Svjedočanstva o snazi nekadašnjih Ličana i Velebićana: ”Cio posečeni hrast ... uz bardo na ramenu nosio”

Među tim novim svjedočanstvima je i jedno koje je slično svjedočanstvu predstavljenom u ranijem napisu (* 1). U tome prethodnom napisu objavio sam, naime, ulomak iz rada ”Iz osičke općine ili kulske kumpanije (u Lici)”, objavljenog u glasilu ”Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena”, knjiga 5 iz 1900. godine. U popratnoj bilješci toga ulomka prirodoslovac Ivan Krmpotić (1875-1944.), rodom iz sela Barlete nedaleko Gospića, naglasio je da ”... Luko Devčić iz Smilana - on je sedam centi moga nositi”. Pisac je zabilježio predanje o tome da je spomenuti jakota iz Smiljana postavio kamen  tolike težine u temelje crkve koja se gradila u tome selu. Luko Devčić golim rukama mogao je podignuti kamen od 7 cent(ner)a (* 2), što u skladu s navedenom jedinicom mase iznosi čak 350 kilograma.

No, u napisu znakovita naslova ”Lički gorostasi”, objavljenog više od pola stoljeća ranije u Zagrebu, u novinama ”Danica horvatska, slavonska i dalmatinska” (* 3), tečaj 9 broj 45 od 11. studenoga 1843., u nakladi Ilirca Ljudevita Gaja, Ilia (Ilija) Rukavina Ljubački prenio je svjedočanstvo u mnogo čemu slično prethodno istaknutom. Ulomak iz starih ilirskih novina prenosim u cijelosti:

”Kadno se je godišta 1804 veliki magazin za žito u Smiljanu (ličkom regimentu) zidao i temelj već do tri noge visoko podigo, trebalo je za ugle veliko kamenje metnuti. Za tu svarhu biaše jur više velikih komada iztesano, i dvanaest ljudih jedva podigne i ponese na polugah jedan kamen, da ga na ugao od zida polože. Noseć taj silni kamen, počmu se nekoji izmed nosiocah nad njegovom težinom tužiti. Čuvši to Ilia Devčić (iz Kućišta u Velebitu rodjen), počme ih koriti: da nisu ljudi, nego kukavice, kad njih dvanaest nije kadro, nego samo s mukom, jedan kamen nositi, koj bi on sam na odlučeno mesto vargo. ”Metnine ga na tle,” rekne im zatim pouzdano i smejuć se, ”pak se od mene učite, kako Ličani težko kamenje nose i dižu.” To nosioci poslušaju. Tad Devčić u svoje dlane pljune, rukave zasuče, kamen iz pod dna uhvati i kao bačvicu valjati počme. Kad ga je do zida dovaljao, onda razkoračivši se, sgrabi ga oberučke, pak ga na veliko udivljenje svih prisutnih, digne i samodrug na ugao od zida metne, gde još dan današnji stoji. Za uspomenu njegove jakosti, bi u isti kamen njegovo ime i godište, kada se je to slučilo, usečeno i od tada se isti ugao ”Devčićev kamen” zove.

Da štovani štioci snagu i jakost toga muža, a krozanj sve slavne graničare, boljma razsuditi mogu, pomno ću meru i težinu toga kamena naznačiti. Polag bečke mere ima spomenuti kamen 27 palacah duljine, 22 visine, i 15 debljine, što skupa 8910 četveranih palacah iliti 5 1/6 četv. nogah čini. Buduć da po izkustvu jedna četveračna noga navadnoga kamena od prilike 152 do 154 funtih: tako težina spomenutoga kamena najmanje 785 funtih iznositi mora. Ako se čovek Devčićevoj snazi čuditi mora, zaisto da bi se i nad njegovom osobom divio. On je pravi gorostas iliti Herkules bio; imao je 6 noguh i 6 palacah visine, jedre mišice i široka pleća. Porad ubožtva otide on k englezskomu mornarstvu i umre napokon u Misiru. Kada su se ljudi š njim šalili i spardali, tad je on samo s rukom mahnuo, pak ih je od maha po četvorica najednom na zemlju padalo, kao da ih je grom udario.”.

Dužinska mjera ”noga” drugi je naziv za onodobnu austrijsku ili bečku stopu, koja je iznosila 0,31608 metara ili 31,608 centimetara. Jedna bečka stopa imala je 12 palaca. Jedan palac označavao je dužinu od 2,634 centimetra. Junak naše priče, Ilija Devčić podrijetlom iz sela Kućišta na Velebitu, bio je visok ”6 noguh i 6 palacah”, ili oko 205 centimetara (205,452 cm = 6 x 31,608 cm + 6 x 2,634 cm). Selo Kućišta (Cesarička) nalazi se na oko 750 metara nad morem na primorskoj padini Velebita, poviše Karlobaga i sjeverozapadno od ceste koja taj grad na obali Jadranskog mora povezuje preko prijevoja Baške Oštarije s Gospićem.

Osim što je bio natprosječno visok, u svoje vrijeme posebice, bio je i - za današnje poimanje nezamislivo - izuzetno snažan. Pisac je zabilježio, naime, i predajom sačuvane mjere kamena kojega je Ilija Devčić postavio na ugao temelja zgrade. Kamen je bio dugačak 27 palaca ili oko 71 centimetar, visok 22 palca ili oko 58 centimetara te debeo (širok) 15 palaca ili oko 39 i pol centimetara. Zapremnina tolikog kamena iznosi oko 162661 prostornih centimetara (71 cm x 58 cm x 39,5 cm) ili zaokruženo 0,1627 prostornih metara. Kako je taj uglovni kamen, premda se to u zapisu izravno ne ističe, zacijelo bio isklesan iz stijene vapnenca, težio je čak oko 440 kilograma (439,29 kg = 0,1627m3 x 2700 kg/m3). Do istoga izračuna težine kamena kojega je Ilija Devčić podigao s tla na oko ”tri noge visoko”, odnosno na nešto manje od metar visine, dolazimo i ako koristimo stare austrijske mjere za dužinu i težinu (* 4).

I dok je po predaji iz prethodnog napisa Luko Devčić pri gradnji crkve u Smiljanu podigao kamen od oko 350 kilograma, njegov prezimenjak je pri gradnji žitnice (skladišta žita) u istome selu na njezine temelje uglavio kamen od čak 440 kilograma! Ilija Devčić sam je otkotrljao tako težak kamen do temelja i postavio ga na njihov ugao, zamijenivši tako čak 12 radnika koji su zajedno i uz pomoć poluga ostale jednako teške uglovne kamene naporno premještali i ugrađivali u temelje žitnice. Tako nam govori zapisana predaja, no odnosi li se uistinu na zgradu predmetne žitnice u Smiljanu? Postoji li danas još to skladište u Smiljanu i je li sačuvan ugaoni ”Devčić kamen” kojega je 1804. godine u njezine temelje ugradio jakota Ilija Devčić? U dostupnim pisanim izvorima nisam joj našao traga, no odgovore bi mogli dati stanovnici Smiljana i(li) posjeta tome ličkom naselju, inače i rodnom mjestu još jednoga diva, gorostasa uma i duha, možda i najznačajnijeg svjetskog izumitelja Nikole Tesle (1856-1943.).

Ilia (Ilija) Rukavina Ljubački u istim novinama, ”Danica horvatska, slavonska i dalmatinska”, u istome napisu ”Lički gorostasi” objavio je još jedno svjedočanstvo o izuzetnoj snazi starih Ličana i Velebićana. I ovoga puta pisac je vjerodostojno i detaljno predstavio nesvakidašnji podvig još jednoga ličkog gorostata. U napisu, naime, naglašava ”... kako je Franjko Bubaš, iz Kaniže, u Ličkom regementu, svoju snagu pokazao. Biaše godišta 1776, kada je on kao novak ili rekrut u Kaniži na vežbanju (muštri) bio. Prostor, gde se mustra iliti u oružju vestba, leži do ceste, koja iz Baga u Gospić vodi. Tud istom prolazili su graničari, vino iz Baga na konjih noseći. Od tih konjah biaše jedno paripče ošepalo i zaostajaše iza drugih. Opazivši to Bubaš, rekne svojim drugom, koji su s njim učili i tad za malo vreme počivali: ”Da me po podno od muštre prosta puste, ja bi šepavoga konja i vas njegov tovar preko mosta u karčmu na ledjih odnio.”

Čuvši to njegov stotnik, Weiler, ne samo što mu volju izpuni, nego još k tomu i dobar dar na vino obeća, ako ono svarši. To Bubaš jedva dočeka. Svoje oružje na stranu metne, haljinu i ovratnik (Halsbinde) skine, pak se napomenutom konju pod tarbuh zavre, noge mu s rukama k sebi pritegne, konja i tovar, kao malo janješce plećima digne i preko mosta više od 200 korakah do karčme odnese. Vidivši to stotnik Weiler, da je Bubaš svoju ponudu dovoljno ovaršio i da treba, da i on svoje obećanje izpuni, tako on vas tovar vina, koj je šepavi konj nosio, kupi i Bubašu daruje. To darovano vino popije Bubaš još u isti dan sa svojimi drugovi veselo i pevajuć u zdravlje darovnika. - Ako uzmemo, da je spomenuti konj samo 500, a tovar 100 vagao, tako je Bubaš šest putah više nosio, nego isti konj. Bubaš nije preveć golem bio; on je 5 nogah i 8 palacah višine imao; ali je k tomu jedar i kako stari ljudi pripovedaju, u vreme pruskog rata najjači čovek u ličkom regimentu bio.”.

Iz gornjeg zapisa doznajemo kako je Franjko Bubaš iz sela Kaniža, smještenog tek nešto više od kilometar zapadno od Gospića, kao novak tijekom vojne vježbe koja se tamo održavala 1776. godine, šepavoga konja s cjelokupnim teretom (mješinama ili bačvama vina) prenio preko mosta do krčme (gostionice) na suprotnoj strani rječice Bogdanice. Bogdanica je rječica koja protiče kroz Kanižu, u čijoj blizini se i ulijeva u rječicu Novčicu, koja pak nedaleko Gospića utiče u rijeku Liku. Ilija Rukavina Ljubački procijenio je da je Franjko Bubaš na leđima nosio, punih 200 koraka, teret težak najmanje 600 (konj 500 i tovar vina 100) funti ili - 336 kilograma. Ilija Devčić slavljen je jer je podigao kamen od čak 440 kilograma na tek nepun metar visine, a jakota iz Kaniže nosio je 336 kilograma tereta čak oko 150 metara (* 5). Premda je Franjko Bubaš s visinom od ”5 nogah i 8 palacah”, odnosno 179 centimetara, bio tek nešto viši od prosječnog Ličanina, svejedno je raspolagao golemom snagom te je smatran najjačim vojnikom svojega vremena u Ličkoj pukovniji (njemački regiment, * 6), koja je obuhvaćala središnju i jugoistočnu Liku.

U istome napisu ”Lički gorostasi”, Ilija Rukavina Ljubački naposljetku je objavio i svjedočanstvo o svojem suvremeniku, još jednom ličkom vojniku - graničaru, koji je na ramenima nosio čitavo hrastovo stablo: ”Još jednoga gorostasa moram napomenuti, koi bi se možebit s ova dva spomenuta, da su živi, poharvati mogao. To je još služeći strelac, Roko Devčić, takodjer Ličanin. On je godišta 1836 cio posečeni hrast, po koj je Ivan Miškulin s kolima i volovi išao, na daljinu od 740 korakah, većim delom još uz bardo na ramenu nosio, buduć da kola do njega nisu mogla doći. Taj hrast služi još i sad za stožinu, koja je 24 noge visoka i u sredini 8 palacah debela, i nitko ju nemože iz zemlje iztegnuti. Prie nego što je ukopana bila, i nakon, kad su ju obelili i okresali, vagala je blizu 500 funt.; a s korom i ogranci morala je najmanje do 700 funt. vagati.”.

Roko Devčić je, sudeći prema zapisu predaje od strane Ilije Rukavine Ljubačkog, posječeni hrast nosio punih 740 koraka, odnosno oko 555 metara, i to dijelom puta uzbrdo. Riječ je o još jednom iznimnom podvigu snažnog Ličanina, koji je na ramenima na toliku udaljenost prenio oboreno stablo teško  ”najmanje do 700 funt” ili čak 392 kilograma, odnosno umalo 400 kilograma. Ilija Rukavina Ljubački na kraju napisa ”Lički gorostasi” naglašava da tri svjedočanstva koja je iznio nisu i jedini primjeri tjelesne moći pojedinaca iz Like iz 18. i prve polovice 19. stoljeća. Ističe, dapače, da je takvih primjera u Lici to doba bilo podosta te da im se upravo stoga među Ličanima i nije pridavala osobita pozornost, pa je glas o njihovim podvizima rijetko dopirao u svijet: ”Primerah od izvanredne telesne snage prostih ljudih u Lici mogli bi na stotine navesti, za koje tadi nitko nemari, niti im ikakvu važnost daje, buduć da se takovi slučaji posve često ukazuju.”.

Napis ”Lički gorostasi”, objavljen u novinama ”Danica horvatska, slavonska i dalmatinska” 1843. godine, iz kojega potječu ovdje predstavljena svjedočanstva o iznimnoj snazi starih Ličana i Velebićana, pod istim naslovom, ali u skraćenom obliku, osvanuo je 92 godine kasnije u novinama ”Lička sloga”. Vlasnik, izdavač i odgovorni urednik (a dijelom i novinar) tih novina, koje su također izlazile u Zagrebu, Ivan Š. Brkić (1889-1946.) uvrstio je u istoimeni napis, tiskan u 22. broju ”Ličke sloge” od 12. prosinca 1935. godine, sva tri svjedočanstva (u manjoj mjeri izmijenjena), istaknuvši ih i podnaslovom napisa ”Nevjerojatni primjeri tjelesne snage nekada u Lici” (* 7).

Urednik glasila ”Lička sloga” Ivan Š. Brkić na kraju napisa poručuje: ”Nekad bilo, sad se spominjalo! Prije 50 godina ovo je još bilo vjerojatno, a danas nam izgleda gotovo nemoguće. Kako naš narod u Lici, svaki dan sve više propada i kržljavi zbog svakog zla i nevolje, to se naskoro ne će naći nitko, ko će i povjerovati ovo.”. Izvanredni primjeri tjelesne snage koji još u 19. stoljeću u Lici nisu bili rijetki, stoljeće kasnije nova pokoljenja Ličana primaju s nevjericom. A što se tiče sadašnjice, za nju s pravom možemo reći da su se posve obistinila predviđanja urednika ”Ličke sloge” da danas gotovo nitko nevjeruje da su naši lički preci raspolagali - s današnjeg gledišta nadljudskom - izuzetnom snagom. U neku ruku tadašnji izabrani Ličani, ako već ne nužno visinom i stasom, a onda svakako tjelesnom snagom, bili su dostojni sljednici drevnih divova iz Like i s Velebita.