Divovi su hodali Slavonijom ...

Antun Bogetić bio je i povjerenik Narodnog muzeja u Zagrebu za područje istočne Slavonije. Pri Muzeju djelovao je i Arkeologički (Arheološki) odjel, kojem je darovao niz tu pronađenih starina (arheoloških nalaza). U glasilu ”Arkiv za povjestnicu jugoslavensku” (* 1), knjiga 11 iz 1872., koje je izdavalo Družtvo za jugoslavensku povjestnicu i starine iz Zagreba, objavio je izvještaj o starinama dijela đakovačke okolice, pod naslovom ”Odgovor na njekoja pitanja družtva za jugosl. poviestnicu i starine”. Izvještaj bogoslova dijelom se zasniva na njegovim osobnim uvidima, pa tako i o nađenim divovskim kostima djelomično piše ”iz prve ruke”.

Spomenuti naslov izvještaja upućuje da pisac njime odgovara na ”Pitanja na sve priatelje domaćih starinah i jugoslavenske povestnice”, kojima je u prvom broju navedenog glasila njegov urednik Ivan Kukuljević Sakcinski pozvao na suradnju ljubitelje povijesnih starina iz Hrvatske i susjednih zemalja. U ”Arkivu za povjestnicu jugoslavensku” iz 1851. godine, naime, objavio je 26 pitanja, među kojima su se dva izravno ticala osteoloških ljudskih ostataka i s njima povezanih nalaza: ”2. Jesu li se ikada u vašoj okolici, podaleko od navadnoga groblja, slučajno izkopale kakove kosti, i koje veličine?; 3. Jesu li takove kosti ležale u zemlji, ili na zemlji? Jeda li je takovo mesto, gde su ležale, bilo ogradjeno kamenom ili opekom? I jeda li se je tu našlo takodjer oružja, prstenja, novacah, dragog kamenja, uglevlja, pepela, itd.”.

Prije 170 godina takva pitanja, javno postavljena od strane čovjeka kojji slovi za jednog od začetnika arheološke znanosti u Hrvatskoj, nisu smatrana neumjesnim. Poziva li danas itko od domaćih stručnjaka arheologa na taj način na suradnju? U vrijeme kada je Ivan Kukuljević Sakcinski uređivao ”Arkiv za povjestnicu jugoslavensku”, odgovori stručnjaka, muzejskih povjerenika, slobodnih istraživača i ljubitelja starina jednako su uvažavani i predstavljani javnosti. Za njega kao urednika toga stručnog glasila nisu postojali nepoćudni odgovori, niti mu je padalo na pamet prešućivati istinu o nalazima ostataka drevnih divova.

U to nevino doba početaka hrvatske arheologije, ma koliko god istraživanja bila nesavršena, istinu se njima težilo otkrivati,  a ne je tajiti zataškavanjem podataka o pronalascima i skrivanjem nalaza u muzejskim skladištima ili njihovim uništavanjem. Naprotiv, tada je vladalo obostrano povjerenje između stručnjaka i suradnika. Arheolozi su poticali i pomagali muzejske povjerenike pri obilascima nalazišta, a izvještaje koje su slali držali su poželjnim i vrijednim objave i javne rasprave, bez obzira na moguća ”čuda” koja bi javnosti predstavljali. Arheolozi su nerijetko izvještaje povjerenika i slobodnih istraživača pratili vlastitim osvrtima, sastavljenim od pojašnjenja, dopuna i preporuka, a katkada i suprotnih stavova. Ali nisu odacivali njihove zapise, niti su omalovažavali izvještavače.

Zašto, međutim, od sredine 20. stoljeća niti jedan stručni arheološki časopis ili zbornik u Hrvatskoj nije objavio vijest o našašću velikih ljudskih kostiju? A takvih pronalazaka bilo je pouzdano i u novije doba! Mislim pri tome na nepristrane, cjelovite i istinite vijesti o takvim pronalascima, a ne na napise koji vrijeđaju i napadaju pronalazače samo zato jer se njihovi izvještaji ne uklapaju u obrasce ”službene znanosti”. Čega se to srame i boje ovdašnji suvremeni arheološki stručnjaci, kada se sreću s izuzetnom mogućnošću znanstvenog istraživanja neuobičajeno velikih čovječih ostataka, primjerice natkoljenica ili lubanja? Tko im to brani, da slobodno tragaju za istinom?

Ivana Kukuljevića Sakcinskog, naprotiv, u tome pogledu nitko nije sputavao ili ograničavao pri uređivanju ranije spomenutog glasila. Nitko mu nije nalagao, a kamoli branio, odabir suradnika i njihovih izvještaja o povijesnim spomenicima i arheološkim nalazima. Stoga je bilo posve prirodno (a ne nimalo čudno) da je u ”Arkivu za povjestnicu jugoslavensku” objavljen rečeni prilog Antuna Bogetića, u kojem je tadašnji đakovački bogoslov, između ostaloga, izvijestio: ”Oko grada se puno kojekakovih stvarih nalazi: najznamenitije su silne ljudske kosti, koje no se mal ne oko cielog grada nalaze. To posviedočiti može g. nadporučnik i mjernik F. I. brods. pukov. Ovaj gradeć cestu od Šamca k Vinkovcem morade njeki brežuljak onkraj Bigja spram gradca izravnati, te ostom što je 1 1/2 stopu zemlje skinuo, naidje na ljudske kosti, koje su na tri tavana ukopane, naime: tavan kosti pa pod njima kreč, nad otim opet kosti pak kreč, a tako i treči tavan. On tvrdi, da su kosti ogromne dužine i debljine. On je čitavu okostnicu sastavio bio, koja je preko 7 dugačka bila. Tom prigodom našlo se je različitih mangur i jedne naušnice iz žice, kojih se kov pravo opredieliti nemože, dosta umjetno spletene i neobične velečine. Sve su si oni zadržali, koji su našli, naime koji su drum gradili.”.

Antun Bogetić u izvještaju ističe da je grad, kraj kojeg su pronađene i spomenute kosti ”ogromne dužine i debljine”, zapravo ”brežuljak, koji je nanešen od ljudskih rukuh”, a koji se nalazi u kutu kojeg zatvaraju rijeke ”Bosut” i ”Bigj”. Nadalje piše da ”o njem narod pripovjeda, da je prastar” te da ga nazivaju ”Gradac” ili ”Crni grad”. Nedaleko od ”grada”, naglasio je, nalazi se i ”Crkvište”. Da je kazivanje mještana o drevnosti uzvišenja točno, uvjerio se Antun Bogetić prigodom obilaska mjesta 1869. godine, kada je tamo zatekao još dosta ruševnih zidina, kao i ulomaka kamenih kipova i keramičkih posuda. Spomenuo je i nalaz rimskih cigli, ali i i jedne rijetke nadgrobne ploče. Za ploču tvrdi da je bila nadgrobnica nekog muslimanskog sveca jer je tursko izaslanstvo, u vrijeme kada je bio dječak, uzalud tražilo dozvolu hrvatskih vlasti da nad tom pločom izgradi džamiju.

Položaj ”Gradac” ili ”Crni grad”, kojeg spominje bogoslov iz Đakova, odgovara površini oblika šiljastog trokuta čiji je zapadni krak korito rijeke Biđ, istočni krak korito rijeke Bosut, a južna osnovica cesta (danas Kolodvorska ulica) koja povezuje mostove preko tih rijeka u naselju Cerna. Nekoć je i s južne strane položaj bio okružen kanalom s vodom, koji je tijekom 1960-ih godina zatrpan. Naselje Cerna, središte istoimene općine, nalazi se oko 25 kilometara jugoistočno od grada Đakova. Danas se uzvisina u Cerni na sutoku dvaju rijeka naziva i Grac. Na jugozapadnom dijelu uzvisine, iznad desne obale Biđa, smjestili su se župna crkva Sveti Mihael arkanđel i župni ured.

Vjerodostojnost vijesti o nalazu velikih kostiju, bogoslov Antun Bogetić  naglašava navođenjem podataka o njihovom pronalazaču, vojnom časniku i voditelju cestogradnje. Potrudio se navesti i dubinu na kojoj su se kopanjem kosti pronašle; na kosti se naišlo 1,5 stopu duboko u zemlji. U Slavoniji se u to doba kao mjerna jedinica za dužinu koristila bečka stopa, koja odgovara dužini od 0,31608 današnjeg mjernog metra. Proizlazi da su divovske kosti zatečene razmjerno plitko; najviša od tri pronađene razine prostirala se na dubini od samo oko pola metra. Je li plitki troslojni nalaz kostiju ”ogromne dužine i debljine” posljedica njihovog ponovnog ukopa, nakon što je izvorno ukopan kostur nekim povodom izvađen iz zemlje? Čini se da kostur nije bio namjerno skrnavljen jer je, kako naglašava izvjestitelj, očito uporni i strpljivi pukovnik i mjernik F. I., otkopavši sve kosti uspio sastaviti cjelovit kostur. Antun Bogetić iznova nam otkriva dragocjen podatak, da je tako sastavljen kostur, dakako uz pretpostavku da su pronađene kosti potjecale od iste osobe, bio dugačak - više od 7 . Takav način zapisa dužine, upućuje da se odnosi na već navedene bečke stope; kostur je, dakle, pripadao čovjeku koji je bio visok - najmanje 2,2 metra.

U izvještaju se, uz kosti, spominje i nalaz različitih mangura - što je mjesni naziv za stare novce (kovanice), kao i nalaz naušnice od žice, prema mišljenju pisca neobično spletene i velike. Upravo taj nalaz naušnice, koliko god njegov opis bio skroman, bez detalja, ukazuje da taj nakit vjerojatno potječe iz razdoblja prapovijesti. Samo na osnovu izvještaja ne može se pouzdano reći pripada li naušnica ženi čiji je kostur na tom mjestu pronađen. Ukoliko ipak potječe od te pokojnice, tada pruža trag o okvirnom vremenu u kojem je živjela.

Za spomenutu pretpostavljenu ženu iz prapovijesti, visoku preko 220 centimetara, moglo bi se reći da je riječ o iznimnoj jedinki i da njezina visina ne pruža dokaz da su i ostali tamošnji suvremenici bili visoki ljudi. Naravno da je jednostavnije nešto takvo olako ustvrditi, nego ukazati na razlog koji je mogao dovesti do izuzetnog rasta u to davno doba. No, što ako postoji svjedočanstvo da je na području današnje Cerne sahranjena žena koja je bila visoka preko - 3 metra?! Kakvim sve nemuštim izgovorima će se služiti oni koji neće povjerovati takvom svjedočenju? Ne, ne radi se o pukom vjerovanju; ne kažu naši ljudi, s oproštenjem: ”Vjerovati je - govno znati!”. Radi se, naprotiv, o povjerenju naspram svjedoka koji nam istinito prenosi svoja zapažanja. Nekada su si ljudi vjerovali na riječ, kao odraz međusobnog poštovanja. A danas, svi koji su izgubili sebe, otuđivši se od svojeg pravog bića, potražuju i od drugih puka uvjerenja i potvrde.

Da, Antun Bogetić u istome broju ”Arkiva za povjestnicu jugoslavensku”, navodeći neke druge radove s iskopima, opetovano ističe pronalazak uistinu ogromnih ljudskih kostiju. Pri tome iznosi još više potvrda o postojanju divova među našim precima: ”Ali što je najviše razmatranja vriedno to su glave, koje skoro sve imaju zdrave, biele i dosta velike zube, a velike su kano uborak! Goljenice su tako dugačke, da same one najvišjem čovjeku do pojasa dopiru. Njeki graničar I. K. kopao je zemlju da sobu nasipa, pak veli da je našao goljenicu, koju primjeriv na sebe do pojasa mu dosizaše; a taj je najveći čovjek u selu! On je tom prigodom našao i srebreni prsten na malom prstu jedne okostnice, o kojoj misli da je ženska bila, jer je i oko glave pužiće i još njekakove nakite imala, pak taj je prsten za njegov kažiprst prostran bio. Htio sam ga prikupiti, al ga je on baš prošle godine iduć u crkvu na stubah izgubio. Ote su okostnice kraj vode na desnoj obali Bigja ukopane bile i to jedno drugomu glave nuz noge, noge uz vodu, a glave nuz vodu i tako paralelno s vodom.”.

Izvještajni zapisi bogoslova Antuna Bogetića nisu tek puka svjedočanstva, već su nepobitni dokazi o narodu divova koji je obitavao na Zemlji. Jer, ponajprije, njegovim iskazima ne manjka jedno od temeljnih znanstvenih načela - mjerljivost. Iako osteološke osatke divova tek iznimno mjeri brojčano,  opisi kostiju i lubanja ipak odaju podatke potrebne za približno točno određivanje njihovih stvarnih veličina. Bogoslov u izvještaju prenosi svjedočanstvo slavonskog graničara koji je otkopao jedan od divovskih kostura. Iz svjedočanstva doznajemo da je pronađena goljenica (* 2), kada su je uspravljenu postavili uz toga visokoga stojećeg mještanina - vojnika, dosezala do njegovog pojasa. Taj podatak dostatan je za približan izračun visine drevnog slavonskog diva. Na osnovu jednostavnog računa dolazimo do spoznaje da je div iz Slavonije bio visok oko 3,6 metara (* 3).

Prema svjedočanstvu pronalazača kostura, vjerojatno je pripadao ženi. To je pretpostavio na osnovu nalaza prstena i nakita uz lubanju. Spomen pužića u ukrasnoj ”kruni” upućuje na način ukrašavanja u drevnoj prošlosti, kada se nakit izrađivao prvenstveno i većinom od stvari pronađenih u prirodi, kao što su u ovome slučaju bile kućice riječnih puževa. Prsten je, pak, prema iskazu graničara bio od srebra, a da je pripadao ženi čija je šaka bila znatno veća od njegove lako se uvjerio, usporedivši promjere prstena i svoga kažiprsta. Navod Antuna Bogetića da čeljust te lubanje, ali i drugih pokojnika pronađenih u blizini, ističe ”zdrave, biele i dosta velike zube”, ne omogućuje usporedbu veličine sa zubima suvremenog čovjeka. Ali zato otvara zanimljiva pitanja o zdravstvenim navikama i načinu prehrane toga divovskog stanovništva. Uistinu, što je sve pridonijelo tisućljetnoj očuvanosti njihovih zubiju? Zubi su im bili zdravi, no je li ih i inače služilo dobro zdravlje?

Naposljetku, Antun Bogetić lubanje sa spomenutog nalazišta uspoređuje s - uborkom. Uborak, ili oborak kako se danas uobičava zvati, je drvena posuda kružnog dna koja je u Slavoniji, ali i okolnim krajevima, služila kao mjera za veličinu u razmjeni žitarica za druge proizvode (* 4). Ta usporedba je uistinu odlično odabrana, jer je tijelu divovske žene bez sumnje odgovarala jednako tako ogromna glava, u usporedbi s prosječnom veličinom glave današnjih žena. Divkinja iz boslovovog izvještaja, za koju smo jednostavnim izračunom ustanovili da je bila visoka oko 3,6 metara, imala je lubanju visoku oko 45 i široku oko 30 centimetara. Takva veličina glave približno odgovara oborku volumena od oko 10 litara (* 5).

Gdje su završile kosti slavonskih divova o kojima izvještava bogoslov iz Đakova? Postoje li negdje ipak tvarni dokazi da su i u Slavoniji nekoć obitavali ljudi divovskog rasta? Sudbinu dijela kostiju i popratnih nalaza pronađenih na položaju Gradac (Grac) u Cerni, o kojima je pisao Antun Bogetić u ”Arkivu za povjestnicu jugoslavensku” 1872. godine, doznajemo upravo iz njegovog izvještaja; kao ”suvenire” su ih zadržali radnici koji su sudjelovali u izgradnji tamošnje ceste. O tome kako su prošli još veći kosturi, među kojima i divkinje više od 3 metra, bogoslov nije izvijestio. Je li ih mještanin koji ih je pronašao, nakon otkopa potrebne mu zemlje iznova zatrpao? Ili je makar neke, zajedno s radoznalcima, prisvojio za vlastitu ”zbirku”?

U dostupnim pisanim izvorima nisam naišao na podatak da su na području Gradca u Cerni ikada više, bilo pri pojedinim građevinskim radovima ili pak arheološkim istraživanjima, iskopane velike kosti. Manja arheološka istraživanja, na isto tako površinom malim česticama tamošnjeg zemljišta, vršena su u nekoliko navrata: pokusna su provedena 1969., pregled zemljišta obavljen je 2007., a naredne godine izvršena su zaštitna istraživanja. Istraživanjima je dokazano da je Gradac u Cerni višeslojno nalazište. Nalazi iz zemljanih slojeva, iskapanih do dubine od oko 4 metra, ukazala su ”... da se radi o tellu koji je bio naseljavan u neolitiku, brončanom, ranom i kasnom željeznom dobu te srednjem vijeku, ...” (* 6).

Spomenuta istraživanja tek su ”zagrebla” u to nesumnjivo bogato (pra)povijesno nalazište, a istražne sonde otvorene su na vrlo maloj površini u odnosu na ukupni prostor nalazišta veličine oko 5 jutara. Pri zaštitnim istraživanjima 2008. godine otkriveni su ulomci životinjskih kostiju, dok se nalaz ljudskih ne spominje. Navedena istraživanja, dakako, nisu niti imala isključivu zadaću pronaći ljudske osteološke ostatke. O potrazi za kostima tamo pokopanih divova nije moglo biti riječi jer za suvremene arheologe oni ne postoje. Moguće je da i ne znaju za izvještaj Antuna Bogetića, koji bi istraživačima otvorenih umova, naprotiv,  bio dragocjen poticaj i putokaz za takvo istražno iskopavanje na položaju Gradac u Cerni.