”Prapovijesne” grede ili kukovi u Javorovici

Svega stotinjak metara nakon kapele, također na desnoj strani skreće se u smjeru zaselka Javorovica. Nakon otprilike jednoga kilometra dolazi se do ”Y” križanja, na kojemu treba nastaviti vožnju lijevim krakom. Dionica ceste koja slijedi pruža se kolnikom izvorne Josipove ceste (Jozefine), koja se pod zapovjedništvom vojnog inženjera Vinka Struppija (1733-1810.) na tome dijelu gradila 1775. godine.

Da ste stigli u zaselak Javorovica znat ćete, ako po ničemu drugome (u brojnim hrvatskim zaselcima poslovično nema nikakve ploče s imenom mjesta), onda po tome što ćete s desne strane ceste, ispod staroga hrasta prostrane krošnje ugledati  malo odmorište. Odmorište čine drvena klupa i kameni stol sastavljen od dva klesana  kamena kvadra. Na površni kamena, koji služi kao podnožak, okrenutoj prema cesti u oči upada nevješto uklesan bro 1833. Taj broj poklapa se s godinom početka obnove i preslagivanja (izmiještanja) pojedinih dionica Jozefine, među kojima i onih na području Modruša, pod vodstvom inženjera Kajetana Knežića (1786-1848.). No, na što je točno uklesani broj spomen - zaboravljeno je.

No, pravo iznenađenje slijedi oko 200 metara dalje, na samome kraju asfaltne ceste kroz Javorovicu. Tu, u širem okruženju posljednje kuće u zaselku (na suvremenom zemljovidu taj dio Javorovice nosi naziv Jandrlići) uzdižu se 3 visoka kamena stupa. Da ne ponavljamo samo kao "papige" strani naziv - menhir, ističem narodne nazive za takvo uspravno postavljeno kamenje u krajevima Like i Velebita: stup, greda i kuk (* 1). A Javorovica i je nekako na samoj granici Like ...

Prvi puta ugledao sam ih 15. travnja prošle godine, kada sam pod vodstvom svećenika Ante Luketića obišao nedaleke ruševine pavlinskog samostana i crkve Sveti Nikola na Gvozdu (na Kapeli) te razgledao dio tako zvanih minerskih oznaka na stijenama uz kolnik izvorne makadamske Jozefine, koja prolazi tik uz nekadašnji samostan. U putni dnevnik sam po povratku kući, između ostaloga, zapisao: ”U Javorovici sam fotografirao i uspravan monolit (vjerojatno prirodna stijena) visok oko 2 metra, nalik na gredu ili menhir. Uočio sam u blizini još dva slična monolita. Vrijedilo bi mjesto ponovno posjetiti te fotografirati monolite, izmjeriti im veličinu i zabilježiti ostale zanimljivosti!”.

Prigoda za novi posjet ukazala se dva mjeseca kasnije, 16. lipnja. Sa suprugom i najmlađom kćerkom uputio sam se na izlet do Modruša i Zagorja Ogulinskog, a prvo odredište bila nam je upravo Javorovica. Stigavši u zaselak usred vrlo vrućeg dana, prvo smo naišli na domaćine iz susjedne kuće koji su nas ljubazno pozvali na kavu i sok. Nakon šalice i čašice razgovora o prošlosti i sadašnjosti kraja, zahvalili smo gostoljubivim domaćinima i prošetali se prvo do najvećeg kamenog stupa koji se izdiže oko trideset metara južno od posljednje kuće u zaselku, s istočne strane makadama izvorne Jozefine. Taj vapnenački stup prirodna je, u vršnom dijelu dosta raspucala, stijena koja iz livade strši uvis oko 2 metra. U neposrednoj blizini toga stupa nema drveća i grmlja te se visinom i položajem  izvrsno ističe u krajoliku.

Nasuprotom tome samostojećem i dobro uočljivom monolitu, preostala dva ponešto su sakrivena od pogleda s ceste. Nalaze se u vrlo lijepo njegovanom parku zapadno od već spomenute kuće. Udaljeni su međusobno tek 15-ak metara. Južni od ta dva stupa kamena je gromada, u gornjem dijelu ukošena, visoka oko 1,7 metara. Sjeverni stup također je nepravilna gromada, visine od oko 1,8 metara. Dok smo razgledavali stupove pojavili su se i domaćini imanja na kojem se sva tri monolita nalaze. I s njima smo poveli srdačan razgovor te naposljetku doznali i ”tajnu” tih uspravnih kamenih stupova, koji su ovim napisom i fotografijama prvi puta predstavljeni široj javnosti.

Tri grede ili kuka iz Javorovice nisu prapovijesni menhiri, već - suvremeni kipovi (* 2). Prema riječima domaćina, postavili su ih prije desetak godina mještani Javorovice s namjerom da čine svojevrsni park kamenih kipova. Dugačke kamene gromade pronalazili su tijekom šumskih radova u gori Kapeli te su ih uz pomoć traktora dovukli do zaselka. Daleko više vještine, ali i zajedništva, bilo je potrebno da se ukopaju u zemlju i usprave. Poduhvat vrijedan truda jer visoki bijeliti monoliti uistinu plijene pozornost u moru gorskog zelenila.

Kada sam na facebook stranici Budni Div dan nakon malog istraživačkog izleta u Javorovici objavio tek prvu od ovdje predstavljenih fotografija, koja prikazuje najviši od tri stupa, u popratnoj kratkoj bilješci sam, između ostaloga, naglasio: ”I još nešto, ovo nije običan monolit. Oni koji su ga postavili, "znali" su to - osjećali su snagu prirode i napravili "pojačalo". Priča je izuzetna, iscjeljujuća.”.