Jesu li na južnom Velebitu pronađene divovske lubanje?

Planinar, pisac, odvjetnik i političar Ivan Krajač (1877-?) (* 1), rodom iz grada Senja podno Velebita, bio je i odličan poznavatelj najduže i najljepše hrvatske planine. Predlagao je i poticao gradnju nekolicine prvih planinarskih kuća i skloništa na njoj. Zaslužan je i za izgradnju vrhunske planinarske staze kroz sjeverni i srednji Velebit, na najtežim dionicama izvedene kao suhozid, poznate pod imenom inženjera koji je vodio gradnju, Ante Premužića iz Senja, Premužićeva staza. U doba kada je obilazio Velebit i pisao o njemu i njegovim žiteljima, bio je jedan od malobrojnih koji se nije ustručavao napisati istinu, i to o jednom izuzetnom nalazu sa svete hrvatske planine.

Goran Majetić 08.12.2021. Divovi • Lika i Velebit
Buđenje južnovelebitskih divova ...; velika lubanja s Malog Libinja pripadala je čovjeku visokom najmanje 3,2 metra! (Foto: Goran Majetić)

Buđenje južnovelebitskih divova ...; velika lubanja s Malog Libinja pripadala je čovjeku visokom najmanje 3,2 metra! (Foto: Goran Majetić)

Riječ je o bilješci iz napisa ”Sa južnog Velebita”, po meni njegovog najboljeg putopisa s Velebita, obogaćenog vrijednim povijesnim i jezikoslovnih podacima i promišljanjima. Napis je objavio u časopisu ”Hrvatski planinar”, broj 1 iz 1931. godine. U njemu je progovorio o otkriću nedaleko prapovijesnog naselja na visoravni Libinje, južno od Svetog brda. Libinje čine zapadna, manja i niža, visoravan Malo Libinje te istočna, veća i viša, visoravan Veliko Libinje. Sveto brdo (1751 m.n.v.) visinom je drugi vrh Velebita, ali bez premca u svijesti podvelebitskog naroda s obje strane planine, južne dalmatinske i sjeverne ličke.

O otkriću na pašnjačkoj visoravni Malo Libinje, koja se prostire na oko 800 metara nad morem, Ivan Krajač piše: ”Pored toga valja imati na umu, da je južno pobočje Sv. Brda do mora od tisućljeća, već od prethistorijskog doba, kulturno gorsko tlo. U Libinjima je stajalo prethistorijsko ljudsko naselje na Gradini. Danas je to mjesto važno - do danas neispitano - prethistorijsko nalazište napose primitivnog nakita, u koliko nije raznesen, pa nekropola (grobište). Tu su pokapali ogromne ljude u čučećem stavu u uskom prostoru među šest kamenih ploča, kakvih grobova ima i danas. Ljudska vilica ogromne lubanje iz takovog groba obuhvata lako s vanjske strane i najveću današnju čeljust.”.

Bez imalo sumnje, pisac ukazuje na postojanje prapovijesnih ljudi divovskog rasta. Moguće je da je ostao sve do danas jedini koji o tom jedinstvenom otkriću s Velebita izvještava, pa makar samo i u planinarskom časopisu. U dostupnim pisanim izvorima do sada nisam pronašao čak niti naznaku da bi netko drugi spomenuo taj nalaz. Šteta je stoga što nam Ivan Krajač nije ostavio više podataka o tom - iz današnjeg gledišta čudesnom - otkriću. Namjerno ne naglašavam da je riječ o arheološkom otkriću, jer ono to, kako ću ustvrditi u drugom napisu, i nije bilo (ostatke velikog čovjeka nije istražio arheolog, već ih je iskopao ”knez inženjer”).

Pisac nam nije odao izvor svoje spoznaje o otkriću. Je li za njega saznao izravno od istraživača (što je manje vjerojatno, obzirom da je od otkrića prošlo oko tri desetljeća) ili posredno od nekog od mještana planinskog zaselka Kneževići s Libinja (koje u napisu spominje kao kazivače za drugu obližnju povijesnu ostavštinu)? Ne navodi tko je istraživao grob ili grobove, niti kada je do otkrića došlo.

To što Ivan Krajač ne spominje veličinu lubanje u metarskoj izmjeri, ne treba čuditi, posebice ako je o njoj (ili njima?) doznao iz druge ruke. Za pretpostaviti je da, makar jednoj, lubanji mjeru nije uzeo niti njezin otkrivač, sudeći po nekim drugim ondašnjim izvještajima o nalazima divovskih kostiju u našim krajevima, koji svi odreda ne iznose mjere pronađenih ostataka, u prvom redu dužine potkoljeničnih kosti ili opsege lubanja. Bilješke o takvim otkrićima u hrvatskim krajevima sve do sredine, a dijelom čak i do potkraj, 19. stoljeća mahom pišu svećenici, već i samim time što su bili među rijetkim pismenim ljudima. Tek neki od njih imali su prigodu nalaze vidjeti, dok su drugi izvještavali o onome što su čuli od pronalazača. Seljaci su, dakako, o veličini nalaza goljenice, lubanje ili tek čeljusti sudili ”od oka” i isticali je kroz usporedbu s istovjetnim dijelom vlastitog tijela.

Takav ”mjerni” pristup koristi i Ivan Krajač, kada pokušava dočarati velebnost lubanje s velebitskog Libinja, uistinu nesvakidašnjom slikom divovske vilice koja zagriza čovječu čeljust. No upravo taj i takav prikaz pruža mogućnost da odgonetnemo približan red veličine nekadašnjih gorostata s Velebita. Ukoliko, naravno, unaprijed ne odbacimo zabilježeni iskaz o veličini nalaza. Koji bi razlog, naime, naveo kazivača da ”napuše” veličinu pronađene donje čeljusti? Čak i da je ponešto uvećao njezin obim, sumnjam da je mogao pogriješiti u većoj mjeri. Ne bi smjeli podcjenjivati moć opažanja, poredbe i prosudbe ”prirodnih” ljudi, niti ih proglašavati maštaocima, a kamoli lašcima. Naposljetku, oni su bar iskreno opisivali viđeno, za razliku od većine današnjih ljudi koji su obrazovani (izvježbani) da ne vjeruju ni u ono što vide svojim očima.

Uostalom, izračun visine divovskog čovjeka s Velebita, na osnovu makar okvirne mjere njegove čeljusti i pretpostavke sličnosti građe glave i tijela s današnjim čovjekom, ide itekako u prilog narodnom viđenju i predaji. Zijev sredine vilice današnjeg prosječnog čovjeka iznosi oko 6 centimetara, a njezina širina dvostruko više. Uz pretpostavku da su drevni gorostasi mogli razjapiti čeljust pod jednakim kutom kao i današnji ljudi, zijev čeljusti diva koja bi današnju čeljust obuhvatila s vanjske strane, iznosi bar 12 centimetara. Širina vilice diva bila bi, dakle, 24 centimetra. Podaci o prosječnim mjerama glave današnjeg čovjeka, bitni za približni izračun visine drevnih velebitskih divova, poznati su iz suvremenih istraživanja. Na temelju jednostavnog izračuna dolazimo do podatka da je velika lubanja s Malog Libinja pripadala čovjeku visikom najmanje 3,2 metra (* 2)!  

Da je tome uistinu moglo biti tako, upućuju i drugi zabilježeni nalazi velikih goljeničnih kosti ili lubanja na prostoru Dinarskog gorja. Pronalazaka je bez sumnje bilo više nego sačuvanih izvještaja, a i oni su, baš poput bilješke Ivana Krajača, manjkavi u pogledu iznošenja činjenica na znanstveno prihvatljiv način. No, ipak sadrže dragocjene tragove, prvenstveno u vidu poredbi veličina davnih i današnjih kostiju, na osnovu kojih se može steći bar okvirna predodžba o - za nas zapanjujoćoj - divovskoj veličini nekih od prastanovnika naše djedovine. Malobrojne procjene visine dinarskih divova, koje odreda nude isključivo samostalni istraživači (”službene” to ne zanima, nemaju znanja i(li) ne usude se o divovima progovoriti u javnosti?), a koje se temelje na takvim oskudnim tragovima, upućuju na raspon njihove visine od oko 2,5 do čak 4 metra.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 10. listopada 2021.


(* 1) U životopisima Ivana Krajača u pravilu se kao godina njegove smrti navodi 1945. Istina je, međutim, da je te godine, krajem rata - nestao. Ne zna se niti kada, niti gdje, niti kako je okončao život.

(* 2) Širina (donje) čeljusti nešto je manja od antropometričke mjere širine lica, mjerene poprečno najbočnijih izbočina kostiju obraza, čija je prosječna veličina u muškaraca oko 13-15 centimetara, a u žena oko 12-14 centimetara. Ista suvremena istraživanja pokazuju da je prosječna visina glave u muškaraca oko 21-25 centimetara, a u žena oko 20-24 centimetra.

Istraživanja pokazuju i da prosječni opseg ljudske glave iznosi 57 centimetara kod muškaraca i 55 centimetara kod žena. Prosječna veličina (opsega) glave mijenja se ovisno o visini ljudi, ali su istraživanja te povezanosti oskudna i stoga nedovoljno pouzdana. Ono što se ipak može s priličnom sigurnošću ustvrditi, je da visina glave (od dna brade do vrha tjemena) iznosi 1/8 visine čovjeka.

Uz pretpostavku da se građa glave diva s južnog Velebita nije bitno razlikovala od današnjeg žitelja toga kraja, možemo ustvrdili približnu visinu njegove lubanje, znajući okvirno širinu njezine čeljusti ili lica. To bi drugim riječima značilo da možemo izjednačiti omjer širine lica (ŠL) i visine glave (VG) drevnih divova, s odnosom istih mjera današnjeg čovjeka (šl i vg). Za približnu širinu čeljusti ili lica diva (ŠL) možemo uzeti 24 centimetra, što proizlazi iz opisa Ivana Krajača. Za prosječnu širinu lica (šl) današnjeg čovjeka možemo odabrati iznos od 13,5 centimetara, a za njegovu prosječnu visinu glave (vg) 22,5 centimetra.

ŠL : VG = šl : vg -> VG x šl =  ŠL x vg

VG =  (ŠL x vg) : šl -> VG = (24 cm x 22,5 cm) : 13,5 cm = 40 cm

Uz pretpostavku da je i građom tijela nekadašnji div bio nalik današnjem čovjeku (prvenstveno da nije imao glavu čija je veličina bila u nesrazmjeru s ostatkom tijela, obzirom na odnos te dvije veličine u današnjeg čovjeka), znajući visinu divovske glave lako je izračunati koliko visikom čovjeku (divu, VD) je pripadala:

VD = 8 VG -> VD = 8 x 40 cm = 320 cm

Približna visina velebitskog diva, ili div(kinj)e, bila je najmanje - 3,2 metra!

Ivan Krajač: ”Ljudska vilica ogromne lubanje iz takovog groba obuhvata lako s vanjske strane i najveću današnju čeljust.” (Foto: 24sata.hr)

Ivan Krajač: ”Ljudska vilica ogromne lubanje iz takovog groba obuhvata lako s vanjske strane i najveću današnju čeljust.” (Foto: 24sata.hr)

Unutrašnjost groba pod ”Gradinom” u zaselku Kneževići na visoravni Malo Libinje u kojem je navodno pronađena divovska lubanja (snimljen tijekom istraživanja 1982.) (Izvor: Ante Glavičić ”Arheološki nalazi ...”, Senjski zbornik, 1984.)

Unutrašnjost groba pod ”Gradinom” u zaselku Kneževići na visoravni Malo Libinje u kojem je navodno pronađena divovska lubanja (snimljen tijekom istraživanja 1982.) (Izvor: Ante Glavičić ”Arheološki nalazi ...”, Senjski zbornik, 1984.)

Tematski povezane objave