”Ogrlica” od kamenja kao da ocrtava na tlu ležeće tijelo diva s Vučjaka

U prethodna tri napisa posvećena otuđenju kostura diva s planinske visoravni Vučjak u jugoistočnom Velebitu (* 1), predstavio sam većinu spoznaja do kojih sam došao istražujući događanja vezana uz tu krađu divovskih kostiju. Ta zbivanja široj javnosti nikada nisu predstavljena, a za njih ne znaju niti arheolozi, antropolozi i povjesničari. Jedini pisci koji su se dotaknuli tih događanja bili su pojedini planinari koji su boravili u tome dijelu Velebita. Ali i oni su ih predstavili poprilično suzdržano, tek kao slutnju istinskih zbivanja, nigdje u napisima izričito ne spominjući našašće kostiju velebitskog diva.

Goran Majetić 09.11.2022. Divovi • Lika i Velebit
Mjesto koje se u narodu štuje kao grob junaka Ilije Smiljanića bilo je i grobnica diva s Vučjaka (Foto: Goran Majetić)

Mjesto koje se u narodu štuje kao grob junaka Ilije Smiljanića bilo je i grobnica diva s Vučjaka (Foto: Goran Majetić)

Čak i ako su naslutili da u tome krševitom planinskom kraju na razmeđi Like i Dalmacije jugoistočno od Gračaca, podno vrha Tremzin(k)a (1187 m.n.v., nekoć zvanog Vučjak), nisu otkopane kosti Ilije Smiljanića (16??-1654.), novovijekog junaka iz borbi protiv Turaka, već nekog drugog ”natprirodno” velikog čovjeka, nisu o tim sumnjama javno govorili. Tako da niti razmjerno uski krug planinarske javnosti nije mogao u njihovim napisima pronaći priznanje o postojanju drevnog diva s Vučjaka, a još manje o tome kako su njegovi koštani ostaci postali plijen suvremenih trgovaca starinama i krivotvoritelja povijesti.

Veterinar, književnik, planinar i povjesničar planinarstva Ante Rukavina (1928-1994.) iz Gospića, koji je Vučjak pohodio u dva navrata još tijekom 1975. godine, imao je prigodu upoznati i razgovarati sa svjedokinjom otkopavanja tamošnjih divovskih kostiju, tada već staricom Milkom Tojagić iz istoimenog zaselka smještenog nedaleko položaja rake velebitskog diva. Premda mu je seljanka rekla da je, u vrijeme kada je još bila djevojčica, netko iz Gospića iskopao ”... neke kosti ... jako dugačke” i odnio ih, Ante Rukavina u napisu ”Posljednjim putem Ilije Smiljanića”, objavljenim u časopisu ”Naše planine”, broj 11-12 iz 1975. godine, ne daje naslutiti da je iskaz o tako dugim kostima povezao s ikim drugim osim sa serdarom Ilijom Smiljanićem.

Milka Tojagić nije znala reći Anti Rukavini kako se zvao ”neki gospodin iz Gospića” koji je nekada davno iskopao i odnio kosti. No, Ante Rukavina za njegovo ime doznao je pretražujući stare brojeve časopisa ”Hrvatski planinar” (preteče glasila ”Naše planine”; * 2). Grob diva s Vučjaka oskvrnuo je Ivan Gojtan (1869-1939.), odvjetnik, književnik, novinar, prevoditelj, društveni radnik i planinar, koji se 1925. godine uživio i u ulogu arheologa. Prekopao je ”grob Ilije Smiljanića” i iz njega u nepoznato odnio kosti i zatečene predmete. Svjedokinji toga čina, Milki Tojagić, bilo je tada 10 godina.

Da je svjedoka skrnavljenja grobnice velebitskog diva bilo više, doznajemo iz napisa još jednog planinara. Hrvoje Zrnčić (1951.), kemičar, pisac i planinar iz Zagreba, predstavio je, naime, jedno drugo svjedočanstvo u napisu ”Istočno od Crnopca”, objavljenom u časopisu ”Hrvatski planinar”, broj 11 iz 2009. godine. U tome napisu prenio je razgovor sa starcem Petrom Švonjom iz zaselka Jabukovac, smještenog oko tri kilometra zapadno od zaselka Tojagići i položaja groba na Vučjaku. Razgovarajući s Petrom Švonjom još negdje oko 1980. godine, doznao je da su u doba ”kada je on bio čovjek u punoj snazi” Vučjak posjetila ”tri Francuza, od kojih je jedan govorio ”naški””, koji su raskopali grob i odnijeli kosti diva. Da bi saznali za položaj groba, podmitili su jedinog mještanina koji je zna gdje je div pokopan. Iz iskaza Petra Švonje, kojega je u spomenutom napisu prepričao Hrvoje Zrnčić, nije jasno je li starac bio očevidac raskapanja groba ili je samo poznavao svjedoke od kojih je doznao za skrnavljenje grobnice. Kako god bilo, čini se da je vremešni žitelj jugoistočnog Velebita vjerno prenio svome slušatelju spoznaje o nalazu i odnošenju divovskih kostiju. Povjerio mu je, između ostaloga, čak i ime čovjeka koji je Francuzima odao položaj grobnice, kao i ime još jednog stanovnika visoravni koji je pronašao prsten diva s Vučjaka.

Starac Petar Švonja u iskazu Hrvoju Zrnčiću povjerio je da su u grobnici na Vučjaku stranci pronašli ”kosti koje nisu sagnjile” te da je ”kost gnjata ... bila jednako dugačka kao gnjat i bedra zajedno običnog čovjeka, a rebra šira nego u najvećeg vola.”. No, starac je bio uvjeren da su te divovske kosti pripadale narodnome junaku toga kraja, Iliji Smiljaniću. Hrvoje Zrnčić, međutim, iskazao je sumnjičavost prema tome podatku, no niti on, kao niti prije njega Ante Rukavina, nije u napisu izrijekom spomenuo da su te kosti pripadale nekome drevnom divu. Iz iskaza starca Petra Švonje proizlazi da su stranci otuđili divovske kosti otprilike 1920-ih godina, kada je njemu bilo 30-ak godina, što se poklapa s viješću o nalazu kostiju iz 1925. godine koju je, putem objave u časopisu ”Hrvatski planinar”, proširio njihov nalaznik Ivan Gojtan.

”No, možda kosti koje je iskopao dr. Gojtan i nisu bile kosti harambaše Smiljanića.”, s pravom je slutio Hrvoje Zrnčić. Jer uistinu, prema opisu pronađenih kostiju koji mu je priopćio starac iz zaselka Jabukovac, one su odgovarale čovjeku visokom oko 3,6 metara. A protuturski četovođa Ilija Smiljanić, koji je živio u 17. stoljeću, bio je čak i za to doba ispodprosječno visok. Zanimljivo je da do danas nitko nije niti pokušao provjeriti odgovara li nalaz iznimno velikih ljudskih kostiju serdaru Iliji Smiljaniću. Iz navedene, pak, slutnje Hrvoja Zrnčića, čini se da je pretpostavio da su otuđenje divovskih kostiju od strane Francuza i ono koje je izvršio Ivan Gojtan na neki način povezani. Moguće je da je čak bila riječ o istoj skupini ljudi, koji su se udružili u krađi drevne ”svetinje” s Vučjaka.

Ne zna se niti gdje su završile kosti diva s Vučjaka, koje su otuđili ili Ivan Gojtan s neznanim suradnicima ili stranci pomognuti domaćim posrednicima ili, pak, svi oni zajedno. Jedini za kojega se pouzdano zna da je pokušavao ući u trag nestalim opljačkanim ostacima ”Ilije Smiljanića”, a uistinu velebitskog diva, bio je Boško Desnica (1886-1945.), odvjetnik, književnik i povjesničar iz Obrovca. Njegova višegodišnja potraga, s kojom je otpočeo već 1926. godine i u koju se upustio iz poštovanja prema nasljeđu predaka, a ne iz znanstvenih pobuda, nije okončana uspjehom. Takav rasplet, međutim, po dosad provedenom istraživanju slučaja krađe divovskih kostiju s Vučjaka, čini mi se posve očekivanim, pa i jedinim mogućim. Boško Desnica vjerovao je da bi otuđene kosti mogao pronaći u nekom od tada vodećih arheoloških i povijesnih muzeja u Hrvatskoj. No, da su kosti tamo i bile pohranjene, bi li voditelji tamošnjih zbirki ili upravitelji muzeja to i priznali? Čini se, ipak, vjerojatnim da su kradljivci kosti odvezli negdje izvan Hrvatske, kako bi na njima ujedno mogli dobro zaraditi. Hoćemo li ikada doznati pravu istinu?

*
Po istraživanju pisanih izvora koji se odnose na pronalazak kostiju ”Ilije Smiljanića” na Vučjaku, odlučio sam posjetiti mjesto koje je sve do 1925. godine čuvalo kosti velebitskog diva. Velebitskoj udolini Vučjak, na kojoj se nalazila grobnica diva, ali i gdje je poginuo i sahranjen Ilija Smiljanić, danas se može prići i vozilom, i to iz dva smjera. Do Vučjaka se može doći sa sjevera, makadamskom cestom koja Ličku željezničku prugu prelazi u zaselku Cerovac na Vučipolju, ili s juga, cestom iste razine koja visoravni prilazi iz smjera zaselka Duboki Dol. Spomenutim makadamima nije baš uputno voziti su do Vučjaka u običnom automobilu zbog mjestimice lošeg kolnika tih planinskih cesta. Stoga sam radije odabrao jednosatni pješački uspon do Vučjaka, makadamskim putom iz smjera Vučipolja, to jest državne ceste Gračac - Knin, prelazeći željezničku prugu koja povezuje ista naselja.

Valovita kr(a)ška udolina Vučjak, duga oko 2 kilometra, prostire se južno od pruge i Vučipolja, podno zapadnih padina vrha Tremzin(k)a. Ante Rukavina, koji je do udoline 1975. godine dvaput stigao pješice, planinareći iz oko 2,5 kilometara udaljene željezničke postaje Cerovac, naznačio je točan položaj groba Ilije Smiljanića na proplanku nedaleko tamošnjeg Smiljanić(a) bunara. U napisu ”Obilježen grob Ilije Smiljanića”, objavljenom u časopisu ”Hrvatski planinar”, broj 5-6 iz 1975. godine, napisao je: ”Krečući od Smiljanića bunara kolnim putom prema Vučipolju oko 150 metara, treba skrenuti desno oko 50 metara i kod većeg kamena je grob. Na ravnom proplanku obraslom rijetkim grmovima borovice ...”. Ante Rukavina tijekom druge posjete Vučjaku na spomenutom većem kamenu u spomen na tu poginulog junaka bojom je ispisao:

ILIJA SMILJANIĆ
+ 5. IX 1654.

Slijedeći ”upute” Ante Rukavine, visoravan Vučjak obišao sam 3. rujna 2022. godine, sa suprugom Martinom te kćerima Kalom i Lilom, tijekom planinarskog izleta do nižeg i zapadnijeg vrha Tremzin(k)e, vrha Čardak (1175 m.n.v.). Prešavši prijevoj povrh željezničke pruge, visoravni smo prišli sa sjevera. Krečući se makadamskom cestom dalje na jug uzduž udoline, prema položaju Smiljanić(a) bunara, pažljivo smo motrili na blage padine prošarane rijetkim grmovina lijevo od ceste, kako nam ne bi promaknuo poveći kamen koji označava položaj groba Ilije Smiljanića, a ujedno i mjesto pronalaska kostura diva. I uistinu, ubrzo smo, na oko očekivanih par desetaka metara od ceste, takav kamen i zamijetili. Na okomitoj stranici kamena, okrenutoj ka jugozapadu i ujedno makadamu kojim smo se kretali udolinom, nalazi se mramorna spomen-ploča na kojoj je ćirilicom ispisano:

SERDAR +
ILIJA SMILJANIĆ
05 09. 1654

Ta ploča prekrila je ranije predstavljen natpis, kojega je prije gotovo pola stoljeća, tijekom drugog obilaska Vučjaka, ostavio Ante Rukavina. Oko grobnog prostora, Ante Rukavina sa suputnicima planinarima tada je položio manje kamenje, kako bi dodatno istaknuo mjesto pogibije i sahrane Ilije Smiljanića. No, i prije nego li su planinari kamenjem uresili drevni grob, oko njega ili u njegovoj blizini nalazile su se pojedine kamene ploče. U već ranije istaknutom napisu ”Posljednjim putem Ilije Smiljanića” iz 1975. godine, Ante Rukavina je, naime, napomenuo da je taj narodni junak sahranjen na proplanku udoline Vučjak ”... na kome je nekoliko kamenih ploča, neuobičajenih za ovaj proplanak, i jedan poveći kamen, možda i od tisuću kilograma težine.”. Kakve je to neobične ploče nadomak groba uočio Ante Rukavina?

U napisu ”Umjesto posmrtnih ostataka Ilije Smiljanića - otkrio kosti velebitskog diva” iznio sam pretpostavku da se u slučaju tih ploča možda radilo o ostatku nekog starog predturskog groblja, možda čak i o kamenim nadgrobnicama nalik na stećke. No, pri obilasku okolice groba nisam primijetio nikakve vapnenačke spomenike niti približno nalik pločama. Jesu li ploče koje je spomenuo Ante Rukavina u međuvremenu uništene i upotrijebljene za neku drugu svrhu? Je li uopće bila riječ o ostacima spomenika ili su to bile tek izgledom neuobičajene pločaste prirodne stijene, koje nisu dodatno obrađivane od strane ljudi? Na blago nakošenoj livadi podno groba zamijetio sam tek nekoliko manjih vapnenačkih ploča među gomilom podjednako malog kamenja nepravilnog oblika, koje kako da je razbacano unaokolo. Toliko mnoštvo razasutog kamenja podsjetilo me na mogućnost da je negdje u blizini groba, ili možda čak i iznad njega, nekada davno postojala g(r)omila. Po stanju zatečenog kamenja na zemljištu to je, doduše, tek moguće slutiti.

Ako bi se, ipak, na gromnome mjestu nešto moglo nazvati pločama, to su onda dva najveća kamena koji se ističu na tome grobištu. Osim veličinom ističu se i pravilnošću većine svojih stranica, koja upućuje na to da su obje prirodne stijene dorađene otklesavanjem. Ispred i podno ”lica” (stranice sa spomen-pločom) velikog kamena postavljena je manja kamena ploča, koja se doima poput stube kojom se prilazi oltaru. Moguće je da je Ante Rukavina spominjući neobične kamene ploče (ipak) mislio (prvenstveno) na ova dva kamena, koji veličinom, zaravnjenim stranicama i međusobnim položajem čine jedinstveno spomen-obilježje Ilije Smiljanića, ali nesumnjivo (premda je to i od strane žitelja toga dijela Velebita zaboravljeno) i drevnog velebitskog diva.

Veći kamen ima oblika kvadra s gotovo posve ravnom gornjom, prednjom i desnom bočnom stranicom. Lijeva bočna i stražnja stranica toga kamena imaju nepravilno razlomljene rubove uslijed oštećenja. Danas veliki kameni kvadar ima približno sljedeću veličinu: dugačak je oko jednog metra, visok oko 65 centimetara i širok oko 40 centimetara. Sa stražnje strane toga kamena nalazi se još nekoliko kamenih ulomaka, za koje je moguće da su nekoć pripadali cjelovitom kamenom kvadru. Ukoliko bi tome uistinu bilo tako, izvorni kameni kvadar bio je možda i dvostruko veći od današnjeg preostatka. Masa toga izvornika bila bi (1 m x 0,8 m x 0,65 m x 2700 kg/m3 = 1404 kg) oko 1,4 tone. Zar bi u sjećanje na junaka Iliju Smiljanića u 17. stoljeću, kada se bez sumnje više nisu izrađivali niti veliki i teški stećci, netko postavljao na mjesto njegove pogibije tako masivnu nadgrobnicu? Uistinu je i više nego upitno da bi postavljao čak i (današnji polovični?) kamen upola lakši, od ”samo” 700 kilograma.

Na padini iza najvećeg kamena koji se nalazi na položaju groba Ilije Smiljanića, na kojemu je njemu u čast postavljena spomen-ploča, poredan je  niz manjeg nepravilnog kamenja. Jedina arheologinja koja je, sudeći prema dosupnim mi izvorima, do sada obišla visoravan Vučjak, Morana Vuković iznijela se sljedeće zapažanje o izgledu toga grobišta: ”Na lokaciji koja je na kartama iz 18. stoljeća obilježena kao Smiljanića grob nalazi se kamenje neuredno poslagano u travi, u pravokutnom obliku veličine 1,5 x 2,5 m. S južne strane jedan je veći kamen s imenom upisanim na ćirilici.”. To je zapravo, uz isticanje kratkog životopisa Ilije Smiljanića, sve što je arheologinja napomenula o ”Smiljanić(a) grobu”.

Kustosica Arheološkog muzeja u Zadru predvodila je istraživanje u tome dijelu Velebita 2018. godine. O istraživanju je izvijestila u radu ”Preliminarni rezultati rekognosciranja jugoistočnog Velebita”, objavljenom u časopisu ”Diadora: glasilo Arheološkog muzeja u Zadru”, svezak 32 iz 2018. (tiskan 2019.), u kojem je istaknula i gornje zapažanje. No, pogleda li se bolje raspored kamenja poslaganog poviše najvećeg kamena s istaknutom spomen-pločom, uočava se da ne uokviruje stranice pravokutnika, već omeđuje nepravilnu površinu. Lik kojega ”iscrtava” kamenje položeno na tlo širi se od najvećeg kamena i završava gotovo polukružnim lukom. Dužina (visina) kamenjem omeđenog lika ujedno je veća od 2,5 metara, te iznosi oko 4 metra. Tako izdužena ”ogrlica” od manjeg kamenja kao da na tlu ocrtava ležeće tijelo diva s Vučjaka (čiju visinu sam, na osnovu zapažanja svjedoka iskapanja njegovog kostura, procijenio na oko 3,6 metara).

S visoravni Vučjak može se iz Dalmacije u Liku prijeći preko dva prijevoja, zapadnog i istočnog, koji predstavljaju najniže prijelaze preko jugoistočnog Velebita. Povjesničari i arheolozi pretpostavljaju da je stoga uzduž udoline Vučjak prolazila cesta već u doba uprave Rimskoga carstva. Arheologinja Morana Vuković, koja je sa suradnicima obišla znatan dio područja Vučjaka i susjednog južno položenog i nižeg Dubokog Dola, kojima se najvjerojatnije pružala stara cesta, u već spomenutom znanstvenom radu izvještava da se  na mjestima uočavaju ”... ostatci spurila duž prijevoja koji čine okosnicu za pretpostavku o postojanju rimske ceste za koju se smatra da je dio prometnice na pravcu Akvileja - Dirahij.”. Naglašava da već raniji istraživači arheolozi bili skloni mišljenju da ”... radi se vjerojatno o rimskoj cesti, djelomično uklesanoj u kamen živac i mjestimično poduprtoj podzidima.” (* 3).

U blizini istočnog prijelaza iz Like u Dalmaciju, kojim smo i mi dopješačili do udoline Vučjak, na zemljovidu Karlovačkog generalata iz 1774-1775. godine crvenom bojom ucrtana je kućica uz koju je istaknut toponim Alter Posto. Ta oznaka i naziv, kako pretpostavlja Morana Vuković, ukazuju na položaj koji je i u novije doba imao ulogu nadziranja prometa ljudi, stoke i robe tom nekoć važnom cestom. Južno od položaja Alter Posto, usred velebitske udoline Vučjak upisani su toponimi Smilianich Grob i Smilianich Bunar, koji označavaju mjesto groba Ilije Smiljanića i njemu posvećenog bunara nedaleko zaselka Tojagići. Tijekom istraživačkog izleta obišli smo i ”Smiljanić(a) bunar” i spomenuti zaselak.

Arheologinja Morana Vuković za ”Smiljanić(a) bunar” naglasila je jedino da se nedaleko groba Ilije Smiljanića nalazi ”... lokva za napajanje blaga koja je nastala djelomičnim uništenjem i proširivanjem zidanog Smiljanić bunara.”. Lokva je, doduše, mogla nastati i neovisno od korištenja bunara. No, navod arheologinje o djelomičnoj uništenosti bunara je točan. U to smo se lako mogli uvjeriti jer je zbog ljetne suše vodom, kojom su se napajale krave, bio ispunjen tek manji dio obližnje lokve. Iz toga razloga ostaci bunara, građenog suhozidnim načinom gradnje, u cijelosti su bili vidljivi. Zatečeno stanje ostataka grla bunara, od kojega je preostao samo dio izvornog kružnog obzida, upućivalo je na to da je bunar u neko nepoznato vrijeme i uslijed zenzanog povoda razrušen. Bunar je imao promjer od oko 3,5 do 4 metra (* 4). Premda bunar nosi ime Ilije Smiljanića, smatram da je izgrađen prije prve polovice 17. stoljeća, kada je spomenuti junak ratovao s Turcima (* 5).

Nakon razgledavanja ostataka bunara i obližnje lokve, uputili smo se makadamskim putem koji se odvaja od uzdužnog puta kroz udolinu na zapad, do napuštenog zaselka Tojagići. To je jedina poznata naseobina na visoravni, u kojoj je obitavala i već spominjana Milka Tojagić, svjedokinja iskopavanja i otuđenja divovskih kostiju s nedalekog položaja ”Smiljanić(a) groba” (* 6).  Zaselak je smješten oko 500 metara od ”Smiljanić(a) bunara”, u sjeverozapadnom dijelu udoline Vučjak. Razgledali smo ruševine dvaju kamenih kuća i pripadajućih gospodarskih zgrada, koje uvelike rastače korijenje stabala i grmlja koje obrasta napuštena zdanja. U zaselku su u novije doba izgrađene 3 kuće prizemnice od armiranog betona i cigle, koje su stavljene pod krovove ali očito nisu posve dovršene te u njima nitko ne živi. Na visoravni je boravilo veće stado krava, ali nismo zatekli niti jednog pastira. Vidjeli smo samo vatrogasno vozilo, za koje nismo mogli ustvrdjeti je li u voznom stanju.

Nasposljetku smo obišli i bunare Zakope, smještene u jugozapadnom dijelu udoline Vučjak. Izvještaj o istraživanju tih bunara predočio sam u zasebnom napisu pod naslovom ”Drevni bunari Zakope u udolini Vučjak na jugoistočnom Velebitu”.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 8. studenog 2022.

(* 1) Prethodna tri napisa redom su naslovljeni: ”Umjesto posmrtnih ostataka Ilije Smiljanića - otkrio kosti velebitskog diva”, ”Jesu li kosti drevnog diva s velebitskog Vučjaka završile u muzeju?” i ”Pljačka ilirske baštine: U krađi kostiju drevnog diva s Velebita sudjelovali su i stranci!”.

(* 2) Osim u napisima iz časopisa ”Hrvatski planinar”, koje sam predstavio u ranijim radovima posvećenim otkriću divovskog kostura na velebitskom Vučjaku, bilješku o ulozi Ivana Gojtana u tome pronalasku objavio je i zoolog, pjesnik, putopisac i planinar Miroslav Hirtz (1878-1944.) iz Zagreba. U napisu ”Jubilej Ivana Gojtana”, objavljenom u ”Hrvatskom planinaru”, broj 1 iz 1928., spomenuo je: ”Posljednjih godina pronašao je u Velebitu na planini Vučjaku grob i kosti narodnog junaka Ilije Smiljanića, ...”.

(* 3) Pojedine naglaske o mogućoj rimskoj cesti koja se pružala uzduž udoline Vučjak istaknuo sam i u napisu ”Drevni bunari Zakope u udolini Vučjak na jugoistočnom Velebitu”.

(* 4) Ante Rukavina u napisu ”Posljednjim putem Ilije Smiljanića”, objavljenom u časopisu ”Naše planine”, broj 11-12 iz 1975., napominje: ”... Smiljanića bunara, koji su na karti krivo označili kao Smiljanovića bunari (tko zna, možda ih je prije bilo više), danas ga već naseljeni Dalmatinci nazivaju Smiljanovac. To je nekada bio dobro obzidan bunar žive vode, širok oko dva metra, uz koji se od viška vode stvorila lokvica, a dalje zasada teče potočić i gubi se u prvim livadama Vučjaka.”.

Ante Rukavina ne navodi na kojem je to zemljovidu toponimom Smiljanovića bunari bilo naznačeno više bunara na tome mjestu. Spominje promjer Smiljanića bunara od oko 2 metra, međutim na osnovu uočenih ostataka suhozidnog grla bunara izgledno je da cjelovito bunarsko grlo bilo možda čak i dvostruko šire.

(* 5) Neke od razloga koji idu u prilog pretpostavci da bunar potječe iz starije prošlosti, naglasio sam u napisu ”Drevni bunari Zakope u udolini Vučjak na jugoistočnom Velebitu”.

(* 6) Iz zaselka Tojagići potjecao je i Mile Tojagić koji je pronašao prsten diva s Vučjaka, o čemu sam izvijestio u prethodnom napisu posvećenom ovom velebitskom divu, naslovljenom ”Pljačka ilirske baštine: U krađi kostiju drevnog diva s Velebita sudjelovali su i stranci!”.

Pogled sa sjevera na udolinu Vučjak u jugoistočnom Velebitu (Foto: Goran Majetić)

Pogled sa sjevera na udolinu Vučjak u jugoistočnom Velebitu (Foto: Goran Majetić)

Toponimi Smilianich Grob i Smilianich Bunar, na zemljovidu Karlovačkog generalata iz 1774-1775. godine, ukazuju na položaj groba Ilije Smiljanića i njemu posvećenog bunara nedaleko zaselka Tojagići u velebitskoj udolini Vučjak (Izvor: Hungaricana - Hungarian Cultural Heritage Portal: Mapire: Country maps: Karlstädter Generalat (1774-1775) - First Military Survey (maps.arcanum.com))

Toponimi Smilianich Grob i Smilianich Bunar, na zemljovidu Karlovačkog generalata iz 1774-1775. godine, ukazuju na položaj groba Ilije Smiljanića i njemu posvećenog bunara nedaleko zaselka Tojagići u velebitskoj udolini Vučjak (Izvor: Hungaricana - Hungarian Cultural Heritage Portal: Mapire: Country maps: Karlstädter Generalat (1774-1775) - First Military Survey (maps.arcanum.com))

Pogled s uzdužne makadamske ceste koja se pruža udolinom Vučjak u smjeru sjever-jug na grobište protuturskog ratnika i drevnoga velebitskog diva (Foto: Goran Majetić)

Pogled s uzdužne makadamske ceste koja se pruža udolinom Vučjak u smjeru sjever-jug na grobište protuturskog ratnika i drevnoga velebitskog diva (Foto: Goran Majetić)

Na najveći kamen koji je sastavni dio grobnog obilježja postavljena je spomen-ploča u čast narodnog junaka Ilije Smiljanića (Foto: Goran Majetić)

Na najveći kamen koji je sastavni dio grobnog obilježja postavljena je spomen-ploča u čast narodnog junaka Ilije Smiljanića (Foto: Goran Majetić)

”Ogrlica” od kamenja kao da ocrtava na tlu ležeće tijelo diva s Vučjaka (Foto: Goran Majetić)

”Ogrlica” od kamenja kao da ocrtava na tlu ležeće tijelo diva s Vučjaka (Foto: Goran Majetić)

Lokva na položaju ”Smiljanić(a) bunara” u doba izrazite suše (Foto: Goran Majetić)

Lokva na položaju ”Smiljanić(a) bunara” u doba izrazite suše (Foto: Goran Majetić)

Ostaci razrušenog grla ”Smiljanić(a) bunara” izgrađenog suhozidnim načinom gradnje (Foto: Goran Majetić)

Ostaci razrušenog grla ”Smiljanić(a) bunara” izgrađenog suhozidnim načinom gradnje (Foto: Goran Majetić)

Pogled na lokvu, u pozadini, ispod velikoga grma, na razrušene ostatke drevnog bunara te na makadamski put koji se pruža istočno od položaja ”Smiljanić(a) bunara” (Foto: Goran Majetić)

Pogled na lokvu, u pozadini, ispod velikoga grma, na razrušene ostatke drevnog bunara te na makadamski put koji se pruža istočno od položaja ”Smiljanić(a) bunara” (Foto: Goran Majetić)

Iz danas pustoga zaselka Tojagići, smještenog u sjeverozapadnom dijelu udoline Vučjak, potječu svjedokinja otkopavanja kostura diva Milka Tojagić i nalaznik prstena diva Mile Tojagić (Foto: Goran Majetić)

Iz danas pustoga zaselka Tojagići, smještenog u sjeverozapadnom dijelu udoline Vučjak, potječu svjedokinja otkopavanja kostura diva Milka Tojagić i nalaznik prstena diva Mile Tojagić (Foto: Goran Majetić)

Megalitska gradnja u zaselku Tojagići sve više urasta u šumu i šikaru (Foto: Goran Majetić)

Megalitska gradnja u zaselku Tojagići sve više urasta u šumu i šikaru (Foto: Goran Majetić)

Posljednjih godina u Tojagićima su izgrađene suvremene prizemnice, no u njima (još) nitko ne živi (Foto: Goran Majetić)

Posljednjih godina u Tojagićima su izgrađene suvremene prizemnice, no u njima (još) nitko ne živi (Foto: Goran Majetić)

Pogled sa stražnje strane najvećeg kamena kojim je obilježen grob Ilije Smiljanića i diva koji mu je prethodio, ukazuje da je taj kameni kvadar izvorno bio možda i dvostruko veći (Foto: Goran Majetić)

Pogled sa stražnje strane najvećeg kamena kojim je obilježen grob Ilije Smiljanića i diva koji mu je prethodio, ukazuje da je taj kameni kvadar izvorno bio možda i dvostruko veći (Foto: Goran Majetić)

Pogled s vršnih padina zapadnog vrha Tremzin(k)e, vrha Čardak, na sjeverni dio udoline Vučjak u kojem se nalazi ”Smiljanić(a) grob”; u pozadini se vide obronci Crnopca, najvišeg vrha jugoistočnog Velebita, te naselje Gračac usred Gračačkog polja (Foto: Goran Majetić)

Pogled s vršnih padina zapadnog vrha Tremzin(k)e, vrha Čardak, na sjeverni dio udoline Vučjak u kojem se nalazi ”Smiljanić(a) grob”; u pozadini se vide obronci Crnopca, najvišeg vrha jugoistočnog Velebita, te naselje Gračac usred Gračačkog polja (Foto: Goran Majetić)

Tematski povezane objave