”Jamboraška” vlaka Terezijana primorskim padinama Južnog Velebita

Vlaka širine 2-3 metra, izravnata sitnijim i obrubljena krupnijim kamenjem, penje se od groblja u Barić Dragi u smjeru Šarić Luga, nastavlja rubom Podina prema Šušnjevcu, i iznad Šušnjevca, u Brolinom klancu, neslavno završava. Navodno su ovdje za vrijeme gradnje puta stradali volovi pa je glavni izvođač radova, izvjesni Rogić iz senjskog kraja, sam sebi presudio. Vlaka je ionako većim dijelom tako uništena da se mjestimice gotovo ne raspoznaje.

Od Brolina klanca dalje Terezijana više nije tako građena. Tu se počinje kamenim stubama strmije uspinjati, ali i dalje je to širok, odlično građen put koji nastavlja uzbrdo između Visovače (1018 m) i Kite (1083 m) i prelazi u uvalu Šarića duplje. No, i taj dio puta, premda vodi kroz najljući krš, bio je tako dobro izveden da su svi suglasni da je to jedna te ista Terezijana.

Barić Draga. U Senjskom peljaru iz početka 17. stoljeća na prostoru današnje Barić Drage nije zabilježena ni jedna lučica. Naselja uz more nema ni na austrijskim kartama druge topografske izmjere (1806.-1869.), no ucrtana je neka stražarnica na vrhu poluotoka, rta Široka punta, i Terezijana, put koji sa Široke vodi u planinu, ali samo do visine Šušnjevca. Tek se na kartama treće zemaljske izmjere (1869.-1887.) pojavljuje selo Barići na padini iznad današnje Barić Drage, ali u samoj uvali zvanoj Drivar još uvijek nema kuća. No, sad se Terezijana proteže od Široke punte (valjda su se trupci utovarivali na usidrene brodove) preko Šušnjevca i Jelove ruje sve do Rizvanuše. Sa Široke su vjerojatno otplovile u svijet i legendarne jele s Jelove ruje jer nije bez razloga kružila izreka, vezana za slične vlake uzduž velebitskog Podgorja, da je “more pojilo goru” (šumu).

Početak puta je kod groblja, Široka, na sjevernom kraju Barić Drage. S magistrale krećemo trasom novog dalekovoda uzbrdo i već nakon 30-ak metara skrećemo desno na Terezijanu. Vlaka vodi padinom udesno, prelazi preko drage od Portića i s dvije oštre serpentine izlazi na zaravan Podine ispod nekadašnjeg sela Šarić Luga.

Šarić Lug. Izišavši na zaravan, s obje strane puta nižu se travnate, hrastovom šumom i šikarom zarasle ograde. U ogradi s desne strane puta nalazi se začuđujuće velik bunar, pun vode, gdje Dragan Trošelj (iz susjednih Selina) napaja stoku. U kućama s lijeve strane puta, od kojih su ostale tek urušene zidine, nekad je stanovalo četiri obitelji Šarića (Brušići), doseljenih iz Lipovca. Ispod sela, ispod najniže ograde, s obje strane puta nalazi se nekoliko skupina mirila (ima ih i do 30 metara udaljenih od puta). Ova su mirila jednostavnija od onih u Ljubotiću. Uglavnom su to dva uspravljena prirodna kamena, tek poneka su i kamenjem popločena, pa se onako zarasla u travu gotovo ne raspoznaju. Bila su to mirila Šarića i Marasa na njihovom putu do groblja u Barić Dragi. Božo Maras s Podpogledala kaže da se kod Pivčevih Torina raspoznaju i njihova prastara mirila na putu prema starom groblju na Šugarju ili u Lukovu Šugarju.

Podine su prostrana podgorska zaravan koja se proteže jugoistočno od Šarić Luga sve do Pogledala (322 m), glavice s čije se druge strane nalazi još jedno napušteno podgorsko selo - Podpogledalo (Marasi pod Pogledalom). Na Podinama se nalazi nekoliko većih i više manjih, četverokutnih, travnatih ograda koje izgledaju posve nestvarno usred gole, kamenite pustinje. Barićeve Podine (ograde) su najveće i najljepše na zaravni, a tu su i ograde Marasa, Šarića i Trošelja. Po predaji Barići su se posljednji doselili na ove prostore i nastanili se na sjevernom rubu Podina. Kasnije su sišli bliže moru, njihovo matično selo zvano Loze (izvorno Barići) nalazi se odmah iznad magistrale, ali su stoku i dalje držali na Podinama, sada u napuštenim nastambama - Torićima.

Na drugom kraju Podina, iznad Podpogledala, sela koje se na kartama i dalje pojavljuje pod krivim imenom Lužina, nalaze se jednako lijepe Marasove ograde. Iznad Marasovih ograda, pored puta koji s gornje strane Pogledala vodi prema Šarić Lugu, nalazi se bunar gdje Božo Maras napaja ovce. Iznad Šarić Luga Terezijana nastavlja kroz nisku šikaru u dugim oštrim zavojima. Na dijelu gdje je put doslovno raznesen (drugi zavoj iznad Luga) treba skrenuti desno, a mi se pitamo da li je ova vlaka s ovakvim zavojima bila predviđena za izvlačenje trupaca. Neposredno prije Šušnjevca na raskrižju zvanom Pod Kosom odvaja se lijevo strma staza koja vodi preko Kose u (dolac) Šušnjevac, a Terezijana nastavlja po Kosi i u velikom luku s istočne strane obilazi Šušnjevac.

Šušnjevac je jedan od najljepših velebitskih dolaca u kojemu je nekad stanovalo petnaest obitelji Marasa. Niko Maras, rođen 1943. godine, raspričao se o pješačenju do škole u Barić Dragi (po povratku iz škole trebalo je još s blagom na pašu), o posljednjem Šušnjevčanu (did Luka) koji je snesen do groblja u Barić Dragi (te veljače 1960. on ga je nosio), i odlasku iz Šušnjevca, na Badnjak 1965., kada kao posljednji od Marasa s roditeljima napušta selo.

Marasi su od davnine bili podijeljeni u dvije seoske zadruge - Donje i Gornje Marase. Izgleda da nisu bili previše bliski jer su već u Šušnjevcu bili grupirani svaki u svom dijelu dolca, pa su i nevezano selili u planinu: Gornji Marasi u Šarića duplje (točnije Veliko duplje), a Donji u Marasa paljež.

Šušnjevac (645 m) se naoko sastoji iz tri dijela, iz središnjeg, najprostranijeg dijela i dvaju manjih, isturenih “dočića”, jednog s gornje strane, zavučena u planinu, drugog na donjoj, primorskoj strani. U šumarku na gornjem rubu dolca nalaze se urušene zidine Gornjih Marasa. Tu je i najbolja voda u Šušnjevcu, u šterni pod betonskom pločom. Pored šterne razmještene su kante s vodom, očit dokaz da i ovdje navraća Dragan Trošelj sa svojim blagom. Još se jedna lijepa zidina i iznad nje lučno pregrađena kamenica nalaze na padini iznad sela. Kako je Terezijana u velikom luku zaobišla Šušnjevac, od Gornjih Marasa penje se, uz Dubravu, strma skalinada i navrh Šušnjevca izlazi na Terezijanu.

Zaselak Donjih Marasa već je bliže moru, na zapadnom rubu središnjeg, najprostranijeg dijela dolca (u ovu seosku zajednicu spadaju i Marasi pod Pogledalom). Ovo je najljepša skupina kuća. Ispred kuća pružilo se travnato polje s pogledom na Kurozeb (874 m) i Okapinu s druge strane dolca, dok se iza kuća uzdiže niska kamenita kosa zvana Plećice i vršak Glavičica (670 m) koji s te strane zatvaraju dolac. Tu je i Nikina kuća, pored koje nas klesane kamene stepenice dovode do Čatrnje, uske, pet metara duge kamenice s vodom. Šterna je pokrivena kamenim škrilama, a u dijelu gdje je najšira - hrastovim gredama, s tek malim otvorom za vađenje vode.

Iznad Šušnjevca, na vrhu kamenite kose koja sa sjeverozapada zatvara dolac, nalazi se istoimena kamenica zvana Plećice. Kamenica je kružno ograđena s dva metra visokom gromačom, a onako velika i duboka (promjera 2,5 m), nalik na kadu punu vode, neodoljivo je mamila djecu da se u njoj kupaju. Preko Plećica vodio je put u Vrančevac, travnat dolac u podnožju Kuka oblog (834 m), a za kamenicu ne bih ni znao da postoji da je nisam s Kuka oblog zapazio. Iznad Plećica nastavlja se Lipova glavica (745 m), na čijoj se zapadnoj strani nalazi špilja u kojoj su se krajem Drugog svjetskog rata skrivali ratni bjegunci.

Usred polja nalazi se prava jama (ponor), skrivena od guste šikare, a ponekad ni ona nije stigla progutati svu vodu koja se nakon obilnih kiša slijevala u dolac.

Tropski karakter Šušnjevca posebno je izražen na njegovoj primorskoj strani, gdje velik dio dolca zauzimaju ravni drvoredi starih klenova i makljena. I kod Donjih Marasa očuvana su golema stabla makljena. Did Jure (umro 1953.), prisjeća se Niko Maras, nije dao da se ubere ni jedna zelena grančica sa stabala; sa sikirom klinarom obilazio je stare panjeve (krnj) i otkidao suhe dijelove.

S druge strane Glavičice, u dijelu dolca najbliže moru, nalazi se kuća Bože Marasa, jedina koja je još pod krovom. Od kuće zapadno vodi sada posve neprohodan put koji prelazi preko kosice zvane Kršić (i tu se nalaze dvije velike kamenice) i silazi u Marasove dočiće, uvalu u zaleđu Trovrha (670 m) s dva travnata, šumom i šikarom zarasla dolca. Marasi s Podpogledala boravili su u Šušnjevcu u proljeće, mjesec dana prije seobe u Paljež, i najesen, mjesec dana nakon silaska s Palježa, a u vrijeme kad se nije selilo u Paljež, pola godine bili su u Šušnjevcu, pola Pod Pogledalom.

Kurozeb (874 m). S vrha Kurozeba pruža se prekrasan pogled na travnate dolce u podnožju, na Šušnjevac s jedne strane i Bristovac s druge strane glavice. Iznad Šušnjevca ističu se Vrančevac i Kuk obli, a već u planini, u uskom prolazu između Visovače i Kite, vidi se velika zgrada na vrhu Panosa. Desno od Panosa nižu se vrhovi: Debeli kuk, kukovi oko Stapa i Stapine, i sve dalje do Bojinca i Svetog brda.

Pedesetih godina prošlog stoljeća loveći na padini Kurozeba iznad Šušnjevca lugar Devčić je otkrio špilju. Očito je ulaz skromnih dimenzija kad je špilja tako kasno otkrivena, no zato se ispod zemlje nalazi prekrasna stometarska dvorana. Na Kurozeb se prema moru nastavlja nešto niža glavica Okapina (785 m) i ispod nje - Podić, zaravanak s tri okrugle ogradice. S druge strane Okapine, prema Tribnju, nalazi se polupećina (okapina) u kojoj je uvijek bilo vode cijednice, a moglo se i skloniti od nevremena. Premda su im Bristovčani bili prvi susjedi, Marasi i Trošelji su tek jednom, dvaput godišnje odlazili na tribanjsku stranu (za maškare ili neki blagdan).

Božo Maras namjerava popisati sve njive, ograde i košanice koje su nekad uživale pojedine seoske zadruge. Ove niže, bliže naseljima, vjerojatno su ucrtane u zemljišnim knjigama, ali one u planini, koje su bile uzurpirane ili na neki drugi način dobivene na korištenje, niti su ucrtane, niti su im imena zapisana.