Zabluda Franje Račkog (6. dio)

Glagoljica i ćirilica samo su neizravno povezane jedna s drugom i jedna nipošto nije samo oponašanje druge. Ni ćirilica ni glagoljica nisu nam dostupne u izvornom obliku, nego samo u vrlo kasnim, dodatnim redakcijama.

Glagoljica je vrlo blisko povezana s runama u svom izvornom obliku, a neke su rune ugrađene i u ćirilicu. Stoga, ako se glagoljski i ćirilični znakovi često oslanjaju na rune kao i semitski znakovi, to je samo dokaz da … :

"Svi alfabeti, hebrejski, grčki, runski, slavenski, irski, jednim su dijelom međusobno posuđivali znakove i nazive, a drugim dijelom su jedinstvene izrade. Nazivi slavenskih slova u velikoj su mjeri povezani s nazivima nordijskih i drugih runa te s nazivima gotičkih slova istog podrijetla, tako da se i u tom pogledu glagoljica i ćirilica pojavljuju kao jedan moment u nastanku općeeuropskih alfabeta u prvim stoljećima pokrštavanja pogansko-europskog svijeta.".

Ovaj navod zaključak je vrlo zanimljive knjige iz 1855. godine "Zur slavischen Runen-Frage mit besonderer Rücksicht auf die obotritischen Runen-Alterthümer so wie auf die Glagolica und Kyrilica" dr. Ignaca Jana Hanuša, koju sam pročitao u njemačkom izvorniku. Nije mi poznato da je prevedena na hrvatski.

Jako zanimljiv je stav autora da je glagoljica po svoj prilici nastala u jugozapadnim zemljama, daleko od ćirilice i neovisno o ćirilici koja je došla od jugoistočnih slavenskih plemena, zbog čega za glagoljicu nije znao ni Črnorizac Hrabar, koji je živio 927. godine, već se tek kasnije širila s jugozapada na kojemu je upoznala etrurski i subtalijanski abecedni raspored i putovala (iz Dalmacije, Hrvatske) u Bugarsku, Makedoniju itd., na prostor na kojemu se koristila ćirilica.

Nemam je namjeru cijelu prepričavati - tko želi može je pročitati - dostupna je u digitalnom obliku na mrežnim stranicama Münchener Digitalisierungs Zentrum (na ovoj poveznici), već ću samo istaknuti onaj dio koji me je potaknuo na pisanje ovog posta.

Iako je dr. Hanuš knjigu primarno posvetio runama, veliki prostor zauzima njegova vrlo kvalitetno argumentirana analiza znakova runa, glagoljice i ćirilice, slovo po slovo. Sličan pristup u svojoj knjizi "Pismo slovjensko" imao je i dr. Franjo Rački kada je glagoljicu uspoređivao s grčkim alfabetom. Osnovna razlika u zaključcima dr. Račkog i dr. Hanuša jest što dr. Rački kategorički tvrdi da je glagoljicu izradio Konstantin prema uzoru na grčki alfabet, a dr. Hanuš da su sva europska pisma jednim dijelom bila u nekoj međusobnoj interakciji, a drugim dijelom su jedinstvena.

Nalazim da je dr. Franjo Rački bio najblaže rečeno vrlo selektivan kad je u svojoj knjizi "Pismo slovjensko" na stranici 112. spomenuo Hanušovu knjigu, ali se nije referirao na Hanušove zaključke iz te knjige već na njegovu tvrdnju iz 1857. godine, dakle dvije godine kasnije: "Sv. Ćiril nije pisao ćirilski no glagoljski", a koju kasnije koristi u izgradnji svoje teze o Ćirilovom autorstvu glagoljice.