Jesu li kosti drevnog diva s velebitskog Vučjaka završile u muzeju?

Nastavljajući potragu za odgovorima vezanim uz pronalazak divovskih kostiju u grobu Ilije Smiljanića (* 1) na Velebitu, a posebice na pitanje o daljnjoj sudbini tih kostiju, za koje se pouzdano zna samo da su izvađene iz groba i nekamo odnesene, predstavljam još neke zanimljive, pa i iznenađujuće podatke o zagonetnom divu s jugoistočnog Velebita. Uistinu, što je gospićki odvjetnik, kulturni radnik i planinar Ivan Gojtan (1869-1939.) učinio s pronađenim kostima nakon što je oskvrnuo grob junaka u kr(a)škoj udolini podno vrha Tremzin(k)a?

Goran Majetić 01.08.2022. Divovi • Lika i Velebit
Djelić kr(a)ške udoline Vučjak na jugoistočnom Velebitu (Izvor: Blog Biciklom na more - Krkani (biciklom-na-more.blogspot.com))

Djelić kr(a)ške udoline Vučjak na jugoistočnom Velebitu (Izvor: Blog Biciklom na more - Krkani (biciklom-na-more.blogspot.com))

Napis ”Umjesto posmrtnih ostataka Ilije Smiljanića - otkrio kosti velebitskog diva” razotkriva, naime, umalo jedno stoljeće staru zabludu da je 1925. godine pronašao (samo) kosti junaka iz Like i Ravnih kotara koji se u 17. stoljeću proslavio ratujući s Turcima. Na osnovu svjedočenja žene koja je prisustvovala raskapanju groba Ilije Smiljanića, kao i zapažanja da je dužina (dijela) pronađenih kostiju u nesrazmjeru s malim rastom toga junaka, u napisu je iskazana osnovana sumnja da je Ivan Gojtan na mjestu junakove pogibije iskopao (i) kosti - drevnoga diva.

Obrovački odvjetnik, književnik i povjesničar Boško Desnica (1886-1945.), doznavši za oskvrnuće groba, dvojio je o tome gdje su završile kosti i predmeti iz njega. Prema jednom navodu iz pisma arheologu Mihovilu Abramiću (1884-1962.) iz Splita, s kojim se dopisivao od 1926. godine, slutio je da je bar dio nalaza odvezen negdje u Hrvatsku: “Bilo kako bilo, kopanje je ... izvršio ... netko iz Hrvatske, a tamo su završili i nađeni predmeti.“. Kada piše da su predmeti iz groba završili u Hrvatskoj, Boško Desnica sa žaljenjem ukazuje da nisu zadržani u Dalmaciji, kojoj bi po njemu pripadalo i područje Vučjaka na jugoistočnom kraju Velebita.

Ako je, naprotiv, grobna ostavština odvezena negdje u Hrvatsku (sjeverno od razmeđe Like i Dalmacije), gdje je točno prebačena? Kao najvjerojatnije odredište nameće se Arheološki odjel  Zemaljskog zavoda Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u Zagrebu (* 2). Na isti muzej sumnjao je upravo i Boško Desnica. No, tražeći pomoć stručnjaka u potrazi za nestalim grobnim blagom, prvo se obratio Mihovilu Abramiću, koji je upravo 1926. postao ravnatelj Arheološkoga muzeja u Splitu (na toj dužnosti ostao je do 1950.). Spomenuti arheolog ujedno je i uređivao ”Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku”, od 1920. do 1928. godine zajedno s prethodnim ravnateljem Muzeja, arheologom Franom Bulićem, a potom do 1950. samostalno.

Spomenutu prepisku Boška Desnice i Mihovila Abramića, pohranjenu u Arhivu Arheološkoga muzeja u Splitu, pomno je proučio mladi povjesničar i filozof dr. sci. Matko Globačnik (1990.) iz Zagreba. U napisu ”Boško Desnica na tragu uskoka Ilije Smiljanića”, objavljenom 2021. godine u zborniku radova ”(Ne)poznati Desnica: Prema rukopisnoj ostavštini”, u izdanju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu - Centra za komparativnohistorijske i interkulturne studije te FF pressa, predstavio je najznačajnije naglaske iz pisama Boška Desnice koji se tiču i sudbine kostiju i predmeta iz oskvrnutog groba s velebitskog Vučjaka.

U ulomku navedenog rada pod naslovom ”4. Potraga za pogrebnim ostacima i nalazima iz groba Ilije Smiljanića”, Matko Globačnik ističe: ”Desnica je ... ljutito pisao Abramiću da je ”lanjskog ljeta” grob Ilije Smiljanića na Vučjaku netko ”iz Hrvatske raskopao“ te ”pokupio kosti i sve nađene predmete (seljaci kažu da je nađeno oružja, puca i sačuvanih komada odjeće) i odnio ne znam kuda“. On je nastojao među seljacima saznati tko je izvršio iskopavanje, ali to nije ustanovio jer ”neki kažu da je to bilo Hrvatsko planinarsko društvo, neki da je bio izaslanik Hrvatskog zemaljskog muzeja“.”. Za Ivana Gojtana zna se da je bio istaknuti član Hrvatskog planinarskog društva. No, je li za pretragu groba Ilije Smiljanića imao ovlaštenje spomenutog muzeja, odnosno Zemaljskog zavoda Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, iz Zagreba?

Boško Desnica na oskvrnuće groba Ilije Smiljanića osvrnuo se i u bilješci kojom je popratio ulomak, naslovljen ”1. Smrt Ilije Smiljanića”, iz rada ”Ličnosti i prilike iz prošlosti primorja”, objavljenog 1930. godine u časopisu ”Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor” (tiskanom na ćirilici), knjiga 10 svezak 1, u izdanju Filološkog fakulteta u Beogradu. U toj bilješci je, između ostaloga, naglasio: ”Neko ličko planinarsko društvo ”pronašlo je”, pred nekoliko godina, na planini Vučjaku, na putu među Krupom i Gračanicom (Gračacom, nap. pis.), grob Ilije Smiljanića, raskopalo ga i raznijelo predmete u njemu nađene (srebrene kopče, spone, puca i sl.). Iako se za Smiljanićev grob oduvjek znalo ..., ipak je otkriće ličkih planinara bilo od koristi utoliko što je pobudilo izvjesno zanimanje za Smiljanićevu ličnost i želju da se o njoj što više sazna. Vođeni tom željom, neki su članovi planinarskog društva silazili u Kotare, da ”na licu mjesta” kupe podatke o Smiljanićevu životu i njegovoj smrti. Naivan i uzaludan hađiluk! U kraju gdje malarija kosi naraštaje i porodice izumiru u trećem koljenu - nema tradicije!”.

Zbog svega navedenog, Matko Globačnik u svojoj istraživačkoj radnji nadalje ističe: ”Međutim, postavlja se pitanje što je Desnica htio učiniti s nalazima? Kako je napisao Abramiću, htio je da Konzervatorski ured u Splitu utvrdi tko je izvršio iskapanje i zatraži da se ”preda sve što je nađeno; kosti da se opet postave u stari grob, a predmeti da se pohrane u ovom muzeju ili u muzeju za tursko-mletačku epohu, koji namjeravamo osnovati u Novigradu (nedaleko Obrovca, uz obalu Novigradskog mora (zaljeva), nap. pis.)”.”.

Boško Desnica godinama je ustrajno, ali bezuspješno, tragao za nalazima iz groba Ilije Smiljanića. Glavni razlog njegove potrage nije, međutim, bio potaknut znanstvenom (arheološkom) radoznalošću, već odlučnošću da se poštuje nasljeđe predaka. Matko Globačnik na osnovu njegovog pisanja  ravnatelju Arheološkoga muzeja u Splitu zaključuje: ”Kako je objasnio Abramiću, to pitanje možda je stručnjacima izgledalo ”sićušno i nevažno”, ali u njegovu kraju ”još žive uspomene i tradicije o Smiljanićima” pa je iskopavanje navedenih pogrebnih ostataka ”probudilo vrlo živo interesovanje, a u izvjesnoj mjeri i nezadovoljstvo”. Stanovništvo u Sjevernoj Dalmaciji tvrdilo je ”da Smiljanić pripada nama, pa zašto da mu se kosti raznose kojekuda?”.

Istraživač Matko Globačnik naposljetku, u ulomku već spomenutog napisa pod naslovom ”5. Sraz Boška Desnice sa Stjepanom Gunjačom”, iznosi mišljenje: ”Moguće je da su neki od nalaza iz Smiljanićeva groba, ponajprije ranonovovjekovno oružje, završili u Kninu, u Muzeju starina Savske i Primorske banovine.” (* 3). Čini se, naime, da je Boško Desnica posumnjao da su bar neki od grobnih nalaza završili u tom Muzeju, nakon što ga je posjetio u rujnu 1934. godine.

Kustos Muzeja u Kninu tada je bio mladi Stjepan Gunjača (1909-1981.) podrijetlom iz Sinja, kasnije istaknuti arheolog i muzeolog, koji je na tu dužnost stupio tek godinu dana ranije. Niti proučavanje prepiske Stjepana Gunjače s Mihovilom Abramićem, ravnateljem Arheološkog muzeja u Splitu, kojem se mladi kustost obratio za pomoć po pitanju molbe Boška Desnice, nije omogućilo Matku Globačniku donijeti sud o tome je li Boško Desnica imao ikakvih uspjeha u pogledu ostvarenja svojeg zahtjeva.

Gospićki planinar i istraživač Velebita Ante Rukavina (1928-1994.) uz već spomenute Boška Desnicu i Matka Globačnika vjerojatno se jedini pomnije bavio slučajem nestale ostavštine iz groba Ilije Smiljanića. Prema njegovom navodu, objavljenom u napisu ”Obilježen grob Ilije Smiljanića” u časopisu ”Hrvatski planinar”, broj 5-6 iz 1975. godine, Ivan Gojtan je ”... otkopao kosti da ih pošalje nekom muzeju. ... Gojtan je kosti odnio u Gospić i dalja sudbina im se ne zna.”.

Ante Rukavina u spomenutom napisu ne navodi izvore za navedene podatke. Jesu li kosti iz groba Ilije Smiljanića uistinu odvezene u Gospić? Ako jesu, je li im tu bilo tek privremeno odredište prije upućivanja u neko drugo mjesto? Ako su napustile Gospić, kamo su i kome poslane? Je li moguće da ih je Ivan Gojtan predao Arheološkom odjelu Narodnog muzeja (Zemaljskog zavoda Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) u Zagrebu? Ukoliko je to učinio, ne bi li te kosti i danas trebale biti u njegovom susljedniku, zagrebačkom Arheološkom muzeju? Ako su uistinu tamo završile, zašto se o tako značajnom nalazu isti Muzej nikada nije javno oglasio? Pitanja, koja i nadalje čekaju na odgovore!

Goran Majetić, slobodni istraživač, 31. srpnja 2022.

(* 1) Slobodni istraživač, prosvjetni radnik i ekonomist dr. sci. Domagoj Nikolić iz Imotskog, 2018. objavio je izuzetnu knjigu ”Ilirija - sveta zemlja: stećci i autohtonost”. U knjizi, između ostaloga, otkriva nam svijet drevnih divova na prostoru Ilirije, naše pradomovine. Za razumijevanje toga svijeta od posebne su važnosti dehistorizacija i depersonalizacija. Te pojave istaknuo je još bosanskohercegovački etnolog i folklorist Vlajko Palavestra (1927-1993.), a Domagoj Nikolić pojašnjava ih u spomenutoj knjizi na upečatljivim primjerima.

Važnost dehistorizacije i depersonalizacije naglasio je i u osvrtu na napis ”Umjesto posmrtnih ostataka Ilije Smiljanića - otkrio kosti velebitskog diva”: ”Prema Vlajku Palavestri, narodna predanja često karakteriziraju dva najčešće povezana fenomena. To su dehistorizacija i depersonalizacija. Dehistorizacija je pojava da se nešto što je bilo nekad (primjerice, prapovijest) predajom prenese većinom bliže u poznatiju povijest. To kod nas postoji, naravno, kroz dehistorizirane predaje o Kraljeviću Marku (koji se u u njima pojavljuje doslovno kao div koji jaše divovskog konja, koji je iskopao bunar, ...), Svetom Savi (Savin kuk, Savina voda, Savino brdo, ...), starincima koji su bili Lutorani (Luterani), Kauri, Madžari, ...

Predaja o Smiljanićevom grobu tipičan je primjer dehistorizacije; prahistorijski grob drevnog junaka - diva kroz ”gluhu telefoniju” usmene predaje postao je grob novovjekog i poznatog narodnog junaka Ilije Smiljanića. Uopće nije nužno da predaja spominje Smiljanića kao diva. Već je pripisivanje drevnog prahistorijskog groba diva Smiljaniću  dehistorizacija, jer je pokojnik pomaknut (dehistoriziran) za nekoliko tisuća godina. Međutim, u ovom primjeru također uočavamo pojavu depersonalizacije, jer je pomak u vremenu napravljen na način da je nešto što se dogodilo u jednoj epohi, pripisano nekom tko je živio u sasvim drugoj epohi. Tako da je sasvim opravdano kazati da su dehistorizacija i depersonalizacija dijelovi istog fenomena. Kao takav, taj (dvostruki) fenomen se pojavljuje vrlo često u narodnim predajama i to stalno treba držati na umu pri tumačenju njihovog značenja. Narodne predaje nam prenose informacije s ključem: smisao je prisutan onom tko ga zna postaviti u ispravan kontekst, a inače predaje zvuče besmisleno.”.

(* 2) Hrvatski zemaljski muzej, kojeg spominje Boško Desnica, po osnutku 1846. u Zagrebu imao je naziv Narodni muzej. Odlukom Hrvatskog Sabora 1866. Narodni muzej postao je Zemaljski muzej Trojedne Kraljevine (Zemaljski zavod Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) pod upravom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti) u Zagrebu. Jedan od sljednika Zemaljskog zavoda je i Arheološki muzej u Zagrebu. Arheološki odjel Zemaljskog zavoda postao je samostalnim muzejom 1939.

(* 3) Matko Globačnik o Muzeju u radnji napominje: ”Hrvatsko starinarsko društvo, koje je arheolog fra Lujo Marun osnovao 1887. na poticaj Frane Bulića, pod imenom Odbor za istraživanje hrvatskih starina u kninskoj okolici, osnovalo je u Kninu 1893. Prvi muzej hrvatskih spomenika. On je nekoliko puta promijenio ime pa se tako zvao Muzej hrvatskih starina ..., zatim Muzej starina Savske i Primorske banovine, a poslije Drugoga svjetskog rata premješten je u Split, gdje mu je promijenjeno ime u Muzej hrvatskih arheoloških spomenika. Pod tim imenom djeluje i danas u monumentalnoj zgradi izgrađenoj 1976., ...”.

Na mjesto pogibije Ilije Smiljanića na velebitskom predjelu Vučjak upućuje toponim Smiljanić - bunar (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))

Na mjesto pogibije Ilije Smiljanića na velebitskom predjelu Vučjak upućuje toponim Smiljanić - bunar (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))

Izvještaj Ante Rukavine ”Obilježen grob Ilije Smiljanića” kojeg je objavio u časopisu ”Naše planine” 1975. godine (Izvor: ”Naše planine”, broj 5-6 iz 1975.)

Izvještaj Ante Rukavine ”Obilježen grob Ilije Smiljanića” kojeg je objavio u časopisu ”Naše planine” 1975. godine (Izvor: ”Naše planine”, broj 5-6 iz 1975.)

Uskočki harambaša iz okolice Zadra u 17. stoljeću (Izvor: Arhiv Hrvatske u Zagrebu - Grafička zbirka, broj 1015; Udruga Žumberački uskoci (uskok-sosice.hr))

Uskočki harambaša iz okolice Zadra u 17. stoljeću (Izvor: Arhiv Hrvatske u Zagrebu - Grafička zbirka, broj 1015; Udruga Žumberački uskoci (uskok-sosice.hr))

Kuća braće Smiljanić u Ravnim kotarima 1969. godine (Izvor: Anđelko Mijatović ”Uskoci i krajišnici - narodni junaci u pjesmi i povijesti”, 1974.; Udruga Žumberački uskoci (uskok-sosice.hr))

Kuća braće Smiljanić u Ravnim kotarima 1969. godine (Izvor: Anđelko Mijatović ”Uskoci i krajišnici - narodni junaci u pjesmi i povijesti”, 1974.; Udruga Žumberački uskoci (uskok-sosice.hr))

Zračna snimka sjevernog dijela udoline Vučjak iz 2014. godine, na kojoj se uočavaju kuće napuštenog zaselka Tojagića te makadamski put ka jugu uz koji se nalazi Smiljanića bunar (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))

Zračna snimka sjevernog dijela udoline Vučjak iz 2014. godine, na kojoj se uočavaju kuće napuštenog zaselka Tojagića te makadamski put ka jugu uz koji se nalazi Smiljanića bunar (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))

Tematski povezane objave