Ogromni ljubičasti sarkofag gorostasnog rimskog cara

Za rimskog cara Jovijana, ilirskog podrijetla, koji je vladao kratko tijekom 363-364. godine, zna se da je bio izuzetno krupne građe i visok, pravi div. Poznato je, međutim, i to da je sahranjen u tadašnjem glavnome gradu (Bizanta ili Istočnog) Rimskoga carstva, Konstantinopolu, zvanom u našim ilirskim zemljama i Carigrad, u porfirnom sarkofagu sa carskim počastima. Otvarala li nam ta spoznaja mogućnost pronalaska kamene škrinje u koju je položeno njegovo smrtno golemo tijelo? Bi li nas otkriće carskog sarkofaga dovelo i do nalaza koštanih ostataka gorostasnog cara? Ne bi li na taj način dokazali njegov divovski rast i tjelesnu krupnoću?

U napisu ”Ilir Jovijan - (još jedan) rimski car gorostas” (* 1) istaknuo sam da je car Rimskoga carstva Flavije Klaudije Jovijan (331-364.), poznat pod imenom Jovijan, ”bio izuzetno visok i golem, tako da se dugo nije mogla pronaći carska odjeća koja bi odgovarala njegovim mjerama”. Carev suvremenik i njegov dobar poznavatelj, povjesničar Amijan Marcelin u djelu ”Res gestae a fine Corneli Taciti” (”Događaji nakon Kornelija Tacita”) ujedno je ukazao da je tijelo cara Jovijana, koji je vladao svega osam mjeseci tijekom 363. i 364. godine, nakon smrti otpremljeno u Carigrad (današnji Istambul) kako bi se moglo sahraniti među posmrtnim ostacima drugih rimskih careva.

Carevi koji su bili na čelu Rimskoga carstva sahranjivani su u Carigradu nakon što je car Konstantin I Veliki (latinski Flavius Valerius Aurelius Constantinus Augustus; 272. ili 273. - 337.), koji je vladao od 306. (od 324. kao car cijeloga Carstva) godine do smrti, proglasio 330. godine grad po njemu nazvan prijestolnicom Carstva (* 2). U pravilu u carskim sarkofazima, uz iznimku nekolicine drugačijih grobnica, koji su izrađivani od više vrsta kamena (vapnenca, mramora, porfira, ...), sahranjivani su osim rimskih careva, odnosno careva Istočnog Rimskog carstva ili Bizanta, često i članovi njihovih užih obitelji, prvenstveno supruge. U sarkofage je u pravilu sahranjivana jedna osoba, no bilo je i onih u koje su položena po dva pokojnika (najčešće supružnici - car i carica), pa i više njih.

U sarkofage izrađene od porfira u Carigradu sahranjeno je, sudeći po pisanim izvorima i (arheološkim) nalazima njihovih ostataka, samo 8 rimskih careva, koji su vladali od 306. do 457. godine: Konstantin I  Veliki (306(324)-337.), Konstancije II (337-361.), Julijan Apostata (Otpadnik; 361-363.), Jovijan (363-364.), Teodozije I Veliki (379-395.), Arkadije (395-408.), Teodozije II (408-450.) i Marcijan (450-457.) (* 3). U deveti porfirni sarkofag bilo je položeno tijelo Arkadijeve supruge, carice Eudoksije. Pisani povijesni izvor koji izvještava, između ostalih, i o tih 9 carskih porfirnih sarkofaga u Carigradu, prepoznatljivih po ljubičastoj boji (* 4), djelo je ”De ceremoniis aulae byzantinae” (”O obredima bizantskoga dvora”) bizantskoga cara Konstantina VII Porfirogeneta (905-959.; * 5), koje je sa suradnicima izvorno napisao na grčkom jeziku pod nazivom "O carskom  poretku".

Carski porfirni sarkofazi iz Carigrada opisani su u poglavlju 42 spomenutog djela, čiji naslov glasi ”O grobnicama careva, koje se nalaze u hramu Svetih apostola”. U ulomku toga poglavlja pod nazivom ”O sarkofazima u sjevernom trijemu hrama” kratko je predstavljen i porfirni sarkofag cara Jovijana: ”Drugi porfirni ili rimski, u kojem je sahranjen Jovijan, koji je vladao nakon Julijana.”. Iz istaknutog djela Konstantina VII Porfirogeneta i suradnika saznajemo da se porfirni sarkofag s posmrtnim ostacima cara Jovijana, u doba kada je djelo pisano, dakle sredinom 10. stoljeća, nalazio u sjevernom predvorju Konstantinovog mauozoleja crkve Svetih apostola. U dva mauzoleja uz crkvu Svetih apostola u Carigradu sahranjivali su se istočnorimski ili bizantski (* 6) carevi do početka 11. stoljeća. Konstantin VII Porfirogenet osim istaknutog šturog navoda o smještaju toga carskog sarkofaga od porfira, ne daje nikakav drugi podatak o njemu, iz kojega bismo primjerice mogli doznati veličinu te kamene grobnice ili, pak, je li na njoj bio natpis i(li) znamen koji je upućivao na cara u njoj sahranjenog. Pisac isto postupa i pri opisu gotovo svih drugih sarkofaga.

Crkva Svetih apostola u Carigradu, a posebice u njoj pohranjene kamene grobnice, stradali su tijekom 4. križarskog pohoda (rata), u okviru kojega su križari i Mlečani 1203-1024. godine napali, opsjedali i naposljetku zauzeli (nakon Zadra i taj kršćanski) grad (* 7). Nakon drugog zauzeća Carigrada u nepunih godinu dana, osvajači su, naime, pljačke u manjem obimu nastavili i nakon posvemašnjeg trodnevnog pustošenja grada, provedenog od 13. do 15. travnja 1204. godine. U tim naknadnim otimačinama, okomili su se i na carske sarkofage, koje su nasilno otvarali i pljačkali dragocjenosti koje su sadržavali u lijesovima. 

O skrnavljenju i pljačkanju carigradskih carskih i drugih sarkofaga, pa tako i onih iz crkve Svetih apostola (hrama Kristovih učenika), upečatljivo je izvijestio carigradski povjesničar Nikita Honijat u djelu ”Pripovijedanje povijesti”, pisanom oko 1208. godine na grčkom jeziku, koji je bio službeni jezik trgovine i kulture u Bizantu (* 8). U 10. poglavlju knjige, pod naslovom ”Od istog blaženog Nikite Honijata, iz njegove povijesti Carigrada”, taj svjedok križarskog zauzeća i pustošenja glavnoga grada Istočnog Rimskog carstva (Bizanta), između ostaloga je izvijestio:

”Pokazujući od samog početka, kako kažu, svoju urođenu ljubav prema zlatu, pljačkaši carskog grada smislili su novi način da se obogate a da pritom izbjegnu svačiju pozornost. Provalili su u grobnice careva koje su se nalazile unutar heroona podignutih pored velikog hrama Kristovih učenika (Svetih apostola) i sve ih opljačkali noću, uzimajući s potpunim bezakonjem sav zlatni ukras, okrugle bisere i blistave, dragocjene i neraspadljive dragulje koji su se još uvijek čuvali u njima. Otkrivši da se tijelo cara Justinijana nije raspalo tijekom dugih stoljeća, gledali su na to kao na čudo (* 9), ali to ih ni na koji način nije spriječilo da ne diraju dragocjenosti grobnice. Drugim riječima, zapadnjaci nisu poštedjeli ni žive ni mrtve, već su, počevši od Boga i njegovih slugu, pokazali potpunu ravnodušnost i nepoštovanje prema svima.”.

Lopovi iz redova križara i Mlečana poskidali su srebrne ukrase sa sarkofaga i dali ih rastaliti (* 10). Nakon što su provalili u kamene grobnice, opljačkali su i iz njih sve dragocjenosti, poput carskih kruna i nakita. Pri tome zacijelo nisu odviše marili za koštane ostatke u sarkofazima sahranjenih pokojnika. Kako u do danas sačuvanim sarkofazima, pri njihovom otkrivanju u novije doba tijekom građevinskih iskopavanja ili arheoloških istraživanja, nisu pronađeni kosturi ili njihovi dijelovi, očito je da su već tada pljačkaši bar neke koštane ostatke porazbacali, a pojedine možda i uništili.

Nakon što je vojska Nicejskog carstva 25. lipnja 1261. godine preotela Carigrad od vlastodržaca Latinskog carstva, nicejski car Mihael VIII Paleolog opet ga je učinio prijestolnicom Bizantskog carstva. U gradu je, između ostalih obnova i preuređenja, dao vratiti izmještene carske sarkofage iz mauzoleja crkve Svetih apostola na njihova mjesta te ih očistiti i obnoviti u mjeri u kojoj je to bilo moguće. Ukoliko je dio kostura iz tih sarkofaga ipak ”preživio”  skrnavljenje od pljačkaša bliskih vlastima u Carigradu 1204. godine novoustrojenog Latinskog carstva, stradali su nakon novog osvajanja grada 29. svibnja 1453. godine od strane Turaka Osmanlija. Uslijedilo je, naime, nasilje, pljačka i uništavanje koje su skupine osvajača, slično kao i pri zauzeću Carigrada od prije dva i pol stoljeća, provodile puna tri dana.

I o tome skrnavljenju carigradskih sarkofaga sačuvani su zapisi više povjesničara i svjedoka tih događanja (* 11). Iz jednoga od tih svjedočanstava možemo saznati i sudbinu koštanih ostataka pokojnika sahranjenih u sarkofazima, koji su u njima preostali nakon skrnavljenja grobnica provedenog po osvajanju Carigrada 1204. godine, a koje su Osmanlije  nasilno otvorili. Pri tome je dio sarkofaga 1453. godine skrnavljen po druga  puta. Grčki povjesničar Mihajlo Kritobulus u prvoj od pet knjiga djela ”Kritobulusovo pismo” ili ”Kritobulusova povijest”, koje je dovršio oko 1468. godine, u odlomcima LXII (62) i LXVI (66) iznosi, naime, i svoje viđenje pljačke carigradskih sarkofaga. U prvospomenutom odlomku pri tome ističe:  "Grobnice drevnih i blaženih ljudi otvorene su i njihovi ostaci su izvađeni i propali pod utjecajem zraka.". Kosti bizantskih careva i članova njihovih obitelji, koje su ”preživjele” ranije skrnavljenje sarkofaga od strane križara i Mlečana, pri otvaranju tih grobnica od strane Osmanlija pri naglom doticaju sa - valja naglasiti suhim - zrakom pretvorile su se u prah. Do raspada  kostura u koštanu prašinu došlo je nedvojbeno zbog njihovog prenaglog isušivanja, nakon što su po otvaranju sarkofaga ostale izložene toplom zraku, a neke možda i sunčevim zrakama.

Novi carigradski car, osmanski sultan Mehmed II Osvajač naložio je 1461. godine da se crkva Svetih apostola s mauzolejima poruši, kako bi se na njezinome mjestu sagradila Fatih džamija. Pojedini sarkofazi iz nekadašnjih crkvenih mauzoleja - heroona uoči rušenja crkve premješteni su po Carigradu kao zanimljivosti, dok su preostali ili njihovi dijelovi poslužili za gradnju novih osmanskih zgrada. Ista sudbina zadesila je i carske sarkofage na drugim mjestima u Carigradu, u koje su bizantski carevi sahranjivani nakon što je za to ponestalo prostora u crkvi Svetih apostola. Osmanlije su prethodno ”očistile” sve gradske sarkofage koje su mogle pronaći. Bizantskim carstvom su tijekom 1123 godine njegovoga trajanja vladala 94 cara. Do danas je sačuvano svega desetak njihovih sarkofaga. Carevi posmrtni ostaci pronađeni su, pak, samo u jednom slučaju. Ali i oni ne u sarkofagu.

Jedini kostur bizantskog cara koji je pronađen u vlastitoj grobnici je onaj Andronika II Paleologa, koji je vladao od 1282. do 1328. godine. Pljačkaši nisu pronašli njegovu grobnicu iako se nalazila ispred glavnog ulaza male srušene carigradske crkve. Slikar ikona, povjesničar i web dizajner Bob  Atchison iz Austina u američkom Teksasu, tvorac mrežnih stranica My World of Byzantium, u napisu ”Imperial Porphyry Tombs of the Byzantine Emperors” (”Carske porfirne grobnice bizantskih careva”) ističe: ”Pokopan je (Andronik II Paleolog, nap. pis.) u jednostavnom drvenom lijesu postavljenom unutar mramorom obložene šupljine na kojoj se nalazila mramorna ploča bez natpisa. Jednostavnost njegovog groba odražava činjenicu da je prije smrti 1332. postao redovnik koji je živio u siromaštvu po imenu Antun. Jedini razlog zašto je Andronik II. bio siguran u svojoj grobnici (koju su pronašli arheolozi 1950-ih) bio je taj što je bio previđen ispod poda narteksa crkve koja je izgorjela, a njegov grob bio je skriven pod slojem krhotina. Nekoliko članova njegove obitelji pronađeno je s njim.”.

Uz svetište crkve Svetih apostola (pravoslavna crkva nije dopuštala pokapanje ljudi u glavnoj lađi crkava) do njezinog rušenja 1461. godine nalazila su se dva mauzoleja - heroona, koje su dali sagraditi carevi Konstantin I Veliki 330. i Justinijan I. Veliki 550. godine. U tim heroonima nalazili su se sarkofazi s posmrtnim ostacima većine bizantskih careva (* 12) i članova njihovih užih obitelji koji su u njih položeni zaključno s 1028. godinom. Svih 9 carskih grobnica od crvenog porfira nalazile su se u Konstantinovom (južnom) heroonu. Među njima veličinom i ukrašenošću isticao se, prema zapisima više svjedoka, upravo porfirni sarkofag cara Konstantina I Velikog. Preostali sarkofazi u Konstantinovom mauzoleju bili su izrađeni od drugih vrsta kamena. Neki sarkofazi u tome mauzoleju sadržavali su više tijela, najčešće dva, većinom cara i carice. U porfirni sarkofag, primjerice, cara Jovijana, traganje za čijim koštanim ostacima je i potaknulo istraživanje predstavljeno u ovome napisu, bila je sahranjena i njegova supruga Harito.

O pojedinim od tih carskih porfirnih sarkofaga, koji su ostali vidljivi u gradskom prostoru, svjedočili su kroz stoljeća osmanske vladavine u svojim zapisima i pojedini putopisci koji su posjećivali Carigrad. S osvješćivanjem vrijednosti kulturno - povijesne spomeničke baštine i sa začecima arheoloških istraživanja, od sredine 19. stoljeća i u Turskoj se kreće u zaštitu i predstavljanje spomeničkog nasljeđa i iz predosmanskog razdoblja. Iskapaju se i sanduci, poklopci i ulomci porfirnih sarkofaga koji su s vremenom utonuli u zemlju. Pravokutni sanduk jednog porfirnog sarkofaga (bez poklopca) pronađen je 1910. godine u blizini Marcijanovog stupa, nedaleko kojega se do rušenja 1461. godine nalazila crkva Svetih apostola, uz koju je bio heroon s porfirnim sarkofazima. Po iskapanju taj sanduk sarkofaga prevezen je do glavne zgrade Carskog muzeja u Istambulu (današnji Istambulski arheološki muzej; (* 13)), gdje se i danas nalazi.

Uprava Carskog muzeja poduzela je 1916. godine iskapanja dvaju poklopaca porfirnih sarkofaga (koje se neuspješno pokušalo izvaditi još 1847.) koje je prekrilo korijenje velike platane u parku u blizini nekadašnje  bizantske crkve Svete Irene. I ta dva poklopca su po iskapanju, zajedno s tri porfirna sarkofaga koji su se čuvali u toj bivšoj crkvi, prevezena  do glavne  zgrade Carskog muzeja. Od tri porfirna sarkofaga koja su se do 1916. godine nalazila u nekadašnjoj crkvi Svete Irene, samo jedan je imao poklopac. Ispostavilo se da su dva nedostajuća poklopca upravo oni koji su netom iskopani u blizini te bivše crkve. Na taj način uspjelo se sastaviti tri cjelovita porfirna sarkofaga, koji se i danas nalaze lijevo od dvorišnog ulaza u glavnu zgradu  Istambulskog arheološkog muzeja.

U atriju bivše crkve Svete Irene ostavljena su dva porfirna sarkofaga, jedan s poklopcem i drugi bez njega (tu se do 1916. čuvalo ukupno pet, prehodno spomenutih, takvih sarkofaga ili njihovih dijelova), kao i jedan ulomak duže  stranice porfirnog sarkofaga sa skulpturalnom površinom. U dvorištu džamije Nuri-Osmaniye sačuvan je  jedan pravokutni sanduk porfirnog sarkofaga, koji se i danas tamo nalazi. U blizini toga sanduka do kraja 18. stoljeća nalazio se i poklopac istoga sarkofaga, ali je ubrzo potom nestao. Na rtu Seraglio blizu željezničkog mosta (oko) 1920. godine pronađen je u zemlji, pola metra ispod površine, dio poklopca porfirnog sarkofaga. Za taj ulomak, koji je preseljen nedaleko dvorišnog ulaza glavne zgrade Carskog muzeja, ne zna se kojem je sanduku porfirnog sarkofaga pripadao. Naposljetku je u glavnu zgradu  Carskog muzeja preseljen i, ranije naveden, ulomak duže strane porfirnog sarkofaga koji se nalazio u atriju bivše crkve Svete Irene.

Lijevo od dvorišnog ulaza u glavnu zgradu Istambulskog arheološkog muzeja danas se nalaze tri porfirna sarkofaga (jedan otprije cjelovit i dva sastavljena 1916., preseljeni iz atrija bivše crkve Svete Irene), jedan sanduk porfirnog sarkofaga (pronađen 1910. blizu Marcijanovog stupa) i dio poklopca porfirnog sarkofaga (pronađen 1920. na rtu Seraglio). U izložbenoj postavi istoga muzeja nalazi se ulomak duže stranice porfirnog sarkofaga sa skulpturalnom površinom (preseljen iz atrija bivše crkve Svete Irene). Sveukupno se ispred i u glavnoj zgradi Istambulskog arheološkog muzeja danas nalazi 6 porfirnih sarkofaga ili ulomaka njihovih sanduka i poklopaca. U unutarnjem atriju nekadašnje crkve  Svete Irene danas se nalazi jedan cjelovit porfirni sarkofag i jedan sanduk porfirnog sarkofaga. U dvorištu džamije Nuri-Osmaniye danas je smješten još jedan sanduk porfirnog  sarkofaga.

Pri isticanju cjelovitosti sarkofaga, važno je napomenuti da se ona odnosi samo na postojanje obaju njihovih sastavnih dijelova, sanduka i poklopaca, a ne i na cjelovitost izvornog obujma porfirnog kamena od kojega su bili sačinjeni. Sva četiri porfirna sarkofaga (3 ispred Istambulskog arheološkog muzeja i jedan u atriju bivše crkve Svete Irene) kojima su sačuvani i sanduci i poklopci više su ili manje oštećeni, odnosno nedostaju im pojedini veći ili manji ulomci tih sastavnica. Spomenuta oštećenja posljedica su, ranije naglašenih, nasilnih odvajanja poklopaca od sanduka ili čak razbijanja kamenih zidova sarkofaga kako bi pljačkaši mogli otuđiti vrijednosti iz njihove unutrašnjosti. Četiri porfirna sarkofaga koja su većinom sačuvana izuzetno su jednostavni, u svom prilično strogom obliku s vrlo malo ukrasa. U svojoj izvornoj izvedbi ti sarkofazi nedvojbeno nisu bili tako strogi u jednostavnosti, kojom se danas odlikuju. Na nekima od njih mogu se razaznati vrlo nejasni  tragovi nekadašnjeg vanjskog ukrašavanja. Iz zapisa svjedoka koji su ih imali prilike vidjeti prije njihovog skrnavljenja znamo da su na stranicama imali ukrase od zlata, srebra i dragog kamenja. Za pretpostaviti je da su neki od tih ukrasa imali i ulogu znamena na osnovu kojih se moglo znati koja je carska ličnost u sarkofagu sahranjena.

Dva cjelovita pravokutna sarkofaga ispred glavne zgrade Istambulskog  arheološkog muzeja imaju poklopce kosih stranica s akroterijima. Na pročeljima njihovih poklopaca uočljivi su križevi s petljom na vrhu uklesani unutar lovorovog vijenca vezanog dolje vrpcom sa slobodnim krajevima. Gornji dio križa na poklopcu jednoga od ta dva sarkofaga okružen je slovima A i l. Cjeloviti sarkofag koji je ostao u trijemu bivše crkve Svete Irene nalikuje tim dvama sarkofazima, ali ga resi egipatski križ - ankh, stari egipatski znamen života, s petljom u gornjem dijelu, tako da je monogram Krista izveden unutar petlje. Treći cjeloviti sarkofag koji je preseljen iz trijema nekadašnje crkve Svete Irene ispred glavne zgrade Istambulskog  arheološkog muzeja potpuno je drugačijeg izgleda. Na sva četiri ugla  sarkofaga nalaze se okrugle osovine, koje počevši od temelja sanduka sežu do krajeva poklopca. Umjesto poklopca kosih stranica, ovaj sarkofag ima poklopac s polukružnim čelima, a nema ni monograma ni ukrasa bilo koje vrste. Tri porfirna sarkofaga bez poklopaca (po jedan ispred glavne zgrade Muzeja, u trijemu bivše crkve Svete Irene i u dvorištu džamije Nuri-Osmaniye) lišena su ikakvog ukrasa.

Na temelju skromnih opisa porfirnih sarkofaga u pisanim izvorima, poput onih iz djela ”De ceremoniis aulae byzantinae” bizantskog cara Konstantina VII Porfirogeneta i suradnika, koji nam uglavnom govore samo to tko je od careva i članova njihovih obitelji bio sahranjen u kojem mauzoleju crkve Svetih apostola i od kojega je kamena izgrađena njihova grobnica, kao i na osnovu stanja očuvanosti porfirnih sarkofaga i njihovih ulomaka, nije moguće ustvrditi koji je od osam bizantskih careva, uz još jednu caricu, u kojem od tih porfirnih sarkofaga bio sahranjen.

Rusko - američki povjesničar Aleksandar Aleksandrovič Vasiliev (Vasiljev; 1867-1953.), koji je od 1925. godine živio i djelovao u SAD-u, i koji je slovio za najboljeg poznavatelja bizantske povijesti i kulture sredinom 20. stoljeća, u radu ”Imperial Porphyry Sarcophagi in Constantinople” (”Carski porfirni sarkofazi u Carigradu”), objavljenom u američkom časopisu ”Dumbarton Oaks Papers”, svezak 4 iz 1948. godine, između ostaloga piše: ”Zanimljivo je naglasiti  da stvarni ostaci porfirnih sarkofaga kojima raspolažemo u potpunosti potvrđuju dostupne književne izvore. Potonji spominju devet carskih sarkofaga u porfiru. Naši arheološki ostaci daju isti broj - devet: ... Kada se pitamo kojem je caru pripadao svaki od naših devet sarkofaga, moram priznati da u vezi sa njih sedam ne možemo doći do bilo kakvog zaključka, pa čak niti okvirnog. Što se tiče preostala dva, jedan od njih, vjerujem, može se pripisati s potpunom sigurnošću, a drugi s vjerojatnošću.”.

Jedini porfirni sarkofag za kojega istraživač Aleksandar Aleksandrovič Vasiliev, kao i pojedini drugi povjesničari prije i poslije njega, ističe da nema nikakve sumnje da je pripadao caru Julijanu Apostatu (Otpadniku) je sarkofag s okruglim osovinama i poklopcem s polukružnim čelima, koji se u djelu ”De ceremoniis aulae byzantinae” naziva sarkofagom cilindričnog oblika. Važno je napomenuti da neki drugi povjesničari gornju tvrdnju o pripadnosti toga sarkofaga caru Julijanu Apostatu smatraju osnovanom pretpostavkom, koju bi trebalo potkrijepiti dodatnim dokazima.

Aleksandar Aleksandrovič Vasiliev također nije jedini povjesničar koji smatra da se sa znatnom vjerojatnošću ulomak duže stranice sanduka porfirnog sarkofaga, koji se čuva u glavnoj zgradi Istambulskog arheološkog muzeja, može pripisati sarkofagu prvoga kršćanskog cara i osnivača Carigrada, Konstantina I Velikog. Za porfirni sarkofag toga bizantskog cara zna se, na osnovu pojedinih naznaka iz opisa svjedoka koji su ga imali prigodu vidjeti dok je još stajao u mauzoleju crkve Svetih apostola, da se isticao od preostalih tamošnjih sarkofaga ogromnom veličinom, raskošnijom izvedbom i bogatstvom ukrasa. Spomenuti rusko - američki povjesničar drži da sačuvani ulomak, koji je ukrašen raskošnim skulpturalnim reljefom, najviše odgovara u pisanim izvorima naznačenim iznimnim vanjskim ukrasima porfirnog sarkofaga cara Konstantina I Velikog. Osim toga, nalikuje i na sklulpturalne reljefe na porfirnim sarkofazima Konstantinove majke Helene i kćeri Konstantine u Rimu. No, i po pitanju pripadnosti rečenog ulomka porfirnog sarkofaga ovome caru, pojedini povjesničari su sumnjičavi, a neki smatraju da je bio sahranjen u nekom drugom porfirnom sarkofagu, posebice u cjelovitom sarkofagu koji je nalazi u trijemu bivše crkve Svete Irene.

Kako god bilo, za ”junaka” ovoga napisa, cara Jovijana, ne zna se je li bio sahranjen u nekom od do danas preostala četiri cjelovita porfirna sarkofaga ili možda u jednom od tri sačuvana sanduka. Oko većine tih sarkofaga i sanduka postoje tek nagađanja od kojega cara ili carice posmrtni ostaci su im mogli pripadati. Car Jovijan zacijelo je bio sahranjen u neki od povećih sarkofaga, već i stoga što je bio izuzetno visok i krupan, ali i zato što je taj sarkofag bio predviđen za smještaj još jednoga pokojnika, u ovome slučaju njegove supruge, carice Harito. No, osim što na sačuvanim porfirnim sarkofazima i sanducima nisu uočljivi nikakvi natpisi ili znameni koji bi nedvojbeno upućivali na osobnost pokojnika u njima pohranjenih, utvrđivanju kome je od careva koji sarkofag pripadao dodatno otežava činjenica da su mahom svi vrlo prostrani.

Ogromnom veličinom sarkofaga, uz odabir za njihovu izradu cijenjene i skupocjene tvari - porfira, bizantski carevi očito su željeli iskazati svoj vladarski položaj te moć i utjecaj u društvu. Ipak, u rijetkim slučajevima, kao što je nedvojbeno bio onaj cara Jovijana, izuzetna veličina sarkofaga ujedno je odgovarala gorostasnom tijelu pokojnika. Činjenica je da je većina velikih sarkofaga svojom ogromnom veličinom odražavala ulogu i bogatstvo pokojnika kojima su bili namijenjeni. No, isto tako neki od ogromnih sarkofaga izrađeni su takvim radi potrebe da se u njima sahrane tijela natprosječno visokih i snažnih pojedinaca. U dostupnim povijesno - arheološkim radovima u kojima se razmatraju osobitosti sarkofaga iz doba Rimskoga carstva i Bizanta nigdje nisam naišao na promišljanje o mogućoj povezanosti veličine sarkofaga i tjelesne pojavnosti pokojnika. Razlog tome gotovo sigurno leži u - unaprijed iskazanom - nepovjerenju tih pisaca i istraživača da su u tim razdobljima uopće živjeli ljudi čija visina je mogla i značajnije premašivati dva metra.

Ako se već sumnjalo u mogućnost postojanja gorostasnih pojedinaca, što se može opravdati općim stavom znanstvene struke da je takav tjelesni rast (bar u to doba) bio nemoguć, sarkofazi ogromnih veličina nisu izazivali čuđenje zbog, također prethodno određenog mišljenja, da su takvima rađeni uslijed već spomenute carske taštine i mogućnosti da njihovu izradu narede i plate. Zanimljivo je, međutim, da su upravo mahom najveći sarkofazi, a među njima poglavito najraskošniji, uvijek bili prvi ili među prvima na meti pljačkaša željnih otuđiti stvarne dragocjenosti ili one koje su navodno bile u njima pohranjene uz pokojnika(e). Veličina i sjaj tih grobnica, izrađenih od rijetkog i za obradu zahtjevnog (zbog tvrdoće) kamena, ujedno su odredili i zapečatili njihovu dugoročnu sudbinu - skrnavljenje i otimačinu. Inače, u ovome napisu samo uzgred ću spomenuti, gotovo isto tako velikih sarkofaga koji su prošli put od raskoši, u pravilu stvorene iskorištavanjem robova, do opustošenih kamenih lijesova, bilo je i u ilirskim pokrajinama Rimskoga carstva, napose u njihovim najznačajnijim gradskim središtima kao što su primjerice Sirmium, Salona ili Siscia.

Vrijedi napokon spomenuti o kakvim se to veličinama carskih porfirnih sarkofaga radi u Carigradu. Među njima jedinstven, sarkofag cilindričnog oblika, kojega je povjesničar Aleksandar Aleksandrovič Vasiliev pripisao caru Julijanu Apostatu, i koji se nalazi lijevo od dvorišnog ulaza u glavnu zgradu Istambulskog arheološkog muzeja postavljen između dva pravokutna sarkofaga, dugačak je čak 385 centimetara, širok (pri dnu) 227 centimetara te visok 317 centimetara. U vrlo tvrdom porfiru sanduka uklesan je lijes dubok 95 centimetara te pri dnu širok 80 i dugačak čak 283 centimetra. U toliko prostran lijes mogao se bez poteškoća polegnuti pokojnik visok i preko 2,5 metra. Lijesovi su se, dakako, većinom isklesavali tako prostrani kako bi uz tijelo pokojnika u njih stali i pojedini za njih značajni predmeti te razne osobne i druge dragocjenosti. Već i stoga jasno je da su se i u tako velike lijesove sahranjivali uglavnom ljudi prosječne visine, većinom niži od dva metra. No, to ne isključuje i slučajeve pohrane u njih tijela pravih gorostasa, kakav je najvjerojatnije bio car Jovijan (a posebice kakav je stoljeće i pol ranije bio car Maksimin Tračanin, kojemu sudbina nije namijenila sahranu u sarkofag).

Pravokutni porfirni sarkofag koji se nalazi desno od prethodnoga sarkofaga, odnosno bliže dvorišnom ulazu u muzej, ima sanduk dugačak 347 centimetara i pri dnu širok 218 centimetara, koji je sa stražnje strane djelomično uništen. Lijes isklesan u tome sanduku dubok je 85 centimetara i dugačak čak 271 centimetar. Jasno je da se i u taj lijes mogao smjestiti u ležećem položaju natprosječno visok pokojnik, pa čak i divovskog rasta. Taj sarkofag inače se naziva sarkofagom cara Teodozija I, no pretpostavka da je taj car bio ”vlasnik” toga sarkofaga za sada nema uporišta u stvarnim dokazima.

Pravokutni porfirni sarkofag koji se nalazi lijevo od  sarkofaga cilindričnog oblika propisuje se, također bez dokaza za ijednoga od njih, čak trojici careva, Konstanciju II, Teodoziju I i Marcijanu. Sanduk ovoga sarkofaga, također dosta oštećen, dugačak je 329 centimetara i širok 206 centimetara. Za njega nisam pronašao izmjeru isklesanog lijesa. No, uz pretpostavku da su mu čeone stijenke debele 38 centimetara, kao u slučaju prethodnoga sarkofaga, lijes bi mu bio dugačak 253 centimetra. I ta dužina lijesa dovoljna je za smještaj iznadprosječno visokoga pokojnika.

Četvrti cjeloviti porfirni sarkofag, koji se nalazi u dvorištu nekadašnje crkve Svete Irene, kao i prethodna dva ima pravokutni sanduk. Sanduk je dugačak 320 centimetara i širok 191 centimetar. Mjere za lijes u njemu isklesan nisam pronašao, no uz pretpostavku jednako debelih čeonih stijenki kao kod sanduka prethodna dva sarkofaga, taj lijes bio bi dugačak 244 centimetra. I on bi bio dostatan za sahranu tijela povećeg pokojnika. Ovaj sarkofag naziva se još Eudoksijinim, no dokaza da je ova carica u njemu i sahranjena još nema.

Tri preostala sanduka porfirnih sarkofaga, čiji poklopci nisu sačuvani, koji su smješteni u dvorištu džamije Nuri-Osmaniye, u trijemu bivše crkve Svete  Irene i ispred glavne zgrade Islamskog arheološkog muzeja, dugački su redom 258, 295 i 293 centimetra. Lijesovi u njima isklesani, za koje nisam pronašao izmjere, uz pretpostavku jednako debelih čeonih stijenki  kao kod prethodnih sarkofaga, mogli bi biti dugački 182, 219 i 217 centimetara. Za prvi i drugi sanduk nagađa se da su pripadali caru Konstanciju II (a možda  čak i caru Valentinijanu I, za kojega ne postoji pouzdan pisani izvor da je uopće sahranjen u sarkofag), a za treći da je pripadao caru Arkadiju. Dokaza za ove pretpostavke još nema.

Sudeći prema vjerojatnim dužinama lijesova u sanducima porfirnih sarkofaga kojima nisu pronađeni poklopci, niti jedan od njih nije bio namijenjen sahrani cara Jovijana. Za toga cara, koji je ”bio izuzetno visok i golem”, ta tri lijesa  naprosto bi bili ili prekratki (prvi) ili izuzetno tijesni. Prema sačuvanoj veličini jedinoga poklopca kojemu nije pronađen odgovarajući sanduk, čini se da niti taj porfirni sarkofag ne bi odgovarao njegovoj posmrtnoj grobnici. Taj  istočnorimski ili bizantski car sahranjen je, dakle, najvjerojatnije u jednome od četiriju sačuvana istambulska cjelovita porfirna sarkofaga. Ako prihvatimo, međutim, mišljenje povjesničara Aleksandra Aleksandroviča Vasilieva da je sarkofag cilindričnog oblika pripadao caru Julijanu Apostatu, tada bi posmrtna grobnica njegovog carskog slijednika, cara Jovijana, bio neki od preostala tri pravokutna porfirna sarkofaga.

To  također potvrđuje mišljenje koje sam ranije iznio, da veličinu pojedinih sarkofaga (ipak) nije određivala samo nakana carskih obitelji da preko njih istaknu svoju važnost, već da su izrađivani da zadovolje potrebu smještaja u njih i pokojnika koji su bili izuzetne veličine. S druge strane, da bismo možda uspjeli doznati za bar neke od sačuvanih porfirnih sarkofaga u Istambulu tko je točno u njima bio sahranjen, nije dovoljno proučavati i poznavati samo osobitosti tih sarkofaga, već je nužno istražiti i osobnosti i tjelesna obilježja careva za koje, prema pisanim izvorima, znamo da su sarkofazi poslužili kao posljednja počivališta.

Naposljetku, privodeći kraju istraživanje porfirnih carskih sarkofaga u  Istambulu, pokušat ću na osnovu stečenih spoznaja odgovoriti na  pitanja s početka ovoga napisa. Činjenica da je car Jovijan, koji se tjelesnog građom nedvojbeno isticao među suvremenicima, sahranjen u porfirni sarkofag u Konstantinopolu (Carigradu), nije se pokazala dovoljnom za pronalazak kamene grobnice u koju je položeno njegovo smrtno golemo tijelo. Povijesni izvori ne pružaju niti jedan podatak na osnovu kojega bi njegov sarkofag mogao biti prepoznat, a niti na sačuvanim porfirnim sarkofazima ili njihovim ulomcima ne postoje natpisi ili znameni koje bi se mogli povezati s ovim bizantskim carem. Ukoliko su možda i postojali, zacijelo su otuđeni ili uništeni pri nekom od skrnavljenja kamenih grobnica u Carigradu, posebice nakon osvajanja grada 1204. i 1453. godine.

Izvještaji svjedoka nasilnog otvaranja, razbijanja i pljačke tih sarkofaga ujedno ukazuju da su posmrtni koštani ostaci careva i članova njihovih obitelji u njima sahranjenih pri pustošenju grobnica također bili uništavani ili su se raspali u koštani prah uslijed nagle promjene vlažnosti i drugih uvjeta u kojima su se kosti pokojnika nalazile. Stoga, čak i da možemo sa sigurnošću ustvrditi u kojem sarkofagu je car Jovijan sahranjen, to otkriće ne može nas dovesti do pronalaska njegovih koštanih ostataka. Izostanak mogućnosti nalaza makar i dijela njegovog kostura ujedno onemogućuje dokazivanje  njegovog divovskog rasta i tjelesne krupnoće. Velike careve kosti zauvijek su izgubljene za proučavanje, a bez utvrđivanja njihove veličine putem koje bi mogli ustanoviti i visinu toga cara diva ne možemo ga sa sigurnošću povezati s nekim od sačuvanih porfirnih sarkofaga niti na temelju njihove veličine. 

Usprkos tih činjenica, provedeno istraživanje  ipak nam podastire vrijedna saznanja. Ukazuje, ponajprije, da pretpostavljene  divovske kosti od nestanka ne može spasiti niti to što su pripadale jednome vladaru. Dapače, slučaj carskih sarkofaga iz Istambula pokazuje da su se pljačkaši prvo lakomo bacali na očekivani plijen pohranjen u najvećim i najljepšim kamenim grobnicama, priželjkujući upravo u njima pronaći najveća i najdragocjenija blaga. Koštane ostatke, pa tako i one gorostasnih ljudi, nije kroz povijest bilo nimalo lako sačuvati čak ni ako su bili pohranjeni u naizgled sigurna posljednja počivališta, kakvi su trebali biti ogromni i teški kameni sarkofazi. 

Njihovim skrnaviteljima, dapače, poseban izazov predstavljalo je podići i odmaknuti goleme poklopce kako bi se domogli očekivanog dragocjenog sadržaja iz lijesa grobnice. Ako u naumu otvaranja grobnice polugama zbog težine pokrova sarkofaga ne bi uspjeli, poslužili bi se prostom silom, odnosno sirovom snagom, razbijajući maljevima debele kamene stijenke poklopaca i(li) sanduka. Kada bi naposljetku prodrijeli u sarkofag, što zbog njegovog nasilnog otvaranja što zbog otimačine blaga, u njemu bi stradavali i koštani ostaci pokojnika. Navedeno bi trebali posebice imati na umu svi oni koji  uporno omalovažavaju potragu za dokazima o postojanju ljudi divovske veličine (isključivo) na osnovu ostataka njihovih kostura. Lako se razmetati upitima - gdje su kosti divova, u namjeri podcjenjivanja i obeshrabrivanja (daljnjih) istraživanja podrijetla i opstanka drevne divovske rase na Zemlji. 

Naizgled može zvučati čudno, ali slijedom i predstavljenih pokazatelja potrage za divovskim ostacima u sarkofazima predočenim u ovome napisu, ukoliko ćemo i nadalje postojanje divova vezati ponajprije, ili još gore samo, uz nepobitne dokaze u vidu njihovih ogromnih kostiju, izmicat će nam puno bitnije spoznaje o tome tko su uistinu bili divovi, koje kao i nas ostale ljude nisu činila isključivo tijela - bezdušne lešine. Naša potraga za divovima ne zaslužuje svođenje na traganje samo za njihovim kostima. Ta ljudi smo, a ne psi čiji se smisao potrage za odbačenim kostima svodi na uživanje u njihovom glodanju. Ostavština ljudi divova nisu samo njihovi koštani ostaci, već i njihovi divovski odjevni, ratnički i ukrasni predmeti, divovska kamena zdanja od suhozidnih bedema do kuća i bunara, divovske grobnice, ... Ali i sva ona ne(s)tvarna baština, ostavština njihovoga duha, koja nam je u mnogočemu posve nedokučiva, nerazumljiva i nevjerojatna jer smo - i sami sebi takvi, učvoreni i zapleteni u tvarni svijet, u konačnici svijet privida. Kratko i jasno poručio je to i pisac i zrakoplovac Antoine de Saint-Exupéry (1900-1944.) u izvrsnome djelu ”Le Petit Prince” (”Mali kraljević (princ)”), objavljenom 1943. godine, nedugo prije njegove pogibije: ”Čovjek ispravno vidi jedino srcem. Ono što je bitno, oku je nevidljivo.”.                                                                                                                                                                                                       
Drugo, ali jednako bitno, istraživanje nas potiče da usmjerimo pozornost na promišljanje o povezanosti veličine sarkofaga, ali i drugih (kamenih) grobnica, i visine pokojnika čija tijela su u njih položena. Smatram da primjer sarkofaga, koji bi dužinom lijesa bio dostatan primiti gorostasno tijelo cara Jovijana, predočen u ovome napisu, ukazuje da su bar neke od divovskih grobnica rađene po mjeri u njih sahranjenih pokojnika, a ne (samo) zato da bi odražavale isključivo njihov društveni položaj, moć i bogatstvo. Na ovu činjenicu, za koju držim da bi je istraživači velikih grobnica trebali uzeti u obzir pokušavajući odgovoriti tko je (nepoznat) u njima bio sahranjen, ukazuju i primjeri iz Like i Istre. Nedaleko Gospića pronađena je velika kamena škrinja  (sarkofag) s dva kostura čiji ”ostaci zglobova i lubanja pokazuju, da su to bili kosturi pravih orijaša”. U Istri je, pak, otkrivena kamena grobnica duga 5 i široka 2,5 metra iz doba rimskoga cara Domicijana (81-96.) s divovskom lubanjom (* 14).