Zapadna Hercegovina: Divovski kostur otkopan ispod stećka u Čerinu

Selo Čerin smješteno je oko 8 kilometara sjeverozapadno od gradića Čitluk, koji pripada zapadnohercegovačkome povijesnom kraju i župi poznatim pod imenom Brotnjo. Također, nalazi se svega oko 6 kilometara jugozapadno od već predstavljenog sela Ljuti Dolac. Kao i prvi, i ovaj zapis Petar Bakula je objavio u djelu ”Schematismus topographico-historicus Custodiae provincialis et Vicariatus apostolici in Hercegovina Sub regimine spirituali Fratrum Min. Observ. Santi Francisci pro Anno Domini 1867.”, tiskanom 1867. u Splitu te šest godina kasnije u Mostaru.

U cjelini ”Starine”, poglavlja ”IV Čerin u Brotnju”, već spomenutog rada Petar Bakula je između ostaloga, na stranici 81 izdanja prijevoda njegovog rada iz 1970. godine, istaknuo: ”U jednome od grobova ovoga mjesta nađena je ljudska lubanja debljine pola venecijanske unci­je. Kutnjaci imaju poprečnu debljinu jedne unci­je, a kosti potkoljenice tri pedlja ili 19 uncija du­ljine. Naš narod nalazeći češće slične kosti izvanredne veličine u grobovima običava reći: Stari Grci su bili tako veliki!”.

Mjere koje je pisac iznio za debljinu lubanje i kutnjaka te duljinu kostiju potkoljenica nesumnjivo otkrivaju da su ti koštani ostaci pripadali čovjeku koji je u najmanju ruku bio izuzetno visokog (uz)rasta. Kosti potkoljenica, odnosno cjevanice (goljenica, gnjat) i lisne kosti, diva iz Čerina bile su duge oko 66 centimetara (* 3). S obzirom na toliku duljinu goljenične kosti, muškarac kojemu je ta kost možda pripadala bio je nešto viši od 2,4 metra, dok bi visina žene s toliko dugom goljenicom iznosila malo preko 2,5 metara (* 4).

Lubanja čerinskoga diva bila je, pak, približno debela oko 14,5 milimetara, odnosno 1,45 centimetra ili tek nešto manje od jednog i pol centimetra. Pisac predstavljenog zapisa o divu iz Čerina nije napomenuo koje su točno kosti lubanje procijenjene, odnosno ”od oka" ili možda stvarno izmjerene, na spomenutu debljinu. No, debljina prosječne lubanje današnjeg čovjeka u predjelu svoda, odnosno tjemena, iznosi svega oko 7 milimetara ili 0,7 centimetara. Lubanja diva iz Čerina bila je, dakle, okvirno oko 2,1 puta deblja od lubanje današnjeg čovjeka (14,5 milimetara : 7 milimetara = 2,07).

Poprečna debljina kutnjaka (molari, dentes molares), zubiju smještenih u stražnjoj strani ustiju s najvećom krunom u trajnom zubalu, kojih odrasli čovjek u pravilu ima 12 (po 3 u svakoj polovici gornje i donje čeljusti) i koji prvenstveno služe za mljevenje i usitnjavanje hrane, iznosila je prema okvirnoj mjeri koju je predočio Petar Bakula, čak oko 29 milimetara ili 2,9 centimetara. Debljina krune trajnog kutnjaka kod današnjih ljudi iznosi prosječno oko 9,75 milimetara (od 8,5 do 11 milimetara, ovisno o kojem se kutnjaku radi i je li smješten u donjoj ili gornjoj čeljusti) ili malo manje od jednog centimetra (* 5). Ukoliko uzmemo da su kod današnjih ljudi prosječna ”dubina” i ”širina” kutnjaka podjednako ”debele”, tada bi div iz Čerina imao za oko 2,97 ili gotovo 3 puta veću ”poprečnu debljinu kutnjaka” od današnjeg čovjeka (29 milimetara : 9,75 milimetara = 2,97).

Što se tiče mjerama predočene debljine lubanje i kutnjaka toga gorostasa, možemo ih donekle usporediti s opisnim veličinama debljine lubanje i dužine zubiju diva pronađenog u Senju oko 1674. godine, o kojima je Janez Vajkard Valvasor u djelu "Slava vojvodine Kranjske" istaknuo: ”Kosti svoda lubanje bile su debele kao čovječi prsti, a zubi su bili dvostruko veći, kao zubi kakve ima konj.”. U napisu pod naslovom ”Svjedočanstvo povjesničara: Div uzidan u temelje grada Senja”, na osnovu toga opisa iznio sam pretpostavku ”da je divovska lubanja imala - oko dva i pol puta deblje kosti od lubanje današnjeg čovjeka”, odnosno da joj je debljina iznosila oko 17,5 milimetara ili 1,75 centimetara (dok debljina prosječne lubanje današnjeg čovjeka iznosi svega 7 milimetara). Lubanja senjskoga diva bila je, dakle, za još 3 milimetra deblja od kosti lubanje diva iz Čerina. Kod diva iz Senja sjekutići (a ne kutnjaci) bili su dugački oko 6 centimetara ili 60 milimetara, odnosno bili su veći ”od cjelovitog sjekutića u čovjeka oko 2,7 puta (6 cm : 2,25 cm = 2,67 ili približno 2,7)”, kako sam naglasio u spomenutom napisu (* 6).

Valja, dakle, zapaziti da su kosti (lubanje, za koje imamo opisni podatak o debljini, no vjerojatno i sve ostale) senjskoga gorostasa bile oko 2,5 puta deblje od kosti današnjih (lubanja) ljudi, kao i da su zubi (najvjerojatnije sjekutići, za koje imamo opisni podatak o dužini, no za pretpostaviti i svi ostali) toga diva bili također za umalo isti količnik, to jest oko 2,7 puta, duži od zubiju današnjih ljudi. S obzirom na ranije iznesene podatke o procijenjenoj, na osnovi ”mjerenja” koje je predočio Petar Bakula, debljini lubanje i poprečnoj debljini kutnjaka diva iz Čerina, može se uočiti da su one naspram odgovarajućih veličina današnjih ljudi u omjeru od oko 2,1 : 1 (lubanja) i  3 : 1 (kutnjaci). Riječ je, dakle, o sličnom redu uvećanja debljine kao i kod diva iz Senja, u odnosu na ljudske kosti i zube, ukoliko dakako prihvatimo kao približno točne mjere debljine i dužine lubanja i zubiju divova koje su ”izmjerili” pisci spomenutih povijesnih izvještaja iz Senja i Čerina. 

Takvi omjeri, vrlo slični, nipošto nisu slučajni. A niti su ih svjedoci koji su pronašli ili tek imali uvid u dijelove kostura divova iz Senja i Čerina, kao i zapisivači putem kojih smo primili ta predmetna svjedočanstva, imali ikakvog razloga izmisliti. Zapisali su ih u različito vrijeme, Janez Vajkard Valvasor (najkasnije) 1686., a Petar Bakula gotovo 180 godina kasnije, točnije (najkasnije) 1867. Drugi pisac vjerojatno i nije bio upućen u djelo prvoga. Čak i da je imao prigodu čitati enciklopediju "Slava vojvodine Kranjske" i tako se upoznati s otkrićem diva u Senju, to se iz rada Petra Bakule ne može iščitati jer u svojem izvještaju o pronalasku diva iz Čerina ”ne prepisuje” od prethodnika, već iznosi vlastita izvorna zapažanja, a koštanim nalazima pridaje, makar i samo okvirno, mjerne vrijednosti. Time čini iskorak u odnosu na Janeza Vajkarda Valvasor, koji se na pronađene kosti senjskog diva osvrnuo opisnim usporedbama.

Posebno važno je istaknuti da upravo posvjedočeni podaci o krupnoći kostiju, uključujući i zube, divova iz Čerina u Hercegovini i Senja u Hrvatskome primorju, podržavaju opstojnost - u najmanju ruku svakako bar udjela u ukupnom broju stanovnika - visokih i snažnih ljudi u neko nepoznato drevno doba. Tako debele kosti, odnosno krupne, ukazuju da su u to ”divovsko vrijeme” na planetu Zemlja nesumnjivo pojedine od okolišnih i prehrambenih, a možda i fizikalnih i drugih odrednica bitnih za život ljudi, ali i drugih bića, bile u određenoj mjeri drugačije. Da je tome moglo biti tako ukazuje, primjerice, i postojanje velikih sisavaca na ilirskim prostorima krajem posljednjeg ledenog doba, poput špiljskog medvjeda i špiljskog lava te stepskog bizona koji su veličinom i težinom bili veći od svojih srodnih današnjih vrsta. Jesu li u isto doba, kada su obitavali ti krupni sisavci, i ljudi bili viši, teži i snažniji?

Petar Bakula na stranici 81 izdanja prijevoda njegovog rada iz 1970. godine približno je ukazao na mjesto na kojemu su pronađeni koštani ostaci čerinskoga diva. Otkriveni su, naime, na jednom od grobalja sa stećcima. Premda pisac nije spomenuo izraz ”stećci”, koje u njegovo vrijeme nije bio uvriježen, ipak je nesumnjivo riječ o stećcima jer ih je opisao riječima poput ”nadgrobnim stjenama” ili, pak, ”veličanstveni spomenici”. Osim toga, predočio je i veličinu jednoga od tih kamenih spomenika, za kojega je naglasio da čak i ne spada među veće na groblju: dužina 94, širina 75 i visina 23 venecijanske uncije. Veličina toga nadgrobnog spomenika u metrima je: 2,726 sa 2,175 sa 0,667 metara ili približno 273 sa 218 sa 67 centimetara. Riječ je, dakle, o uistinu ogromnom spomeniku, čija masa iznosi gotovo 10,7 tona (M = V x g = 3,96 m3 x 2,7 t/m3 = 10,68 t). No, što reći o tamošnjim još većim i težim stećcima (* 7)? Petar Bakula predočio je i razno znamenje ”usječeno” na čerinskim stećcima.

Dr. sc. Dijana Korać (1976.), profesorica povijesti s Filozofskog fakulteta iz Mostara, i Ružica Mirković iz Čitluka, studentica povijesti umjetnosti na istome fakultetu, objavile su u glasilu ”Hercegovina: Časopis za kulturno i povijesno nasljeđe”, svezak 4 iz 2018. godine, u nakladi Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, rad ”Stećci u Općini Čitluk”. Tim radom utvrđuje se raspored, broj i stanje stećaka u toj općini, koji se uz to uspoređuju s ranijim popisima i saznanjima. Prema navodima sa stranica 124-127 toga rada, u Čerinu se stećci nalaze na tri mjesta: 1. oko rimokatoličke crkve (zemljišna čestica ”Dvorište”) i u bliskoj okolici; te na dva međusobno bliska mjesta povrh Čerinskoga polja - 2. "Čerin 2" i 3. "Glavica, Mali Ograđenik, Gornji Ograđenik".

Na mjestu 1. svega je nekoliko  stećaka, od kojih se neki nalaze na izvornome položaju, dok su drugi tu premješteni, zacijelo s mjesta 2. i 3., a pojedini od njih ugrađeni su u zid obližnjeg samostana i ogradni podzid ili su poslužili za izradu korita mjesne česme. Na mjestima 2. (zemljišne čestice "Steljci" i "Begovac") i 3. (zemljišna čestica "Glavica"), smještenim na zaravanku iznad Čerinskoga polja, nekoliko stotina metara južno od sela, vidljivo je 36 stećaka, od čega 35 sanduka i 1 sljemenjak. Znamenje je pri tome uočljivo na 12 stećaka. S te ”dvojne” nekropole jedan lijepo ”urešen” sljemenjak prevezen je u Zemaljski muzej u Sarajevu. Dijana Korać i Ružica Mirković, koje su izvršile neposredan uvid u čerinske stećke, napomenule su ”... da je više stećaka zatrpano kamenjem i obraslo raslinjem te je stoga  upitan njihov konačan broj” na tim nekropolama povrh Čerinskoga polja. Dio stećaka s te ”dvojne” nekropole tko-zna-kada izmaknut je, moguće radi potrage za ”blagom” ili iz drugih neznanih pobuda, a upravo pod nekim od tih pomaknutih spomenika bile su i kosti čerinskoga diva (* 8).

Među stećcima smještenim u i oko dvorišta rimokatoličke crkve svetog Stjepana Prvomučenika nalazi se i ranije spomenuti stećak - sanduk, čije mjere je predstavio Petar Bakula. Na tome stećku uklesan je posvetni natpis, najvjerojatnije u 14. stoljeću, što dakako ne znači da spomenik vuče podrijetlo iz toga doba. Važno je istaknuti da se svećenik nije upuštao u procjenu starosti stećaka na nekropolama, kao niti grobova pod njima. Bio je opravdano suzdržan jer nije raspolagao činjenicama na temelju kojih bi donio točan sud o podrijetlu tih drvnih spomenika. No, za razliku od takvog poštenog pristupa premalo poznatoj baštini, povjesničari i arheolozi koji su tijekom 20. i 21. stoljeća pisali o stećcima u Čerinu (ali ih ne i arheološki istraživali; * 9) imenovali su ih srednjovjekovnim spomenicima, i to bez i jednog jedinog dokaza. Ta svi stećci su, zna se, srednjovjekovni, i što se uostalom tu ima za propitivati, istraživati, a kamoli dokazivati?

O tome iz kojega razdoblja bi bar neki od spomenutih stećaka iz Čerina mogli potjecati ukazao mi je geolog dr. sc. Goran Glamuzina iz Mostara. Podrijetlom je iz širokobriješkog kraja a njegova obitelj i posjeduje pojedina imanja u Čerinu. I sam proučava kamenu spomeničku baštinu Hercegovine, o kojoj piše na mrežnim stranicama Megaliti Hercegovine (megaliti-hercegovina.blogspot.com). Nekropolu sa stećcima u Čerinu obilazio je u više navrata, a kao i stanovnici toga kraja imenuje je Podčerinac jer je smještena  neposredno ispod, odnosno južnije, od jako upečatljivog izvora pitke vode zvanog Čerinac. Ovaj doktor geologije i odličan istraživač napomenuo je da neki od tamošnjih stećaka potječu najkasnije iz ranosrednjovjekovnog, a zapravo vjerojatnije antičkog (rimskog) razdoblja. U e-mailu kojega mi je poslao još 9. travnja 2024. godine između ostaloga je, naime, napomenuo: 

”Bio sam opet nedavno baš na tome mjestu gdje su ovi drevni stećci (iz Čerina, nap. pis.), u blizini izvora Čerinac. To je sigurno ilirsko - antički lokalitet, a sami stećci su nevjerojatni i posve nepoznati, kao i neistraženi. I nakon što sam sve te stećke fotografirao sa strana i odozgo, naiđem na dokaze da potječu izvorno barem iz rimsko - antičkog doba. Na zapadnom dijelu nekropole, naime, nalazi se jedna zarasla ruševina izgrađena u temeljnom dijelu od ogromnih i jedinstvenih stećaka bez vidljivih ukrasa. Obilaskom te ruševine ugledam, prvo jedan, pa drugi, pa treći, ... antičko - rimski komad keramike, to jest pokrovnih antičkih crijepova - tegula i imbreksa. I osim toga, pronašao sam isto tako i jedan vrlo sličan antički komad keramike istočno, isto u blizini stećaka. Neposredno uz dva stećka našao sam i na komad grublje, po mojoj procjeni, ilirske keramike.” (* 10).

Što se, pak, tiče kratkih zapisa fra Petra Bakule o pronalasku koštanih ostataka više gorostasa u zapadnoj Hercegovini, mjerljivi podaci koje je iznio o kostima, lubanjama i zubima daju tim pisanim svjedočanstvima dodatnu ozbiljnost i vjerodostojnost. Svećenik Petar Bakula, koji je bio i medicinski obrazovan i prokušan, po svemu sudeći bar neke od tih velikih kostiju i zubiju, vjerojatnije one u Čerinu, sam je razgledao i na neki način premjerio, bilo usporedbeno ili mjereći ih s nekim napravama. Iako su mu veličine lubanja, bedrenih i goljeničnih kostiju te kutnjaka otkopanih u grobnicama u Ljutom Docu i Čerinu bili ”tako veliki da se treba čuditi”, Petar Bakula nije ih zbog toga ”gurnuo pod sag”. Imao je dovoljno odvažnosti, hrabrosti i istinoljubivosti da s njima upozna javnost, bivajući očito duboko uvjeren da su ljudi takvog stasa nekoć doista živjeli (i) u Hercegovini.

Uostalom, nisu li takvi nalazi upravo bili potvrda pojedinih navoda iz Staroga zavjeta, prvoga dijela kršćanske ”svete knjige” Biblije, s kojima je bez sumnje bio dobro upoznat? Valja još jednom podsjetiti da su, prema brojčanim podacima koje je iznio u zapisima o pronalascima velikih kosturnih ostataka u Ljutom Docu i Čerinu, a prema izračunima koje sam proveo uz ”oprezno” korištenje veličina odgovarajućih mjernih jedinica, tamošnji iznadprosječno veliki kosturi odgovarali ljudima visine od 2,4 pa do 2,7 metara (* 11), uz to i prilično krupne tjelesne građe. Zbog svega navedenog i naglašenog, zapisi Petra Bakule o otkrićima i mjerama gorostasnih kostiju u Hercegovini spadaju među najvrijednije pisane tragove o našim divovskim predcima.