Veličanstveno drevno naselje skriveno pod najvišim vrhovima Velebita (1.)

Pod najvišim vrhovima Sjevernog Velebita nalazi se, javnosti posve nepoznato, veličanstveno starodrevno naselje ”grčkih stanova”. Udaljeno je od označenih planinarskih staza i skriveno u stoljetnoj bukovoj šumi. Za njega uistinu zna tek nekolicina starosjedilaca, potomaka nekadašnjih velebitskih stočara, koji već odavno tu ne borave niti koriste visokogorske livade za ljetnu ispašu. Područje na kojem su ostaci naselja smješteni nazivaju Stražbenica. Kuće (”stanovi”), terase, pa i čitave ulice, nasljeđe su nepoznatih majstora megalitske gradnje. Leže skriveni na čak oko 1450 metara nad morem, tek 200-njak metara niže od stjenovitih Rožanskih kukova.

Goran Majetić 29.09.2021. Megaliti • Lika i Velebit
Jedan od zadivljujućih megalitskih suhozida drevnog naselja na Stražbenici, sačuvan do visine od čak 240 centimetara (Foto: Goran Majetić)

Jedan od zadivljujućih megalitskih suhozida drevnog naselja na Stražbenici, sačuvan do visine od čak 240 centimetara (Foto: Goran Majetić)

Od ovih nevjerojatnih vapnenačkih tornjeva, koji se uzdižu umalo do 1700 metara nad morem (najvši vrh skupine je Vratarski vrh sa 1678 metara), ostaci naselja udaljeni su tek nešto više od kilometra u smjeru jugozapada. Skrivaju se podno sjeverozapadne strme padine kamenog diva Rožanskog vrha (1638 m.n.v.), malo iznad istočnog ruba visoravni Nadvrata na primorskoj padini planine. Rubove nekoć prostranih travnjaka visoravni, ostavljene od ljudi i stoke, zadnjih desetljeća ubrzano obrasta klekovina bora. Ova neprohodna živa mreža zatvara i pojedine dionice nekadašnjih pristupnih putova, kojima su tisućljećima hodočastili gorštaci i životinje.

Zadivljujuću i zagonetnu povijesnu baštinu prvi, i do sada po svemu sudeći jedini, javnosti je otkrio istinski zaljubljenik u Velebit, planinar Vitomir Cerovac iz Opatije. Tragom kazivanja potomaka velebitskih gorštaka, pronašao je i obišao ostatke tajanstvenog naselja te ukratko predstavio njegov položaj i izgled. Divio se čarobnoj ostavštini neznanih ljudi među planinskim vrletima i nagađao o njezinom podrijetlu u zaboravljenoj davnini. U časopisu ”Hrvatski planinar”, broj 10 iz 2008. godine, u napisu ”Velebit - Nadvrata i okolica: Nepoznati vrhovi i dolci primorske strane Velebita”, prenio je prikupljene spoznaje ali i dojmove s obilaska Stražbenice (* 1).

Evo što je, između ostaloga, istraživač istaknuo: ”Prostor poznat pod imenom Nadvrata ... nalazi se na sjevernom Velebitu i nastavlja se sjeverozapadno od Seravskog i Rožanskog vrha kao velika visoravan prosječne nadmorske visine 1400 metara. ... U svim je zemljovidima na tom prostoru upisan toponim Strugov stan, za veliku skupinu stanova na istočnom rubu te visoravni. Volio bih znati porijeklo toga imena jer je visoravan oduvijek bila starigradska, a Starigrađanima to ime danas nije poznato. Pitanje ”grčkih stanova” na Stražbenici jedno je od najintrigantnijih u planini. Ali, tko vidi hrpu kamenja, kad se ne vidi ni Lisac (izuzetan, 1541 metar visoki vrh koji sa sjeverozapada omeđuje visoravan Nadvrata, nap. pis.). Tragovi prošlosti čine taj dio planine izrazito zanimljivim za istraživanje, no unatoč tome, planinarima je sasvim nepoznat.”.

Valja, međutim, naglasiti da je drevno naselje Stražbenice gotovo potpuna nepoznanica i povjesničarima, arheolozima, konzervatorima, etnolozima, ... U Konzervatorskoj podlozi zaštite i očuvanja kulturnih dobara, napravljenoj 2008-2009. godine za potrebe izrade Prostornog plana Nacionalnog parka ”Sjeverni Velebit”, usvojenog 2012. godine, pod nazivom Stražbenica ubilježeno je arheološko područje (kota 1444) mjesnog značaja za koje se predlaže zaštita tek Prostornim planom. U šturom opisu nalazišta još se navodi: ”Potencijalni arheološki lokalitet. Zbog položaja, konfiguracije terena i samog toponima, ovaj lokalitet bi mogao biti točka za nadzor povijesnih putova koji su vodili iz obalnog područja na Velebit.”.

Prema gornjem navodu, popraćenom samo panoramskom fotografijom visoravni Nadvrata s vrhom Lisac, čini se da su pisci konzervatorske podloge Stražbenicu ”upoznali” iz druge ruke, samo na osnovu toponima i položaja na zemljovidu i tuđih dojava ili zapisa, ali ne i osobnim obilaskom (* 2). Osim toga, navod ne odaje baš nikakav trag koji bi makar dao naslutiti što bi se to  moglo nalaziti na Stražbenici, čime niti ne pobuđuje zanimanje čitatelja za obilaskom, a kamoli istraživanjem, toga mjesta. U redu, ipak je to konzervatorska podloga, a ne izletnički vodič.

Naziv Stražbenica može upućivati na stražu u smislu obrane prostora, ali i na stražarnicu s koje se vršio nadzor okoliša, napose planinskih putova. Taj naziv i njemu slične izvedenice prisutni su na podosta mjesta na Velebitu, u Lici, ali i drugdje u Dinaridima. Visoravan Nadvrata, čijim dijelom možemo smatrati i položaj Stražbenice, nekoć je bila stjecište čak četiri važna puta kroz taj dio Velebita (dva se križaju neposredno kod naselja Stražbenice), kako je to ustvrdio Vitomir Cerovac.

Samo naselje, koje se danas krije pod toponimom Stražbenica, obzirom na položaj u podnožju Rožanskog vrha moglo je vršiti isključivo stražarsku (zaštitničku) zadaću. Ukoliko je u nekom povijesnom razdoblju opasnosti, posebice ratne, postojala stražarnica ili više njih bez sumnje su se nalazile poviše naselja, na nekom od obližnjih vrhunaca. I naselje i stražarnica(e) povrh njega možda su nekada uistinu imali tek mjesni značaj, ali baština koju danas skriva šumska divljina (div-ljina: u iskonskom, najboljem smislu te riječi, svjedoči snagu (div-ovska) i ljepotu (div-na) kraja!) opovrgava navod struke o ograničenoj važnosti jer je riječ o jedinstvenoj ostavštini, i to ne samo na Sjevernom Velebitu, već i puno šire.

Da se radi o izuzetnoj kulturno-povijesnoj baštini, koja nadmašuje značaj brojnih drugih velebitskih ”stanova” (malih stočarskih naselja, od svega par do najviše nekoliko desetaka kuć(ic)a), ukazuje već sam izgled sačuvanih ostataka naselja (kojeg stručnjaci ne spominju), ali i još žive predaje stanovnika ”stanova” okolnih velebitskih visoravni i udolina (dolaca). Samo osobnim uvidom u sadašnje stanje naseobina na Stražbenici, moguće je usporediti njihovu gradnju s onom drugih ”stanova” i uvjeriti se da su, iako u osnovi baštine isto građevinsko nasljeđe, megalitski suhozidi Stražbenice uistinu posebni.

Ta posebnost naglašena je već spomenutim sjećanjima velebitskih starosjedilaca, koja je hodočasteći planinom zabilježio Vitomir Cerovac. U već istaknutom napisu ”Hrvatskog planinara” pridodaje im vlastita zapažanja i promišljanja temeljena na istraživanju povijesnih činjenica: ”Tu se ..., u podnožju strme padine Rožanskog vrha, skriveno u dubokoj šumi, nalazi najveće ”grčko” naselje na Velebitu. Na toj visini Bunjevci (* 3) grade tek pojedinačne stanove, u kojima se povremeno zadržavaju samo pastiri. Pogled na brojne gromače stanova i ograda, prepoznatljive ”kiklopske zidine” i ulice (staze s obje strane omeđene suhozidom), neodoljivo podsjeća na ”urbani” karakter naselja. Dok su Bunjevci svoja naselja podizali na rubovima dolaca (duliba) ili u dragama na osunčanim stranama, ovo naselje kao da je osnovano s jedinom namjerom da se sakrije od pogleda.

Pretpostavljam da je naselje vlaško jer se u predtursko vrijeme spominje da na starigradskom području (na frankopanskom dobru) obitava velik broj Vlaha, čak su imali i svoju zasebnu općinu i svog suca. (Vlaški zakon potvrdili su Frankopani 1436.). Teško da su cijele obitelji selile u planinu poput Podgoraca, vjerojatnije su bili organizirani u kumpanije kao Bukovčani na južnom Velebitu, gdje sele samo pastiri. Nedvojbeno je da su im prostrani pašnjaci na Rožanu bili od životnog interesa. U prilog tome ide i tvrdnja dida Dane da ona dva ljetna stana na Rožanu (Ripištu) nisu bunjevačka.

Jednako je tako i cijela visoravan Nadvrata starigradska, a nekad su to bili i Rožano i Lubenovac, dok nisu, zbog prevelike udaljenosti, prepušteni Jablančanima. Opet, kad se zna da stanovnici Struga nisu zalazili u ove krajeve jer su bili orijentirani na drugu stranu, koristeći se za prilaz svojim košanicama i pašnjacima stazom između Alančića i Rožanskog vrha, zašto je onda vlaka (staza) od Stražbenice do kraja visoravni i silaza prema Strugama tako široka? ”Grčki stanovi” na Stražbenici nalaze se na raskrižju staza Vujinac - Rožano i Struge - Cipala.”
.

Vitomir Cerovac na osnovi pomnog pregleda okolnog zemljišta, donosi i pretpostavku o mogućim razlozima za skriven smještaj naselja na Stražbenici. Smatra da su visina i položaj (mrazište) visoravni Nadvrata očito bili glavni razlog nenaseljenosti tako velikoga travnatog prostora: ”Zato su se ”Grci” zavukli još dublje u planinu i nastanili (sklonili) u gustoj šumi. ... Iako je potpuno zaklonjeno i u neposrednoj blizini pašnjaka, možda je dobra opskrba vodom uvjetovala ”nemoguć” položaj naselja (još je živo sjećanje na ”duboku snižnicu sa živom vodom” i ”žuborenje vode u podzemlju”). A možda je nedostatak vode bio razlogom da su Vlasi preselili u Istru. Na Rožanu, pored Rožanske ruje, poznata je i Katina snižnica (istočno od Ruje). Da ne bi bilo zabune, za te će stanove netko reći - Vukušić zidine, ali istovremeno dodati da se već od davnine ne zna tko je, ni kada tu selio.”.

Bez pomnih arheoloških istraživanja nije moguće ustvrditi čija su ostavština ”Grčki stanovi” na Stražbenici. Jesu li ti ”Grci” bili srednjovjekovni doturski velebitski žitelji Vlasi ili njihovi još stariji preteče poznati nam pod imenom Japodi? I pripadnici ovog ilirskog plemena, za koje se zna da su obitavali i na Velebitu (svakako u njegovom ličkom podgorju, ali i u vršnom dijelu), ostavili su nam brojne gradine opasane suhozidinama, sa svetištima i kućama, sazdanim od megalitskih blokova. Nalazi ostataka posuđa i nekih drugih uporabnih predmeta svakako bi pomogli u određivanju starosti nalazišta.

Jednako su važna pitanja, na koja bi mogla odgovoriti tek istraživanja, gdje i na koji način (ukapanjem ili spaljivanjem, položaj groblja, oblik grobova, ...) su stanovnici Stražbenice pokapani. Za pretpostaviti je da nisu sahranjivani u  neposrednoj blizini naselja, već i zbog same činjenice izuzetno krševitog područja s pretežno vrlo plitkim slojem zemlje između stijenja. Najvjerojatnije su drevni žitelji naselja za počinak zemnih ostataka umrlih predaka koristili neko od nedalekih manjih krških polja (dolaca).

Tragove koji bi ukazivali na položaj groblja (ili pojedinačnih grobova) tek valja otkriti. A po njegovom pronalasku, istražiti ga u što je većoj mjeri moguće na - nenasilni način, poštujući spokoj drevnih duša. Uz što manje, ili najbolje nimalo, otvaranja grobova, prekapanja grobnica, vađenja kostiju, ... Danas imamo sredstva i znamo načine za istraživanja koja ”ne ulaze u tuđe živote” i ne ostavljaju pustoš bahatog i neodgovornog pristupa prošlosti. Uostalom, mrtvi nam umiju govoriti, a i imaju puno toga za otkriti, i na neke posve druge, netvarne jezike. Vječnim duhom, koji prebiva u surom velebitskom kamenu!

Goran Majetić, slobodni istraživač, 28. rujna 2021.


(* 1) Vitomir Cerovac obišao je gotovo čitavu primorsku padinu Velebita, koja se pruža ponad Senja na sjeveru pa sve do Starigrada - Paklenice na jugu. Pri ophodnjama razgovarao je s posljednjim žiteljima tih krajeva te bilježio njihova sjećanja o životu i događajima s planine, ali i priče i narodne predaje. Na taj način ujedno je spoznavao ili provjeravao ispravnost naziva naselja, vrhova, dolaca, šuma, izvora, ... Dragocjeno i obimno prikupljeno blago, dodatno je obogatio istraživanjem dostupnih pisanih i slikovnih izvora te zemljovida, kao i iskustvom vlastitih šetnji velebitskim primorskim podgorjem. Spasio ga je od zaborava, objedinivši ga i predstavivši, većinom 2006-2014., kroz niz zanimljivih i poučnih napisa praćenih fotografijama na mrežnim stranicama Kramaruša (kramarusa.wordpress.com).

Među njima je, dakako, i kratki prilog pod imenom ”Stražbenica”, kojeg je objavio 2006-2007., a potom većim dijelom prenio u navedenom članku ”Hrvatskog planinara”. Vitomir Cerovac kaže da je članak o Stražbenici napisao bez znanstvenog istraživanja, samo na osnovu podgorskih kazivanja i vlastitih zapažanja, dakle temeljem nagađanja ili pretpostavki. No, napis je izuzetno vrijedan putokaz svim budućim istraživačima ovog jedinstvenog velebitskog mjesta.

(* 2) Priređivači inače sustavne i pregledne Konzervatorske podloge, u slučaju Stražbenice bilješkom nisu ukazali na sadržaj arheološkog područja (primjerice gradina ili naselje ili ...), niti na njegov točan položaj, niti o kakvoj ”konfiguracija terena” se radi, a nisu se izjasnili niti o značenju toponima. Navode da je Stražbenica smještena na koti 1444, no na što se odnosi taj podatak?

Naime, spominjanje kote može upućivati da je arheološko područje, ma što god ono bilo, smješteno na ili pri vrhu nekog uzvišenja. No, u stvarnosti nije tako, Stražbenica se prostire na većem prostoru, i to na blagoj padini (kosini); najvišu i najnižu točku naselja dijeli visinski raspon od najmanje 50 metara. Inače, visinu 1444 metra ima vrh koji s južne strane omeđuje Nadvrata, nadvisujući visoravan za tek 30-ak metara. Ukoliko pisci Konzervatorske podloge misle da se na njemu nalazila Stražbenica, potvrđuju pretpostavku da ne znaju gdje se uistinu nalazila, niti što se (veličanstvenog) iza toga naziva doista krije.

Vitomir Cerovac za visinu na kojoj se nalazi naselje navodi 1420 metara, također ne ukazujući odnosi li se ona na središnji dio sela ili odgovara nekoj drugoj mjernoj točci. Vjerojatno je podatak o toj visini naselja istaknuo jer je procijenio da približno odgovara visini malog sedla preko kojeg s jugoistoka staza ulazi na visoravan Nadvrata.

Valja znati i to da toponim Stražbenica na zemljovidima nije upisan na području na kojem se naselje uistinu nalazi, već oko 400 metara jugozapadno (neupućenom istraživaču ta pogreška može uvelike otežati, pa i posve omesti potragu) jer se odnosi na širi prostor na istočnom rubu visoravni Nadvrata.

*

Kada sam ovaj napis priveo kraju, doznao sam od Vitomira Cerovca da je Stražbenicu, pod njegovim vodstvom, obišao dr. sc. Boris Olujić, povjesničar i arheolog koji se istaknuo u istraživanju baštine drevnih Japoda: ”NP Sjeverni Velebit angažirao je Borisa Olujića, redovnog profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, da obiđe napuštene stanove u parku i vidi što bi trebalo zaštititi. U par navrata i vodio sam ga po parku, pa tako i do Stražbenice ... te je i on bio njome oduševljen. "Zaprijetio" je da će dovesti studente i pretražiti Stražbenicu, ...”. Istraživanje, međutim, nije provedeno, iz nepoznatog razloga. Kako ističe Vitomir Cerovac, sve je ostalo na u Prostornom planu unesen podatak - Potencijalni arheološki lokalitet.

(* 3) Bunjevci su se, u više valova, doselili na Velebit iz Dalmacije u 17. stoljeću. Na planini su zatekli rijetke preostale starosjedioce stočare (Vlasi koje spominje Vitomir Cerovac), koji su tu opstali za turskih provala i pustošenja tijekom prethodnog vijeka.

Crtež - skica Vitomira Cerovca s prikazom visoravni Nadvrata i točno označenim položajem Stražbenice (Izvor: Hrvatski planinar”, broj 10 iz 2008.)

Crtež - skica Vitomira Cerovca s prikazom visoravni Nadvrata i točno označenim položajem Stražbenice (Izvor: Hrvatski planinar”, broj 10 iz 2008.)

Dva usporedna visoka suhozida u gornjem dijelu nekadašnjeg naselja koji omeđuju dionicu starog planinskog puta Struge - Cipala (Foto: Goran Majetić)

Dva usporedna visoka suhozida u gornjem dijelu nekadašnjeg naselja koji omeđuju dionicu starog planinskog puta Struge - Cipala (Foto: Goran Majetić)

Usporedba veličine pojedinih megalita u ogradi jednog ”imanja” s planinarskom naprtnjačom visine 50 centimetara (Foto: Goran Majetić)

Usporedba veličine pojedinih megalita u ogradi jednog ”imanja” s planinarskom naprtnjačom visine 50 centimetara (Foto: Goran Majetić)

Pogled na moćnim suhozidima omeđenu ulicu u vršnom dijelu Stražbenice (Foto: Goran Majetić)

Pogled na moćnim suhozidima omeđenu ulicu u vršnom dijelu Stražbenice (Foto: Goran Majetić)

Središnja ulica koja vodi kroz naselje Stražbenice obrubljena ogromnim kamenim blokovima (Foto: Goran Majetić)

Središnja ulica koja vodi kroz naselje Stražbenice obrubljena ogromnim kamenim blokovima (Foto: Goran Majetić)

Megalitski suhozid u ulozi ulične ograde visine od umalo 2 metra (mjereno s vanjske strane) (Foto: Goran Majetić)

Megalitski suhozid u ulozi ulične ograde visine od umalo 2 metra (mjereno s vanjske strane) (Foto: Goran Majetić)

Ulaz u jedan od ”grčkih stanova” koji je, kao i većina nekadašnjih stočarskih kamenih kuća na Velebitu, imao samo vrata ali ne i prozore (Foto: Goran Majetić)

Ulaz u jedan od ”grčkih stanova” koji je, kao i većina nekadašnjih stočarskih kamenih kuća na Velebitu, imao samo vrata ali ne i prozore (Foto: Goran Majetić)

Zanimljiv detalj ”namještaja - ugradbenog ormarića” s unutrašnje strane čeonog suhozida drevne nastambe na Stražbenici (Foto: Goran Majetić)

Zanimljiv detalj ”namještaja - ugradbenog ormarića” s unutrašnje strane čeonog suhozida drevne nastambe na Stražbenici (Foto: Goran Majetić)

Vrlo teška pristupačnost, a još i više udaljenost od novijih većih naselja, zaslužna je što su kamene građevine Stražbenice ostalo gotovo u potpunosti sačuvane (Foto: Goran Majetić)

Vrlo teška pristupačnost, a još i više udaljenost od novijih većih naselja, zaslužna je što su kamene građevine Stražbenice ostalo gotovo u potpunosti sačuvane (Foto: Goran Majetić)

Primjer vrhunskog umijeća gradnje suhozida velikim komadima vapnenca, oklesanih tek toliko da savršeno naliježu jedan na drugoga (Foto: Goran Majetić)

Primjer vrhunskog umijeća gradnje suhozida velikim komadima vapnenca, oklesanih tek toliko da savršeno naliježu jedan na drugoga (Foto: Goran Majetić)

Tematski povezane objave