Štulića kula

Prema povijesnim izvorima, u Ličkom polju je u srednjem vijeku postojalo oko 60 utvrda i kula. Neke su uništili ratovi, neke su uništene kako ne bi koristile neprijatelju, a neke su jednostavno napuštene pa ih je razorio zub vremena. Konačnom nestanku doprinijeli su stanovnici koji su rušili zidove te kamen koristili za izgradnju kuća i drugih građevina.

Oko Jadove se nalazi puno manjih uzvišenja na kojima je u davna vremena stajala neka obrambena građevina. Tragova tih građevina je jako malo no ostali su nazivi koji pričaju priče: Kulina (2), Gradina (4), Karaula, Stražbenica, ...

Ipak, jedna gradina je nekim čudom preživjela sve nevolje i danas jedina svjedoči o srednjovjekovnoj prošlosti ovoga kraja. To je Štulića kula, izgrađena na kamenoj glavi, na nadmorskoj visini oko 650 metara, u selu Gornja Ploča, pored zaseoka Ćuruvije i Štulići.

Da nismo sreli mještanina Danu teško bi našli put do gradine. Simpatični ličanin Dane živi u zaseoku Ćuruvije, oko 2,5 kilometra od brze ceste Udbina - Gornja Ploča i moglo bi se reći da je on neslužbeni čuvar Štulića kule. Staza do gradine postoji, ali je zarasla i jako ju je teško prepoznati. Orijentacija je gotovo nemoguća jer kulu sa svih strana skriva šuma.

Po stilu i tehnici gradnje povjesničari zaključuju da je gradina podignuta oko 1500. godine. Smatra se da su je gradili Turci no ne isključuje se mogućnost postojanja neke građevine iz ranijeg perioda. Vlasnici ovog područja prije Turaka bili su iz rodova Mogorovića i Karlovića no povezanost gradine sa njima nije utvrđena.

Prema predaji, vlasnik gradine je bio izvjesni beg Štulić no više podataka o njemu nema. Ostala je u narodu samo priča kako je bega iz ovih krajeva potjerao poznati ravnokotarski hajduk Janković.

Popevši se na gradinu prvo primjećujem plato koji je bio opasan zidinama od kojih su ostala dva kraća masivna dijela, veći širine 7 metara i visine skoro 3 metra. Unutar zidina stoji kružna kula unutrašnjeg promjera 4 metra i visine oko 10 metara. Ako uzmemo u obzir starost može se reći da je kula u jako dobrom stanju. Sa sjeverne i zapadne strane gradinu štiti prilična strmina dok sa istočne strane zaštitu pruža izrazito škrapast i nepristupačan kameni teren. Jedini koliko toliko normalan pristup je sa juga.

Boravak na ovakvim mjestima odmah aktivira maštu, a općem ugođaju svakako doprinosi i širok pogled na Ličko polje i lanac velebitskih vrhova. Moram dodati da je poseban osjećaj posjetiti mjesta na koja gotovo nitko ne dolazi i koja su poput vremenske kapsule zaustavljena u protoku vremena. U prilog zaustavljenom vremenu ide i fotografija ove kule, povijesničara Većeslava Hennenberga, iz 1932. godine. Usporedba fotografija pokazuje da se na kuli i okolnim zidovima malo toga promijenilo u posljednjih 90 godina.

Cijelo vrijeme, dok smo boravili na gradini, iznad naših glava je graktao i kružio jedan gavran. Uglavnom je letio visoko no povremeno bi se spustio nešto niže. Graktao je na nas sve dok se nismo prilično udaljili. Ostaje tajna, je li gavran negdje u kuli imao gnijezdo sa jajima ili je to duh bega Štulića koji još uvijek tu živi i čuva svoju kulu.

U slijedećoj objavi pročitajte o brojnim kamenim prijelazima na Jadovi koje su seljaci koristili za prijelaz preko rijeke.