Svjedočanstva o snazi nekadašnjih Ličana i Velebićana: ”Sedam je centi moga nositi”

Danas malo tko zna tko je bio ”Junak iz Like”. Marijan Matijević (1878-1951.), rođen u zaselku Duboki Dol blizu Gračaca, bio je početkom 20. stoljeća ”najjači čovjek na svijetu”. Pročuo se po savijanju željeznih šipki, kidanju lanaca, lomljenju debelih dasaka, zabijanju čavala šakom, razbijanju kamena rukama, ...

Goran Majetić 04.11.2022. Divovi • Lika i Velebit
O jakosti nekadašnjih stanovnika Like i Velebita ponajbolje svjedoče preostaci njihovih megalitskih gradnji, primjerice obiteljske kuće u napuštenom zaselku na području Jošana uz istočni rub Krbavskoga polja (Foto: Goran Majetić)

O jakosti nekadašnjih stanovnika Like i Velebita ponajbolje svjedoče preostaci njihovih megalitskih gradnji, primjerice obiteljske kuće u napuštenom zaselku na području Jošana uz istočni rub Krbavskoga polja (Foto: Goran Majetić)

Bio je i neslužbeni svjetski prvak u teškoatleskom (* 1) nadmetanju. Kao hrvač pobjeđivao je redom sve suparnike širom svijeta. Ovaj Ličanin iznimne tjelesne snage bio je i čovjek velikoga srca. Novac koji bi zaradio na javnim nastupima redovito je darovao u dobrotvorne svrhe. Tako je pomagao čak i istraživanja još jednog slavnog Ličanina, znanstvenika i izumitelja Nikole Tesle.

Zanimljivo je da Marijan Matijević izgledom nije ostavljao dojam ljudine. Bio je visok tek 170 centimetara. Premda je volio i mogao obilato jesti, imao je skladno građeno, iako ne odveć mišićavo tijelo. Mnoštvo je  poduhvata kojima se proslavio, od kojih se neki doimaju nevjerojatnim, primjerice povlačenje dva trgovačka broda u luci povezana konopom, držanje golim rukama zrakoplova koji pokušava poletjeti, razbijanje kamena od 150 kilograma maljem na njegovim grudima, držanje pune bačve od 50 litara zubima, ... Njegova jakost i nadalje je obavijena velom tajne, iako su liječnici na temelju rendgentskih snimki ustvrdili da je imao ”dvostruko koštano tkivo”.

Za čovjeka takve tjelesne moći najlakše je, naravno, ”učeno” izjaviti da predstavlja ”iznimku”. No, kada su u pitanju stari Ličani, njihova snaga nije bila slučajna, a još manje rijetka. Za ovaj napis izdvojio sam neka od svjedočanstava koja potkrijepljuju ovu tvrdnju. Učitelj, prirodoslovac, planinar, botaničar, zoolog i putopisac Dragutin Hirc (1853-1921.) iz Zagreba u djelu ”Putopisi” opisao je, između ostaloga, i svoje proputovanje Likom i Velebitom 1874. godine. Knjigu je objavio u Bakru četiri godine kasnije, u vrijeme kada je bio učitelj tamošnje obće pučke škole (razina današnje osnovne škole, nap. pis.). U odjeljku knjige ”Putne crtice iz Like” Dragutin Hirc je, ističući snagu Ličana te posebice Velebićana s Baških Oštarija, napisao:

”Akoprem se Ličanin i u mladosti i poslie bori kojekakovimi potežkoćami, to je ipak jak i snažan, kao klisurina, na kojoj se rodio i odgojio. ... Čudio sam se osobito liepu uzrastu Oštarjana, koji ne obiluju hranom, pa ipak su snažni, kriepki, jaki i rumeni. Takav je bio i moj krčmar.

Čovjek na hvat visok
(* 2), okrugla i žarka lica, kratkih, crnih brčića, a očiju poput ugljena. S lica sam mu čitao neko veselje, kad me je opazio i saznao, da namjeravam ovdje ostati. Pristupiv k njemu, potreptah ga rukom o rame, veleć: "Kao što je visok i jak Velebit na kom živite, tako ste i vi svi junaci od oka".

"E gospodine! To sve čini zdrava voda, ovčji sir i oštar zrak, koj bi i vas, da dulje medju nami boravite, u prava Velebićanina pretvorio".
(* 3)”.

Izuzetnu tjelesnu moć Ličana hvalio je i prirodoslovac Ivan Krmpotić (1875-1944.), rodom iz sela Barlete nedaleko Gospića, u napisu ”Iz osičke općine ili kulske kumpanije (u Lici)”, objavljenom u glasilu ”Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena”, knjiga 5 iz 1900. godine, u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti iz Zagreba. U odjeljku napisa pod naslovom ”Tjelesni ustroj” naglasio je: ”Naši su ludi bome visoki, ko gora, ludi jaki. Sredne veličine čoek more 3 centa nositi, a pravo jaki Ličan more 5-6 centi.”. U popratnoj bilješci ”2” još je dodao: ”Eno Luko Devčić iz Smilana - on je sedam centi moga nositi. Kad su Bribirci pravili crkvu u Smilanu, p onda su tili posragačom izvalat kamen gori na vundament. A doša Luka, pa pita: ”Šta radite, ludi?” A oni vele: ”Po Boga, turamo ovaj kamen gori na vundament.” - ”A zašto to edan ne uzme, pa metne gori?” - ”Nuder ti, ako si čovik!” - A on privrne nikoliko puta kamen amo, tamo, pa pograbi, pa š nim na misto. Bribirci se začudili, pa išli vagat. Ima je sedam starinski centi. ...” (* 4)”.

Cent, što je skraćenica od centner, je bila mjera za masu (težinu). Riječ centner dolazi iz njemačkog jezika i doslovno znači ”sto mjera”, a izvedenica je iz latinske riječi centum čije značenje je ”sto(tinu)”. Jedan cent(ner) odgovarao je u Njemačkoj težini vreće krumpira od 50 kilograma (njemačke pokrajine isprva su imale različite iznose centa, od oko 45 do oko 55 kilograma). Metrički ili dvostruki centner imao je vrijednost od 100 kilograma. Likota Luka Devčić iz Smiljana kraj Gospića golim rukama mogao je podignuti kamen od 7 cent(ner)a, što u skladu s navedenom jedinicom mase iznosi čak 350 kilograma.

U glasilu ”Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena”, knjiga 10 svezak 2 iz 1905. godine, vanredne jačine Ličana dotaknuo se i učitelj, književnik i etnograf Ivan Stipac (1857-1918.), rodom iz Smiljana, koji je najčešće pisao pod pseudonimom Bogdan Krčmarić. U tamošnjem napisu pod naslovom "Smilan s okolinom u Lici" istaknuo je: "Narod je u ovom kraju još dosta čio, ponajviše srednega stasa. Nađe se ludi i visokih, ali ne preko 2 m; jako niskih ludi ima također razmjerno malo: no ovi su onda obično okrupni, plećati, zovu ih stučki. ... Ludi su dosta jaki, istrajni i žilavi. Sto kilograma nosi i običan čovjek, ako mu se zametne na rame. Prije je bilo vanredno jakih ludi, no kako sve, tako i ludska snaga tanča.". Posebice je znakovita njegova napomena da je ljudska snaga s vremenom počela slabjeti, što je dakako vrijedilo i za Ličane i Velebićane. Već je itekako oslabjela do početka 20. stoljeća, a danas, više od stoljeća nakon ovih javno objavljenih redaka Ivana Stipca, mnoštvo ljudi istinski su slabići (i to ne samo tjelesno).

Među novijim zapisima koji govore o snazi pojedinih Ličana i u posljednjem stoljeću, izdvajam svjedočanstvo o Lamovu Dubravcu (”Francuzeru”) iz sela Ćojluk nedaleko Udbine. Objavio ga je istraživač hrvatske povijesti 20. stoljeća, pisac i inženjer Milan Marušić (?-2009.) iz Zagreba u knjizi ”Kronika Krbave i Udbine kroz stoljeća”, tiskanoj 1999. godine, napominjući da se spomenuti Ličanin istaknuo u ratnim okršajima u Udbini 1942. godine: ”Nekoliko riječi o Lamovu, legendi Udbine, odvažnom i hrabrom branitelju, koji nije poznavao strah i smrt. Lamov po izgledu nije bio čovjek, već čovječina. Imao je snage da nosi za okladu tri vreće cementa, ispod svakog pazuha po jednu vreću, a na plećima treću. Kada je u Udbinu došao cirkus, Lamov se hrva s medvjedom i ruši medvjeda. Na sajmu, za okladu, podvlači se pod manju kravu i diže je na leđima uvis.”.

Sličnu priču čuo sam 10. kolovoza 2020. godine u zaseoku Parići u Velikoj Paklenici na južnom Velebitu. Naglaske te priče objavio sam u napisu "Velebit - carstvo megalita i divova", a ovdje izdvajam sljedeći ulomak: ”Pripadnici mlađih pokoljenja nekadašnjih velebitskih gorštaka, koji danas više ne obitavaju u planini, ne znaju za priče o drevnim ljudima divovskog rasta koji su podizali megalitna zdanja uzduž preko stotinu kilometara duge planine ... Nekolicina suvremenika, koji žive u oko dva sata hoda (iz zaselaka ne vodi niti jedna cesta) udaljenom priobalnom Starigradu, podno najviših vrhova moćnog Velebita, svjedoče o svojim snažnim precima. Sa zanosom se primjerice prisjećaju posljednjih velebitskih muških izdanaka obitelji Krepić iz vremena neposredno nakon Drugoga svjetskog rata: ”Bili su preko dva metra visoki i vrlo jaki. Jedan je mogao nositi odjednom četiri vreće cementa. Dvije bi uprtio na ramena, pa još dvije uglavio pod mišice.”.”.

Predstavljena svjedočanstva (puto)pisaca, etnografa, povjesničara i drugih istraživača govore u prilog tome da su u još razmjerno bliskoj prošlosti muškarci Like i Velebita bili stasiti ljudi zavidne tjelesne snage. Jakost u zapisima prvenstveno su istaknuli kao odliku mladića i muževa, jer su se isti njome nebrojeno puta koristili u svakodnevnom životu, napose pri gradnji domova, gospodarskih zgrada, ograda imanja, ... a oni najsnažniji dičili se njome i u javnosti. Pojedini istraživači, poput Dragutina Hirca u djelu ”Putopisi”, nisu zaboravili naglasiti i čvrstinu tijela i odvažnost duha djevojaka i žena, Ličanki i Velebićanki. Takve majke i očevi zajednički su podizali potomke koji su obitavali i opstajali u nerijetko surovoj prirodi Velebita i ličkih gora i često neprijateljskom okruženju pohlepnika među strancima i nihovim domaćihm sluganima. Ti ”mali” ljudi uistinu su bili divovi svojega vremena, podneblja i društvenih okolnosti.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 6. studenog 2022.

(* 1) Teška atletika je nekadašnji skupni naziv za grane sporta u kojima je do izražaja naročito dolazila snaga: boks, dizanje utega i hrvanje.

(* 2) Hvat ili sežanj ili klafter je stara mjerna jedinica duljine. U Hrvatskoj se do uvođenja Metarskoga sustava 1876.rabio bečki hvat koji je odgovarao vrijenosti od 1,896 metar. Krčmar iz Baških Oštarija, sa visoravni srednjeg Velebita, bio je, dakle, prema zapažanju Dragutina Hirca visok oko 190 centimetara.

(* 3) Još iste godine ovaj odlomak iz knjige putopisa Dragutina Hirca prenio je i objavio povjesničar, zemljopisac i književnik Vjekoslav Klaić (1849-1928.) iz Zagreba, u djelu ”Prirodni zemljopis Hrvatske” u izdanju Matice hrvatske.

(* 4) Zanimljivo je i pojašnjenje Ivana Krmpotića o razlogu zbog kojega su Ličani posjedovali natprosječnu tjelesnu snagu: ”Prije su bili ludi puno jači. Jerbo zašto? Za oto: U prva se vrimena nisu ženili, dok im nije trideseta godina pasala, a ženska se nije ćela udavati prije dvedeset i pete.”.

Ličanin Marijan Matijević slovio je početkom 20. stoljeća za najjačeg čovjeka na svijetu (Izvor: Aukcije.hr)

Ličanin Marijan Matijević slovio je početkom 20. stoljeća za najjačeg čovjeka na svijetu (Izvor: Aukcije.hr)

Snagu Ličana i Velebićana među prvima piscima naglasio je učitelj, prirodoslovac, planinar, botaničar i zoolog Dragutin Hirc u djelu ”Putopisi” 1878. godine (Izvor: Hrvatska enciklopedija (enciklopedija.hr))

Snagu Ličana i Velebićana među prvima piscima naglasio je učitelj, prirodoslovac, planinar, botaničar i zoolog Dragutin Hirc u djelu ”Putopisi” 1878. godine (Izvor: Hrvatska enciklopedija (enciklopedija.hr))

Izuzetnu tjelesnu moć Ličana hvalio je i prirodoslovac Ivan Krmpotić 1900. godine u napisu ”Iz osičke općine ili kulske kumpanije (u Lici)” (Izvor: ”Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena”, 1900.)

Izuzetnu tjelesnu moć Ličana hvalio je i prirodoslovac Ivan Krmpotić 1900. godine u napisu ”Iz osičke općine ili kulske kumpanije (u Lici)” (Izvor: ”Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena”, 1900.)

"Stari" Ličani: Ante Milković i Božo Franić, žitelji sela Smiljan kraj Gospića (Foto: Radivoje Simonović; Izvor: ”Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena” (Ivan Stipac (Bogdan Krčmarić) "Smilan s okolinom u Lici"), 1905.)

"Stari" Ličani: Ante Milković i Božo Franić, žitelji sela Smiljan kraj Gospića (Foto: Radivoje Simonović; Izvor: ”Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena” (Ivan Stipac (Bogdan Krčmarić) "Smilan s okolinom u Lici"), 1905.)

Zajedništvom i snagom svojih mišića naši pretci izgradili su nebrojene suhozide, nerijetko i od vrlo velikih komada kamenja, kao što je slučaj s nekim ogradama imanja na visoravni Veliko Rujno na južnom Velebitu (Foto: Goran Majetić)

Zajedništvom i snagom svojih mišića naši pretci izgradili su nebrojene suhozide, nerijetko i od vrlo velikih komada kamenja, kao što je slučaj s nekim ogradama imanja na visoravni Veliko Rujno na južnom Velebitu (Foto: Goran Majetić)

Tematski povezane objave