”Velike lupje” s Brača i dubrovačke lubanje na kojima su bili ”rožići mali”

Taj zapis Maje Bošković - Stulli nije objavljen u stručnom ili znanstvenom radu, niti u nekoj knjizi, časopisu ili, pak zborniku radova. Dostupan je, međutim, na mrežnim stranicama Digitalni repozitorij Instituta za etnologiju i folkloristiku - DIEF (repozitorij.dief.eu), u vidu rukopisa pretipkanog iz bilježnice u koju je etnografkinja bilježila narodne predaje dok ih je slušala od kazivača. Rukopisne bilješke Maje Bošković - Stulli iz bilježnice naslovljene ”Narodne pripovijetke, predaje i pjesme iz Dubrovačke župe i Rijeke dubrovačke, 1962.” (* 2) pretipkala je i transkribirala njezina suradnica iz IEF-a Mirena Pavlović.

Predaju o prapovijesnim ljudima s roščićima Maja Bošković - Stulli čula je 28. lipnja 1962. godine u selu Makoše u Postranju, brdovitom zaleđu istočno od Dubrovnika.  Predaju joj je ispričao Paskoje Kisić, rođen 1885. godine, za kojega je napomenula da je ”pismen”. Predanje je u bilježnici sačuvano pod brojem 121, na stranici 261: ”b) Govoru da su neki ljudi nalazili u grobovima u gomili male rožiće na glavi. Kad bi radilo se nešto tude pa raskopali grob i našao se kostur tude i glava i na njoj rožići mali. To onda u ta doba kad su ođe bili Monguli, Grci ...”.

Paskoje Kisić, koji je pri susretu s Majom Bošković - Stulli bio star 77 godina, prenio joj je svjedočanstvo o pronalasku koštanih ostataka ljudi koji su imali ”rožiće na glavi”. Kosture s takvim rogatim lubanjama njegovi predci iz Postranja pronalazili su u grobovima smještenim u kamenim gomilama. Iz kazivačevog iskaza jasno je da su takve neobične lubanje otkrivali pri raskapanju prapovijesnih gomila. Kazivač je, naime, etnografkinji napomenuo da je riječ o grobovima i nad njima posloženim gomilama iz doba kada su u njih sahranjivani ”Monguli, Grci ...”.

Premda su Mongoli ili Tatari kratko bili prisutni u Hrvatskoj u davnom 13. stoljeću, ne treba čuditi da ih kazivač spominje kao ljude među kojima je bilo i pojedinaca s rožićima na glavi. Tako čudnu, i današnjim žiteljima nezamislivu, tjelesnu pojavnost kazivaču nije bilo strano pripisati pripadnicima naroda koji je u našim krajevima ostao upamćen upravo po ”vražjim” obilježjima jer su na svojim vojnim pohodima napadnutim narodima počinili brojna zlodjela. No, kada kazivač raskopane grobove u gomilama dovodi u vezu s Grcima, smatram da daleko točnije upućuje na pravo vrijeme kada su u našim krajevima mogli živjeti i rogati ljudi jer se pod imenom Grka zapravo kriju naši neposredni predci Iliri. Važno je primijetiti da se starac iz Postranja kroz predanje nije osvrnuo niti na dužinu kostura otkopanih u predmetnim gomilama, niti na veličinu lubanja na kojima su se isticali roščići, ili kako ih je nazivao ”rožići”. Tako smo ostali uskraćeni za bitne podatke o tjelesnom ustrojstvu tih drevnih rogatih ljudi, u čije postojanje je svatko od nas - ukoliko se ne pojavi dokaz u vidu (ulomka) ljudske lubanje s roščićima - slobodan vjerovati ili nevjerovati.

Iz jedne druge narodne predaje, koju je etnografkinja Maja Bošković - Stulli zabilježila na otoku Braču 7 godina kasnije, saznajemo o otkrićima velikih lubanja, koje bi odgovarale natprosječno visokim i krupnim ljudima. Pribilježila ju je u bilježnicu radnog naslova ”Narodne pripovijetke i predaje otoka Brača,  1969.” (* 3). I ta predaja ostala je javno neobjavljena u nekom pisanom djelu, no također se može pročitati na mrežnim stranicama Digitalni repozitorij Instituta za etnologiju i folkloristiku - DIEF (repozitorij.dief.eu). Predaju je Maja Bošković - Stulli čula 18. svibnja 1969. godine u uvali Rasotica nedaleko naselja Sumartin na krajnjem istoku otoka Brača.

Predaju joj je kazivao sredovječni bračni par iz Sumartina, oboje rođeni 1906. godine: nepismeni težak i ribar Luka Cvitanović i njegova pismena supruga Franka, rođena Lučić. U bilježnici s pretipkanim predajama s otoka Brača, spomenuta predaja zabilježena je na stranici 102 pod rednim brojem 55:  ”Onda isto tamo u Radonji, tamo di činu petradu, di vadidu mramor onda ovako kopadu, kopadu, ondar oni mislu da je to blago - kal velike lupje, a zubi u njiman isto ko da su sada to umrli. Prija stari ljudi kakvi su bili! Tamo, Marija, znaš, tamo u Radonji. Onda našli, znaš, vako zakopano u granje (?) - a oni mislu da je zlato tute.”.

Supružnici Cvitanović kroz navedenu predaju ukazali su na pronalazak velikih ljudskih lubanja sa zdravim zubima. Iskaze o otkrićima drevnih divovskih lubanja na prostoru nekadašnjeg Ilirika često prati isticanje pri njima sačuvanih zdravih zubiju (* 4). Spomenuta predaja s otoka Brača pruža još jednu potvrdu da su se prapovijesni ljudi koji su obitavali u našim krajevima zdravo hranili i njegovali svoje zube, što je za posljedicu imalo njihovu vrlo dobru uščuvanost. Franka i Luka Cvitanović iz Sumartina tu očuvanost zubiju naglasili su riječima da zubi u otkopanim lubanjama velikih ljudi s Brača izgledaju ”isto ko da su sada to umrli”.

U slučaju otoka Brača, zanimljivost se ogleda i u mjestu na kojemu su otkopane ”velike lupje”, odnosno pozamašne lubanje. Pronađene su ”tamo di činu petradu (riječ petra u grčkom i latinskom jeziku označava stijenu, kamen ili hrid, nap. pis.), di vadidu mramor”, ponad duboke uvale Radonja smještene svega oko pola kilometra zapadno od naselja Sumartin. Lubanje su iskopane, dakle, u malom mjesnom kamenolomu iz kojega se crpio kamen za gradnju kuća i gospodarskih zgrada, ali i izradu radnih pomagala i alata, kao i kipova, reljefa i drugih umjetnina. Kazivači nisu iznijeli podatak o tome jesu li osim velikih lubanja pronalažene i druge kosti drevnih stanovnika otoka Brača. No, ono što je pronađeno, ogromne lubanje sa zdravim zubima, bilo je za svjedoke njihovoga otkrića dovoljno upečatljivo i uvjerljivo da te nalaze pripišu precima koji su im s obzirom na krupnoću tijela i zdravlje bili - nadmoćni. Kazivači su, naime, svojoj gošći Maji Bošković - Stulli s udivljenjem istaknuli: ”Prija stari ljudi kakvi su bili!”. Drugim riječima, ne umišljajmo si da smo mi danas išta posebno.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 21. rujna 2026.

(* 1) Pogledajte napis "Narodne predaje o divovima na Pelješcu: "Rađali se s rogovima"”.

(* 2) Rukopisna bilježnica Maje Bošković - Stulli ”Narodne pripovijetke, predaje i pjesme iz Dubrovačke župe i Rijeke dubrovačke, 1962.” ima signaturu IEF rkp 414. Predaje je, osim pribilježbe u terensku bilježnicu, snimila na magnetofon. Zvučni zapis tih predaja ima oznaku IEF mgtf 87-91.

(* 3) Rukopisna bilježnica Maje Bošković - Stulli ”Narodne pripovijetke i predaje otoka Brača,  1969.” ima signaturu IEF rkp 885. Zvučni zapis tih predaja snimljen na magnetofon ima oznaku IEF mgtf 280-283.  Navedena zbirka predaja pohranjena na CD ima oznaku IEF rkp CD 709-713.

(* 4) Zdravi zubi koji su pripadali vrlo velikim ljudskim lubanjama pronađeni su u gradiću Cerna u Slavonskoj Posavini, u selu Đevrske u Dalmaciji te u selu Ljuša u Zapadnoj Bosni. U Cerni su iskopane ”... glave, koje skoro sve imaju zdrave, biele i dosta velike  zube, ...”. U Đevrskama su zubi diva bili ”... svi ciglati mu zdravi, kutńi mu svi dvojstruki, bogme ga le boleli nijesu.”. U Ljuši, pak, kazuje svjedočanstvo, ”U svake glave, koja se pri kosturu nađe, zubi su cijeli i zdravi.”.

Više o tim nalazima pročitajte u napisima ”Divovi su hodali Slavonijom ...”, ”Kostur diva u Bukovici: ”Glavina lucka ka najviši lonac od varćaka”” i ”Ljuša u Janjskoj dolini: ”Pod svakijem mramorom nalaze se sve sami golijati””.

* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected]