Jesu li kosti drevnog diva s velebitskog Vučjaka završile u muzeju?

Napis ”Umjesto posmrtnih ostataka Ilije Smiljanića - otkrio kosti velebitskog diva” razotkriva, naime, umalo jedno stoljeće staru zabludu da je 1925. godine pronašao (samo) kosti junaka iz Like i Ravnih kotara koji se u 17. stoljeću proslavio ratujući s Turcima. Na osnovu svjedočenja žene koja je prisustvovala raskapanju groba Ilije Smiljanića, kao i zapažanja da je dužina (dijela) pronađenih kostiju u nesrazmjeru s malim rastom toga junaka, u napisu je iskazana osnovana sumnja da je Ivan Gojtan na mjestu junakove pogibije iskopao (i) kosti - drevnoga diva.

Obrovački odvjetnik, književnik i povjesničar Boško Desnica (1886-1945.), doznavši za oskvrnuće groba, dvojio je o tome gdje su završile kosti i predmeti iz njega. Prema jednom navodu iz pisma arheologu Mihovilu Abramiću (1884-1962.) iz Splita, s kojim se dopisivao od 1926. godine, slutio je da je bar dio nalaza odvezen negdje u Hrvatsku: “Bilo kako bilo, kopanje je ... izvršio ... netko iz Hrvatske, a tamo su završili i nađeni predmeti.“. Kada piše da su predmeti iz groba završili u Hrvatskoj, Boško Desnica sa žaljenjem ukazuje da nisu zadržani u Dalmaciji, kojoj bi po njemu pripadalo i područje Vučjaka na jugoistočnom kraju Velebita.

Ako je, naprotiv, grobna ostavština odvezena negdje u Hrvatsku (sjeverno od razmeđe Like i Dalmacije), gdje je točno prebačena? Kao najvjerojatnije odredište nameće se Arheološki odjel  Zemaljskog zavoda Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u Zagrebu (* 2). Na isti muzej sumnjao je upravo i Boško Desnica. No, tražeći pomoć stručnjaka u potrazi za nestalim grobnim blagom, prvo se obratio Mihovilu Abramiću, koji je upravo 1926. postao ravnatelj Arheološkoga muzeja u Splitu (na toj dužnosti ostao je do 1950.). Spomenuti arheolog ujedno je i uređivao ”Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku”, od 1920. do 1928. godine zajedno s prethodnim ravnateljem Muzeja, arheologom Franom Bulićem, a potom do 1950. samostalno.

Spomenutu prepisku Boška Desnice i Mihovila Abramića, pohranjenu u Arhivu Arheološkoga muzeja u Splitu, pomno je proučio mladi povjesničar i filozof dr. sci. Matko Globačnik (1990.) iz Zagreba. U napisu ”Boško Desnica na tragu uskoka Ilije Smiljanića”, objavljenom 2021. godine u zborniku radova ”(Ne)poznati Desnica: Prema rukopisnoj ostavštini”, u izdanju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu - Centra za komparativnohistorijske i interkulturne studije te FF pressa, predstavio je najznačajnije naglaske iz pisama Boška Desnice koji se tiču i sudbine kostiju i predmeta iz oskvrnutog groba s velebitskog Vučjaka.

U ulomku navedenog rada pod naslovom ”4. Potraga za pogrebnim ostacima i nalazima iz groba Ilije Smiljanića”, Matko Globačnik ističe: ”Desnica je ... ljutito pisao Abramiću da je ”lanjskog ljeta” grob Ilije Smiljanića na Vučjaku netko ”iz Hrvatske raskopao“ te ”pokupio kosti i sve nađene predmete (seljaci kažu da je nađeno oružja, puca i sačuvanih komada odjeće) i odnio ne znam kuda“. On je nastojao među seljacima saznati tko je izvršio iskopavanje, ali to nije ustanovio jer ”neki kažu da je to bilo Hrvatsko planinarsko društvo, neki da je bio izaslanik Hrvatskog zemaljskog muzeja“.”. Za Ivana Gojtana zna se da je bio istaknuti član Hrvatskog planinarskog društva. No, je li za pretragu groba Ilije Smiljanića imao ovlaštenje spomenutog muzeja, odnosno Zemaljskog zavoda Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, iz Zagreba?

Boško Desnica na oskvrnuće groba Ilije Smiljanića osvrnuo se i u bilješci kojom je popratio ulomak, naslovljen ”1. Smrt Ilije Smiljanića”, iz rada ”Ličnosti i prilike iz prošlosti primorja”, objavljenog 1930. godine u časopisu ”Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor” (tiskanom na ćirilici), knjiga 10 svezak 1, u izdanju Filološkog fakulteta u Beogradu. U toj bilješci je, između ostaloga, naglasio: ”Neko ličko planinarsko društvo ”pronašlo je”, pred nekoliko godina, na planini Vučjaku, na putu među Krupom i Gračanicom (Gračacom, nap. pis.), grob Ilije Smiljanića, raskopalo ga i raznijelo predmete u njemu nađene (srebrene kopče, spone, puca i sl.). Iako se za Smiljanićev grob oduvjek znalo ..., ipak je otkriće ličkih planinara bilo od koristi utoliko što je pobudilo izvjesno zanimanje za Smiljanićevu ličnost i želju da se o njoj što više sazna. Vođeni tom željom, neki su članovi planinarskog društva silazili u Kotare, da ”na licu mjesta” kupe podatke o Smiljanićevu životu i njegovoj smrti. Naivan i uzaludan hađiluk! U kraju gdje malarija kosi naraštaje i porodice izumiru u trećem koljenu - nema tradicije!”.

Zbog svega navedenog, Matko Globačnik u svojoj istraživačkoj radnji nadalje ističe: ”Međutim, postavlja se pitanje što je Desnica htio učiniti s nalazima? Kako je napisao Abramiću, htio je da Konzervatorski ured u Splitu utvrdi tko je izvršio iskapanje i zatraži da se ”preda sve što je nađeno; kosti da se opet postave u stari grob, a predmeti da se pohrane u ovom muzeju ili u muzeju za tursko-mletačku epohu, koji namjeravamo osnovati u Novigradu (nedaleko Obrovca, uz obalu Novigradskog mora (zaljeva), nap. pis.)”.”.

Boško Desnica godinama je ustrajno, ali bezuspješno, tragao za nalazima iz groba Ilije Smiljanića. Glavni razlog njegove potrage nije, međutim, bio potaknut znanstvenom (arheološkom) radoznalošću, već odlučnošću da se poštuje nasljeđe predaka. Matko Globačnik na osnovu njegovog pisanja  ravnatelju Arheološkoga muzeja u Splitu zaključuje: ”Kako je objasnio Abramiću, to pitanje možda je stručnjacima izgledalo ”sićušno i nevažno”, ali u njegovu kraju ”još žive uspomene i tradicije o Smiljanićima” pa je iskopavanje navedenih pogrebnih ostataka ”probudilo vrlo živo interesovanje, a u izvjesnoj mjeri i nezadovoljstvo”. Stanovništvo u Sjevernoj Dalmaciji tvrdilo je ”da Smiljanić pripada nama, pa zašto da mu se kosti raznose kojekuda?”.

Istraživač Matko Globačnik naposljetku, u ulomku već spomenutog napisa pod naslovom ”5. Sraz Boška Desnice sa Stjepanom Gunjačom”, iznosi mišljenje: ”Moguće je da su neki od nalaza iz Smiljanićeva groba, ponajprije ranonovovjekovno oružje, završili u Kninu, u Muzeju starina Savske i Primorske banovine.” (* 3). Čini se, naime, da je Boško Desnica posumnjao da su bar neki od grobnih nalaza završili u tom Muzeju, nakon što ga je posjetio u rujnu 1934. godine.

Kustos Muzeja u Kninu tada je bio mladi Stjepan Gunjača (1909-1981.) podrijetlom iz Sinja, kasnije istaknuti arheolog i muzeolog, koji je na tu dužnost stupio tek godinu dana ranije. Niti proučavanje prepiske Stjepana Gunjače s Mihovilom Abramićem, ravnateljem Arheološkog muzeja u Splitu, kojem se mladi kustost obratio za pomoć po pitanju molbe Boška Desnice, nije omogućilo Matku Globačniku donijeti sud o tome je li Boško Desnica imao ikakvih uspjeha u pogledu ostvarenja svojeg zahtjeva.

Gospićki planinar i istraživač Velebita Ante Rukavina (1928-1994.) uz već spomenute Boška Desnicu i Matka Globačnika vjerojatno se jedini pomnije bavio slučajem nestale ostavštine iz groba Ilije Smiljanića. Prema njegovom navodu, objavljenom u napisu ”Obilježen grob Ilije Smiljanića” u časopisu ”Hrvatski planinar”, broj 5-6 iz 1975. godine, Ivan Gojtan je ”... otkopao kosti da ih pošalje nekom muzeju. ... Gojtan je kosti odnio u Gospić i dalja sudbina im se ne zna.”.

Ante Rukavina u spomenutom napisu ne navodi izvore za navedene podatke. Jesu li kosti iz groba Ilije Smiljanića uistinu odvezene u Gospić? Ako jesu, je li im tu bilo tek privremeno odredište prije upućivanja u neko drugo mjesto? Ako su napustile Gospić, kamo su i kome poslane? Je li moguće da ih je Ivan Gojtan predao Arheološkom odjelu Narodnog muzeja (Zemaljskog zavoda Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) u Zagrebu? Ukoliko je to učinio, ne bi li te kosti i danas trebale biti u njegovom susljedniku, zagrebačkom Arheološkom muzeju? Ako su uistinu tamo završile, zašto se o tako značajnom nalazu isti Muzej nikada nije javno oglasio? Pitanja, koja i nadalje čekaju na odgovore!

Goran Majetić, slobodni istraživač, 31. srpnja 2022.