Jedinstvena baština Like: Stećci kao podnice spomenika nalik na - mirila!

U Donjem Mekinjaru, naime, osim Crkvine u Krbavskome polju istočno od Murtinog jezera, postoji i crkvina zabilježena i zapamćena pod nazivom Klisa (ecclesia, latinski naziv za crkvu ili crkvicu). Crkvina Klisa nalazi se oko 1,2 kilometra sjeverozapadno od Murtinog jezera, s lijeve strane asfaltne ceste koja iz Udbine preko Donjeg Mekinjara vodi ka Toliću, Podlapači i Buniću. Smještena je oko 200 metara jugoistočno od Mekinjarskog bunara. Na suvremenom zemljovidu naznačena je toponimom Klise.

Povjesničar i konzervator Većeslav Henneberg (1889-1937.) iz Zagreba prvi je i do sada jedini istraživač koji je ostavio trag, u vidu zapisa ali i fotografija, o mekinjarskoj crkvini Klisi. Mekinjar je obišao u više navrata od 1923. do 1933. godine. Dvije fotografije groblja na crkvini Klisa, na kojima se vide veliki nadgrobni kameni spomenici nalik na stećke, snimio je 1933. godine. No, o istome je pisao već u rukopisu ”Izvještaj profesora Većeslava Heneberga, izaslanika zem. Povjerenstva za očuvanje spomenika o istraživanju spomenika u Lici u godini 1923., s dodacima o istraživanjima u god. 1922.”.

U tom, tako zvanom Sumarnom ili Zbirnom izvještaju, kojega je sastavio na osnovu bilješki iz putno-istraživačkog dnevnika kojega je vodio, pod datumom 15. srpnja 1923., kada je otpočeo s obilaskom starina u Mekinjaru, predstavio je opis groblja na mekinjarskom položaju Klisa: ”Još ima u Mekinjaru staro groblje Klisa s vrlo zanimljivim grobnim spomenicima. Grobovi su pokriveni velikim primitivno oklesanim kamenim pločama, no uza to je više glave još osovljen jedan kameni stećak, a podno nogu opet jedan nešto manji. Od takove jedne grupe spomenika uzeta je fotografska snimka. Osim toga ima na tom groblju crkvina, ai su tragovi crkve neznatni, jer su po njoj novi grobovi.” (* 2).

Navedeni opis Većeslava Henneberga predstavlja stoljetno svjedočanstvo o - nepoznatoj i neistraženoj - jedinstvenoj spomeničkoj baštini Like, nadgrobnim pločama - stećcima koji su ujedno sastavni dio spomenika koji su oblikom istovjetni - mirilima! I sama mirila spadaju u osebujno spomeničko nasljeđe dinarskih krajeva, čija prisutnost je dosadašnjim istraživanjima utvrđena u Velebitskom podgorju i sjevernoj Dalmaciji. Povjesničarka umjetnosti i etnologinja Mirjana Trošelj (1949.), koja mirila istražuje još od mladosti (* 3) i koja je o njima objavila više radova, u napisu ”Mirila - spomenici dušama”, objavljenom u katalogu izložbe ”Mirila - nematerijalna kulturna baština / Mirila - Intangible Cultural Heritage 28.05.2013. - 07.07.2013.”, u izdanju postavljača izložbe Galerije Klovićevi dvori iz Zagreba, o mirilima između ostaloga ističe:

”Mirilima se nazivaju suhozidni kameni spomenici ruralne umjetnosti kojima se obilježavalo mjesto posljednjega pokojnikova upočivanja na zemlji i posljednjeg opraštanja sa suncem, prije nego li bude pokopan na groblju. Na  njima se živa duša odvaja od tijela da bi se vezala za kamen mirila i onda  preselila na drugi svijet, nakon što se pokojniku uzela mira, tj. izmjerila dužina tijela pomoću dva kamena. Jedan se postavio uz glavu, a drugi uz noge pa je pokojnika ta kamena mjera personificirala za trajan spomen. Značajna su kulturno-povijesna i umjetnička baština koja nam govori o tradicijskom svjetonazoru i duhovnom životu velebitskoga gorštaka do sredine 20. st.

Građena su kraj puta kojim se svakodnevno prolazilo, često na pola puta od naselja na Velebitu do groblja na moru, na posebno odabranom mjestu koje simbolizira putovanje duše iz ovostranog u onostrani svijet. Stoga  predstavljaju granična mjesta između ta dva svijeta. ... Etimološki mirilo/a u  lokalnom govornom idiomu proizlazi od glagola miriti, uzeti miru pokojniku,  što znači mjeriti mu dužinu tijela - života, ali i namiriti (zadovoljiti) njegovu  dušu. Na tim mjerama, nakon pokopa na groblju, duši se u suhozidnoj tehnici gradilo mirilo. Na mjesto kamenih mjera postavile su se klesarski oblikovane uzglavna i uznožna ploča, a podnica - prostor između njih popločio bi se položenim pločama. Tako je mirilo dobilo oblik stvarnoga groba kakav se mogao vidjeti do sredine 20. st. na grobljima duž Velebitskoga podgorja. ...

Mirila su rasprostranjena na području Dinarida: na Velebitu, Ravnim kotarima, Bukovici i Dalmatinskoj zagori. U Ravnim kotarima, Bukovici i Dalmatinskoj zagori nazivaju se još i mjerila, počivala i počivaljke. Prelaze li granicu Hrvatske svojim kamenim arhitektonskim oblikom, zasad još nije utvrđeno,  međutim, u običajnoj dimenziji obilježavanje mjesta počivanja zabilježeno je  na širem europskom prostoru.”.

Kameni spomenici koje je Većeslav Henneberg zapazio u Mekinjaru, građevnim oblikom posve su odgovarali mirilima. I oni su imali uzglavnu i uznožnu ploču, a jedina građevna razlika u odnosu na mirila Velebitskog podgorja bila je ta što njihovu podnicu - prostor između uzglavnice i uznožnice - nije činilo više manjih položenih ploča, već jedna jedina, velika i teška, vapnenačka ploča, odnosno pločasta nadgrobnica - stećak. Upravo stoga što su uočeni spomenici u Mekinjaru oblikom istovjetni mirilima, tim više čudi da je uvid ovoga vrijednog istraživača, pohranjen u spomenutom rukopisu, sve do sada ostao posve nezapažen od strane povjesničara i arheologa. Neobično je da nije pobudio njihovo zanimanje za istraživačku usporedbu spomenutih kamenih spomenika s obje strane Velebita, mirila iz Velebitskog podgorja i grobnih spomenika iz krbavskog sela Mekinjar.

*

Prigoda da učinim prvi korak u istraživanju neobičnih kamenih spomenika u Donjem Mekinjaru pružila se 19. ožujka ove godine. Njome sam zapravo nastavio traganje za stećcima u tome krbavskome selu, započetu svega 12 dana ranije, obilaskom Crkvine u Donjem Mekinjaru te ruševine hrama Sveti Velikomučenik Georgije i okolnoga groblja u Gornjem Mekinjaru. U novom istraživačkom pohodu u Krbavu pridružio mi se restaurator - konzervator Goran Koprek iz Zagreba, s kojim sam već prošle godine obišao najbrojnije sačuvane nekropole sa stećcima u Lici, u Štikadi kod Gračaca i Vrebcu kod Gospića. Istraživanje su pomogle i mlade snage, Goranovi sinovi Kasper i Baltazar i moja najmlađa kćer Lila.

Stigavši u Donji Mekinjar, po vrlo lijepom proljetnom danu, prvo smo prošetali do Murtinog jezera i obližnje Crkvine, a potom se uputili do nedalekog položaja Klise, također blizu ruba Krbavskoga polja. Blizu mjesta naznačenog na suvremenom zemljovidu tim imenom nalazi se groblje. Smješteno je uz loš makadamski put koji se odvaja od asfaltne ceste Mekinjar - Podlapača na jug, u udaljenosti od svega oko 150 metara od navedene ceste. Već od ceste, uz koju smo parkirali kombi, mogli smo uočiti neznatno uzvišenje desno od kolnog puta, na kojemu se ističe nekoliko velikih stabala. Upravo na tome, malo povišenom položaju u odnosu na okolno polje, smjestilo se suvremeno groblje prošarano preostalim starijim nadgrobnim spomenicima.

Položaj Klise je brežuljčić koji je povišen naspram okolnoga polja tek od jednog do najviše dva metra u središnjem dijelu, što potvrđuju i kote upisane na Hrvatskoj osnovnoj karti (dostupnoj putem mrežnih stranica Geoportal (geoportal.dgu.hr)). Groblje, koje je sa svih strana omeđeno metalnom ogradom, pruža se približno u smjeru sjever - jug, a ima oblik nepravilnog pravokutnika. U istočnome dijelu središnjeg i najvišeg prostora groblja, nalazi se manje zaravnjenje koje se pruža u smjeru istok - zapad. Na tome mjestu, danas prekrivenom s nekoliko suvremenih grobova, zacijelo je bila smještena crkva. Većeslav Henneberg ustanovio joj je prije stotinu godina tek neznatne tragove. Danas su i oni nevidljivi te prostiranje crkve možemo pretpostaviti jedino po pružanju spomenute vršne pravokutne zaravni, s dužim stranicama koje se pružaju od istoka na zapad, baš kao što su se uobičajeno pri gradnji usmjeravale lađe srednjovjekovnih crkava. O podrijetlu crkve na tom položaju  za sada nemamo nikakvih povijesnih podataka, a veličinu i osnovna građevinska obilježja mogla bi pružiti tek arheološka iskapanja.

Na okolnom groblju prvo smo, nedaleko od ulaza, sa sjeveroistočne strane uočili dvije pravokutne kamene nadgrobnice s uklesanim znamenjem i natpisima, posve utonule u tlo i dijelom obrasle busenjem. Premda su nedvojbeno novovijekog podrijetla, istaknuto znamenje neodoljivo podsjeća na neke od motiva kakvi su klesani na stećcima. Nastavljajući obilazak groblja u smjeru juga zamijetili smo, na dijelovima zemljišta na kojima nisu izgrađene suvremene grobnice, blago uzdignute humke obrasle gustom travom. Uz čeone strane nekih od grobnih humaka naišli smo na uspravljene kamene ploče. Takvih ploča, očito preostataka uzglavnica i uznožnica o kojima je izvijestio Većeslav Henneberg, pronašli smo 15-ak. Ima ih različitih oblika i veličina, od pravokutnih do trokutastih, debelih i do 30 centimetara, ali i razmjerno tankih, debljine od svega 13 centimetara. Ploče koje još stoje uz grobne humke većinom su manje ili više nakošene uslijed slijeganja tla, dok su dvije, izmještene s grobova, položene uz središnje i najveće stablo groblja. Za pretpostaviti je da guste i čvrste, kojima je posebice obrastao središnji dio groblja bez novijih grobnica, sakrivaju još pokoju ploču koja je imala ulogu uzglavnice ili uznožnice.

Vrijedi spomenuti obilježja 7 povećih uspravnih ploča. U sjeveroistočnom  dijelu središnjeg prostora groblja mogu se vidjeti dvije najveće ploče, koje bi upravo zbog njihove veličine mogli smatrati uzglavnicama. Prva uspravna, ali nakošena, ploča široka je 80 centimetara, iz tla se uzdiže 60 centimetara, a debela je 25 centimetara. Druga uspravna ploča, koja je blaže nakošena, smještena je zapadno od prve. Visina od tla joj je 85 centimetara, široka je 45 centimetara, a debela 30 centimetara. Na  istočnoj strani groblja, nedaleko prve dvije opisane ploče, mogu se uočiti još dvije nešto manje uspravljene ploče. Prva je nakošena i dijelom zarasla u travu. Dugačka je 85 centimetara, iz tla izviruje 40 centimetara, a debela je 18 centimetara. Druga je široka tek 50 centimetara, iz tla viri 60 centimetara, a debela je 20 centimetara. Od dvije ploče koje se nalaze podno središnjeg  stabla na groblju, jedna je dugačka 85 centimetara, široka 70 centimetara, dok joj je točnu debljinu na očigled nemoguće ustvrditi jer iz tla viri svega 15 centimetara. Druga ploča koja se nalazi pod stablom ima dužinu od 110 centimetara, širinu 70 centimetara i debljinu 20 centimetara. Na južnoj strani groblja, nedaleko spomenutog stabla, najveća preostala uspravna ploča ima sljedeću veličinu: široka je 75 centimetara, 50 centimetara se uzdiže iz tla, a debela je svega 13 centimetara.

Prethodno opisanih 7 uspravnih ploča stoje na groblju uz čeone rubove grobnih humaka. Uz njih se ne naziru položene kamene nadgrobnice. Iz kratkog pisanog izvještaja Većeslava Henneberga, ranije predstavljenog u ovome napisu, znamo da je takvih velikih nadgrobnih ploča bilo više. Istraživač je, naime, zabilježio da su grobovi pokriveni ”velikim primitivno oklesanim kamenim pločama”. Nije ostavio podatak o tome koliko je takvih stećaka - ploča na groblju zapazio. Taj podatak nije moguće ustvrditi niti pregledom dvaju fotografija koje je snimio na groblju, koje su inače došla loše  kakvoće. Na prvoj fotografija bez sumnje se ističe velika pločasta nadgrobnica, uz čije uzglavlje je uspravljena manja ploča. Na drugoj fotografiji prikazani su, bar se tako čini, veća uspravna trokutasta uzglavnica i ploča nejasnog oblika, koja možda također predstavlja jedan od stećaka - ploča ili sanduka. Činjenica je, međutim, da je na grobištu Klisa do danas preostala tek jedna velika položena nadgrobna ploča. Kako je njezino otkriće pri istraživačkom obilasku veselo obznanila Lila, u šali smo joj nadjenuli ime Lilin stećak. Sudbina ostalih velikih nadgrobnih ploča ista je, osnovano je pretpostaviti, kao i u slučajevima drugih ličkih grobalja sa stećcima; novija pokoljenja mještana upotrijebili su ih u neku građevinsku svrhu.

Jedina preostala velika kamena pravokutna nadgrobna ploča smještena je u samoj sredini groblja Klisa, na njegovom najvišem dijelu, nedaleko od položaja odavno iščeznule crkve. Ploča se i pruža u smjeru nekadašnje crkvene lađe, dakle istok - zapad. Na zapadnom čelu ploče nalazi se uspravna manja ploča, koja je zacijelo imala ulogu uzglavnice, uz pretpostavku koja se čini, na osnovu pretežitog načina ukopa na grobljima oko crkava ”na redove”, vrlo vjerojatnom, da su pokojnici licem gledali prema istoku. Osim toga, zapadno čelo ploče je lagano zaobljeno. To je do sada drugi slučaj u Lici da smo naišli na nadgrobnicu s jednim zaobljenim čelom; u Štikadi kod Gračaca, nakon uklanjanja nabacanog granja koje ga je sakrivalo, pronašli smo takav veliki stećak - sanduk (* 4).

Nadgrobnu ploču na groblju Klisa u Donjem Mekinjaru zatekli smo po rubovima prilično obraslu travnatim busenima. Gornja stranica bila je, uz to, i dijelom prekrivena tankim slojem zemlje. To nas je ponukalo da joj s rubova, uz pomoć priručnog alata, uklonimo travu i zemlju i da joj površinu očistimo od zemljane prašine četkom. Osim toga, uz uznožnu stranu ploče iskopali smo mali jarak kako bi ustanovili točnu debljinu nadgrobnice. Ispostavilo se da je puna debljina ploče, koja je iz tla izvirivala 20 centimetara, čak 36 centimetara. I u slučaju ove nadgrobnice, dakle, radi se kao i kod izgledom slične u Štikadi, o stećku - sanduku. Nakon temeljitog čišćenja rubova i gornje plohe stećka mogli smo ga točno premjeriti; dugačak je 193 centimetra, širok 68 centimetara i debeo, kako je već naglašeno, 36 centimetara. Izmjerili smo i veličinu vjerojatne uzglavnice uz zapadno zaobljeno čelo nadgrobnice: širina uz tlo joj iznosi 60 centimetara, a blizu vrha 50 centimetara, iz tla viri oko 50 centimetara, a debela je 20 centimetara.

Usporedbom izgleda zatečenog ”Lilinog stećka” i pripadajuće uzglavnice s prikazanom pločom i uzglavnicom na fotografiji Većeslava Henneberga, gotovo je sigurno da se radi o istome nadgrobnom spomeniku. Lijepo je znati da je nakon cijelog jednog stoljeća, od kako je groblje pohodio jedini prethodni istraživač, nadgrobnica prikazana na njegovoj fotografiji još uvijek netaknuta, na svojemu izvornom mjestu. Goran Koprek izvršio je i fotogrametrijsko snimanje spomenika, kako bi mogao vjerno izraditi njegov umanjeni 3D model. Nakon mjerenja i fotografiranja spomenika, zatrpali smo, kako je i red, uznožni jarak, a potom vratili i zemlju i busenje uz rubove stećka. Spomeniku smo, dakle, povratili stanje u kakvom smo ga zatekli. U spomenutim radnja sudjelovalo je svih petero sudionika istraživačkog izleta, pri čemu su odrasli upoznali djecu s potrebom očuvanja i zaštite grobnih spomenika, iz poštovanja prema prema predcima koji su ispod njih sahranjeni, kao i prema onima koji su im spomenike izradili i postavili.

Novom istraživačkom ophodnjom u Donjem Mekinjaru ustvrdili smo da na groblju Klisa još uvijek opstoji manji broj nadgrobnih spomenika, za koje je još 1923. godine povjesničar i konzervator Većeslav Henneberg ustanovio da se sastoje od 3 kamena dijela: uzglavnice, uznožnice i položene ploče među njima. Većeslav Henneberg najvjerojatnije nije znao za mirila, pa samim time niti za njihov izgled koji je uvelike sličan nadgrobnim spomenicima na Klisi u Donjem Mekinjaru. Danas svim tamošnjim nadgrobnim spomenicima, osim jednog jedinog kojega smo stoga podrobnije istražili i predstavili u ovome izvještaju, nedostaje središnji dio, velika pravokutna ploča ili sanduk. Kod preostalih je, osim toga, moguće ustvrditi postojanje većih uzglavnica, dok manje uznožne ploče većinom nedostaju (moguće je da je bar dio sakriven od pogleda, pošto je ulegnuo u tlo obraslo gustom travom). Niti kod podrobno istraženog stećka - sanduka nema više uznožne ploče, no ako je suditi po fotografiji prethodnog istraživača već je nije bilo niti prije jednoga stoljeća.

Pri istraživanju grobalja u Lici, koje sam unazad četiri godine proveo samostalno ili s nekolicinom prijatelja koje zanima takva baština, na još nekoliko mjesta susretali smo uspravno ukopane ploče, koje su zacijelo imale ulogu uzglavnica. Takav je, primjerice, slučaj sa starim grobljem u Mazinu, gdje se osim nadgrobnica nalik stećcima na pojedinim mjestima uočavaju i manje pravokutne ili čunjaste ploče, kao i sa Grčkim grobljem u blizini Mogorića, gdje je sačuvano podosta izvorno uspravnih (a danas većinom ukošenih) uzglavnih ploča (* 5). Groblje Klisa u Donjem Mekinjaru osobito je, međutim, stoga što su na njemu osim uzglavnih ploča uočene i uznožne, a posebno zato što su među njima bile položene velike nadgrobne ploče - stećci. Takva nadgrobna spomenička cjelina, kao što sam već ranije naglasio, neodoljivo izgledom podsjeća na mirila, ali - kako je istaknula etnologinja Mirjana Trošelj - i na grobove kakvi su se mogli vidjeti ”... do sredine 20. st. na grobljima duž Velebitskoga podgorja”.

Jesu li graditelji takvih spomenika u Donjem Mekinjaru u Krbavi, podosta udaljenom od Velebitskog podgorja, bili u doticaju s graditeljima tamošnjih mirila i grobnih spomenika? Je li jedna strana graditelja utjecala na drugu? Ili su sličnu spomeničku baštinu stvarali neovisno? Mogu li se još u koji odnos, osim građevnog izgleda, dovesti nadgrobni spomenici s Krbave koji nas sjećaju na mjesto konačnog odlaganja smrtnog tijela pokojnika te mirila s primorskih padina Velebita koja čuvaju spomen na mjesto privremenog otpočinjenja umrloga? Jesu li na još nekom ličkom groblju podizani kameni spomenici oblikom nalik mirilima? Nameće se mnoštvo pitanja, koja neizostavno potražuju daljnja istraživanja, a odgovore bi osim arheologa svakako mogli ponuditi i etnolozi, a možda i neki drugi istraživači. Za sada možemo, na osnovu ovdje iznesenih uvida s groblja Klisa u Mekinjaru, tek zaključiti da su i u Lici izrađivani nadgrobni spomenici slični onima u Velebitskom podgorju, koji su slijedili obličje tamošnjih mirila.

Što se, pak, tiče same činjenice da je i u Mekinjaru potvrđeno postojanje stećaka, kojima se kao i kod drugih ličkih nekropola bez pomnih arheoloških uvida ne može (i ne smije olako) odrediti približna starost, ona se posve uklapa u već otprije istraživanjima naslućenu, pa potvrđenu, spoznaju da su nekoć groblja sa stećcima u Krbavi bila pravilo, a ne iznimka. Mekinjar,  naime, kako ukazuju istraživanja, pripada nizu naselja na obrubu Krbavskoga polja u kojima su postojala groblja sa stećcima. Niz, prema dosadašnjim spoznajama, čine - u smjeru kazaljke na satu - Debelo Brdo, Pećane, Jošane, Podudbina, Udbina, Kurjak - Tušice, Srednja Gora i Mekinjar.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 31. ožujka 2025.

(* 1) Pogledajte i napis ”Preostali ulomci dvaju stećaka uz ruševinu crkve u Mekinjaru?”.

(* 2) U kratkoj bilješci o zapažanjima s crkvine Klisa u Mekinjaru, koju je Većeslav Henneberg ostavio u putno-istraživačkom dnevniku, pod datumom 15. srpnja 1923., a koju je koristio u pripremi rukopisnog Zbirnog izvještaja, stoji: "Klisa, staro groblje s jedva vidljivim tragovima crkve, pokrivene grobovima. Grobne ploče stare, bez napisa, ili na grob položene ili ukopane po 2, s glave i s nogu pokojnika.”.

(* 3) Mirjana (Mira) Trošelj podrijetlom je iz Starigrada - Paklenice. U Zagrebu je na Pedagoškoj akademiji diplomirala likovnu umjetnost, a na Filozofskom fakultetu hrvatski jezik i književnost i povijest umjetnosti. Veliki dio radnog vijeka provele je radeći kao profesorica u Zdravstvenom obrazovnom centru u Zagrebu (danas Škola za medicinske sestre Mlinarska). Još od studenskih dana, preko četrdeset godina, bavi se sakupljanjem narodnih predaja južnovelebitskog Podgorja i istraživanjem tamošnjih mirila, kulturnom baštinom u nestajanju, otimajući ih tako zaboravu.

(* 4) Pogledajte napis ”Štikada: Od stećka s polukružnim čelom do ploča s uklesanom ”mrežom” te križom (krstom) i krugom”.

(* 5) Pogledajte napise ”Pronađeno groblje sa stećcima u Mazinu” i ”Otkriveno Grčko groblje u blizini Mogorića”.

* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected]