Neobična krupna kost iz Kladnjica

U članku o ”Divu iz Castelnaua”, objavljenom 1894., Georges Vacher de Lapouge spominje vrlo neobičan koštani fragment uz izričitu dvojbu pripada li nadlaktičnoj kosti (humerusu) ili bedrenoj kosti (femuru). (2)

U tom opisu uočavamo tri detalja koja se mogu primijeniti i na krupne kosti iz Kladnjica.

Prvo, dio kosti tzv. Diva iz Castelnaua ubrzo se raspao - što se također dogodilo nekim nalazima opisanima u našim prethodnim istraživanjima. Dakle, nije riječ o izoliranom slučaju, nego o gotovo uobičajenoj pojavi. (3)

Drugo, prema vlastitim riječima, Lapouge ovu ”paradoksalnu kost” tumači kao patološki femur: normalne veličine ako se uzme kao femur, ali dvostruko veći od prosjeka ako se smatra humerusom. U suprotnom, navodi, morali bismo je tumačiti kao humerus prilagođen nošenju težine od nekoliko stotina kilograma i prilagođen uspravnom, ako ne i četveronožnom kretanju. (2)

No upravo takva funkcija odgovara opisima divova iz narodnih predaja koji su nosili krupno kamenje, orali velikim ralom, kopali te obzidivali bunare itd. K tome, predaje opisuju i brzo veranje starinaca po stijenama (”kao da imaju jareće noge“), što upućuje na drugačiji način kretanja i raspodjelu opterećenja pa slijedom toga, moguće, drugačija svojstva skeleta. Uostalom prenošenje velikih, megalitnih kamenja kakve nalazimo u ostacima iz arhajskog doba podrazumijeva nošenje ogromnih tereta. (1)

Treće, Lapouge smatra da kost, zbog svog stanja, možda nije pripadala ”Divu iz Castelnaua“, nego nekoj drugoj individui. No, budući da se na slikama nalazišta vidi da se sličan fragment iz Kladnjica nalazi među ostalim kostima, te da je sklonost raspadu već uočena kod sličnih nalaza, ta mogućnost ostaje otvorena, ali nije presudna.

Kost je na fotografiji u Lapougeovom članku prikazana krajnje lijevo dok je pored nje ljudski humerus u sredini.

Dvojba nadlaktica (humerus) ili bedro (femur)

Prema slikama 1, 2 i 3, promatrani fragment pokazuje obilježja i nadlaktične i bedrene kosti, s tim da Lapougeov usporedni prikaz ”divovske” kosti s ljudskom upućuje na nadlakticu. K tome, fragment kladnjevičke kosti (Slika 2) oblikom je neobičan i u velikoj mjeri odgovara Lapougeovu opisu: ”kost znatno zakrivljena. Presjek joj je izdužena i pravilna elipsa, istog oblika duž cijele duljine.” Vjerojatno su upravo zbog toga što je normalni ljudski humerus manje ovalan, paleontološki i zoološki anatomi s kraja 19. stoljeća u slučaju nalaza iz Castelnaua bili u istoj dilemi.

Uočljive značajke na kladnjevičkom fragmentu mogli bismo rekonstruirati na ovaj način: izdužen segment osovine, relativno ujednačen i pravilno ovalan presjek, spljoštenost u smjeru sprijeda-straga (vertikalno) te veća širina u smjeru lijevo-desno (horizontalno), u mjeri u kojoj to dopušta stanje i slikovni uvid u fragment. Takav presjek podsjeća na femoralnu osovinu, koja je u pravilu pravilnija i ujednačenija. (Slika 2)

S druge strane, nadlaktična kost uobičajeno pokazuje blagu zakrivljenost prema naprijed, dok izraženija zakrivljenost može upućivati na atipična ili patološka stanja. U ovom slučaju, upravo kombinacija naglašene zakrivljenosti i ujednačenog presjeka stvara dojam dijela femoralne osovine. (Slika 2)

Zbog toga fragment može izgledati kao femur, iako pravi femur također ima drugačiju strukturu na slomljenom dijelu (Slike 2 i 3). Budući da nemamo informacije o zglobnim dijelovima kosti, ali ni izvornom rasporedu kostiju unutar nalaza, dilema formalno ostaje.

Međutim, Lapouge sam bilježi obilježja koja nedvojbeno upućuju na distalni (donji) dio humerusa: ”Na proširenom kraju jasno se prepoznaju obilježja donjeg dijela humerusa: početak trohleje i epitrohleje, kondil i epikondil. Kost je u trenutku kada sam je pronašao imala i istrošenu izbočinu koja se ubrzo raspala, a koja je imala oblik epitrohleje i nije imala nikakvu sličnost s koljenim zglobom.”

No, unatoč tome, u slučaju ”Diva iz Castelnaua” zaključuje u korist bedrene kosti (femura). Upravo ta oprečnost između opaženih obilježja i zaključka ostavlja prostor za drukčije tumačenje.

Naime, kod ljudi tjelesnu težinu primarno nose femur, tibija i kralježnica, dok je za podizanje velikih težina, veranje i bacanje kamenja važan humerus, što bi podrazumijevalo veću masivnost i vjerojatno drukčiji oblik, ponešto nalik onome kod četveronožnih životinja. Prema tome, postoji realna mogućnost da je riječ o humerusu abnormalno krupne osobe s drukčijim anatomskim obilježjima od današnjeg čovjeka.

K tome, bedrena kost podliježe drukčijim raspodjelama opterećenja, pa ovako spljošten oblik nema jasnu funkcionalnu logiku. S druge strane, nadlaktična kost prilagođena nošenju velikih tereta mogla bi imati takav oblik - u smislu Lapougeove opaske da bi u tom slučaju kost izgledala ”kao humerus prilagođen nošenju težine od nekoliko stotina kilograma”.

Stoga, polazeći od istih nalaza, logički naginjemo prema humerusu.

Realna procjena

Slijedom iznesenoga, oprezno postavljamo hipotezu da se radi o humerusu iznadprosječno visokog čovjeka, prilagođenom nošenju velikih tereta. Ta hipoteza povezuje dva ključna problema ovog nalaza:

    1. Abnormalno velike / ”divovske” proporcije
    2. Eliptični poprečni presjek koji donekle podsjeća na femur

Ipak, to još uvijek ne predstavlja konačan dokaz. Za pouzdanu verifikaciju potrebno je detaljno očistiti i ispitati cijeli fragment, kao i eventualne pripadajuće dijelove, fotografirati ih fotografijama iz više kutova te, po mogućnosti, provesti CT snimanje kako bi se utvrdila unutarnja struktura i eventualne nepravilnosti.

Antropološko-matematička analiza fragmenta

Izloženi dio kosti, u odnosu na skalu koju pružaju čekić i šaka, djeluje izrazito velik, čak i neproporcionalan u usporedbi s tipičnim fragmentom ljudskog humerusa, bez obzira na njegov neuobičajen oblik.

Polazeći od hipoteze da je riječ o humerusu abnormalnog oblika i veličine, uzimamo u obzir sljedeće: kod odraslih muškaraca humerus je prosječno dugačak 30,71 ± 2,08 cm (= 31 cm). (5) Također, prosječna širina humerusa u mediolateralnom presjeku iznosi oko 2,03 cm. (6)

Ako je riječ o gigantizmu, tada se on odnosi na čitav skelet, a ne na pojedinačnu kost. Humerus, femur i tibija u tom slučaju rastu proporcionalno, pa nije moguće postojanje ”divovskog” humerusa uz normalne dimenzije ostalih dugih kostiju. U tom smislu relevantna je i ranija analiza istog nalaza u Kladnjicama, pri čemu ostaje otvorena dilema je li riječ o nadlaktičnoj kosti ili golijeni. (7) Nakon ovog razmatranja ipak naginjemo zaključku da je riječ o humerusu.

Čekić (standardni speleološki čekić; dužina drške 30-35 cm, širina oko 3,5 cm) služi kao gruba referentna mjera. Vizualno, prelomljeni dio kosti djeluje znatno širi od drške čekića, što se može kvantificirati.

Mjerenjem u pikselima dobiva se: širina kosti = 95 px, širina čekića = 52 px, što daje omjer kost : čekić = 1,83 : 1. Ako širinu čekića uzmemo kao 3,5 cm, proizlazi da je širina kosti u smjeru sprijeda-straga približno 6,41 cm.

Uzmemo li u obzir fotogrametrijsku distorziju (= 10%), procjenjujemo širinu fragmenta na približno 5,8 cm, a vrlo konzervativno na oko 5,3 cm. To znači da je ovaj fragment približno 2,5 puta širi od prosječne ljudske nadlaktične kosti (humerusa). Čak i uz moguće veću fotogrametrijsku distorziju, dimenzije su izrazito velike. (6) 

Zaključak

Ako je riječ o humerusu abnormalnog oblika i veličine, čije dimenzije više nego dvostruko prelaze uobičajene, tada nalaz upućuje na izuzetno visok i robustan skelet. Lapouge procjenjuje visinu ”Diva iz Castelnaua” na oko 3,50 m, a procjena temeljena na mogućoj tibiji iz Kladnjica (= 3,17 m ± 10%) uklapa se u isti raspon. U svakom slučaju, ukoliko je riječ o ”divovskom” humerusu, nema sumnje da je riječ o divovskom čovjeku.

U tom okviru ne radi se o izoliranom anomalnom fragmentu, nego o dijelu proporcionalno uvećanog skeleta. Morfološke značajke fragmenta ne pokazuju jasnu podudarnost s uobičajenim obrascima kod velikih sisavaca (npr. medvjeda ili jelena), čije kosti u pravilu nemaju opisanu kombinaciju oblika i presjeka. (8) (9)

Definitivno razrješenje dileme zahtijevalo bi detaljnu dokumentaciju nalazišta i samog nalaza, uključujući snimke zglobnih dijelova kosti, čime bi se omogućila pouzdana anatomska identifikacija.

Zbog toga je važno pomno istraživanje i rekonstrukcija kompletnog lokaliteta. Još jednom ponavljamo da ne tvrdimo da smo predstavili konačan dokaz o fosiliziranom čovjeku visine cca 3 - 3.5 m, nego smo koristili antropometrijske i fotogrametrijske metode kao alate za isticanje očigledne anomalije i poticanje službenog postupanja. Također smo ukazali na mnoge dileme koje proizilaze iz ovakvih nalaza - tako da postupanje bez detaljne analize ne predstavlja ispravan stav prema našoj kulturnoj i povijesnoj baštini.