Drevni divovi iz Ljutog Dolca i Čerina u Hercegovini

Navedeno djelo fra Petra Bakule najbolji je rad o Hercegovini koji je do tada objavljen o tome kraju. U tome djelu, kojega je napisao s namjerom da ”pomogne pri obradi potpune povijesti Hercegovine” (* 2), opisao je i brojne kulturno - povijesne starine, napose utvrđene gradove ili njihove ruševine, crkve, crkvine, groblja sa stećcima, ... Predstavio je i pojedine narodne predaje, ali i svjedočanstva o našašću divovskih kostiju drevnih predaka. To vrijedno djelo fra(njevca) Petra Bakule preveo je s latinskog na hrvatski jezik njegov redovnički brat Vencel Kosir, a prijevod je u Mostaru 1970. godine objavio Provincijalat Hercegovačkih Franjevaca pod naslovom ”Hercegovina prije sto godina ili  Topografsko - historijski šematizam Franjevačke kustodije i Apostolskog vikarijata u Hercegovini za godinu Gospodnju 1867 (Šematizam fra Petra Bakule)”.

O kostima divovskih predaka u Hercegovini fra Petar Bakula, jedan od najučenijih ljudi u Hercegovini u 19. stoljeću, izvijestio je u ”Šematizmu” na dva mjesta, pri prikazu naselja Ljuti Dolac te naselja Čerin. U cjelini ”Stari grobovi” poglavlja ”II Ljuti Dolac u Blatu” Petar Bakula između ostaloga je, na stranici 74 izdanja prijevoda njegovoga rada iz 1970. godine, naglasio: ”O grobnicama Kraljevine u Ljutom Docu već sam natuknuo i treba dodati da su u nekima od njih nađene bedrene kosti od četiri velika pedlja. Isto tako  lubanje i zubi tako veliki da se treba čuditi.” (* 3).

Petar Bakula ističe da su pronađene bedrene kosti ili femuri, najduže i najjače kosti ljudskoga tijela, bile dugačke ”četiri velika pedlja”, što znači da im je duljina približno iznosila 88 centimetara (* 4). Okvirna visina čovjeka s tolikom duljinom bedrene kosti, uz naravno pretpostavku istovjetne anatomske građe i tjelesnih odnosa drevnih i suvremenih ljudi, iznosi oko 2,7 metara. Takvu visinu, u usporedbi s prosječnom visinom suvremenih ljudi u Hercegovini, uistinu možemo ocijeniti kao divovsku (* 5). 

Selo Ljuti Dolac nalazi se oko 10 kilometara jugoistočno od zapadnohercegovačkog gradića Široki Brijeg. Smješteno je uz južni rub polja (Mostarsko) Blato. Kilometar sjeverozapadno od sela nalazi se katoličko groblje pod nazivom Kraljevine, za koje je Petar Bakula na stranici 72 svojega rada (u prijevodu iz 1970.) naglasio da ”... tu ima mnogo kršćanskih i turskih grobova, nekih i veličans­tvenih”. Na tome groblju, koje se pruža tik uzduž ceste koja iz Ljutog Dolca vodi u smjeru Širokog Brijega, više se ne mogu uočiti stari nadgrobni spomenici koje je spomenuo svećenik 1867. godine. Zamijenjeni su, naime, suvremenim mramornim nadgrobnicama jer se na tome starom groblju i danas pokapaju mještani ljutodolskoga kraja. Teško je za vjerovati da groblje i nadalje skriva makar i samo pojedine ostatke velikih kostura, kada su pri iskapanju brojnih novih grobnica kosti pokojnika iz ranijih vremena zacijelo bivale uvelike oštećene, ako ne i posve uništene. Na osnovu šturih podataka iz ”pera” fra Petra Bakule također ne možemo znati jesu li na tome groblju ljudi pokapani i prije nego li je tak kraj potpao pod tursku vlast. Ne znamo niti to odnosi li se spomen ”veličanstvenih” grobova možda i na pokoji, sredinom druge polovice 19. stoljeća još preživjeli, stećak. Drugim riječima, zbog nedostatka podataka ostaje zagonetkom kojem dobu su pripadali ljudi pokopani na Kraljevini, a čiji kosturni ostaci su bili ”tako veliki da se treba čuditi”.

Predstavljeni zapis Petra Bakule o više pronalazaka vrlo velikih kostiju, lubanja i zubiju u pojedinim grobovima na groblju Kraljevina u Ljutom Dolcu ne otkriva nam je li svećenik o njima čuo ”iz druge ruke”, od svjedoka njihovoga našašća ili nekoga kome su te nalaze usmenom predajom povjerili, ili je možda i sam bio prisutan pri kojem pronalasku takvih koštanih ostataka. Zanimljivo je, međutim, da je svestrani Petar Bakula završio medicinski tečaj te da je radio i kao liječnik. To znanje i iskustvo svakako mu je moglo pomoći u procjenama veličine kostiju i zglobova, ukoliko ih je imao prigodu držati u rukama i razgledati. S obzirom na isticanje mjera raznih takvih koštanih ostataka, od debljine lubanje, dužine goljenica i poprečne debljine kutnjaka, pronađenih na jednom drugom mjestu, ali ne odveć daleko od Ljutog Dolca, u  grobu u selu Čerin, izgledno je da je medicinske spoznaje uistinu i primijenio pri njihovoj izmjeri, bilo tek provedenoj ”od oka” ili u pravom smislu uz pomoć nekih mjernih pomagala. U Čerinu je, premda to u zapisu nije istaknuo, vjerojatno imao prigodu pregledati divovske kosti i zube te im utvrditi prilično točnu veličinu.

Selo Čerin smješteno je oko 8 kilometara sjeverozapadno od gradića Čitluk, koji pripada zapadnohercegovačkome povijesnom kraju i župi poznatim pod imenom Brotnjo. Također, nalazi se svega oko 6 kilometara jugozapadno od već predstavljenog sela Ljuti Dolac. U cjelini ”Starine”, poglavlja ”IV Čerin u Brotnju”, već spomenutog rada Petar Bakula je između ostaloga, na stranici 81 izdanja prijevoda njegovog rada iz 1970. godine, istaknuo: ”U jednome od grobova ovoga mjesta nađena je ljudska lubanja debljine pola venecijanske unci­je. Kutnjaci imaju poprečnu debljinu jedne unci­je, a kosti potkoljenice tri pedlja ili 19 uncija du­ljine. Naš narod nalazeći češće slične kosti izvanredne veličine u grobovima običava reći: Stari Grci su bili tako  veliki!” (* 6).

Mjere koje je pisac iznio za debljinu lubanje i kutnjaka te duljinu kostiju potkoljenica nesumnjivo otkrivaju da su ti koštani ostaci pripadali čovjeku koji je u najmanju ruku bio izuzetno visokog (uz)rasta. Kosti potkoljenica, odnosno cjevanice (goljenica, gnjat) i lisne kosti, diva iz Čerina bile su duge oko 66 centimetara (* 7). S obzirom na toliku duljinu goljenične kosti, muškarac kojemu je ta kost možda pripadala bio je nešto viši od 2,4 metra, dok bi visina žene s toliko dugom goljenicom iznosila malo preko 2,5 metara.

Lubanja čerinskoga diva bila je, pak, približno debela oko 14,5 milimetara, odnosno 1,45 centimetra ili tek nešto manje od jednog i pol centimetra. Pisac predstavljenog zapisa o divu iz Čerina nije napomenuo koje su točno kosti lubanje procijenjene, odnosno ”od oka" ili možda stvarno izmjerene, na spomenutu debljinu. No, debljina prosječne lubanje današnjeg čovjeka u predjelu svoda, odnosno tjemena, iznosi svega oko 7 milimetara ili 0,7 centimetara. Lubanja diva iz Čerina bila je, dakle, okvirno oko 2,1 puta deblja od lubanje današnjeg čovjeka (14,5 milimetara : 7 milimetara = 2,07).

Poprečna debljina kutnjaka (molari, dentes molares), zubiju smještenih u stražnjoj strani ustiju s najvećom krunom u trajnom zubalu, kojih odrasli čovjek u pravilu ima 12 (po 3 u svakoj polovici gornje i donje čeljusti) i koji prvenstveno služe za mljevenje i usitnjavanje hrane, iznosila je prema okvirnoj mjeri koju je predočio Petar Bakula, čak oko 29 milimetara ili 2,9 centimetara. Debljina krune trajnog kutnjaka kod današnjih ljudi iznosi prosječno oko 9,75 milimetara (od 8,5 do 11 milimetara, ovisno o kojem se kutnjaku radi i je li smješten u donjoj ili gornjoj čeljusti) ili malo manje od jednog centimetra (* 8). Ukoliko uzmemo da su kod današnjih ljudi prosječna ”dubina” i ”širina” kutnjaka podjednako ”debele”, tada bi div iz Čerina imao za oko 2,97 ili gotovo 3 puta veću ”poprečnu debljinu kutnjaka” od današnjeg čovjeka (29 milimetara : 9,75 milimetara = 2,97).

Što se tiče mjerama predočene debljine lubanje i kutnjaka toga gorostasa, možemo ih donekle usporediti s opisnim veličinama debljine lubanje i dužine zubiju diva pronađenog u Senju oko 1674. godine, o kojima je Janez Vajkard Valvasor u djelu "Slava vojvodine Kranjske" istaknuo: ”Kosti svoda lubanje bile su debele kao čovječi prsti, a zubi su bili dvostruko veći, kao zubi kakve ima konj.”. U napisu pod naslovom ”Svjedočanstvo povjesničara: Div uzidan u temelje grada Senja”, na osnovu toga opisa iznio sam pretpostavku ”da je divovska lubanja imala - oko dva i pol puta deblje kosti od lubanje današnjeg čovjeka”, odnosno da joj je debljina iznosila oko 17,5 milimetara ili 1,75 centimetara (dok debljina prosječne lubanje današnjeg čovjeka iznosi svega 7 milimetara). Lubanja senjskoga diva bila je, dakle, za još 3 milimetra deblja od kosti lubanje diva iz Čerina. Kod diva iz Senja sjekutići (a ne kutnjaci) bili su dugački oko 6 centimetara ili 60 milimetara, odnosno bili su veći ”od cjelovitog sjekutića u čovjeka oko 2,7 puta (6 cm : 2,25 cm = 2,67 ili približno 2,7)”, kako sam naglasio u spomenutom napisu (* 9).

Valja, dakle, zapaziti da su kosti (lubanje, za koje imamo opisni podatak o debljini, no vjerojatno i sve ostale) senjskoga gorostasa bile oko 2,5 puta deblje od kosti današnjih (lubanja) ljudi, kao i da su zubi (najvjerojatnije sjekutići, za koje imamo opisni podatak o dužini, no za pretpostaviti i svi ostali) toga diva bili također za umalo isti količnik, to jest oko 2,7 puta, duži od zubiju današnjih ljudi. S obzirom na ranije iznesene podatke o procijenjenoj, na osnovi ”mjerenja” koje je predočio Petar Bakula, debljini lubanje i poprečnoj debljini kutnjaka diva iz Čerina, može se uočiti da su one naspram odgovarajućih veličina današnjih ljudi u omjeru od oko 2,1 : 1 (lubanja) i  3 : 1 (kutnjaci). Riječ je, dakle, o sličnom redu uvećanja debljine kao i kod diva iz Senja, u odnosu na ljudske kosti i zube, ukoliko dakako prihvatimo kao približno točne mjere debljine i dužine lubanja i zubiju divova koje su ”izmjerili” pisci spomenutih povijesnih izvještaja iz Senja i Čerina. 

Takvi omjeri, vrlo slični, nipošto nisu slučajni. A niti su ih svjedoci koji su pronašli ili tek imali uvid u dijelove kostura divova iz Senja i Čerina, kao i zapisivači putem kojih smo primili ta predmetna svjedočanstva, imali ikakvog razloga izmisliti. Zapisali su ih u različito vrijeme, Janez Vajkard Valvasor (najkasnije) 1686., a Petar Bakula gotovo 180 godina kasnije, točnije (najkasnije) 1867. Drugi pisac vjerojatno i nije bio upućen u djelo prvoga. Čak i da je imao prigodu čitati enciklopediju "Slava vojvodine Kranjske" i tako se upoznati s otkrićem diva u Senju, to se iz rada Petra Bakule ne može iščitati jer u svojem izvještaju o pronalasku diva iz Čerina ”ne prepisuje” od prethodnika, već iznosi vlastita izvorna zapažanja, a koštanim nalazima pridaje, makar i samo okvirno, mjerne vrijednosti. Time čini iskorak u odnosu na Janeza Vajkarda Valvasor, koji se na pronađene kosti senjskog diva osvrnuo opisnim usporedbama.

Posebno važno je istaknuti da upravo posvjedočeni podaci o krupnoći kostiju, uključujući i zube, divova iz Čerina u Hercegovini i Senja u Hrvatskome primorju, podržavaju opstojnost - u najmanju ruku svakako bar udjela u ukupnom broju stanovnika - visokih i snažnih ljudi u neko nepoznato drevno doba. Tako debele kosti, odnosno krupne, ukazuju da su u to ”divovsko vrijeme” na planetu Zemlja nesumnjivo pojedine od okolišnih i prehrambenih, a možda i fizikalnih i drugih odrednica bitnih za život ljudi, ali i drugih bića, bile u određenoj mjeri drugačije. Da je tome moglo biti tako ukazuje, primjerice, i postojanje velikih sisavaca na ilirskim prostorima krajem posljednjeg ledenog doba, poput špiljskog medvjeda i špiljskog lava te stepskog bizona koji su veličinom i težinom bili veći od svojih srodnih današnjih vrsta. Jesu li u isto doba, kada su obitavali ti krupni sisavci, i ljudi bili viši, teži i snažniji?

Petar Bakula na stranici 81 izdanja prijevoda njegovog rada iz 1970. godine približno je ukazao na mjesto na kojemu su pronađeni koštani ostaci čerinskoga diva. Otkriveni su, naime, na jednom od grobalja sa stećcima. Premda pisac nije spomenuo izraz ”stećci”, koje u njegovo vrijeme nije bio uvriježen, ipak je nesumnjivo riječ o stećcima jer ih je opisao riječima poput ”nadgrobnim stjenama” ili, pak, ”veličanstveni spomenici”. Osim toga, predočio je i veličinu jednoga od tih kamenih spomenika, za kojega je naglasio da čak i ne spada među veće na groblju: dužina 94, širina 75 i visina 23 venecijanske uncije. Veličina toga nadgrobnog spomenika u metrima je: 2,726 sa 2,175 sa 0,667 metara ili približno 273 sa 218 sa 67 centimetara. Riječ je, dakle, o uistinu ogromnom spomeniku, čija masa iznosi gotovo 10,7 tona (M = V x g = 3,96 m3 x 2,7 t/m3 = 10,68 t). No, što reći o tamošnjim još većim i težim stećcima (* 10)? Petar Bakula predočio je i razno znamenje ”usječeno” na čerinskim stećcima.

Dr. sc. Dijana Korać (1976.), profesorica povijesti s Filozofskog fakulteta iz Mostara, i Ružica Mirković iz Čitluka, studentica povijesti umjetnosti na istome fakultetu, objavile su u glasilu ”Hercegovina: Časopis za kulturno i povijesno nasljeđe”, svezak 4 iz 2018. godine, u nakladi Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, rad ”Stećci u Općini Čitluk”. Tim radom utvrđuje se raspored, broj i stanje stećaka u toj općini, koji se uz to uspoređuju s ranijim popisima i saznanjima. Prema navodima sa stranica 124-127 toga rada, u Čerinu se stećci nalaze na tri mjesta: 1. oko rimokatoličke crkve (zemljišna čestica ”Dvorište”) i u bliskoj okolici; te na dva međusobno bliska mjesta povrh Čerinskoga polja - 2. "Čerin 2" i 3. "Glavica, Mali Ograđenik, Gornji Ograđenik".

Na mjestu 1. svega je nekoliko  stećaka, od kojih se neki nalaze na izvornome položaju, dok su drugi tu premješteni, zacijelo s mjesta 2. i 3., a pojedini od njih ugrađeni su u zid obližnjeg samostana i ogradni podzid ili su poslužili za izradu korita mjesne česme. Na mjestima 2. (zemljišne čestice "Steljci" i "Begovac") i 3. (zemljišna čestica "Glavica"), smještenim na zaravanku iznad Čerinskoga polja, nekoliko stotina metara južno od sela, vidljivo je 36 stećaka, od čega 35 sanduka i 1 sljemenjak. Znamenje je pri tome uočljivo na 12 stećaka. S te ”dvojne” nekropole jedan lijepo ”urešen” sljemenjak prevezen je u Zemaljski muzej u Sarajevu. Dijana Korać i Ružica Mirković, koje su izvršile neposredan uvid u čerinske stećke, napomenule su ”... da je više stećaka zatrpano kamenjem i obraslo raslinjem te je stoga  upitan njihov konačan broj” na tim nekropolama povrh Čerinskoga polja. Dio stećaka s te ”dvojne” nekropole tko-zna-kada izmaknut je, moguće radi potrage za ”blagom” ili iz drugih neznanih pobuda, a upravo pod nekim od tih pomaknutih spomenika bile su i kosti čerinskoga diva. 

Među stećcima smještenim u i oko dvorišta rimokatoličke crkve svetog Stjepana Prvomučenika nalazi se i ranije spomenuti stećak - sanduk, čije mjere je predstavio Petar Bakula. Na tome stećku uklesan je posvetni natpis, najvjerojatnije u 14. stoljeću, što dakako ne znači da spomenik vuče podrijetlo iz toga doba. Važno je istaknuti da se svećenik nije upuštao u procjenu starosti stećaka na nekropolama, kao niti grobova pod njima. Bio je opravdano suzdržan jer nije raspolagao činjenicama na temelju kojih bi donio točan sud o podrijetlu tih drvnih spomenika. No, za razliku od takvog poštenog pristupa premalo poznatoj baštini, povjesničari i arheolozi koji su tijekom 20. i 21. stoljeća pisali o stećcima u Čerinu (ali ih ne i arheološki istraživali; * 11) imenovali su ih srednjovjekovnim spomenicima, i to bez i jednog jedinog dokaza. Ta svi stećci su, zna se, srednjovjekovni, i što se uostalom tu ima za propitivati, istraživati, a kamoli dokazivati?

Što se, pak, tiče kratkih zapisa fra Petra Bakule o pronalasku koštanih ostataka više gorostasa u zapadnoj Hercegovini, mjerljivi podaci koje je iznio o kostima, lubanjama i zubima daju tim pisanim svjedočanstvima dodatnu ozbiljnost i vjerodostojnost. Svećenik Petar Bakula, koji je bio i medicinski obrazovan i prokušan, po svemu sudeći bar neke od tih velikih kostiju i zubiju, vjerojatnije one u Čerinu, sam je razgledao i na neki način premjerio, bilo usporedbeno ili mjereći ih s nekim napravama. Iako su mu veličine lubanja, bedrenih i goljeničnih kostiju te kutnjaka otkopanih u grobnicama u Ljutom Dolcu i Čerinu bili ”tako veliki da se treba čuditi”, Petar Bakula nije ih zbog toga ”gurnuo pod sag”. Imao je dovoljno odvažnosti, hrabrosti i istinoljubivosti da s njima upozna javnost, bivajući očito duboko uvjeren da su ljudi takvog stasa nekoć doista živjeli (i) u Hercegovini.

Uostalom, nisu li takvi nalazi upravo bili potvrda pojedinih navoda iz Staroga zavjeta, prvoga dijela kršćanske ”svete knjige” Biblije, s kojima je bez sumnje bio dobro upoznat? Valja još jednom podsjetiti da su, prema brojčanim podacima koje je iznio u zapisima o pronalascima velikih kosturnih ostataka u Ljutom Dolcu i Čerinu, a prema izračunima koje sam proveo uz ”oprezno” korištenje veličina odgovarajućih mjernih jedinica, tamošnji iznadprosječno veliki kosturi odgovarali ljudima visine od 2,4 pa do 2,7 metara (* 12), uz to i prilično krupne tjelesne građe. Zbog svega navedenog i naglašenog, zapisi Petra Bakule o otkrićima i mjerama gorostasnih kostiju u Hercegovini spadaju među najvrijednije pisane tragove o našim divovskim predcima.

Na kraju ovoga napisa predstavit ću i jednu kratku priču, koja se ne odnosi na otkriće koštanih ostataka nekog drevnog ilirskog diva, ali je nadasve posebna, zanimljiva i tajanstvena. Ta prekrasna priča svećenika Petra  Bakule objavljena je na stranicama 76 i 77 izdanja prijevoda njegovoga rada iz 1970. godine:

”Donji Goranci: U našem groblju Podjela g. 1814. neki Stanko Knezović, dok je hara­la kuga, htio pokopati dječaka. Kušao je otvoriti neki prastari grob. Nenadano mu se dogodi da je ondje otkrio sarkofag od vrlo dobra bijeloga kamena. Začuđen videći prije neviđenu stvar, mislio je po pučkom uvjerenju da je tu u tom veli­kom sanduku položeno blago. Stoga brzo ukloni vješto priljubljeni poklopac i s velikom nadom ga otvori. Kad se mislio domoći onoga što je oče­kivao, kao mrtav od straha padne na zemlju. Tre­balo je čekati neko vrijeme da se osvijesti. Tije­lo djevojčice od oko 15 godina, potpuno sačuvano u svečanom odijelu i s bijelom kapom na glavi, bez sumnje je prestrašilo Stanka. Nije se ni čuditi. Kad se napokon Stanko pribrao i pažljivo se nadivio ljepoti tijela, izmolio je neke molitve i vratio poklopac na njegovo mjesto. Pokraj toga sarkofaga pokopa dječaka kojega je donio, začuđen ode i pričao je o tome drugima, dok je bio živ. Osim toga nisu bili daleko pastiri od tog mjesta, kad se to Stanku dogodilo. Danas nitko točno ne zna mjesta događaja.”.

Ovaj jedinstven zapis Petra Bakule obradio sam u obliku kratke pripovijetke,  izmijenjen tek u manje bitnim detaljima, te ga uvrstio u zbirku pjesama i priča ”Lica ljubavi” koju sam objavio u veljači 2026. godine. Priču sam naslovio ”Svetica” te je najavio riječima: ”Premda je život nerijetko nedokučivo  začudan, to ne znači da je manje stvaran i istinit.”. U popratnom osvrtu uputio sam čitatelja na izuzetan izvor priče te ujedno naglasio:

”Priču je nadahnuo kratki zapis svećenika Petra Bakule, objavljen u djelu ”Schematismus  topographico-historicus Custodiae provincialis et Vicariatus apostolici in Hercegovina Sub regimine spirituali Fratrum Min. Observ. Santi Francisci pro  Anno Domini 1867.”, o nesvakidašnjem doživljaju Stanka Knezovića iz 1814. godine, mještanina hercegovačkog sela Donji Goranci. Sadržaj ove priče u  današnje vrijeme mnogima se čini izmaštanim. No, upravo događaji, nalik  najljepšoj bajci, obogaćuju živote tajanstvenom ljepotom. A posebice  činjenicom da su - istiniti. I većina drugih priča iz ove zbirke nadahnute su istom, zagonetnom i čarobnom stvarnošću.”.