Mollinaryjeva cesta i Put uz Orlovaču uz napuštenu velebitsku žičaru

Sjevernovelebitske drage nisu takvih dimenzija, no možda su nekome još zanimljivije jer se, osim divljači i lovaca, više nitko ne provlači njihovim klancima. Za Senjsku dragu govori se da je najuspješniji primjer saniranja šireg bujičnog područja na cijelom Sredozemlju, i bujice koje se s Ažić Lokve valjaju niz Velu dragu u Lukovo znale su, prije regulacije torena, poplaviti samo mjesto, pa su i vinograde u drazi odnijele u more, Bilučka draga spušta se do naselja uz more još uvijek cestovno nepovezanog, kroz Kladsku dragu vijuga Jadranska magistrala, Balinsku dragu i njen ponos, Balinski most, još uvijek čuvaju zaštitari, bujice Vele Ivanča drage nedavno su rastočile samu magistralu, Šuplja draga nam je poznata iz slika, a Orlovača iz pera Danice Vukušić - Dane, uz Baričevsku dragu vodi put iz Zavratnice na Turska vrata, a odmah do Turskih vrata obrušava se u Podgorje neprohodna Badnjina.

Među navedenim dragama posebno mjesto zauzima Orlovača, odnosno dio drage koji se s terase Dundović poda strmoglavljuje u Podgorje. Kao i većini podgorskih draga i njoj se izmjenjuju nazivi na putu do mora. Tako je najniži dio drage (s naseljem uz more) poznat pod imenom Jadrelina ili Jadrelić draga, iznad nje se nastavlja Ognjena/Ognjenova draga sve do Orlovače, najužeg i najvrletnijeg dijela drage koji se proteže od izvora Živulje do izlaska na Dundović pod, Dubrava je prostor uz korito pored najniže skupine kuća na Dundović podu, a vršni, izvorišni dio drage zvan Peštovača (voda Kopriva) započinje ispod Tomljeva briga i odmah se u obliku duboke jaruge spušta prema Splovinama, šljunkom naplavljenoj zaravni na dnu Dundović poda.

Između Živih Bunara i Balenske Drage, na mjestu gdje Jadranska magistrala prelazi preko klanca Orlovače odnosno Ognjene drage, a žičara preko ceste, kreću prema planini dvije neobične staze. I jedna i druga građene su za izvlačenje i prijevoz drvne mase s Velebita na more, samo što je ona sjevernija, tzv. Vlaka Marije Terezije, služila svojoj svrsi gotovo dva stoljeća, odigravši značajnu ulogu u povijesti jablanačkog Podgorja, dok je ona druga - uz Orlovaču, izgrađena krajem pedesetih godina prošlog stoljeća za potrebe žičare (* 1), nakon samo jednog desetljeća napuštena i zaboravljena.

Vlaka Marije Terezije ili legendarni Jamboraški put silazio je nešto sjevernije, hrptom Drndića do luke u Jadrelić Dragi (pet kamenih bitvi uklopljeno u prekrasnu terasu - Mršića rivu), a ova staza koja pored betonskog luka (zaštita od eventualnog pada trupca sa žičare na cestu) prelazi preko magistrale i skreće u korito Orlovače (Stinički put, ovuda su Šegote, Mršići i Čuljati izlazili na Alan i Mirevo), s druge strane Orlovače nastavlja prema Pavičić kuku, iznad kojeg se sastaje sa stazom iz Živih Bunara.

Mollinaryjeva cesta. (* 2) S vijadukta Jadranske magistrale u Ognjenoj dragi vidi se niže u drazi vijadukt stare Mollinaryjeve ceste koja ispred Živih Bunara napušta podgorsku terasu i skreće prema Jablancu. To je bila prva cesta uzduž velebitskog Podgorja koja je povezala Sveti Juraj i Karlobag. Cesta prolazi između kuće dida Dane Vukušića i velike šterne u koju je skrenuta voda s obližnjih izvora - Živih bunara - i nastavlja u Ognjenu dragu. Iza skladnog vijadukta kojim je draga premošćena u “prosičenu gredu” uklesana je spomen-ploča povodom dovršenja ceste (1877.). Danas je cesta neprohodna za vozila, ali je svakako vrijedna pažnje jer je uzduž drage usječena u golu stijenu, a prema provaliji poduprta podzidima i bankinom s gusto postavljenim kolobranima. Izlaskom iz drage, sada asfaltirana cesta nastavlja između novosagrađenih šegotskih kuća.

Put uz Orlovaču građen je istovremeno kad i žičara da bi se na mulama mogao prenositi građevinski materijal. Put nalik Premužićevoj stazi penje se u kratkim zavojima, s odvojcima do betonskih postolja stupova, južnom stranom Orlovače sve do ispod Kutne stanice žičare (na dnu Dundović poda), gdje je drvenim mostom prelazio preko drage i izlazio na terasu Dundović poda. Ovo je valjda velebitski put koji je zadnji izgrađen u tehnici suhozida. Iako je dobrano načet i zarastao u šikaru, put je nezaobilazna točka u upoznavanju Velebita.

Početak puta je na Jadranskoj magistrali kod spomenutog betonskog luka u području Petkamenica. Stinički put prelazi preko magistrale tridesetak metara sjevernije, dok se početak našeg puta izgubio u gustoj šikari šmrike. Odmah iznad pojasa šmrike staza postaje prohodnija, uspinjući se po kamenjaru do prvog niza stijena i uskog prolaza, ulaza u klanac Orlovače. Tu se na strmini iznad korita Orlovače nalazi gust borov šumarak zvan Magaretjak, zasađen pedesetih godina prošlog stoljeća, posve okružen kamenim liticama. Put nastavlja kroz šumarak pa se po golom kamenjaru, u bezbroj kratkih zavoja, penje prema “Orlovom gnijezdu”, ogromnoj stijeni koja se okomito uzdiže iznad najužeg dijela Orlovače (naziv za stijenu preuzeo sam od pravog Orlovog gnijezda, kamenih greda visoko iznad Magaretjaka, na južnom vrhu Orlovače). Ovuda ćemo se vratiti u Podgorje, a sad napuštamo stazu i skrećemo u korito Orlovače.

Za obilazak Orlovače treba se s Magaretjaka spustiti ugaženom stazom do Živulje, izvora na dnu korita Orlovače. Tu se nalaze, jedna iznad druge, dvije velike kamenice kojima su lovci betonom učvrstili rubove da bi zadržale što veću količinu vode. Poslije jačih kiša i u zimskom razdoblju voda se prelijeva preko kamenica, pa još malo teče po koritu kao pravi potočić. Živulja je prava blagodat za mnogobrojne divokoze koje obitavaju u ovoj bezvodnoj pustoši.

S izvora nastavljamo mračnim koritom uzvodno kroz najuži dio klanca. Prošavši ispod okomite litice “Orlovog gnijezda”, na jedinom mjestu gdje je sjeverna strana klanca nešto manje strma započinjemo uspon s namjerom da iziđemo iz korita Orlovače (dnom Orlovače može se još samo 50-ak metara). Po debelom sloju pokretnih kamenih ploča penjemo se uza strmo točilo do prvih borova, pa još strmije između borova, rubom Crvenih greda s desne strane. U njima okomitu liticu i pećinu što se nadvila nad sjevernom stranom Orlovače Danica Vukušić naziva stijena i pećina Bele IV. Legenda kaže da je u Orlovači, na mjestu s kojeg se more vidi u obliku jedra, zakopano “Belino blago”. U legendu je ušao i Podgorac s nadimkom Rus kad se sunovratio niz kamenu liticu, a novo ime za stijene - Rusove grede - zasjenilo je njihovu crvenu boju i ime kraljevo. Naš “put” nastavlja strmo uzbrdo na sedlo iznad krševite Visoke ili Runjave glavice (555 m) slijeva. S druge strane sedla strmoglavljuje se borova dražica koja se nešto niže slijeva u prekrasnu, borovima obraslu Drinovu dražicu (njenim sjevernim vrhom prolazi put Živi Bunari - Dundović Pod). Spomenutom dražicom mogli bi se vratiti u Podgorje, no draži nam je uspon po golom kamenjaru do Peći, presahlog bunara u podnožju istoimene polupećine-skloništa na putu Živi Bunari - Dundović Pod, jer ćemo se u Podgorje vratiti južnom stranom Orlovače.

Ispod Kutne stanice žičare više nema drvenog mosta kojim se nekad prelazilo preko klanca, već se moramo spustiti na dno Orlovače i pomoću sajle od žičare uzverati se na drugu stranu. Silazeći južnom stranom Orlovače pružaju nam se prekrasni vidici na more i kamenitu pustinju kojom smo okruženi: na vrh Orlovače, iznad koje se zlokobno nadvila željezna konstrukcija Kutne stanice (srušila se), na Crvene grede i uz njih gotovo jednako strmo točilo pod borovima, a posebno na dubok klanac Orlovače i njegov vijugav put do mora.