O prapovijesnom porijeklu stećaka od strane starih učenjaka

Alberto Fortis (1741-1803.), talijanski prirodoslovac, putopisac i zaljubljenik u naše krajeve, u svom djelu ”Viaggio in Dalmazia” o nekropoli vrelo Cetine piše: "Veliko kamenje, pod kojim spavaju kosti drevnih junaka, vrijedno je  pažnje kako zbog brojnosti, tako zbog veličine, velim, drevnih junaka, jer  oružje koje se na tom mjestu često nađe pokazuje da su bili ratnici. Bit će pod  tim drvećem više od dvije stotine veoma teških gromada, svaka od jednog  komada mramora, koje bi se s pravom mogle nazvati grobovima divova."  (Fortis, 1984.)

Alexandar Sapieha (1773-1812.), poljski prirodoslovac, geolog, etnograf, političar, član nekoliko akademskih i znanstvenih društava, u svom djelu ”Podroz do Krajow Slavianskich w 1802 i 1803 roku przes” govori o  stećcima kao vrlo starim spomenicima, a neke scene na njima ga podsjećaj u na scene na etiopskim, tebanskim (egipatskim), rimskim i partskim spomenicima. (Sapieha, 1811.)

Austrijski geolog Ami Boué (1794-1881.), pionir geoloških istraživanja, jedan od osnivača i predsjednika Francuskog geološkog društva i začetnika geologije u Bosni i Hercegovini, u svom djelu ”Recueil d itineraires dans la Turquie d Europe”, o stećcima piše kao vrlo drevnim spomenicima, te je zabilježio mišljenje naroda da su to rimski spomenici. (Boué, 1954.)

Austro-ugarski oficir i povjesničar Ivan Katalinić (1779-1847.), u svojoj knjizi ”Storia della Dalmazia” iz 1834. godine piše o stećcima kao prastarim nekropolama Imotske krajine, te opisuje dalmatinske pogrebne običaje poput spaljivanja mrtvih, pokopanje pod gomile i kamene ploče.

Francesco Cusani (1802-1879.), talijanski učenjak i povjesničar u svom istraživačkom putovanju od Dalmacije do Grčke, gdje opisuje političke događaje, narodne običaje, njihovu književnost i arheološke zanimljivosti, u kratkom opisu stećaka opisuje ih kao drevne i antičke, isto tako i simboliku  na njima. (Cusani, 1846.)

Fra Grgo Lozić (1810-1876.), bosanski ilirac i "arheološki pionir", obišao je sve poznate arheološke lokalitete i vrijedne spomenike kulturne baštine livanjskog, kupreškog i glamočkog kraja i sve što je vrijedno bilježi u svom rukopisnom djelu "Adnotationes variae”. Studirao je u Mađarskoj, a službovao je u Kotor Varošu, Ljubunčiću, Fojnici, Sasisni, Lištanima, Livnu i Glamoču.  Za njega je neosporno da su stećci prapovijesni spomenici kao i to da su Iliri = Slaveni i ujedno naši preci. Donosimo nekoliko citata koji odlično ocrtavaju njegove osjećaje i stavove:

”Doklen svaki vidi akoće reći pravo da su ta zlamenja (stećci) starinskog našeg naroda ilirskog od vrimena našeg dida Tiraca, sina Jafetova.”

”Naše grobje zvano Grebci, izmišano je sa starodavnim grebjem na koim su veliki mašati (stećci), pod starodavnim gradom razorenim do zemlje, tko zna kada!”

”Na ovom ravnom i velikom polju u starodavna doba bili su se naši didovi slavni Iliri, za slobodu s Rimljanim i njiovim vojvodam rimske vojske, dvojicom Graka bratje i s našim glasovitim junakom vojvodom Batom Dalmatinom našim. A ovosvidoče mloge na polju glavčice oble nasute, i po njima mašati(stećci) metnuti sa zlamenjem od boja starodavnog.... da su se naši  Didi starodavni se Iliri tukli s dušmanim za slobodu, osobito s Rimljanim, na  ovom polju, svidočimu ime davno; Striljanica, od riči striljati.” (Manđeralo,  1992.)

Valentino Lago (19. st.), koji je bio financijski savjetnik Austrije za Dalmaciju u opširnim prikazu povijesnih prilika u Dalmaciji u knjizi ”Memorie sulla Dalmazia”. Opisao je svoja arheološka istraživanja stećaka, kao i vrlo  zanimljiva zapažanja:

”Zaključujem da se ovdje radi grobovima slavenske populacije, koji su skupljeni iz bitaka ili grobljima koje su izgradili nekadašnji stanovnici kojih više  nema. Vezano s time, i rimski grobovi i njihovi monumentalni spomenici  pripisuju se intelegentoj naciji tog doba... Ti veliki spomenici bilo koje prirode i  koji su izdržali mnogo stoljeća ljudske devastacije, ne mogu se nego pripisati  jedinstvenoj naciji na svijetu koja znala pribaviti sebi privilegiju da gradi takve  vječne spomenike i da ih označava svojom simbolikom.”

U nastavku Lago zaražen lažnim doseljenjem Slavena, radi zbrku i počinje naklapati da se možda radi od doseljenim Hrvatima i drugim frakcijama Srba i Slavena koji su podizali stećke do 9. stoljeća dok su bili još poganske vjere, što  apsolutno nema nikakvog smisla, ali mu to možemo oprostiti jer je do tada  samo istražio prostor Cetinske i Imotske krajine, i samim time se nije upoznao  sa ogromnim brojem nekropola stećaka Bosne, Hercegovine, Srbije i Crne  Gore i ogromnim megalitskim stećcima. Bilo kako bilo on ih ne smješta u  razdoblje 12.-15. stoljeće. (Lago, 1870.).

Fra Petar Bakula (1816-1873.), istraživač, teolog, filozof, prevoditelj, vrlo učena osoba, obišao je oko 130 nekropola. U svom djelu ”Schematismus topographico-historicus Custodiae provincialis et Vicariatus apostolici in Hercegovina 1867” piše o stećcima:

”O grobnicama Kraljevine u Ljutom Docu već sam natuknuo i treba dodati da su u nekima od njih nađene bedrene kosti od četiri velika pedlja (što  odgovara duljini od 88 cm što bi značilo da je div bio visok otprilike 3,50  metra). Isto tako lubanje i zubi tako veliki da se treba čuditi ... na podnožju brežuljka i sela Uzarići na četiri različita mjesta nalaze se veliki poganski nadgrobni spomenici. Ali na mjestu Šarampovo su dva neobično veličanstvena ... U tom istom groblju ima dva velika križa s kraćim  prečnicama nego je kod Latina običaj. Oba su čudne veličine i težine, osobito jedan upravo kolosalan. Za dva pedlja nadvisuje najvišega čovjeka ... U jednome od grobova ovoga mjesta nađena je ljudska lubanja debljine pola  venecijanske uncije. Kutnjaci imaju poprečnu debljinu jedne uncije, a kosti potkoljenice tri pedlja ili 19 uncija duljine. Naš narod nalazeći češće slične kosti izvanredne veličine u grobovima običava reći: Stari Grci su bili tako veliki ...” (Bakula, 1970.)

Domaći arheolog i povjesničar Šime Ljubić (1822-1896.), osnivač hrvatskog arheološkog društva o stećcima u ”Viestniku Arkeologičkog družtva” iz 1887. piše:

”da su ondješnji stanovnici tu nedavno od te mogile odvalili za četiri metra zemlje u svrhu da prošire svoje groblje, te da su tom prigodom odkrili tri reda  stečaka naslaganih jedan nad drugim prostorkom od 1"60 do 1"30 m. Ovo bi  nam dokazalo, da su stečci daleko stariji nego što se u obće misli. Naši stečci  su jamačno razne dobe, ali medju njimi ima ne malo još itakovih, koji potiču  najmanje, ako nisu još daleko stariji, iz zametka srednjega vieka. .... Stečci, koji imaju ćirilske nadpise, ili su novija ponačimba po starijih, ili su oni nadpisi na starih udareni. Stari stećak nema nikakova nadpisa....Stečci su rabljeni kao gradivo kad se zidala (crkva); oni su dakle od nje mnogo  tariji. Svi su bez nadpisa. Nigdje pako o njih spomena kroz cielo srednje doba!” (Ljubić, 1887.)

Dalmatinski istraživač Antun Josip Fosco (1826-1894.), šibenski biskup i  povjesničar, član rimske Accademie Universale dei Quiriti, malteškog Geografskog društva i jezikoslovnog društva Societa Dantesca Italiana. U svom djelu na talijanskom jeziku ”Le necropoli Fenicie in Dalmazi” tvrdi da su stećci spomenici Feničana koji su u davna vremena živjeli u Dalmaciji. (Fosco, 1890.) 

Uz Feničane spominje Kanaance i Hebreje koji, po njegovom mišljenju, na  ovom prostoru prethode Rimljanima i Grcima. Zapisi i ukrasi na stećcima su,  po njegovom mišljenju, dobrim dijelom nastali naknadno, a to što na mnogim  stećcima nema nikakvih obilježja, on pripisuje prapovijesnim običajima Feničana. Za njega su megalitske zidine i gomile također služile vjerskim obredima te na tom mjestu pravi jasne i čvrste paralele s Biblijom. On  nekropole Dalmacije, Bosne, Hercegovine i Crne Gore oblikom, obredom i  namjenom čvrsto stavlja u biblijski kontekst s tim što on ne tvrdi da je Sveta  Zemlja kod nas, već da su, kad su Hebreji navalili u Kanaan, Kanaanci otamo pobjegli ovamo i u našu zemlju donijeli svoju tradiciju. Porijeklo mnogih  toponima u Dalmaciji, Fosco potom veže etimološkim vezama uz fenički i hebrejski jezik što zaista ne zvuči uvjerljivo nategnuto budući da mnoge od tih riječi imaju jasno slavensko značenje. Međutim, neke od tih veza kao na  primjer naša riječ stećak i hebreski sut-caf - što znači ”on je stijena”, mašet - hebrejski masah - ”izvučen”, mramori - hebrejski mi harari - ”od brda”, možda nekom sponom i postoje. Fosco svjedoči da su u mnogim nekropolama ponađene lubanje i potkoljenične kosti ”trupala izvanredne veličine” što svjedoči o postojanju biblijskog naroda divova ...

Iako uvijek treba kritički razmišljati, otpisati tek tako uvide biskupa Fosca bilo bi vrlo neoprezno i krivo. On je bio obrazovan svestrano u stilu antičkog ili  renesansnog polihistora. Također je bio izuzetno ugledan u teološkim i znanstvenim krugovima svog doba te bi nam, da je domaća društveno-historijska situacija drugačija, trebalo biti posve nevjerojatno da su svi njegovi uvidi danas zanemareni. (Nikolić, 2018.)

Don Petar Kaer (1848-1919.), svećenik, povjesničar i arheolog, znanstveni savjetnik Prvoga muzeja hrvatskih starina u Kninu, kao i član više arheoloških društava. Napisao je prvu znanstvenu raspravu na francuskom jeziku o dalmatinskim stećcima ”Pierres sepulcrales Dalmates” koju je izdalo  Francusko antropološko društvo u Lyonu 1887. (Kaer, 1887), iz koje prilažemo  najzanimljivije naglaske.

On piše da je posve nevjerojatno da se proučavanju stećaka do tada nije dala dužna pažnja, ali da je izlišno o tome raspravljati... Pod stećcima se mogu pronaći posmrtni ostaci neke nepoznate rase, a također i ljudi poput onih koji  još žive u njihovoj okolici. Konusni stećci nisu slučajno tako oblikovani, već  stoga što to olakšava horizontalni protok vode koja plavi grobnice u gomilama.

Kaer također piše o kamenolomu u kojem se nalaze nedovršeni stećci kao i to da je za njihovo prenošenje do udaljenih odredišta bila potrebna ”divovska, herkulovska mehanika.” Stećci i obredne gomile, po njemu, čuvaju znanje o postojanju čovjeka mnogo bolje nego muzeji poput Louvra. Sami stećci se  najbolje mogu tumačiti putem narodnih predaja, jer su mnogi istraživači poput  Fortisa, Sir Garndera Wilkinsona, Frane Carrare, Ivana Katalinića i drugih  ostavili opise i zapise, međutim nitko nije uspio ponuditi realan argument o  njihovom nastanku. Iako Kaer kaže da ni sam nije do kraja siguran u koje ih  vrijeme treba smjestiti, ipak smatra da su nastajali etapno. Oni najrustikalniji i najnepravilniji su prema njemu njemu najstariji. Kaže da natpisi na bosančici ne govore o porijeklu stećaka već je riječ o grafitima koje su ugravirali oni koji su stećke naknadno koristili kao nadgrobne spomenike.

Pod stećcima se obično mogu naći tek ljudske kosti bez ukrasa i drugih predmeta. Doduše, Kaer navodi slučaj nekog Oskar Paše koji je prevrnuo stećak i pod njim našao glavu ukrašenu srebrnim lancem i konopčićem koji se  na dodir pretvorio u prašinu. Spominje i nalaz Heinricha Sternecka koji je  ispod dotada netaknutog kamena pronašao skelet koji je počivao na sloju  gline. Njegova starost bijaše pradavna, sigurno predrimska, jer rimskih  spomenika ima mnogo u neposrednoj blizini.

Budući da rimski ostaci ne pokazuju znakove erozije, dok je na stećcima ona znatna, znači da su mnogo stariji. Iako se pretpostavlja da su ti grobovi pripadali ratnicima sahranjenim nakon velike bitke, to prema Kaeru nije  vjerojatno, jer izrada tolikog broja stećaka zahtijeva vrijeme.

Stećke treba gledati kao nijeme svjedoke pradavnih vremena koji pokazuju da je nekad na našem prostoru živio mnogobrojan i civiliziran narod. Ta je  civilizacija bila kultivirana i plodna, a postojali su i komunikacijski pravci koji  su omogućavali transport velikog kamenja.

Ono što danas nalazimo prema Kaeru je mnogo drugačije: neplodno, besputno, zapušteno i gotovo napušteno.

Iz njegovog se pisanja također vidi da je većina bečkih stručnjaka došla nakon okupacije Bosne i Hercegovine s namjerom da stećke smjesti u 13. i 14. stoljeće. Kaer neke stećke smješta u prvo stoljeće naše ere. Jasno navodi  da je u pojedinim nekropolama pod površinom zemlje našao tragove rimske  civilizacije. Također kaže da u Dalmaciji postoje nalazi iz prahistorije to jest, kako kaže, ilirskog perioda, zatim iliro-grčkog i na posljetku rimskog.

Činjenica da se na nekim stećcima nalaze križevi ne znači da stećci potječu iz kršćanske ere. Mnogi su križevi kasnije dodani, osobito oni koji nisu reljefno klesani već gravirani što je siguran znak kasnijeg ukrašavanja. Na  pojedinim nekropolama mogu se naći dvije vrste stećaka: oni koje su  pripadali starim kršćanima i oni drugi pod kojima su pokopani ljudi koji su  živjeli pored kršćana ne dijeleći njihova vjerovanja. Kaer pomno proučava  način i kvalitetu reljefnog klesanja te kaže da se ukrašavanje stećaka  vjerojatno obavljalo na licu mjesta, a ne u kamenolomima, jer fina  ornamentika ne bi preživjela tegobne uvjete transporta.

Osobito je fasciniran mističnim janjetom s bizantskim križem i pobjedničkom vrpcom sa stećka u Slivnu te prikazom dvostrukog zmaja iz iste nekropole za koji kaže da se radi o snažnom simbolu života, svjetlosti i visoke zasluge pokojnika.

Kaer svoje pisanje zaključuje konstatacijom da su nekad u staro doba na  našim prostorima novi ljudi zamijenili stare. Došljaci su se pobrinuli da unište  sve tragove neprijateljskih vjerovanja. Kaže da dokazi ne opovrgavaju da su  uništenje izvršili kršćani, čije se vođe nisu tek s destrukcijom složile, nego su  je naredile. (Nikolić, 2018.)

Britanski arheolog, povjesničar i novinar sir Arthur J. Evans (1851-1941.) u  putopisnom djelu ”Through Bosnia and the Herzegóvina on Foot ... 1875” iz 1877., u svojim prvim susretima sa stećcima i prvim istraživanjima zaključio je da se radi o prapovijesnim ilirskim spomenicima sličnim onima koji se u  Velikoj Britaniji nazivaju druidskim, i da ”erozija kamena i stanje oštećenosti mnogih vjerojatno ukazuju na znatnu prastarost”. Ali kasnije ulazi u zbrku zbog utjecaja domaćih zabluda u Bosni i razmišlja o mogućnosti da su stećci  djelo ”bosanskih Bogumila”. (Evans, 1877.)

Najvjerojatnije pod utjecajem nekih učenih vodiča koji su zdušno prihvatili teoriju Franje Račkog o bogumilskom porijeklu stećaka. (Rački, 1869.) Osim što je ta teorija neutemeljena, stećci se ne mogu poistovjetiti s bogumilima,  jer se teritorijalna rasprostranjenost stećaka ne poklapa s onom bogumila.  Naime, kad bi stećci bili bogumilski spomenici, najviše bi ih trebalo biti u  Bugarskoj, a tamo ih uopće nema.

Heinrich Daublebsky Von Sterneck (1838-1894.), austrougarski oficir i geolog u svom djelu ”Geografische Verhaltnisse, Oommunicationen und das Reisen in Bosnien, der Herzegovina und Montenegro” iz 1877. piše o stećcima Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Ti njegovi zapisi su prevedeni i objavljeni 1878. godine u kulturnom časopisu ”Vienac” pod imenom ”Staro nadgrobno kamenje u Bosni i Hercegovini”. Smatrao je da stećci sasvim sigurno  pripadaju predrimskom vremenu, jer ih često nalazimo na ilirskim gomilama ili u njihovoj neposrednoj blizini te da su stari koliko i ilirski grobni humci. Pa  prilažemo najzanimljivije naglaske:

”Akoprem je takva kamenja pokadšto blizu sela i gradova, to nipošto nesliedi, da se ono izključivo nalazi uz ota mjesta ili u obće uz predjele, u kojim se  danas može stanovati, jer ga ima, kako rekosmo, često na višim, zapuštenim  i posve golim visočinam, dakle u krajevim, kojim već odavna i preko  uspomene sadanjega stanovničtva manjkaju uvjeti, uz koje bi mogle živjeti  makar samo skitalice. Težko je, a meni po gotovo nebijaše moguće, da o tom kamenju saberem povjestničkih podataka, pače niti priča niti drugoga razjašnjenja nemogoh se domoći. Sama velika starost toga kamenja, zatim  mnogi državni i socialni prevrati u onim krajevima, a nada sve nehajstvo samoga pučanstva, čini se, da je zametnulo svaki trag takvim podatcima ...

Današnji stanovnici gotovo posvuda vele, da to kamenje potiče od Grka, u Srbiji označuju takovu jednu hrpu kamenja na Ovčinskoj rieci kao magjarsko groblje ... Kao što nisam pravo mogao saznati, tko je to kamenje postavio,  tako se ne zna ni kada je podignuto, jer stanovnici u tom obziru nemogahu  ništa reći. Radi toga, što nitko ništa ne zna, današnje stanovništvo ni ne štuje toga kamenja onako kao drugo groblje, uza sve to što ga nitko nedira, jer  narod onaj u obće groblje štuje, a drugo, vidjeli smo, da se baš nikakvu  dobitku neima nadati, ako ga odvali… O rimskih građevina… na mnogo mjestih ima pojedinih lukova, ostanaka od stupova, rimskih cesta i drugih građevina. Svi su ti ostanci do malih iznimaka mnogo manje izštećeni od  vremena, negoli staro ono kamenje, a još jasno pokazuje tragove tomu, da su nekoć olašteni bili.

Ostanci rimskih gradjevina samo se na takvim mjestim vidjaju, na kojim se danas stanuje ili bar može stanovati, dočim se staro nadgrobno kamenje,  kako već spomenusmo, često i na takvim mjestim ili visinam nalazi, koje  visine nisu zgodne za stan čovjeka.

Prema tomu cienim, da je to kamenje mnogo starije dobe nego li su ostanci rimski … Svakako valja primietiti, da se ove gomile nalaze točno u okolišu  spomenutog kamenja, te da jih neima osim u tom okolišu nigdje drugdje; čini  se stoga opravdanom slutnja, da su gomile s nadgrobnim kamenjem u isto  vrieme i kod istog naroda nastale; mislim po tom da se uzajamno  nadopunjavaju svi zaključci, što ih zaključujemo po obstanku ovoga kamenja i ovih gomila …

Nadgrobno kamenje pokazuje da je u onom kraju što je tako danas slabo napučeno, nekoć bilo mnogo stanovništva, da je bilo mnogo bojeva, da su  nekadašnji stanovnici bili mnogo marljiviji i vještiji, buduć da prema današnjim radnjam ono staro kamenje pokazuje neku vrst umjetnog osjećaja i dosta vještine, nadalje svjedoči ovo kamenje, da je tu bilo i cesta, na kojih su se  dopremali toli ogromni komadi, dočim sada u zemlji ne ima nikakve zgodne  komunikacije.

Čini se napokon, da je to kamenje starije od ostanaka rimskih građevina … Što se tiče fizikalnih odnošaja ovih krajeva, jasno je po tom da je današnja  pusta, bezvodna, neplodna, i gotovo nenapučena zemlja u vrieme postanka  tih spomenika bila pokrivena tlom, da je imala šuma i dosta vode, te da je bila  plodna i dosta napučena. U razmjerno kratkom vremenu otkad ovo kamenje  postoji, posve se je u toj zemlji promienilo podnebje, izgled i stanovništvo, a taj se žalosni proces svršio prije nego li je kamenje ovo od nepogoda  oštećeno.” (Sterneck, 1878.)

Fra Lujo Marun (1857-1939.), koji se smatra utemeljiteljem hrvatske arheologije, daje nam najbolje argumentirano mišljenje o stećcima u svom naučnom radu ”Ruševine crkve sv. Luke na Uzdolju kod Knina” iz 1927.:

”... i da skoro nigdje u unutrašnjosti ne nađosmo takovih crkava bez stećaka, dok nađosmo stećaka bez crkava ... Mi mislimo, da uopće početak stećaka siže u prelazno prehistoričko doba pokapanja pod gomile ili humke u ravne  grobove ... da je ne samo ovo groblje sa stećcima na Uzdolju nastalo na  predhistoričkoj gomili, što je s tim vjerojatnije, pošto se sa zapadne strane u neposrednoj blizini vidi više takovih gomila, nego da ovdje Hrvati sagradiše crkvu ... Dosta je sada napomenuti, kako smo opazili, da na predhistoričkim  gomilama nastaju prosti jednostavni stećci, te se postepeno usavršavaju do  prave umjetničke vrijednosti.”

Također nam prilaže mnoge dokaze i svjedočanstva o prisvajanju starih antičkih spomenika i ponovnoj upotrebi za grobove u srednjem i novom vijeku. (Marun, 1927.) Nešto što smo se i sami uvjerili istražujući brojne  nekropole, da narod ne izvlači kamene ploče iz kamenoloma, nego uzima i  prisvaja stećke sa prapovijesnih nekropola sve do 20. stoljeća, tako da srednjovjekovni nalazi ispod stećaka nisu dokaz srednjovjekovnog porijekla  stećaka.

Simo Trojanović (1862-1935.) prvi srpski etnolog, antropolog i utemeljitelj  Etnografskog muzeja u Beogradu piše o prapovijesnim stećcima i gomilama u izvještaju sa svojih terenskih istraživanja:

”Stalno susedstvo (h)umaka i stećaka, i to ne samo oko Imockoga i Markovice, nego kao što sam doznao i u Nedeljicama, sreza jadranskoga;  dalje odmereno rastojanje umaka od stećaka: jednaka starost kostura,  naravno, kad se onima sa stećcima sbog bolje zemlje odbije malo veća  sačuvanost i na kraju isti predmeti oko mrtvaca dopuštaju nam zaključak, da su stanovnici sa stećcima živili u isto vrieme sa stanovnicima s umkama.

Koji su sad prasjedioci, iz ovo malo dokaza ne može se zaključiti, ali s pribiranjem većega materijala i ovo će se dokučiti. Iz svega navedenog  izgleda, da je kod Markovice i Negrišorabio rat izmedju dva naroda s raznim običajima, a verojatno i s raznim jezikom: izmedju stanovnika sa stećcima i  onih s umkama.” (Kaer, Starohrvatska prosvjeta, glasilo hrvatskog  starinarskog družtva u Kininu, god II, br. 1, 1896.)

Vinko Klarić, neovisni istraživač, 5. svibnja 2019.