Pljačka ilirske baštine: U krađi kostiju drevnog diva s Velebita sudjelovali su i stranci!

Kada sam temeljem dostupnih izvora pomislio da sam iscrpio ”knjiško” istraživanje moguće sudbine divovskih kostiju koje je na Vučjaku iskopao Ivan Gojtan 1925. godine iz samo njemu jasnih pobuda, i bez odgovora na pitanje je li to učinio ”na svoju ruku” ili je iza njegovog čina stajao još netko, naišao sam na još jedan izvanredan napis.

Goran Majetić 04.08.2022. Divovi • Lika i Velebit
Petar Švonja, dugovječni kazivač o nalazu kostiju diva u udolini Vučjak u jugoistočnom Velebitu, živio je u obližnjem zaselku Jabukovac koji je (za razliku od 1987. kada je fotografija snimljena) danas pust, a ruševne kamene kuće zarasle su u drač (Foto: Hrvoje Zrnčić, 1984.; ”Hrvatski planinar”, broj 11 iz 2009.)

Petar Švonja, dugovječni kazivač o nalazu kostiju diva u udolini Vučjak u jugoistočnom Velebitu, živio je u obližnjem zaselku Jabukovac koji je (za razliku od 1987. kada je fotografija snimljena) danas pust, a ruševne kamene kuće zarasle su u drač (Foto: Hrvoje Zrnčić, 1984.; ”Hrvatski planinar”, broj 11 iz 2009.)

Na članak koji višestruko rasvjetljava nalaz iz groba Ilije Smiljanića. Riječ je o napisu ”Istočno od Crnopca”, mr. sci. Hrvoja Zrnčića (1951.), kemičara, planinara i pisca iz Zagreba, objavljenom u časopisu ”Hrvatski planinar”, broj 11 iz 2009. godine, u izdanju Hrvatskog planinarskog saveza (* 1).

Hrvoje Zrnčić, inače podrijetlom iz Zadra, koji je te godine ponovno pohodio jugoistočni Velebit, i to  područje istočno od  njegovog najvišeg vrha Crnopac (1404 m.n.v.), u napisu se prisjeća i ranijih planinarenja u tome kraju, počevši još od 1978. godine pa sve do uoči Domovinskog rata. S prijateljima je upoznavao i uživao u prirodnim ljepotama, obilazio tada već slabo naseljena planinska sela i družio se s posljednjim starosjediocima toga krajnjeg istočnog dijela Velebita. Ujedno su istražili najbolji smjer planinarske staze koja bi se pružala od navedenog vrha na istok, u smjeru izvorišnog toka rijeke Zrmanje. Rat ih je prekinuo u označavanju predložene staze, nakon što su stigli odraditi polovicu posla.

Tijekom tih radnih planinarskih izleta našao se u više navrata i u udolini Vučjak, gdje je posjetio i grob Ilije Smiljanića. Iz napisa Ante Rukavine posvećenih uspomeni na toga junaka, objavljenih u glasilu ”Naše planine” 1975. godine, doznao je i za raskopavanje groba od strane Ivana Gojtana i njegovu hvalu da je tamo našao zemaljske ostatke Ilije Smiljanića. No, razgovor sa starcem iz zaselka Jabukovac, smještenog oko tri kilometra zapadno od zaselka Tojagići i položaja groba na Vučjaku, naveo ga je da posumnja u istinitost vijesti o nalazu kostiju iz 1925. godine koju je, putem objave u časopisu ”Hrvatski planinar”, proširio njihov nalaznik Ivan Gojtan.

Dugovječni velebitski starina ispovijedio se Hrvoju Zrnčiću još negdje oko 1980. godine. Planinar je njegove riječi prepričao i javno objavio tek četiri desetljeća kasnije: ”No, možda kosti koje je iskopao dr. Gojtan i nisu bile kosti harambaše Smiljanića. Naime, za jednog posjeta Jabukovcu ispričao mi je tada devedesettrogodišnji Petar Švonja sljedeće. Kada je on bio čovjek u punoj snazi, na polje Vučjak dođoše tri Francuza, od kojih je jedan govorio ”naški”. Došli su s namjerom da odnesu kosti Ilije Smiljanića. Jedini koji je znao za grob bijaše Martin Javorović, kojemu Francuzi platiše 3.000 dinara da im otkrije gdje je grob, a vol je tada koštao 1.000 dinara. Odnijeli su Francuzi kosti koje nisu sagnjile iako su bile stare zamalo 300 godina. Očevidci su poslije pričali da je kost gnjata harambaše Smiljanića bila jednako dugačka kao gnjat i bedra zajedno običnog čovjeka, a rebra šira nego u najvećeg vola. Ispričao je Petar i da je Mile Tojagić (iz Tojagića s polja Vučjaka, u blizini kojeg su i Smiljanićev bunar i Smiljanićev grob) pronašao harambašinu viticu (vjenčani prsten) u koju su mogli stati svi Milini prsti zajedno. Nije je htio prodati ni za 6.000 dinara. Poslije, kada je stigla ”buna”, partizani su mu odnijeli viticu.”.

Starčeva priča je poput dragocjenog blaga iz pomno čuvane, zaključane , ali i umalo zagubljene škrinje. Da bi spoznali vrijednost toga nasljeđenog blaga, i iskoristili ga za dobro zajednice, bližnjih i naposljetku za vlastiti boljitak, valja nam imati ključ kojom ćemo je otvoriti. Ključ koji otvara škrinju iskrena je, nesebična želja za spoznajom istine o našim divovskim precima, koji su nekoć davno na ovim dinarskim prostorima suživjeli s više nego upola manjim ljudima. Skriveno blago koje škrinja čuva, zaboravljeno je znanje koje nam valja iznova steći. To blago zalog je opstanka i ponovnog procvata našega ilirskoga naroda.

Čuvši priču 93-godišnjeg Velebićanina, Hrvoje Zrnčić opravdano je posumnjao u sadržaj brzojavne poruke Ivana Gojtana od prije više od pet i pol desetljeća. Pronađene kosti koje je opisao starac Petar Švonja uistinu nisu pripadale harambaši Iliji Smiljaniću. No, planinar koji je njegov iskaz zapamtio, promišljao i nakon više desetljeća poklonio (planinarskoj) javnosti, na čemu mu valja iskreno zahvaliti, nije u tome zapisu obznanio jednostavnu činjenicu koju je priča nametala, da su to bile kosti - velebitskog diva.

Nije to javno izrekao (napisao), pretpostavljam zato što - ”divovi nikada nisu postojali”. Pisac je, naime, kao i svi mi odreda, pripadnik pokoljenja koja u državnim školama koje su pohađala nisu mogla o drevnim divovskim stanovnicima na Zemlji čuti baš ništa. Zapravo, odmah mi se valja ispraviti, imali su prigodu doznati možda tek to da su divovi - mitološka bića. Pojednostavljeno, izmaštani likovi. Unatoč dokazima koje je čuo na Velebitu, zapisivač kazivanja tek je dijelom okrenuo leđa obrazovnom sustavu koji, nasuprot istinoljubivih gorštaka, nudi privlačne izmišljotine.

Da bismo imali ono malo poželjne drskosti da to posve učinimo, valja nam po pozornom slušanju priče istu i osvijestiti, preispitujući  i istražujući istinu koju nudi. Na putu otkrivanja i spoznaje nemojmo, međutim, drugima nametati tu ”našu” istinu. Sagledavajući na taj način planinarev zapis pričanja koje je čuo, valja istaknuti zadovoljstvo što je, uz iskazanu zadršku i oprez, ipak izrazio sumnju - dovoljnu da posluži kao upečatljiv putokaz tragateljima.

Starac Petar Švonja prisjetio se događaja iz vremena ”kada je on bio čovjek u punoj snazi”. Na osnovu toga navoda, možemo prilično točno odrediti kada je jugoistočni Velebit pohodila trojka u potrazi za divovskim kostima s Vučjaka. Današnji ljudi su u punoj tjelesnoj snazi u tridesetim godinama života. Ako je Petar Švonja početkom 1980-ih godina zašao u deseto životno desetljeće, kako to u napisu naznačuje Hrvoje Zrnčić, tada je iskapanju kostiju velebitskog diva svjedočio negdje 1920-ih godina. Zapravo, iz starčevog iskaza ne možemo zaključiti je li bio očevidac raskapanja groba ili tek svjedok ”iz druge ruke”. Ako je o otkopavanju i odnošenju kostiju samo čuo od nekoga tko je prisustvovao tome činu, slikoviti detalji i poredbe koje je priopćio Hrvoju Zrnčiću upućuju da je tuđe svjedočanstvo vjerno prenio novom slušatelju.

Iz starčevog iskaza nadalje doznajemo da su za ostacima diva tragala tri muškarca. Dvojica su očito podrijetlom bila Francuzi ili državljali neke druge zemlje u kojoj se govori francuskim jezikom. Treći je gotovo sigurno bio ”naše gore list”, prvenstveno u službi vodiča i prevoditelja. ”Francuzi” su bez sumnje isto tako bili samo posrednici, koji su u Hrvatsku i na Velebit došli potkupiti seljane kako bi došli do ”robe”, koju su potom, vrlo vjerojatno kradomice, prevezli naručitelju. Na taj način odradili su prljav posao otuđenja drevnih posmrtnih ostataka i naše narodne baštine. Po čijem nalogu su postupili? Je li ih u lopovluk otposlao neki muzej ili pak privatni sakupljač starina?

Kradljivci su na Velebitu naišli na zahvalnog suradnika, koji se - kao jedini poznavatelj točnog položaja grobnice diva - ogriješio o, od predaka mu povjerenu, zadaću ”čuvara groba”. Time je ne samo izdao svoje pretke, već se i odrekao vlastitog potomstva. Možda je novcem dobivenim za tu nečasnu ulogu priskrbio obitelji tri vola ili nešto drugo u njihovoj protuvrijednosti, i tako im naizgled privremeno osigurao blagostanje u ovom tvarnom (materijalnom) svijetu. Ali im je, po slovu nevidljivog duhovnog zakona, dugoročno jamačno odmogao. Na sebe je, pak, ako je suditi po znanju (a ne samo vjerovanju) velebitskih ljudi, navukao prokletstvo koje presuđuje svima koji sebično iskoriste ili naštete starodrevnim svetinjama, poput kamenih oltara, stećaka ili pak grobnica.

Stranci su iz groba na Vučjaku iskopali i odnijeli negdje daleko u tuđinu ”kosti koje nisu sagnjile”. Obzirom na činjenice iznesene u prethodnom napisu ”Umjesto posmrtnih ostataka Ilije Smiljanića - otkrio kosti velebitskog diva”, da je grob na Vučjaku izvorno bio počivalište drevnog diva, naravno da je netočan podatak da su iskopane divovske kosti ”bile stare zamalo 300 godina”. Divovski čovjek čije su kosti pronašli i odnijeli umro je na Velebitu davno prije. Podatak da su iz zemlje izvadili posve očuvane kosti, moguće također svjedoči o njihovoj vrlo velikoj starosti.

Postoji više razloga uslijed kojih su kosti mogle biti podložne usporenom propadanju. Prva mogućnost odnosi se na ”svetost” samoga tla u koje je tijelo pokojnika ukopano; grobno mjesto moglo je zbog nekih osobitosti pogodovati očuvanju posmrtnih koštanih ostataka. Drugi razlog dobre očuvanosti kostiju mogao bi se odnositi na doba u kojem je živio velebitski div. Moguće je da se ono očitovalo kroz drugačije fizikalne veličine (istih prirodnih zakonitosti, koje vrijede i danas); podatak da pronađene kosti diva niti nakon tisuća godina ”nisu sagnjile”, možda ukazuje da potječu iz razdoblja povišenih titraja (vibracija). Ukoliko je tome bilo tako, upravo su ”svete kosti” mogle posvetiti tlo ukopa. Naposljetku, nije isključena niti ”svetost” samoga diva. Kako god bilo, nije slučajno da se u narodu očuvalo štovanje takvih svetih mjesta.

Napomena Petra Švonje da je iskopana ”kost gnjata ... bila jednako dugačka kao gnjat i bedra zajedno običnog čovjeka” omogućava nam da odredimo približnu visinu diva s Vučjaka. Visinu diva možemo jednostavno izračunati na osnovu jednadžbe V = (DG x v) : dg, gdje je V visina diva, DG dužina goljenice diva, v visina suvremenog čovjeka i dg dužina njegove goljenice (* 2).

Ukoliko pretpostavimo da je čovjek, uz čiju nogu je uspravljena pronađena divovska kost radi usporedbe veličine, bio visok (v) 180 centimetara, tada mu je goljenica (dg) bila duga 1/4 njegove visine ili 45 centimetara. Dužina goljenice velebitskog diva (DG) bila je pak podjednaka dužini čovječe noge (gnjat (potkoljenica ili cjevanica) zajedno s bedrom (natkoljenica ili but(ina)) i iznosila je oko 90 centimetara. Div s Vučjaka bio je, dakle, visok oko 3,6 metara (V = (90 cm x 180 cm) : 45 cm = 360 cm).

Krupnoću diva u predjelu grudnog koša starac je zorno predočio riječima da su bila ”rebra šira nego u najvećeg vola”. Ne znamo jesu li iskopane velike kosti potjecale od diva ili divkinje. Ako pretpostavimo da je bila riječ o muškarcu, širinu prsnog koša toga diva možemo približno odrediti mjerenjem opsega grudiju povećeg vola (uškopljenog bika) - izvorne hrvatske pasmine buša, kakva se nekoć uvelike držala u Lici, a opstala je i do danas. Opseg grudiju vrlo velikog vola, mjeren odmah iza lopatica i prednjih nogu, može iznositi i do 220 centimetara. Iz toga proizlazi da je širina (promjer) grudiju takvog vola oko 70 centimetara (2r = O : pi -> 70 cm = 220 cm : 3,14). Valja napomenuti da grudni koš vola nije podjednako širok u svim smjerovima; grudi su mu, gledane sprijeda (odozdola), uže ali zato dublje (više). No, kako je širina prsiju drevnog diva, prema iskazu Petra Švonje, bila i veća ”nego u najvećeg vola”, zacijelo bi odgovarala širini grudiju vola od približno 70 centimetara.

Opseg grudiju čovjeka mjeri se vodoravno preko najšireg dijela prsa. Prosječno razvijen muškarac, visine od oko 180 centimetara, ima opseg grudnog koša od oko 105 centimetara. Širina (promjer) najšireg dijela prsa toga muškarca iznosila bi oko 33,5 centimetara. U stvarnosti je ta širina nešto veća jer niti ljudski grudni koš ne zatvara pravilan krug, već su čovječe grudi šire nego li su duboke. Usporedimo li širini grudiju današnjeg muškarca i drevnog diva, uočavamo da je div u grudima bio dvostruko širi. Usporedba širine grudiju diva i vola upućuje da je očevidac nalaza kostiju grudnog koša diva (bio to starac Petar Švonja ili ma tko drugi) imao izvanrednu moć zapažanja i poredbe veličina. Sposobnost koja u naših gorštaka nije bila iznimka, već pravilo!

Na debljinu (širinu) prstiju šake diva ukazuje, pak, poredba da su u ”viticu (vjenčani prsten) ... mogli stati svi Milini prsti zajedno”. Kazivač je pri tome očito mislio na prste jedne šake. Ne znamo na kojem prstu je div, ili divkinja, nosio viticu, no prosječnu debljinu (širinu) prstiju njegove šake možemo približno odrediti znamo li prosječnu debljinu (širinu) prstiju šake današnjeg muškarca. Ta veličina, mjerena iznad srednjega zgloba pojedinog prsta (na mjestu na kojem se nosi prsten) kreće se od 16 milimetara za mali prst do 24 milimetra za palac. Pri tome debljina srednjeg prsta iznosi oko 20 milimetara, a to je ujedno i prosječna debljina prstiju muškarčeve šake. Prosječna debljina prstiju šake diva iznad srednjeg zgloba bila je otprilike dvostruko veća, oko 40 milimetara (4 centimetra).

Prosječnu debljinu prstiju šake diva možemo lako utvrditi i potvrditi ako napravimo upravo ono na što je ukazao kazivač Petar Švonja; skupimo li svih pet prstiju jedne šake tako da im se jagodice dodiruju i gurnemo li ih u ”prsten” na drugoj šaci kojeg zatvaraju kažiprst i palac koji se dotiču jagodicama. Tako skupljeni prsti uvučeni u ”prsten” tek će neznatno izviriti iz njega. Ako na taj način postavimo prste šake današnjeg čovjeka, prosječno široke 2 centimetra, te izmjerimo unutarnji promjer ”prstena” uvjerit ćemo se da iznosi oko 4 centimetra. A ta mjera upravo približno odgovara debljini (širini) prsta diva s velebitskog Vučjaka.

Prije jednog stoljeća div s velebitskog Vučjaka bio je, osim za velebitske starosjedioce, još itekako stvaran (a ne izmišljen) povijesni lik i za odnarođene ”znalce”. Da tome nije bilo tako, ne bi na najdužu hrvatsku planinu, i po mnogima najljepšu, iz daleka pristigli tuđinci pomamni za njegovim zemljanim preostacima. Ne znamo od koga su ”Francuzi” doznali za postojanje groba s divovskim kostima na Vučjaku. Ne znamo je li njihovo otuđenje na bilo koji način povezano s onim Ivana Gojtana iz 1925. godine. Je li istaknuti planinar iz Gospića išao na ruku ”Francuzima”? Je li on, ili neki njegov jatak, ”treći čovjek” iz kazivanja Petra Švonje? Je li Milka Tojagić s Vučjaka bila očevidac pljačke koju je počinila trojka koju spominje i starac iz obližnjeg Jabukovca?

Premda na podosta pitanja (još) nema odgovora, već iz onoga što se zna o slučaju krađe kostura ovoga diva s Velebita, jasno je da do nje nije došlo spontano i ishitreno, već je otuđenje naručeno i pripremljeno. Ne znamo jesu li prste u tome lopovluku imale i naše domaće ustanove, posebice muzejske, ili su se možda o baštinu ogriješili (dakako potajice) tek neki njihovi pojedinci. Čak i ako u predmetni slučaj nisu bili izravno ”ukaljani”, boli spoznaja da su stranci, uz podršku domaćih prodanih duša, možda prvi pokupili neprocjenjivu ostavštinu.

Ako je i tako, nije to jedini takav slučaj po pogledu nalaza kostiju drevnih divova na tlu naše ilirske domovine. Koristeći razne slabosti i niske strasti pojedinih naših ljudi, a posebice ”učenih”, tuđinski ološ odnosio je i prisvajao i brojna druga naša kulturno-povijesna dobra. A kada ne bi mogao utažiti glad za lopovlukom, nerijetko bi uništavao ili oštećivao naše spomenike i umjetnine. Čak i one teške i po više tona, poput stećaka. I za takva nedjela koristio je taj ološ neznanje i duhovnu bijedu domaćih slugu.

U pravu je slobodni istraživač, dr. sci. Domagoj Nikolić, pisac knjige ”Ilirija - sveta zemlja: stećci i autohtonost”, objavljene 2018. godine, koji je u kratkom osvrtu na napis ”Jesu li kosti drevnog diva s velebitskog Vučjaka završile u muzeju?” iznio mišljenje da se i u slučaju toga groba dogodila ”asanacija terena”; kosti diva ”stručnjaci” su pokupili i sklonili ih na ”sigurno mjesto”. Sakrili su ih kako bi nas odvojili od naših korijena i od istine o našoj prošlosti. A dobro je znano, da je budućnost potomaka ljudi koji žive u zabludi o vlastitom podrijetlu i u laži o nasljeđu predaka, osuđena na životarenje u ulozi suvremenih robova, bez svijesti i želje za samopoštovanjem i bivanjem u slobodi. Nije li krajnje vrijeme za buđenje?

Goran Majetić, slobodni istraživač, 4. kolovoza 2022.

(* 1) Napis "Istočno od Crnopca" objavljen u ”Hrvatskom planinaru” Hrvoje Zrnčić uvrstio je kao početno poglavlje u svoju istoimenu knjigu tiskanu 2015. u Zagrebu u nakladi izdavačke kuće ”Hinus”.

Ukoliko planinar Dino Marin iz Karlovca podatak o velikim kostima izvađenim iz groba Ilije Smiljanića nije pročitao u knjizi Ante Rukavine ”Velebitskim stazama”, objavljenoj 1979. (vidi bilješku (* 1) uz napis ”Umjesto posmrtnih ostataka Ilije Smiljanića - otkrio kosti velebitskog diva”), tada ga je zacijelo pronašao u ovdje spomenutom djelu Hrvoja Zrnčića. Mene je s tim podatkom upoznao naš zajednički prijatelj i sugrađanin, planinar Goran Štraus.

(* 2) Obrazloženje izračuna predstavljeno je u bilješci (* 3) napisa ”Divovi su hodali Slavonijom ...”.

* Napomena o autorskim pravima:
Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom
obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis
te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete
dobiti upitom na njegov
e-mail: [email protected]

Uzvišenje Tremzina pod čijim su zapadnim padinama u udolini Vučjak pronađene divovske kosti (Foto: Hrvoje Zrnčić, 1984.; ”Hrvatski planinar”, broj 11 iz 2009.)

Uzvišenje Tremzina pod čijim su zapadnim padinama u udolini Vučjak pronađene divovske kosti (Foto: Hrvoje Zrnčić, 1984.; ”Hrvatski planinar”, broj 11 iz 2009.)

Planinska lokva za napajanje blaga na mjestu Smiljanića bunara na Vučjaku 1975. godine (Foto: Perica Korica; Izvor: Ante Rukavina ”Velebitskim stazama”)

Planinska lokva za napajanje blaga na mjestu Smiljanića bunara na Vučjaku 1975. godine (Foto: Perica Korica; Izvor: Ante Rukavina ”Velebitskim stazama”)

Suvremena spomen-ploča na kamenu uz mjesto pogibije  serdara i harambaše Ilije Smiljanića (Izvor: Wikipedia (wikipedia.org))

Suvremena spomen-ploča na kamenu uz mjesto pogibije serdara i harambaše Ilije Smiljanića (Izvor: Wikipedia (wikipedia.org))

Usporedba dužine gnjata drevnog diva s Vučjaka i visine današnjeg čovjeka, prema kazivanju velebitskog gorštaka Petra Švonje (Priprema: Noa Majetić)

Usporedba dužine gnjata drevnog diva s Vučjaka i visine današnjeg čovjeka, prema kazivanju velebitskog gorštaka Petra Švonje (Priprema: Noa Majetić)

Bik izvorne hrvatske pasmine buša, kakav se uzgaja i u Lici (Izvor: Portal Njuškalo (njuskalo.hr))

Bik izvorne hrvatske pasmine buša, kakav se uzgaja i u Lici (Izvor: Portal Njuškalo (njuskalo.hr))

U vjenčani prsten diva su ”mogli stati svi Milini prsti zajedno” (Foto: Tin Majetić; Prikaz: Noa Majetić)

U vjenčani prsten diva su ”mogli stati svi Milini prsti zajedno” (Foto: Tin Majetić; Prikaz: Noa Majetić)

Tematski povezane objave