Glagoljica u Rusiji

Svi staroruski spomenici, dakle oni prije razdvajanja jezika na bjeloruski, ruski i ukrajinski u XIV. i XV. stoljeću, pisani su isključivo ćirilicom. Sačuvano je oko tisuću staroruskih ćiriličnih zapisa na brezovoj kori i oko 150 na pergameni.

Krajem XIX. i većim dijelom XX. stoljeća ruske su knjižnice primile, obradile, zaštitile i sačuvale brojne glagoljske knjige, od kojih je dio digitaliziran i kao takav dostupan istraživačima iz cijelog svijeta. Nije poznato da su nekoj od tih knjiga starost precizno odredili radiografskim metodama poput C-14, nego su ostali na paleografskim procjenama zasnovanim na ćirilometodskoj zabrani.

Od najstarijih glagoljskih rukopisa u St. Petersburgu čuvaju se: Zografsko evanđenje, Rilski (makedonski) listovi, Zografski palimpsest i Luntov palimpsest. U Moskvi se čuvaju: Marijansko evanđelje, Bojanski palimpsest i Hludovski palimpsest. Sve ove spise svom kulturnom nasljeđu pripisuju Makedonci, a neke od njih svojima smatraju Bugari i Srbi.

Prije kojih desetak godina arheolozi su otkrili dva glagoljska grafita na dva mjesta u Rusiji i to u crkvi Svete Sofije u Novgorodu i crkvi Navještenja u Gorodišču. Ovdje moram istaknuti da su ruski paleografi datirali glagoljske natpise u doba izgradnje crkve, dakle u XI. stoljeće, što je sličan obrazac ponašanja kojega su pokazali Bugari datiranjem Preslavskog grafita u doba prije izgradnje Okrugle crkve.

Natpis iz crkve Navještenja u Novgorodu ima 55 glagoljskih i 9 ćiriličnih znakova, a glagoljski tekst u suvremenom hrvatskom prijevodu glasi: ”Gospodine Isuse Kriste, kad sjedneš suditi moja djela, ne osudi mene, svoga griješnog slugu”. Posebno zanimljivo u tom natpisu je da znak JAT nema donju horizontalnu crtu već ostaje ”otvoren” odozdo, što ide u prilog mojoj tezi o nastanku toga znaka iz simbola češlja.

Druga je zanimljivost da je ovaj grafit pisan crkvenoslavenskim jezikom, što ga bitno razlikuje od hrvatskih grafita i natpisa uklesanih u kamen, koji su izvorno pučki. Ovaj natpis ne mora nužno značiti da je glagoljica bila u uporabi u toj crkvi - vjerojatnije je da se radilo o dekorativnom natpisu kojim se odala počast na drevnom pismu kršćanske braće jer Rusi za razliku od drugih europskih pravoslavnih naroda, ne pripisuju stare glagoljske spise svom kulturnom nasljeđu iako ih pažljivo čuvaju.

Ipak sama činjenica da su taj komad žbuke skinuli sa zida u nekoj fazi održavanja i nisu ga rekonstruirali jasno pokazuje da glagoljicu nisu smatrali bitnom. Uostalom, svi stari glagoljski spisi koji su pohranjeni u Rusiji pronađeni su u arhivama samostana pravoslavnih svećenika koji ne samo da ih nisu upotrebljavali (zato su ih i uspjeli sačuvati) već ih nisu ni znali čitati, što potvrđuje i činjenica da su njihovi sadržaji ”dešifrirani” desetljećima nakon otkrića odnosno premještanja u Rusiju.