Umjesto posmrtnih ostataka Ilije Smiljanića - otkrio kosti velebitskog diva

”Pronađene kosti Ilije Smiljanića. G. dr. Gojtan javio je brzojavom dne 23. X. da je pronašao na Velebitu kosti junaka Ilije Smiljanića.” Ovako glasi kratko priopćenje koje je u odjeljku ”Društvene vijesti” u časopisu ”Hrvatski planinar”, broj 9 iz 1925. godine, objavio urednik Josip Poljak. Tko je bio junak Ilija Smiljanić? Tko je tragao za njegovim posmrtnim ostacima? Je li ih uistinu pronašao? Ili je, naprotiv, otkrio kosti jednog od drevnih divova, o kojima su šaputala pokoljenja gorštaka s jugoistočnog Velebita?

Goran Majetić 27.07.2022. Divovi • Lika i Velebit
Mjesto koje se štuje kao grob Ilije Smiljanića na sjeverozapadnoj padini uzvišenja Tremzin(k)a na Velebitu (Foto: Ante Rukavina; Izvor: ”Naše planine”, broj 11-12 iz 1975.)

Mjesto koje se štuje kao grob Ilije Smiljanića na sjeverozapadnoj padini uzvišenja Tremzin(k)a na Velebitu (Foto: Ante Rukavina; Izvor: ”Naše planine”, broj 11-12 iz 1975.)

Za pronalazak velikih kostiju u grobu Ilije Smiljanića u jugoistočnom Velebitu doznao sam od prijatelja planinara (* 1). Ovim napisom pokušat ću odgovoriti bar na neka od pitanja koja su mi se nametnula tijekom potrage za dodatnim podacima o iskapanju i sudbini kostiju spomenutog narodnog junaka iz 17. stoljeća. Priča je vezana uz krševiti planinski kraj podno vrha Tremzin(k)a (1187 m.n.v., nekoć zvanog Vučjak) jugoistočno od Gračaca, na razmeđi Like i Dalmacije. Vezana je i uz vrijeme kada je to područje bilo tromeđom (Triplex Confinium) tri države, Austrijskog carstva, Mletačke Republike i Turskog carstva, koje su tada vladale dijelovima raskomadane nekadašnje srednjovjekovne Hrvatske u Lici, Dalmaciji i Bosni.

Ilija Smiljanić (16??-1654.) bio je morlački serdar (* 2) iz Ravnih kotara u Dalmaciji. Podrijetlom je bio iz srpske katoličke obitelji iz ličkog naselja Udbina, koja se doselila blizu Zadra 1647. godine. Oženio se muslimankom, koja se nakon udaje pokatoličila i uzela ime Kata. Sudjelovao je u borbama protiv Turaka tijekom Kandijskog rata (Šestog tursko-mletačkog rata, vođenog 1645-1669.). Kao kotarski serdar u vojsci Mletačke Republike istaknuo se uspješnim upadima u krajeve Like i Dalmacije pod tuskom vlašću. Stoga mu je još za života narod uz tamošnju granicu s Turskim carstvom pjesmama slavio junačke podvige. Za vojne zasluge mletačke vlasti dodijelile su mu 1653. godine kuću u Zadru. Poginuo je u udolini Vučjak na Velebitu 5. rujna 1654., na povratku s jednog vojnog prodora do ličke Udbine.

Mladi Ilija nakon pogibije oca Petra 1648. godine preuzeo je njegovu ulogu jednog od vojnih vođa u Ravnim kotarima. Njegova postrojba samostalno je ili zajedno s mletačkim četama branila granično područje Mletačke Dalmacije, a povremeno i ”uskakala” u krajeve duboko pod tuskom vlašću. U svega osam godina ratovanja, od 1646. godine do smrti, istaknuo se brojnim junaštvima kao jedan od najboljih morlačkih zapovjednika. Ilija je poginuo u dobi od vjerojatno svega 26 godina. Osim njegovog oca, u ratnim okršajima s Turcima (zapravo većinom domaćim ljudima u vojnoj službi ili tek odanih turskim vlastima) život su izgubili, također još kao mladići, i sva tri Ilijina brata.

Narod krajnjeg jugoistočnog dijela planine Velebit mjesto pogibije Ilije Smiljanića štovao je kao sveto tlo. Uspomenu na svoga heroja sačuvao je kroz naziv za veliki kamenjem obzidani zdenac, i danas prisutan u krajoliku planinske udoline Vučjak, Smiljanić(a) bunar. Kako je Ilija Smiljanić ”uskakao” sa svojom četom u područja Like pod turskom vlašću, spuštajući se do njih i s predjela podno najviših vrhova Velebita, njemu posvećeni toponimi nekoć su bili prisutni i u dijelu planine južno od Gospića. Poviše tamošnjeg sela Počitelj jedna udolina nazivala se Smiljanića kruzi, a vrh iznad i danas se zove Smiljanića vrh. Jedno od najvećih stabala jele u tim šumama, koje se od starosti (procijenjene na najmanje 4 stoljeća) srušilo krajem 19. stoljeća, bilo je u narodu poznato kao Smiljanića jela (* 3).

Pisani izvor koji svjedoči o okolnostima smrti Ilije Smiljanića zapisnik je iskaza Ilijina brata, kapetana Filipa, dan Lorenzu Dolfinu, generalnom providiuru (vrhovnom predstavniku) Mletačke Republike u Mletačkoj Dalmaciji i Albaniji od 1652. do 1654. sa sjedištem u Zadru. Filip je iskaz dao 8. rujna 1654. godine, samo tri dana nakon bratove pogibije. Zapisnik je u Mletačkom državnom arhivu u Veneciji (Archivio di Stato di Venezia: Senato - Dispacci: ”Proweditori Generali in Dalmatia et Albania” (Spisi Senata: Generalni providuri Dalmacije i Albanije”): filza (oznaka građe) 68-476) pronašao odvjetnik, književnik i povjesničar Boško Desnica (1886-1945.) iz Obrovca, koji ga je u prijevodu s talijanskog jezika predstavio 1930. godine u radu ”Ličnosti i prilike iz prošlosti primorja” (u ulomku s naslovom ”1. Smrt Ilije Smiljanića”), objavljenom u časopisu ”Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor” (tiskanom na ćirilici), knjiga 10 svezak 1, u izdanju Filološkog fakulteta u Beogradu.

Filip Smiljanić je o pogibiji brata na povratku s vojnog pohoda na područje ličke Udbine kazao: ”U dvanaest sati stigosmo u predjel Vučjak, gdje mišljasmo da smo na sigurnu. Sjašismo s konja i svak je vodio svoga za uzdu, jer je put bio uzak i vrletan. Moj je pokojni brat išao zadnji, zajedno sa mnom i sa još nekolicinom. Nenadano na nas u pozadini udari neki broj Turaka koji je tu bio u zasjedi. Najprvi dopade rana moj brat i ne stiže da se baci na konja, već savuče sa sedla onog Turčina, koji ga bješe ranio, i nosaše se s njim dugo i opali u nj jednu malu pušku, koju je pri sebi imao, ali ne znam da li ga ubi. Dopade drugi Turčin i opali mu među pleći iz duge puške pa priteče još jedan sa partizanom (udarno oružje slično koplju, korišteno od 15. do 18. stoljeća, sa širokim dvosječnim glavnim vrhom i dva kratka, ravna ili zakrivljena vrha sa strane, nap. pis.), i tako moj nesrećni brat pogibe sa još dva druga. Mi, ostala družina, a bilo nas je sedamdesetorica, bacimo se na konje i udarismo na neprijatelja te ga suzbismo za više od pola milje. Kad se vrnusmo, nađosmo na razbojištu mrtva mog brata i onu drugu dvojicu. Htjedosmo da nosimo sobom njegovo mrtvo tijelo, ali nam Turci opet napadoše zalaznicu, te ga moradosmo ostaviti.”.

Prva knjiga koja se dotiče junaštva i smrti Ilije Smiljanića je djelo ”Czuijt razgouora, Naroda, i Jezika Ilirickoga, alliti Arvackoga” (”Cvijet razgovora naroda i jezika iliriskoga ili hrvatskoga”), koju je gotovo stoljeće nakon Ilijine smrti objavio svećenik franjevac Filip Grabovac (1697(8)-1749.) podrijetlom iz Podosoja kraj Vrlike. Služeći u Veroni kao kapelan hrvatskih vojnih postrojbi u krajevima pod mletačkom vlašću, djelo je objavio u Veneciji 1747. godine (* 4).

Pisac u knjizi ističe: ”Serdar Ilija Smiljanić, koji pogibe na Vučjaku izpod Velebita od Markića Radojice, nevirnoga pobratima svoga, koga trikrat vadi iz galije, a jednom od konopca oslobodi. Ma se nije tome ni čuditi, jer je bio prepredenjak.” (* 5). Filip Grabovac navod u knjizi zasniva na narodnoj predaji zabilježenoj u pjesmi (* 6) o junaku Iliji Smiljaniću, koja u osnovi tvrdi isto što i Ilijin brat Filip, da je za ”sačekušu” na Vučjaku odgovoran izdajica koji se odmetnuo Turcima.

Ranije spomenuti odvjetnik, književnik i povjesničar Boško Desnica posebice je istraživao sudbine uskoka iz Ravnih kotara, među kojima i Ilije Smiljanića. Životom i radom bio je vezan uz Obrovac u kojem je, nakon završetka studija prava u Beču, tijekom cijeloga razdoblja između dva svjetska rata vodio odvjetnički ured. Bavio se i književnošću, prevođenjem, arheologijom, folkloristikom i ranonovovjekovnom poviješću. Pred kraj života, od 1944., bio je prvi ravnatelj Državnoga arhiva u Zadru. Među povijesnim spisima o Iliji Smiljaniću koje je pronašao u arhivima u Veneciji i Zadru, osim već istaknutog iskaza brata Filipa o njegovoj pogibiji, za ovu priču značajan je i izvještaj koji sadrži opis Ilijinog izgleda.

Navedeni opis objavio je 1934. godine u prvom broju glasila ”Magazin sjeverne Dalmacije”, u napisu (tiskanom na ćirilici) ”Nekoliko priloga istorijskom proučavanju narodne pjesme” (u odlomku ”I. Lični opisi Ilije Smiljanića, Janka Mitrovića, harambaše Plavše i dr.”). Ilijin opis daje Leonardo Foscolo, generalni providiur Mletačke Republike u Mletačkoj Dalmaciji i Albaniji od 1645. do 1650. Po ovlaštenju Senata u Veneciji, donosio je odluke o plaćama mjesnih mletačkih vojnih zapovjednika (harambaša). Tako je u odluci posvećenoj Iliji Smiljaniću, koju je potpisao u Zadru 14. srpnja 1648. godine, o njemu istaknuo: ”... niska stasa, crnomanjastu, ospičavu, šarih očiju, mladu, kestenjasta brka”.

Boško Desnica osobito se zanimao i za posmrtne ostatke Ilije Smiljanića, i to nakon što je doznao da su neki planinari 1925. godine iz njegovog groba na Vučjaku iskopali i odnijeli kosti i pronađene predmete. Povjesničar, koji je takav čin opravdano smatrao svetogrđem, pokušao je doznati tko su oskrnavatelji svetinje te ući u trag otuđenoj grobnoj ostavštini. Njegova višegodišnja potraga za grobnim ostacima nije imala uspjeha. Čudi, međutim,  da nije ušao u trag čovjeku koji je prekopao grob Ilije Smiljanića i iz njega u nepoznato odnio kosti i zatečene predmete. Je li možda ipak bio doznao o kome je riječ, premda to niti u jednom objavljenom napisu, pa niti u znanoj osobnoj prepisci, nije spomenuo?

Grob Iilije Smiljanića oskvrnuo je odvjetnik, književnik, novinar, prevoditelj, društveni radnik i planinar Ivan Gojtan (1869-1939.), rodom iz Petrinje. Studij prava pohađao je u Beču i Zagrebu, a najveći dio radnog vijeka proveo je u Gospiću, u kojem je od 1902. godine do smrti bio odvjetnik i javni bilježnik. Tu se isticao i kao pokretač društvenih i kulturnih zbivanja, a zaslužan je i za razvoj planinarstva u Lici (* 7). No, što je nagnalo Ivana Gojtana da se 1925. godine postavi u ulogu ”arheologa”, koji će raskopati grob Ilije Smiljanića?

Ivan Gojtan počeo se za ovog narodnog junaka zanimati (najkasnije) nakon što je 1924. godine u Dulibi blizu željezničke postaje Cerovac kupio od poduzeća koje je gradilo Ličku prugu dvije napuštene kuće u kojima su od 1922. godine, tijekom gradnje dionice pruge od Gračaca do Knina (otvorene 25. srpnja 1925.), boravili njezini graditelji. Tadašnji predsjednik podružnice Hrvatskoga planinarskog društva (HPD) ”Visočica” iz Gospića, spomenute kuće darovao je svojoj podružnici 4. listopada 1925. (službeno 1. prosinca iste godine). Novootvoreni planinarski dom istoga dana dobio je ime po darovatelju, ”Gojtanovo”. Nakon svečanog otvorenja doma skupina planinara slavljenika uputila se do groba Ilije Smiljanića, gdje je Ivan Gojtan održao prigodan govor u znak sjećanja na toga junaka.

Svega 19 dana po otvorenju doma Ivan Gojtan brzojavom je javio Hrvatskom planinarskom društvu (ujedno i uredništvu časopisa ”Hrvatski planinar”) u Zagreb da je na Velebitu pronašao kosti Ilije Smiljanića. Mjesto na kojem je poginuo i sahranjen Ilija Smiljanić nalazi se svega oko dva i pol kilometra jugoistočno od mjesta na kojem je do Drugoga svjetskog rata bio dom podružnice HPD ”Visočica”. Grobu Ilije Smiljanića u udolini Vučjak moglo se prići stazama koje su vodile od doma.

Od kada je Ivan Gojtan znao za položaj groba Ilije Smiljanića? Odgovor na to pitanje daju naslutiti navodi već spomenutog povjesničara Boška Desnice, iz vremena neposredno nakon oskvrnuća groba, a potom i planinarskog pisca Ante Rukavine, na 50. obljetnicu otvorenja doma.

Prema navodu Boška Desnice iz pisma arheologu Mihovilu Abramiću (1884-1962.) iz Splita, s kojim se dopisivao od 1926. godine (njihova pismovna prepiska čuva se u Ostavštini Mihovila Abramića u Arhivu Arheološkoga muzeja u Splitu), jasno je da je Ivan Gojtan za Ilijin grob mogao doznati i znatno prije nego li je odlučio postati vlasnikom kuća uz željezničku postaju Cerovac: ”... njegov se grob znao i pokazivao putnicima te je bio zabilježen na svim starim mapama pa čak i na vojničkoj Specialkarti” (* 8).

Isto se može zaključiti i iz njegovog navoda u ulomku ”1. Smrt Ilije Smiljanića” u već ranije spomenutom radu ”Ličnosti i prilike iz prošlosti primorja” iz 1930. godine: ”Iako se za Smiljanićev grob oduvjek znalo (o njemu je pred više godina pisao u podlistku splitskog Jedinstva (dnevni list, koji je pod tim imenom izlazio 1894-1905., nap. pis.) Petar Uzelac, njegova je tačna ubikacija zabilježena na mapi rađenoj 1766. g., povodom mletačko-austrijske konvencije o ličkim pašnjacima, ...), ...”.

Veterinar, književnik, planinar i povjesničar planinarstva Ante Rukavina (1928-1994.) iz Gospića (* 8) u napisu ”Posljednjim putem Ilije Smiljanića”, objavljenim u časopisu ”Naše planine”, broj 11-12 iz 1975. godine, o zanimanju Ivana Gojtana za mjesto groba Ilije Smiljanića navodi slično, pozivajući se zacijelo i na mišljenje Boška Desnice: ”Već je prije uočio križ na specijalnim kartama zapadne padine Tremzine (1187 m) ili Vučjaka, kako su taj vrh prije zvali. Narodna predaja sačuvala je uspomenu na svog zaštitnika, a  najstariji stanovnici zaseoka Tojagići pamtili su da je nekada na njegovu grobu bio drveni križ. Idući tim tragovima Gojtan je pronašao grob Ilije Smiljanića ,...”.

Ante Rukavina pohodio je u dva navrata tijekom 1975. godine zaselak Tojagići na Vučjaku. Milka Tojagić iz toga zaselka pokazala je Anti Rukavini, za njegovog drugog posjeta, grob Ilije Smiljanića na sjevernom kraju udoline, nedaleko bunara koji nosi njegovo ime. Pokazujući Anti Rukavini položaj groba prisjetila se da je kao dijete čula od starijih da su nekoć obilježavali to mjesto drvenim križem.

Spomenuta seljanka bila je, u vrijeme obilaska Vučjaka od strane Ante Rukavine, u tome kraju posljednji očevidac raskopavanja groba Ilije Smiljanića. U listopadu 1925. godine, kada je Ivan Gojtan iz groba odnio pronađene kosti, bila je 10-godišnja djevojčica. Prigodom prve posjete zaselku Tojagići 1975. godine Ante Rukavina posvjedočio je da se Milka itekako dobro sjeća događaja od prije točno pola stoljeća: ”Pitamo je za grob Ilije Smiljanića. Sjeća se ona da je to negdje na padinama Tremzine okrenutim suncu i da je to mjesto na proplanku gdje raste nekoliko grmova borovice. Također pamti da je davno, davno neki gospodin iz Gospića iskopao kosti i odnio ih. Ona je tada bila djevojčica, promatrala je sve to i vidjela da su najprije naišli na lubanju, a da su neke kosti bile jako dugačke.”.

Ovaj iskaz Milke Tojagić izuzetno je dragocjen. Upućuje na to da je oko nalaza kostiju iz groba Ilije Smiljanića više od stoljeća vladala - zabluda! Nitko od povjesničara koji su pisali o Iliji Smiljaniću, pa čak niti planinar - istraživač Ante Rukavina, nije zamijetio neslaganje toga iskaza s već ranije predstavljenom bilješkom mletačkog providura Leonarda Foscola iz 1648. godine, koja sadrži opis Ilije Smiljanića. Suvremenik serdara i harambaše Ilije Smiljanića, koji ga je osobno poznavao i bio mu nadređen, izričito navodi da je Ilija bio ”... niska stasa, ...”. Nasuprot tome, seljanki iz zaselka Tojagići u pamćenje se urezao nalaz ostataka pokojnika, od kojih su ”... neke kosti bile jako dugačke.”.

U doba raskapanja groba nedaleko njezine obiteljske kuće, Milka Tojagić bila je dijete kojem će u trajnom sjećanju ostati ponajprije ono najneobičnije, nešto što je izlazilo iz dosega njezinoga dotadašnjeg iskustva. A upravo takva bila je veličina (nekih) pronađenih kostiju (o obimu pronađene lubanje očevitkinja se nije izjasnila). Možemo opravdano pretpostaviti da je Ivan Gojtan ili netko od pomoćnika pri iskapanju neku od tih pronađenih dugačkih kostiju usporedio s istovjetnim dijelom svojeg ili tuđeg tijela, čime je nesrazmjer njihove veličine snažno izražen i zorno predočen promatračima, među kojima je bila i Milka Tojagić. Obzirom na dužinu kosti, vjerojatno se bar kod jedne radilo o goljenici, debljoj i čvršćoj od dviju kosti koje tvore kostur potkoljenice.

Dva oprečna podatka, o junaku Iliji Smiljaniću koji je bio malen rastom i, s druge strane, o našašću kostiju koje odgovaraju vrlo visokom čovjeku, ukazuju na dvije mogućnosti: ili Ivan Gojtan iz groba uopće nije iskopao kosti Ilije Smiljanića ili je uz njih izvadio i pojedine kosti nekog drugog čovjeka. O kojem drugom pokojniku bi se tu moglo raditi?

Prema kazivanju Filipa Smiljanića, svjedoku pogibije brata Ilije na Vučjaku, danom po povratku u Zadar s toga nesretnog vojnog ”uskakanja” u Liku, na mjestu stradanja njihova postrojba bila je prisiljena ostaviti tijela troje poginulih suboraca. Ne čini se vjerojatnim da se netko od preostale dvojice, za pretpostaviti također naknadno pokopanih na Vučjaku, toliko isticao visinom da bi pronađene ”jako dugačke” kosti pripadale upravo njemu. (Ilijin brat Filip u istom iskazu spomenuo je da je na bojnom polju ostalo ležati ”više od deset ili dvanaest mrtvih” neprijateljskih turskih vojnika. Za pretpostaviti je, međutim, da su im tijela s bojišta uklonili njihovi suborci i da su sahranjeni u mjestima u Lici u kojima su prebivali.)

Čije su, dakle, mogle biti velike kosti pronađene na mjestu pogibije Ilije Smiljanića, ukoliko nisu potjecale od jednog od poginulih ”uskoka”?  Što ako su ”... neke kosti bile jako dugačke.” jer su predstavljale ostavštinu ranijeg, možda i drevnog ukopa. Moguće je, naime, da su Ilija Smiljanić i njegova dva borbena sudruga pokopani na starom groblju, na kojem su naši ilirski preci pokapani još od davnina.

Da bi tome uistinu moglo biti tako, daje naslutiti Ante Rukavina u već spominjanom napisu ”Posljednjim putem Ilije Smiljanića” iz 1975. godine. U napisu koji je objavio nakon što je posjetio mjesto pogibije Ilije Smiljanića, istaknuo je da je sahranjen na proplanku udoline Vučjak ”... na kome je nekoliko kamenih ploča, neuobičajenih za ovaj proplanak, i jedan poveći kamen, možda i od tisuću kilograma težine.”. Nije li Ante Rukavina time upravo istaknuo postojanje predturskog groblja na tome mjestu, s kamenim nadgrobnicama - stećcima?

Koliko mi je poznato iz iščitavanja napisa ovog vrsnog planinarskog pisca, nigdje nije izričito spomenuo stećke u Lici ili na Velebitu, najvjerojatnije stoga jer s njihovom opstojnošću u širem mu zavičaju naprosto nije bio upoznat. To i ne treba čuditi, jer o ličkim stećcima i danas gotovo ništa ne znaju i brojni povjesničari i arheolozi; ta drevna i vrijedna baština nedostatno je istraživana, i to uglavnom još davno, a potom posve zapostavljena i, osim za rijetke zanesenjake, zaboravljena. No, često hodočasteći i istražujući ličke i velebitske doline i visove, nagledavši se najneobičnijih prirodnih kr(a)ških oblika, Ante Rukavina izvježbao se zapažati i rijetke kamene i druge tvorevine koje su plod ljudskih ruku. Takvim djelima očito su pripadali neobični vapnenački spomenici koje je uočio na proplanku u blizini zaselka Tojagići.

No, na takvom drevnom grobištu, kakvo se nalazi na Vučjaku pod zapadnim obroncima velebitskog vrha Tremzin(k)a, mogli su u još davnije doba biti pokopani i - ljudi divovskog rasta. Pradavni lički i velebitski divovi, o čijem postojanju su naši preci pokoljenjima uporno prenosili predaje, ali i priče o nalascima njihovih izvanredno velikih kostiju. Upravo onako, kako je to ispričala Milka Tojagić, jedna od posljednjih stanovnica zaselka Tojagići, smještenog tik do zagonetnih grobova na Vučjaku. Svojim djetinjim očima nesumnjivo je gledala vađenje, iz krševite velebitske grobne utrobe, pojedinih kostiju drevnog diva.

I takve je kosti, između ostalih, pred tom djevojčicom iskopao Ivan Gojtan. Uvjeren sam da je znao da te vrlo velike kosti ne potječu od ”običnog” čovjeka. I da shodno tome, to nisu zemaljski ostaci junaka Ilije Smiljanića. Možda je uistinu pronašao i neke njegove ostatke, pa je u brzojavnoj poruci Hrvatskom planinarskom društvu istinito izvijestio o tome otkriću. Ali, ako je tako, zašto je prešutio usporedni, za svakog poštenog i istinoljubivog istraživača makar jednako vrijedan nalaz - divovskih kostiju? Možda baš zato što je, već i prije nego li će krenuti u otkopavanje groba, točno znao što će tamo pronaći!

Je li Ivan Gojtan u slučaju iskapanja groba na Vučjaku zapravo bio ”lovac” na kosti velebitskog diva, za čije ostatke je čuo od tamošnjih gorštaka možda i godinama ranije? Je li javnosti ”prodao” priču o nalasku kostiju drevnog narodnog junaka, a pravu istinu zadržao za uski i zatvoreni krug ”znatiželjnika”? Što je, uostalom, nagnalo toga poduzetnog gospićkog odvjetnika da ”remeti mir” pokojnika iz davnina: neobuzdana strastvena radoznalost, želja da (hrvatskom?) muzeju podari prestižan nalaz, poriv pohlepnog trgovca da obilato unovči vrlo traženu ”robu”, ...?

Moguće je da pravi odgovor na posljednji upit nikada nećemo doznati. Ipak, vrijedilo bi pokušati produbiti spoznaje o ”arheološkim” stremljenjima toga velikana ličkog planinarstva, kako dodatnim istraživanjima pisanih izvora tako i obilaskom nalazišta uz propitivanje rijetkih stanovnika okolice, među kojima možda još uvijek opstoje ”čuvari istine”.

A do tada, nakon u ovom napisu otkrivenog nesrazmjera veličine otkopanih kostiju i rasta Ilije Smiljanića, ne čine li se pomalo naivnim nagađanja Ante Rukavine o tome zašto je Ivan Gojtan uopće pristupio iskapanju kostura na Vučjaku? U već ranije navođenom napisu ”Posljednjim putem Ilije Smiljanića”, ovog inače iznimnog velebitskog istraživača kao da je nadvladao maštoviti pjesnik: ”Tko zna, možda ga je zagolicao podatak iz narodne pjesme prema kojoj je Radojica Vlašić (u narodnim pjesmama ističe se prezime Markić, nap. pis.) odsjekao Smiljanićevu glavu i odnio je na Udbinu, i možda je htio provjeriti istinitost narodne predaje ...”.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 26. srpnja 2022.

(* 1) Podatak mi je 5. srpnja 2022. priopćio planinar Goran Štraus iz Karlovca. Rekao mi je da je o tome čuo od starijeg sugrađanina Dine Marina, s kojim je zimi planinario krajnjim istočnim obroncima vrha Crnopac, a koji je podatak pročitao u nekoj knjizi.

Knjiga iz koje je mogao doznati podatak o otkopanim velikim kostima u klancu Vučjak na jugoistočnom Velebitu je zbirka putopisa i osvrta Ante Rukavine ”Velebitskim stazama”, koju je objavio 1979. Podatak sadrži knjiški napis ”Posljednjim putem Ilije Smiljanića”, kojeg je pisac izvorno objavio u časopisu ”Naše planine”, broj 11-12 iz 1975.

(* 2) U Dalmaciji pod vlašću Mletačke Republike naslov serdara (službeno tek od 1656.) nosili su vojni zapovjednici pojedinih kotara. Riječ serdar perzijskog je podrijetla i odnosi se na domoljubnog poglavara. Područjem Dinarida proširila se iz Turskog carstva, gdje je imala značenje vojnog čina viših časnika. Morlacima su Mlečani u to doba nazivali cjelokupno seljačko stanovništvo izvan dalmatinskih gradova. Naziv morlaci vjerojatno potječe od bizantskogrčke riječi Morovlasi, za starosjedilačke dinarske pastire (stočare), što na hrvatskom jeziku znači Crni Vlasi. Pretpostavlja se da pridjevak ”crni” potječe od njihove prepoznatljive odjeće od mrka sukna.

(* 3) Spomenute toponime navodi Ante Rukavina u napisu ”Posljednjim putem Ilije Smiljanića”. Planinar, slobodi istraživač i pisac Vitomir Cerovac objavio je 2014. napis ”Oglavinovac” na mrežnim stranicama ”Kramaruša” (kramarusa.wordpress.com) koje uređuje, u kojem navodi da se na dnu toga visinskog velebitskog pašnjaka povrh Počitelja nekada nalazila velika lokva zvana Smiljanića točilo, a obližnji vrh naziva se Smiljanića vrh (1555 m.n.v.). O podrijetlu naziva Vitomir Cerovac, kao i Ante Rukavina, zaključuje: ”Ovuda je valjda i Ilija Smiljanić vojevao kad su već spomenuta voda i obližnji vrh nazvani po tom legendarnom junaku.”.

(* 4) Mletačke vlasti su iskaze narodne ilirske (hrvatske) samosvijesti Filipa Grabovca koje je promicao knjigom ocijenili opasnim po opstojnost vlasti Mletačke Republike u Dalmaciji. Poticaj za to, međutim, pružili su im hrvatski dodvorice iz Sinja, koji su se ćutili uvrijeđeni pojedinim navodima iz knjige. Mletačke vlasti stoga su ubrzo po objavi knjige utamničile Filipa Grabovca te naredile zaplijenu i spaljivanje njegovog djela. Nekolicina primjeraka knjige unatoč toga sačuvana je, no njezin pisac umro je početkom 1749. u jednom samostanu nedaleko Venecije, izmučen od bolesti i dugotrajnog tamnovanja.

(* 5) Predstavljeni zapis o Iliji Smiljaniću preuzeo sam iz izdanja naslovljenog "Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga”, kojeg je priredio Tomo Matić i koje je objavljeno u Zagrebu 1951. Zapis se nalazi u drugom dijelu knjige ”Ukazanje drugog dila”, u odjeljku pod nazivom Rata od Kandije, Bečkoga i Maloga: u ta vrimena glavari od Dalmacije, koji gdi poginu”, na stranici 202.

(* 6) Prva knjiga u kojoj je zabilježena narodna predaja u vidu narodne pjesme o pogibiji Ilije Smiljanića djelo je svećenika i književnika Andrije Kačića Miošića (1704-1760.) iz Brista kraj Makarske, službom vezanog uz franjevački samostan u Zaostrogu. U knjizi “Razgovor ugodni naroda slovinskoga“, objavljenoj u Veneciji 1756., o stradanju Ilije Smiljanića govore stihovi (preuzeti iz 4. izdanja knjige, tiskane u Zagrebu 1892. u nakladi Knjižare Lavoslava Hartmana (Kugli i Deutsch), strana 339) iz pjesme naslovljene ”Pisma od vitezova dalmatinskih, koji, posli nego mnoge turske glave isikoše, od Turaka pogiboše rata od Kandie”:

”Pogibe nam po glasu delija,
Po imenu Smiljanić Ilija,
Na Vučjaku izpod Velebita:
Pogubi ga Markić Radojica,
Koga trikrat vadi iz galie,
A četvrti s tanenih višala:
Radojica raja ne vidio,
Jer pogubi svoga poočima.”

(* 7) Ivan Gojtan poticao je i sudjelovao u izvedbi, uređivanju i označavanju brojnih planinarskih staza po Velebitu. Objavio je mnoštvo planinarskih napisa u raznim novinama i časopisima. Snimio je brojne fotografije Plitvičkih jezera, Plješivice i Velebita.

Zaslužan je za izgradnju planinarskog doma podno velebitskog vrha Visočica (1619 m.n.v.) nadomak Gospića, koji je otvoren 1929. a kasnije je ponio ime ”Gojtanov dom”. Dom je izgorio 1940., a obnovljen je tek 1962. Ponovno je izgorio s početkom Domovinskog rata 1991. U blizini njegove ruševine 2016. podignuta je planinarska kuća ”Visočica”.

Hrvatskom planinarskom društvu darovao je 1925. i dvije kuće u jugoistočnom Velebitu, u Dulibi blizu željezničke postaje Cerovac u podnožju vrha Crnopac (1404 m.n.v.), u kojima je iste godine otvoren planinarski dom nazvan ”Gojtanovo”. Služio je planinarima pri izletima na vrhove Crnopac i Tremzinu, ali i za obilazak nedalekog groba Ilije Smiljanića. Domske kuće propale su tijekom Drugog svjetskog rata.

(* 8) Vojnička ”Specialkarta” za koju Boško Desnica ističe da sadrži oznaku križa koja upućuje na mjesto groba Ilije Smiljanića je zemljovid Karlovačkog generalata iz 1774-1775. Na zemljovidu su nedaleko zaselka Tojagići u velebitskoj udolini Vučjak naznačeni toponimi Smilianich Grob i Smilianich Bunar, prvi uz oznaku križa a drugi uz oznaku kružića.

Ante Rukavina dvojio je da je Ivan Gojtan kosti (is)kopao na mjestu križa kojeg je zapazio ucrtanog na specijalnim zemljividima na južnom dijelu Vučjaka. U napisu ”Posljednjim putem Ilije Smiljanića”, objavljenim u časopisu ”Naše planine”, broj 11-12 iz 1975. iznio je mišljenje da navedeni znak križa na zemljovidu nije bio znamen groba, već da je označavao križanje ”putova u Duboki Dol, Mandiće i Tojagiće” ili je bio oznaka zadužbine ”za izbjeglu pogibelj, kako je to inače bio čest običaj u ovim krajevima”.

Na zemljovidu Karlovačkog generalata iz 1774-1775. križ je uistinu ucrtan podalje od puta koji kroz Vučjak vodi od Vučipolja na sjeveru prema Dubokom dolu na jugu, odnosno ne odgovara točnom položaju groba Ilije Smiljanića. No, to ne znači da ne ukazuje na mjesto groba, već svjedoči (a takvih primjera na tom zemljovidu ima podosta) o tek približnoj točnosti oznaka koje su unosili njegovi crtači.

(* 9) Ante Rukavina doktorirao je veterinarstvo obranom radnje ”Razvoj stočarstva i veterinarstva u Lici” 1978. Osim napisa iz područja veterinarstva, objavio je i brojne književne priloge te planinarske izvještaje, osvrte, putopise, istraživanja, ... u raznim novinama i časopisima. Objavio je i tri knjige posvećene Velebitu: zbirku putopisa i eseja ”Velebitskim stazama” 1979., razmatranja o velebitskim crkvama "Zvona ispod zvijezda" 1989. i zavičajni prikaz ”Baške Oštarije i šira okolica” 1991. Za tisak je priredio i zbirke putopisa i eseja ”Velebitskim vrhovima” i ”Iverje s planinskih proplanaka”, ali ga je u njihovoj objavi spriječila smrt.

Vijest da je Ivan Gojtan na Velebitu pronašao kosti junaka Ilije Smiljanića objavljena je 1925. godine u časopisu ”Hrvatski planinar” (Izvor: ”Hrvatski planinar”, broj 9 iz 1925.)

Vijest da je Ivan Gojtan na Velebitu pronašao kosti junaka Ilije Smiljanića objavljena je 1925. godine u časopisu ”Hrvatski planinar” (Izvor: ”Hrvatski planinar”, broj 9 iz 1925.)

Naslovnica izvornog izdanja knjige ”Czuijt razgouora, Naroda, i Jezika Ilirickoga, alliti Arvackoga” svećenika Filipa Grabovca iz 1747. godine (Izvor: Digitalna zbirka i katalog Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (dizbi.hazu.hr))

Naslovnica izvornog izdanja knjige ”Czuijt razgouora, Naroda, i Jezika Ilirickoga, alliti Arvackoga” svećenika Filipa Grabovca iz 1747. godine (Izvor: Digitalna zbirka i katalog Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (dizbi.hazu.hr))

Narodna predaja, u vidu pjesme, o pogibiji Ilije Smiljanića prvi puta tiskana je u knjizi svećenika i književnika Andrije Kačića Miošića “Razgovor ugodni naroda slovinskoga“ 1756. godine (Izvor: Andrija Kačić Miošić “Razgovor ugodni naroda slovinskoga“, 4. izdanje, 1892.)

Narodna predaja, u vidu pjesme, o pogibiji Ilije Smiljanića prvi puta tiskana je u knjizi svećenika i književnika Andrije Kačića Miošića “Razgovor ugodni naroda slovinskoga“ 1756. godine (Izvor: Andrija Kačić Miošić “Razgovor ugodni naroda slovinskoga“, 4. izdanje, 1892.)

Istaknuti društveni radnik i planinar Ivan Gojtan iskopao je 1925. godine jako ”dugačke” kosti iz groba Ilije Smiljanića, čija daljna sudbina je i nadalje tajna (Izvor: Geni (geni.com))

Istaknuti društveni radnik i planinar Ivan Gojtan iskopao je 1925. godine jako ”dugačke” kosti iz groba Ilije Smiljanića, čija daljna sudbina je i nadalje tajna (Izvor: Geni (geni.com))

Kuća Hrvatskoga planinarskog društva u Cerovcu na jugoistočnom Velebitu na dan otvorenja 4. listopada 1925. godine (Foto: Ljudevit Griesbach; Izvor: ”Hrvatski planinar”, broj 9 iz 1925.)

Kuća Hrvatskoga planinarskog društva u Cerovcu na jugoistočnom Velebitu na dan otvorenja 4. listopada 1925. godine (Foto: Ljudevit Griesbach; Izvor: ”Hrvatski planinar”, broj 9 iz 1925.)

Odvjetnik, književnik i povjesničar Boško Desnica bezuspješno je pokušavao doznati sudbinu navodnih posmrtnih ostataka Ilije Smiljanića nakon oskvrnuća njegovog groba od strane Ivana Gojtana (Izvor: ”(Ne)poznati Desnica: Prema  rukopisnoj ostavštini” (Matko Globačnik ”Boško Desnica na tragu uskoka Ilije Smiljanića”), 2021.)

Odvjetnik, književnik i povjesničar Boško Desnica bezuspješno je pokušavao doznati sudbinu navodnih posmrtnih ostataka Ilije Smiljanića nakon oskvrnuća njegovog groba od strane Ivana Gojtana (Izvor: ”(Ne)poznati Desnica: Prema rukopisnoj ostavštini” (Matko Globačnik ”Boško Desnica na tragu uskoka Ilije Smiljanića”), 2021.)

Toponimi Smilianich Grob i Smilianich Bunar, na zemljovidu Karlovačkog generalata iz 1774-1775. godine, ukazuju na položaj groba Ilije Smiljanića i njemu posvećenog bunara nedaleko zaselka Tojagići u velebitskoj udolini Vučjak (Izvor: Hungaricana - Hungarian Cultural Heritage Portal: Mapire: Country maps: Karlstädter Generalat (1774-1775) - First Military Survey (maps.arcanum.com))

Toponimi Smilianich Grob i Smilianich Bunar, na zemljovidu Karlovačkog generalata iz 1774-1775. godine, ukazuju na položaj groba Ilije Smiljanića i njemu posvećenog bunara nedaleko zaselka Tojagići u velebitskoj udolini Vučjak (Izvor: Hungaricana - Hungarian Cultural Heritage Portal: Mapire: Country maps: Karlstädter Generalat (1774-1775) - First Military Survey (maps.arcanum.com))

Tematski povezane objave