Zabluda Franje Račkog (2. dio)

Prije nekih tridesetak godina, još dok smo živjeli u Švicarskoj, dobio sam na dar od jednog protestantskog svećenika, inače upoznatog s mojim traganjem za starinama, vrlo vrijednu knjigu Carla Faulmanna ”Schriftzeischen und Alphabete aller Zeiten und Völker” (”Pisma i alfabeti svih vremena i naroda”). Radi se o pretisku knjige izvorno tiskane u Beču 1880. godine u kojoj sam, između svih ostalih pisama, našao i glagoljicu.

Autor te knjige bio je možda i najveći poznavatelj starih pisama svoga doba, a vrlo je zanimljivo njegovo stručno mišljenje o glagoljici, naročito ono o slovu BUKI: "Slavenski jezici odlikuju se bogatstvom glasova. Znakovi su izvorno bili slike predmeta (hijeroglifi), npr. BUKI (bukva), što odgovara hijeratskom vrtu...".

Iako su u doba tiska te knjige ideje panslavenizma već uzele maha, a i dr. Franjo Rački je dvedesetak godina prije objavio svoj rad "Pismo slovjensko" (1861.), Carl Faulmann ih nije uzeo u obzir (moguće čak da mu nije bio poznat rad dr. Račkog), već je prenio onodobno opće mišljenje i svoje zaključke. Uostalom, što možete i sami vidjeti na slici u galeriji, kako je dr. Rački od feničkih i grčkih znakova beta došao do glagoljskog BUKI ostat će misterija za sva vremena.

Glagoljsko BUKI pronašao sam baš u Faulmannovoj knjizi dva odnosno tri puta i to jednom u Egiptu, kao slovo hijeratskog pisma koje datira u treće tisućjelje prije Krista (oko 2700. godine p.n.e) i drugi puta u dva slična oblika u Perziji (današnji Iran) vrlo precizno datirano godinama 226. do 651. nakon Krista, dakle najmanje 200 godina prije pojave Svete Braće na povijesnoj pozornici.

Ovim argumentima pobijam tvrdnju dr. Franje Račkog da je Konstantin autor glagoljskog slova BUKI kako je napisao u "Pismu slovjenskom", na stranici 128., jer je ovo slovo bilo prisutno u barem dva pisma puno prije Svete Braće.

Ima nešto još jako zanimljivo kod Faulmanna, a to je uvodni dio teksta u poglavlju o slavenskim jezicima:

"Slavenski narodi, čije se podrijetlo gubi u mračnoj povijesti skitskih plemena, imali su u davna vremena pismo slično runama, koje se, kao i ono, jedva koristilo kao fonetsko pismo, ali je bilo toliko ukorijenjeno da su kršćanski misionari, kako bi kršćanske knjige približili Slavenima, bili prisiljeni prihvatiti njihove simbole. Čini se da je to najvjernije učinio dalmatinski svećenik Jeronim u 3. stoljeću, od kojega potječe glagoljica (bukvica) ili jeronimski alfabet u slavenskim crkvenim knjigama, dok su ĆIRIL i METOD koji su u 9. stoljeću djelovali među Slavenima u Moravskoj, uveli više grčkog utjecaja. Optuženi od pape da su crkvene službe organizirali na slavenskom jeziku umjesto na latinskom, uspjeli su opravdati svoje postupke u Rimu 867. i od tada je pismo koje su uveli ostalo pismo slavenskih crkvenih knjiga i postalo temeljem srpskog, rumunjskog i ruskog pisma.".

Dakle Faulmann, neopterećen panslavenizmom poput dr. Franje Račkog, jasno ukazuje gdje je vidljiv utjecaj Svete Braće - u srpskom, rumunjskom i ruskom pismu. Kojem? Ćirilici, naravno. Glagoljica je ostala tamo gdje se zatekla u rano doba kršćanstva - Iliriji odnosno današnjoj Hrvatskoj - zbog čega se pripisuje vremenu i osobi svetog Jeronima.

Tema sljedećeg napisa je glagoljsko slovo VEDI i njegovo drevno porijeklo.