ploče. Stariji čovjek, žitelj ovoga kraja, sjećao se kamena s reljefima, ali je izjavio da više ne postoji. Da je tu postojala nekropola sa stećcima, sklona sam pretpostavljati zbog ovih razloga: dlimenzije zatečenog kamena odgovaraju stećku u obliku ploče; ranije se spomilnjalo nekoliko velikih nadgrobnih spomenika; motivi upropaštenog spomenika odgovaraju izboru motiva, na koje češće nailazimo na stećcima, a to su: sunce, mjesec, zvijezde, što sve nalazimo i na prvom poznatom obližnjem lokalitetu u Plaškom; od životinja s dugim repom mogu doći u obzir na pr.: pas, vuk, lav (?).”.

Iz zapisa Anđele Horvat doznajemo da istraživački trojac koji je predvodila, 1961. godine nije pronašao stećak (ili više njih) s reljefom na koji joj je ukazao Đuro Kumičić. (Ostaje dvojba o jednom  ili više stećaka s reljefom jer istraživačica u istom napisu prvo daje naslutiti da je na groblju bilo više ukrašenih stećaka, da bi potom spomenula potragu za tek jednim takvim primjerkom.) Dapače, od starca mještanina doznali su da tako ukrašenog stećka (ili stećaka) na groblju više nema.

O tome kakva ga (ih) je sudbina snašla izvještavačica ne piše. Možemo tek pretpostaviti da je i u Tuževiću, kao i mnogim drugim naseljima Like, taj nadgrobni kamen (kamenje) uništeno radi nekih drugih potreba žitelja toga kraja. Iz izvještaja ne možemo doznati kada je stariji stanovnik Tuževića (posljednji puta) vidio reljefom ukrašen stećak (stećke). Ili je možda čak i svjedočio njegovom (njihovom) uništenju? Ako ga (ih) se sjećao iz mladosti, tada je (su) vjerojatno uništen negdje nakon Prvoga svjetskog rata. Ukoliko se prisjećao novijeg događanja, tada je do uništenja steć(a)ka moglo doći i nakon Drugoga svjetskog rata.

Umjesto bar jednog reljefom ukrašenog stećka, Anđela Horvat i suradnici na groblju u Tuževiću pronašli su vrlo veliku i grublje obrađenu kamenu ploču, bez uklesanog znamenja ili natpisa. Prema veličini, a posebice debljini, povjesničarka umjetnosti i konzervatorica ju je svrstala u stećke - ploče. Nakon navedenog izvještaja Anđele Horvat, javno obznanjenog 1964. godine, izostalo je svako daljnje istraživanje usmjereno u moguće otkrivanje tajni nekadašnje nekropole stećaka u Tuževiću (* 5).

Na osnovu spomenutog izvještaja Anđele Horvat, ali i temeljem neposredne suradnje s njom (* 6) tijekom pripreme obimnog izdanja posvećenog stećcima na prostoru čitave nekadašnje Jugoslavije, bilješku o stećcima u Tuževiću objavio je još samo povjesničar Šefik Bešlagić (1908-1990.) iz Sarajeva. U knjizi ”Stećci: Kataloško-topografski pregled”, izdanoj 1971. godine, predstavio ih je riječima: ”Na lokalitetu Crkvina, nedaleko od Osnovne škole, uz savremeno mjesno groblje, leži osamljen stećak u obliku ploče. Spomenik je grubo obrađen, dislociran je i zarastao u grmlje. Orijentacija nije poznata. Nema ukrasa. Navodno je ovdje nekada bila nekropola čiji su neki primjerci imali ukrase mjeseca, sunca i ”nekih životinja”. Danas postoje ruševine neke stare crkve.”.

Povjesničar u knjizi ”Stećci: Kataloško-topografski pregled” posebice još naglašava činjenicu, koju je pri istraživanjima ustvrdila Anđela Horvat: ”Najistureniji lokalitet sa stećcima ... sa zapadne strane je Tužević kod Otočca, ...”. Podatak da je preostali stećak u Tuževiću najzapadniji poznati stećak vrijedi i danas jer u međuvremenu nije ponuđen dokaz o postojanju neke druge, zapadnije nekropole s takvim spomenicima.

*
Do stećka u Tuževiću uputio sam se 15. travnja 2022. godine. Stigavši iz Brinja u Kamenicu Brinjsku, u jednom domaćinstvu pitao sam za daljnji smjer puta. Osim točnih uputa, dobio sam i vodstvo; dio preostalog puta slijedio sam vozilo ljubazne mještanke. Iz Kamenice se vozi asfaltnom cestom do Vodoteča gdje se skreće lijevo, također na asfaltnu cestu kojom se vozi sve do križanja na kojem je putokaz s natpisom Tužević. Putokaz upućuje da valja skrenuti lijevo na makadamsku cestu. Tim makadamom vozi se još oko kilometara do seoskih kuća i ruševine osnovne škole. Nakon još oko 300 metara istim putom dolazi se i do ruševine crkve Sveta (ili Presveta) Bogorodica, uz koju se nalazi suvremeno groblje.

Ruševina hrama nalazi se 50-ak metara sjeverno od puta, s desne strane puta kada joj se prilazi iz sela. Iznad nekadašnjeg ulaza u hram Sveta Bogorodica još se nazire znamen s upisanom godinom 1898., kada je ta pravoslavna crkva sagrađena. Moguće je da je na istome mjestu već ranije sagrađen pravoslavni hram, svakako najkasnije u 18. stoljeću, nedugo nakon što je Lika oslobođena od turske vlasti. Kada je 1961. godine Anđela Horvat obišla Tužević i novi je hram već zatekla kao ruševinu bez krova. Zidovi toga hrama, građenog od lijepo klesanih većih kamenih kvadara, još uvijek odolijevaju ”zubu vremena”. U neposrednoj blizini, zapadno od hrama, prostire se suvremeno groblje omeđeno približno kvadratnim suhozidom.

U predtursko doba negdje na mjestu ove crkvine iz novijeg doba nalazila se starohrvatska crkva s grobljem. Kako je Anđela Horvat ustvrdila u radu ”O srednjovjekovnoj sakralnoj umjetnosti Like”, objavljenom u glasilu ”Izdanja Hrvatskog arheološkog društva” iz 1975. godine, ”... na Crkvini već 1900. god. nije bilo zidova.” (* 7). Toj najstarijoj poznatoj crkvi u Tuževiću već odavno nema niti traga. Od njezinog groblja možda je preostao samo dio suhozidne ograde, koja okružuje i današnje groblje. Jedini sigurni preostatak od toga drevnog svetišta i grobišta je velika kamena ploča - stećak. Položen je tik uz vanjski rub jugozapadnog suhozida, svega 20-ak metara od ruševine novovijekog hrama.

Stećak - ploču opisala je i izmjerila Anđela Horvat. Ona ga je javnosti predstavila u ranije istaknutom radu iz 1964. godine, a posredstvom Šefika Bešlagića i u njegovoj knjizi iz 1971. Šefik Bešlagić iznosi podatak da je stećak ”dislociran”, dakle izmješten s prvobitnog mjesta. Ukoliko je stvarno premješten, tada je njegovo isticanje da mu ”orijentacija nije poznata” tek podatak od sporedne važnosti. No, velika kamena ploča uistinu je usmjerena približno u pravcu zapad-istok (jednako je usmjerena i danas ruševna crkva Sveta Bogorodica), što sam zapazio pri obilasku crkvine. Takva usmjerenost stećka mogla bi upućivati na njegovu drevnost, ali i izvornost položaja na kojemu se nalazi. Stoga se zapravo nameće pitanje: Je li stećak premješten uz suhozid ili je suhozid sagrađen uz stećak?

Već objavljenim činjenicama o tome stećku, valja dodati da sam ga, 61 godinu nakon što ga je istraživala Anđela Horvat, zatekao u lošijem stanju. Ta uistinu velika ploča, najduža na području Like na koju sam tijekom obilazaka naišao, danas je nešto kraća. Vidi se da joj je otkrhnut manji dio ”čela”, uslijed čega joj je dužina smanjena na oko 240 centimetara. Osim toga, na otprilike trećini dužine od istočnog ”čela” zamjetna je velika raspuklina te je moguće da stećak zapravo više i nije cjelovit. Debljina ploče nije ujednačena, no u prosjeku iznosi oko 30 centimetara, kako je to utvrdila istraživačica.

Za pretpostaviti je da je fotograf Konzervatorskog zavoda iz Zagreba Nikola Vranić stećak fotografirao, ili ga je bar pokušao snimiti skrivenog u grmlju (* 8). Nekoliko dana prije nego li sam posjetio crkvinu i groblje u Tuževiću, mještani su spalili - uglavnom vrlo bodljikavo - raslinje koje je već uvelike bilo obraslo suhozide s vanjske strane. Uz dio suhozida uz koji se pruža stećak raslinje još nisu stigli popaliti, ali je bar donekle bilo porezano. Zahvaljujući tome bezbolnije sam mogao prići stećku, a ujedno ga i lakše fotografirati. Obzirom da je riječ o veličinom i težinom pozamašnoj ploči (teška je oko 1,4 tone), možemo se s pravom pitati je li joj upravo ta činjenica ”spasila život” na crkvini na kojoj je izvorno služila kao nadgrobnica. Pitanje koje se dodatno nameće, obzirom i na njezin ležeći položaj ali i već spomenutu usmjerenost, je da li je na današnje mjesto prenesena od nekud s obližnjeg groblja ili mjesto na kojem se danas nalazi ujedno predstavlja njezin izvorni položaj.

Jedan od najstarijih žitelja kraja, 85-godišnji Dušan Vraneš, kazao mi je da se hram (crkva) čije se ruševine vide uz groblje zvao (i) Tužna Majka (* 9). Zanimljivo je i kazivanje njegovog vršnjaka iz sela, Milana Vraneša, koje je zabilježeno na videu objavljenom na kanalu Youtube 21. ožujka 2018. godine pod naslovom ”Kako je selo Tužević u Lici dobilo ime”. Dok priča, kazivač se nalazi upravo na staroj seoskoj crkvini, uz grob predaka, te između ostaloga navodi:

”A ovdje gore (pokazuje na brijeg sjeverno od groblja, nap. pis.) su bili Grci, pred 2000 hiljade godina. Ovo gore se zove Gradina. Ima i sad temelja, gdje je bila. ... Mater je bila bolesna i poslala je sina u Staro Brinje, u grad koji je bio gore, da joj donese (lijek). Sin je otišao tamo, i vratio se nazad, no ovdje je bila mećava i on je umro. Našli su ga poslije (mećave) mrtvog. I onda je mater Grkinja napravila ... ne sve ovo (pokazuje na ruševinu crkve tik do groblja s istočne strane) ... oltar je samo bio, i tu je onda ... (sahranjen). I tako su oni (Grci) otišli ... Ona je bila tužna majka, zato smo mi (selo) Tuževići.”.

Pri tome ja kazivač istaknuo da je predaju doznao od pokojnog sumještanina Dane Bukvića, koji je ”... ima knjigu” (znanje o povijesti kraja). Grad Staro Brinje koji spominje veže se uz istoimeni brijeg (843 m.n.v.) sa stjenovitim vrhom, koji se nalazi oko 5 kilometara južno od Tuževića i oko 6 kilometara sjeverozapadno od Brinja. Na vrhu toga brijega možda je u prapovijesti bilo važno središte ilirskog plemena Japoda, no arheološka istraživanja koja bi potvrdila ili opovrgnula ovu pretpostavku nisu provedena (* 10). Pod imenom Gradina skriva se vjerojatno još jedna naseobina iz doba Japoda, koja se nalazila na brijegu Letište (780 m.n.v.), tek oko 300 metara udaljenom od crkvine u Tuževiću.

Predaja koju je ispričao Milan Vraneš čuva uspomenu na neko davno doba, kada je u tom kraju živio ”stari narod”. Predanje je sačuvalo sjećanje i na svetište toga naroda koje je, ako je suditi po kazivanju, možda bilo (barem isprva) tek kameni žrtvenik, postavljen na ili uz mjesto sahrane stradalog ”Grka”. Predaja sadrži i priču, poznatu u gotovo čitavom prostoru Dinarida, o snježnom nevremenu kao jednom od razloga uslijed kojeg su ”Grci” napustili vjekovna ognjišta i odselili u nepoznato. Predstavlja li veliki pločasti stećak s crkvine u Tuževiću posljednju vidljivu i opipljivu ostavštinu drevnog naroda toga kraja?

Goran Majetić, slobodni istraživač, 28. travnja 2022.

(* 1) Đuro Kumičić bio je sin istaknutih javnih i kulturnih radnika. Majka Marija bila je jedna od prvih hrvatskih novinarki, pisala je pjesme i pripovijetke, a isticala se i prevođenjem, izdavaštvom te političkim i dobrotvornim radom. Otac Eugen bio je srednjoškolski profesor povijesti, zemljopisa i filozofije, političar i pisac pripovijedaka, romana, osvrta i drama.

(* 2) Možemo tek osnovano pretpostaviti da se znamen odnosi na Mlađak, odnosno na Mjesec koji za vedrih noći izgleda kao tanki srp na nebu (ogledalna slika slova C). Na sačuvanom stećku iz Plaškog u Lici, pokrovna (gornja) stranica nadgrobne kamene ploče s reljefom uobičajeno je prikazana na način da dva srpasto uklesana znamena odgovaraju Mlađaku (mjesečeva mjena prije prve četvrti).

No, kada bi ploču zaokrenuli za 180 stupnjeva, ili drugim riječima - kada bi je pogledali s druge strane prepoznali bi znamen srpastog odsjaja Mjeseca koji se ”gasi” ili ”prazni” (nakon zadnje četvrti). Kakav znamen vidimo ovisi, dakle, o uglu iz kojeg ga promatramo. A sve zapravo ovisi o tome što nam je tim znamenom klesar želio poručiti.

Dok je Mlađak znamen života koji se rađa, njegova suprotnost (pod kojim nazivom?) znam je života koji gasne. Ta dvojnost prikaz je naše vječne dvojbe, koja se ogleda u činjenici da u stvarnosti ponajprije gledamo - ono što želimo vidjeti.

(* 3) Prvi rad Anđele Horvat posvećen tamošnjim stećcima bio je ”O stećcima na području Hrvatske”, objavljen u glasilu ”Historijski zbornik”, broj 1-4 iz 1951., čiji su nakladnici bili Povijesno društvo Hrvatske i ”Školska knjiga” Zagreb. U tome napisu Anđela Horvat među naseljima u kojima su pronađeni stećci ne spominje Tužević. Stoga možemo opravdano pretpostaviti da je za stećke iz Tuževića doznala od Đure Kumičića nakon 1951.

(* 4) Putne bilješke Anđele Horvat o obilasku Tuževića mikrofilmirane su i pohranjene u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu osnovanom 1961.(sljedniku Konzervatorskog zavoda u Zagrebu; od 1990. Zavod za zaštitu spomenika kulture, od 1993. Državna uprava za zaštitu kulturne i prirodne baštine te od 1999. Uprava za zaštitu kulturne baštine).

Pripremajući napis ”Srednjovjekovna sakralna arhitektura u Brinju i okolici”, objavljen u časopisu ”Senjski zbornik”, svezak 27 iz 2000., povjesničar Zorislav Horvat istražio je, između ostalih izvora, i putnu bilježnicu (br. XVI, 22. travnja 1961.) u Ostavštini Anđele Horvat u Kaptolskom arhivu u Zagrebu, u kojoj se nalazi i izvještaj s istraživačkog obilaska Tuževića. U spomenutom napisu Zorislav Horvat dijelom navodi, a dijelom prepričava sadržaj izvještaja koji je Anđela Horvat zapisala u radu ”Prilog rasprostranjenju stećaka u Liki i Baniji” iz 1964.

(* 5) Ante Škobalj u knjizi ”Obredne gomile - Na temelju arheoloških nalaza povijesno-teološka rasprava o religiji i magiji”, koju je objavio 1970.,Tužević samo spominje kao nalazište steć(a)ka, pozivajući se pri tome na već spomenuti rad Anđele Horvat.

Marinko Tomasović, Domagoj Perkić i Ivan Alduk u izdanju ”Topografija stećaka u Hrvatskoj”, objavljenom kao katalog izložbe ”Izložba Stećci 4. rujna 2008. - 2. studenoga 2008.”, u sažetom obliku također prenose spoznaje Anđele Horvat o stećcima u Tuževiću: ”Crkvina, Tužević (Otočac) - na Crkvini, uz suvremeno groblje, ima neukrašeni stećak - ploča. Nekada je bilo više stećaka, s ukrasom ”životinje, mjeseca, sunca”.”.

U vrijedećem Prostornom planu uređenja Općine Brinje iz 2009., prema podacima sa službenih mrežnih stranica Općine Brinje (brinje.hr), na području Tuževića ne navodi se niti jedno arheološko nalazište, a nema spomena niti tamošnje crkvine, groblja i ruševine crkve Sveta Bogorodica (?!). Popis spomenika kulturne baštine za spomenuti Plan izvršila je Uprava za zaštitu kulturne baštine - Konzervatorski odjel u Karlovcu.

(* 6) O proslijeđenim dodatnim podacima o stećcima u Tuževiću, koje je Šefik Bešlagić uvrstio u izdanje svoje knjige, Anđela Horvat svjedoči u osvrtu broj 5 napisa ”O srednjovjekovnoj sakralnoj umjetnosti Like”, objavljenom u glasilu ”Izdanja Hrvatskog arheološkog društva (”Arheološka problematika Like - Znanstveni skup Otočac, 22-24. IX 1974.”)”, svezak 1 iz 1975.

(* 7) Anđela Horvat ne navodi izvor za ovaj podatak. Je li o stanju crkvine iz 1900. čula iz kazivanja (na osnovu predaje) od mještana tijekom boravka u Tuževiću?

Na zemljovidu Karlovačkog generalata iz 1774-1775. naznačen je toponim naselja ”D. Tuusevich”, no nije ucrtana crkvina ali niti ikakav hram.

Kraj je s provalama turskih vojnih postrojbi krajem 15. i početkom 16.stoljeća napustilo starosjedilačko hrvatsko stanovništvo. Uprava Vojne krajine na to je područje 1638. naselila pravoslavne Vlahe iz dijela Like koji je tada bio pod turskom vlašću. Naselje Tužević, s više zaselaka, u doba Jugoslavije neko vrijeme nazivalo se i Tuževac.

(* 8) Fotografija stećka nije javno objavljena, no ukoliko ju je fotograf snimio zacijelo se čuva u arhivi. Fotografije nastale za potrebe službe zaštite spomenika danas, naime, predstavljaju vlasništvo Ministarstva kulture i pohranjene su u fototeci Odjela za informacijsko-dokumentacijske poslove kulturne baštine, Uprava za kulturni razvitak i kulturnu politiku.

(* 9) Crkva je spaljena u Drugome svjetskom ratu. Zvonik i ostaci krovišta, prema sjećanju Dušana Vraneša i sumještana, urušili su se narednih godina. Za osnovnu školu u Tuževiću rekli su mi da je zatvorena oko 1962. te da od tada propada. Do danas preostali su samo ruševini školski zidovi.

(* 10) Zanimljivu bilješku o Starom Brinju ostavio je u napisu ”Podkapelska dolina”, objavljenom u časopisu ”Hrvatski planinar”, broj 2 iz 1934., Vladimir Vučić iz Brinja: ”Prema zapadu je najljepši izlet na Staro Brinje ... Preko sela Lučana može se stići za 1 sat i po. Važan je taj vrh i za arheologe. Drži se, da na njemu ima ostataka nekadanje vladavine hrvatskih kraljeva. Do danas je na žalost još neispitano.”. Do vrha Staro Brinje vodi od 2010. označena planinarska staza iz središta Brinja, koja je dijelom planinarske obilaznice, uspostavljene 2005., pod nazivom ”Lički gorski biseri”.

* Napomena o autorskim pravima:
Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom
obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis
te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete
dobiti upitom na njegov
e-mail: [email protected]

Ruševni ostaci hrama (crkve) Sveta Bogorodica na crkvini u Tuževiću, u narodu znanog i pod imenom Tužna Majka (Foto: Goran Majetić)

Ruševni ostaci hrama (crkve) Sveta Bogorodica na crkvini u Tuževiću, u narodu znanog i pod imenom Tužna Majka (Foto: Goran Majetić)

Crkvina u Tuževiću na kojoj je nekoć bilo više stećaka nalazi se na položaju označenom toponimom Sv. Bogorodica”, koji se odnosi na istoimeni novovijeki pravoslavni hram (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))

Crkvina u Tuževiću na kojoj je nekoć bilo više stećaka nalazi se na položaju označenom toponimom Sv. Bogorodica”, koji se odnosi na istoimeni novovijeki pravoslavni hram (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))

Jesu li neke od obližnjih nadgrobnih ploča - stećaka iskorištene za gradnju crkve Sveta Bogorodica 1898. godine; pogled na nekadašnje crkveno svetište (apsidu) (Foto: Goran Majetić)

Jesu li neke od obližnjih nadgrobnih ploča - stećaka iskorištene za gradnju crkve Sveta Bogorodica 1898. godine; pogled na nekadašnje crkveno svetište (apsidu) (Foto: Goran Majetić)

Nadgrobnica u Tuževiću dugačka je gotovo 2,5 metara te je to najduži poznati lički stećak; polegnut je uz vanjski rub jugozapadne suhozidne međe suvremenog seoskog groblja (Foto: Goran Majetić)

Nadgrobnica u Tuževiću dugačka je gotovo 2,5 metara te je to najduži poznati lički stećak; polegnut je uz vanjski rub jugozapadne suhozidne međe suvremenog seoskog groblja (Foto: Goran Majetić)

Suhozidna ograda groblja iza koje leži stećak kojeg je istražila povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Anđela Horvat 1961. godine (Foto: Goran Majetić)

Suhozidna ograda groblja iza koje leži stećak kojeg je istražila povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Anđela Horvat 1961. godine (Foto: Goran Majetić)

Veliki stećak jedva se nazire od gustog raslinja čak i u doba godine bez lišća, a bodljikavo granje grmlja otežava mu pristup (Foto: Goran Majetić)

Veliki stećak jedva se nazire od gustog raslinja čak i u doba godine bez lišća, a bodljikavo granje grmlja otežava mu pristup (Foto: Goran Majetić)

Zračna snimka područja na kojem se nalazi crkvina u Tuževiću s grobljem i ostacima hrama Sveta Bogorodica (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))

Zračna snimka područja na kojem se nalazi crkvina u Tuževiću s grobljem i ostacima hrama Sveta Bogorodica (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))

Ruševina zgrade osnovne škole u Tuževiću za čiju izgradnju su također mogli biti upotrijebljene neke od drevnih kamenih nadgrobnica (Foto: Goran Majetić)

Ruševina zgrade osnovne škole u Tuževiću za čiju izgradnju su također mogli biti upotrijebljene neke od drevnih kamenih nadgrobnica (Foto: Goran Majetić)

Tematski povezane objave