Pešunova vaga - zadivljujuća megalitska gradnja u Prozoru kod Otočca

Upravo stoga, i prije predstavljanja ove uistinu posebne tvorevine, sazdane od stijena i velikog kamenja, pozivam arheologe, povjesničare, geologe, građevinare, ... kao i ”nestručnjake” koje zanimaju megalitske tvorbe, da doprinesu odgonetanju tajni koje čuva spomenuta divovska gradnja u Prozoru.

Manja Kostelac Gomerčić, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, novinarka, turistička vodičica i predsjednica Kulturne udruge za baštinu i stvaralaštvo (KUBS) ”Baštinica” iz Otočca za ovu megalitsku građevinu zna još od djetinjstva: ”Rođena sam Otočanka, ali sam dio djetinjstva provela kod bake na selu - u Prozoru. Bakina kuća bila je na idealnom mjestu, danas bih ga nazvala svetim trokutom između Prozorine, Velikog Vitla i Špilničke glavičice, u neposrednoj blizini japodskih nekropola, rimskog municipija Arupija, srednjovjekovnoga grada Prozora, crkve Uzvišenja sv. Križa, … Iako nisam ništa znala o povijesti toga kraja, prostor me magično privlačio. Pitajući se zašto se tamo osjećam tako posebno, odgovor sam pronašla u povijesnoj i arheološkoj literaturi. Dakako, ništa me nije sprječavalo da, i dalje, činjenice nadograđujem logičnim zaključcima i - maštom.”.

Spomenuta megalitska gradnja, koja je bila i svojevrsno ”dječje igralište” mališana iz bliže okolice, bila je za nju bezimena stijena sve dok nije ljetos doznala od vlasnika da je to Pešunova vaga. O podrijetlu toga imena, kao i zapažanjima i dojmovima o nesvakidašnjoj kamenoj građevini, Manja Kostelac Gomerčić izvijestila me je: ”U dvorištu bakina susjeda pod Prozorinom nalazi se neobičan mali stjenjak ili kamena formacija koju sam zapazila u ranom djetinjstvu. Naime, djeca su se penjala na mali plato gornje stijene i tamo sjedila i igrala se dok sam ih ja čeznutljivo promatrala.

Sama stijena nikad nije bila tema razgovora starijih, zaokupljenih svakodnevnim poslovima i brigama. O njoj nisam znala ništa. Mašta je učinila svoje, pa sam nakon saznanja o menhirima i dolmenima, u nekom trenutku zaključila da je ova stijena pod Prozorinom, ni manje ni više nego prozorski prapovijesni - dolmen . Nisam nikome spominjala osobni doživljaj te stijene da ne izazivam dodatnu porugu. Iako više nemam razloga odlaziti u sveti trokut , ipak to često činim tražeći utjehu i odmak od svijeta.

Prije mjesec dana slučaj je htio da sam susrela starog susjeda Nikolu Pešuna koji više ne živi u Prozoru, ali povremeno obilazi staro imanje. Štoviše, uređuje staru kuću, a u razgovoru mi je tom prilikom otkrio da posebnom vrijednošću smatra stijenu pokraj kuće. Obrasla je u grmlje i treba je urediti da zabljesne kao nekada. Dakako, mislio je na - dolmen . Ispripovijedao mi je kako je njegova baka sačuvala Pešunovu vagu, tako se stijena naime zove, od uništenja. Tijekom nekih građevinskih radova, radnici su htjeli razbiti ovu stijenu i upotrijebiti kamen za izgradnju. Baka se oštro usprotivila i kazala radnicima: ”Ne dirajte mi Pešunovu vagu! To je od starine na Pešunovoj zemlji i tako će i ostati.”

Ta se stara Prozoranka, mada tipično neobrazovana za to vrijeme, pokazala kao da ima visoke škole i sa istančanim osjećajem za važnost očuvanja starine. I s potrebnim autoritetom da je radnici poslušaju. Nisu uzalud žene smatrane čuvaricama ognjišta i poduporima tri zida kuće. Informaciju da stijena ima ime - Pešunova vaga i da je zanimljiva igra prirode (potpomognuta ljudskom rukom?) od davnina privlačila pozornost i želju za očuvanjem, rado dijelim sa istraživačem Goranom Majetićem kojemu sam skrenula pozornost na ovaj kameni fenomen.”.

S Manjom Kostelac Gomerčić, s kojom sam već surađivao unazad godinu dana na pripremi pojedinih napisa za portal za slobodna povijesna i zemljopisna istraživanja Budni Div, susreo sam se naposljetku i uživo u Otočcu 13. ožujka ove godine. Tu sam se zatekao pri povratku s obiteljskog izleta i istraživačkog obilaska nekolicine mjesta u jugoistočnoj Lici i u okolici Gospića. Razgovarajući o manje poznatim povijesnim zanimljivostima u Lici, a napose u okolici Otočca, Manja Kostelac Gomerčić dotaknula se i Pešunove vage (* 1). Čuvši naglaske iz njezinog opisa te megalitske tvorevine, predstavljenog u ovome napisu, nije mi trebalo puno da uvjerim ostale članove obitelji da nam prije povratka kući valja na kratko skrenuti do Prozora.

Uputu gdje se nalazi Pešunova vaga dobili smo od naše otočke domaćice, koja nas zbog obaveza nije mogla povesti u obilazak megalita. Na njezin prijedlog i poticaj uputili smo se do crkve Uzvišenja svetoga Križa u Prozoru, kako bismo razgledali, premjerili i fotografirali megalitsku gradnju u malom gaju nedaleko tamošnjeg župnoga stana. Na ruku su nam išle i vremenske prilike. Tijekom susreta u Otočcu kišno nebo se rastvorilo i nakratko je zasjalo sunce, dovoljno za mali istraživački poduhvat. Osim toga, Pešunovu vagu uspjeli smo razgledati upravo s početkom ozelenjavanja okolnog raslinja, tako da se i na fotografijama ta megalitska tvorna ipak dobro razabire.

Šumarak (gaj) se nalazi stotinjak metara daleko od asfaltne ceste, s njezine desne strane gledano iz smjera prilaza iz Otočca, tik iza obiteljskih kuća koje su nasuprot župnoga dvora (stana ili kvartira) smještenog u blizini spomenute crkve u Prozoru. Gaj sakriva skupinu velikih vapnenačkih stijena, razigranih oblika, među kojima se na strani okrenutoj ka cesti, obiteljskim kućama te kvartitu i crkvi nalazi građevina nalik na dolmen. Velika ploča postavljena je, naime, na dva stupa. Desni stup, gledano izvana, s obližnje livade, je prirodna uspravna stijena (kamen živac). No, lijevi stup ne čini se vezanim uz stjenovitu podlogu, već postavljenim kao samostalan potporanj. Stup je visok 1,7 metar, a debeo je 30-ak centimetara. U gornjem dijelu širok je 1,8 metar, a u podnožju je nešto uži.

Taj stup gotovo sigurno je izvorno bio uspravan, no sada je ponešto nakošen ulijevo. Velika vodoravna ploča, dugačka i široka oko 3,5 metara, a debela  mjestimice i više od metra, unatoč nakošenosti lijevoga stupa - potpornja, ne naslanja se na veliku živu stijenu lijevo od toga stupa. Vodoravna ploča (još uvijek) je odvojena oko 10-ak centimetara od žive stijene s njezine lijeve strane. Ta krovna ploča ogromna je i bez sumnje teži više od 25 tona. Gornja ploha krovne ploče je valovita i nejednake debljine te je stoga i izračun njezine težine tek okviran.

Zbog svega navedenog, smatram da megalitska tvorba u Prozoru, koju čini ogromna krovna (ili možda bolje stolna) ploča osovljena na dva potpornja, a koja je smještena u okrilju nakupine vapnenačkih stijena, nije samo ”hir” prirode već ujedno i građevina koju su osmislili i složili ljudi. Fotografirali smo je i premjerili dijelove koji se doimaju kao da su uklopljeni ljudskim rukama: lijevi noseći stup i vodoravno položenu ploču.

Predočene mjere ”spomenika”, kao i priložene fotografije ne mogu dovoljno snažno dočarati velebnost toga kamenog djela. Treba doći u Prozor i vidjeti ga. Ali i osjetiti, na neki način upoznati. Valja uživo doživjeti tu divovsku ”vagu”, koja unatoč drevnosti i iskušenjima tvarnoga svijeta još čuva uravnoteženost i sklad. Divovsku zbog svoje izvanredne veličine i težine, a možda i stoga jer su u njezinu gradnju prste umiješali i divovi. Ili makar, za današnje pojmove, obzirom na tjelesnu snagu - nadljudi. Postoji, dakako, i mogućnost da su pri slaganju toga jednostavnog ”stola” ili ”oltara” koristili nama nepoznata pomagala, ali i sposobnosti, o kojima tek nagađamo.

Kao i što pretpostavljamo tko su zapravo bili ti ljudi u davnoj prošlosti, zašto su izgradili ”vagu” te čemu je to velebno zdanje uistinu služilo. Slobodan sam pomisliti čak i to da su se samo - igrali. ”Samo”, jer igra je bez sumnje sveto zanimanje i poslanje. Arheološko istraživanje (iskapanje) bliže okolice pretpostavljenog ”dolmena” možda bi otkrilo neke tragove koji bi bacili više svjetla na ovu zagonetnu megalitsku gradnju. No, za jasnije rasvjetljavanje njezine tajne nedvojbeno je potrebna istraživačka suradnja ljudi raznih zanimanja i pogleda, dovoljno radoznalih i otvoreneg uma, spremnih prihvatiti i činjenice koje bi mogle upućivati i na nesvakidašnje, pa i iznenađujuće, zaključke. Upravo zato, ponavljam poziv svima koje zanima jedan vrhunski izazov razotkrivanja ove zagonetke na daljne istraživanje i očitovanje o pretpostavci da je taj izuzetan monolitni sklop nastao u sprezi prirode i ljudi (* 2).

Na kraju ovoga napisa valja, međutim, naglasiti još nešto izuzetno bitno. Zapravo, ponoviti djelić vrlo lijepe i poučne ispovijedi Manje Kostelac Gomerčić o tome da ova skromna zapažanja i uvide o ”dolmenu”, kao i priželjkivana istraživanja u budućnosti, dugujemo (i) jednog ”neobrazovanoj” Prozoranki, baki ”sa istančanim osjećajem za važnost očuvanja starine” koja je prije stotinjak godina ”sačuvala Pešunovu vagu, ... od uništenja”. Potrudimo se da njezina odvažnost, kao i smisao za prepoznavanje i zaštitu spomeničke vrijednosti (prirodne ili ljudske ili oboje - u krajnjem slučaju je svejedno) ne bude uzaludna. Pitajmo se što je to navedena baka znala o ”vagi”, što ju je nagnalo da je slavi i majčinski brani, a što mi još nismo u stanju (prepo)znati? Ili se, jednostavno, prisjetiti?

Goran Majetić, slobodni istraživač, 20. travnja 2023.