Divovi u sarkofagu iz Metka - pronađeni ”kosturi pravih orijaša”

Taj zapis, pod naslovom ”U Metku nađen sarkofag sa 2 kostura”, objavljen je u glasilu ”Lička sloga - novine za gospodarstvo i prosvjetu”, broj 6 od 2. ožujka 1937. godine. Novine ”Lička sloga” izlazile su u Gospiću od 1934. do 1941. godine kao povremeno glasilo, u nepravilnim razmacima, obično od po nekoliko tjedana. Vlasnik, izdavač i urednik tih novina bio je pisac i novinar Ivan Brkić (1889-1946.), podrijetlom iz Lovinca u Lici (* 1). Spomenuti novinski zapis o otkriću dva kostura u kamenome lijesu u Metku, naselju kojega čini više zaselaka razbacanih 15-ak kilometara jugoistočno od Gospića, napisao je novinar Rade Uzelac, vjerojatno dopisnik iz Metka, 16. veljače iste godine.

U novinskom napisu ”Medak - U Metku nađen sarkofag sa 2 kostura”, Rade Uzelac je izvijestio: ”Medak, 14. II. Ovih dana seljak Janko Grbić iz Metka, krčeći svoju njivu nedaleko svoje kuće otkrio je staru grobnicu.

Podignuvši teški kameni poklopac uz pripomoć svojih suseljana, nažao je kameni lijes i u njemu dva kostura. Ostaci zglobova i lubanja pokazuju, da su to bili kosturi pravih orijaša, a bili su prekriti u unutrašnjosti samim sitnim pijeskom, uslijed ćesa je Janko kopajući polupao jednu veliku staklenu bocu i dvije čaše, kao i kutiju s nekom mašću, što se jedino navodno još u sarkofagu nalazilo.

Čuvši za ovaj nalaz, odmah sam pošao na lice mjesta, ali mi je uspjelo spasiti još samo nekoliko komada stakla, jedan komad željeza i nešto kosti.

Pa kako sam ustanovio, da se oko grobnice nalaze zarušeni temelji neke građevine, vjerojatno kakove stare crkve, i uvjeren da je ovo mjesto od osobite historijske i arheološke važnosti, molim nadležne i zainteresovane, da poduzmu mjere za zaštitu ove svakako važne starine u Lici, pošto će neupućenost i obijest skoro uništiti ne samo onaj sarkofag, već i druge znamenitosti, koje će se tamo otkriti.”.

Gornji novinski napis, objavljen u glasilu ”Lička sloga”, upućuje na nesvakidašnje otkriće u naselju Medak u istočnoj Lici. Dva svjedoka toga nalaza istaknuti su imenom i prezimenom, seljak iz Metka koji je pronašao kameni sarkofag te novinski izvjestitelj koji je o nalazu obavijestio javnost. Iz napisa doznajemo da je seljak sarkofag pronašao blizu svoje obiteljske kuće. Otkrio ga je tijekom uobičajenih radova krčenja šiblja na dijelovima, u pravilu rubnim, zaraslih oranica, koji se obavljaju krajem zime i početkom proljeća. I u slučaju toga otkrića u Metku, do kojega je došlo sredinom mjeseca veljače, možemo osnovano pretpostaviti da se sarkofag nalazio po strani njive, zarastao u guštiku. Novinski izvjestitelj napomenuo je, naime, da se ”oko grobnice nalaze zarušeni temelji neke građevine”, koji su očito tijekom vremena obrasli u grmlje koje je seljak, kada se počelo širiti na oranicu, odlučio ”potkresati”.

Novinar Rade Uzelac iznio je mišljenje da se ruševni ostaci građevine odnose na neku staru crkvu, unutar koje su pokojnici sahranjeni u kamenoj grobnici - škrinji. Taj kameni sarkofag mora da je bio izuzetno velik, i dugačak i širok, kada su u njemu pronađena dva kostura, i to divovske veličine. Izvjestitelj glasila ”Lička sloga”, koji je i sam bio u prigodi vidjeti dio još sačuvanog sadržaja sarkofaga, otvorenog tek koji dan ranije, po uvidu u zatečene koštane ostatke naglasio je: ”Ostaci zglobova i lubanja pokazuju, da su to bili kosturi pravih orijaša, ...”. Da je sarkofag u kojega je dvoje pokojnika bilo polegnuto bio velik, govori i činjenica da je Janko Grbić uspio podignuti ”teški kameni poklopac uz pripomoć svojih suseljana”.

Kosturi pronađeni u škrinji bili su zasuti sitnim pijeskom. Pijesak je osim koštanih ostataka sakrivao i nekolicinu predmeta, i to ”jednu veliku staklenu bocu i dvije čaše, kao i kutiju s nekom mašću, ...”. Premda je Rade Uzelac prispio na lice mjesta odmah nakon što je doznao za otkriće, nedvojbeno je da su radoznali seljaci, koji su sudjelovali u otvaranju sarkofaga i pregledu njegovog sadržaja, dio koštanih ostataka i pratećih predmeta nepažnjom uništili, a dio očuvanih kostiju i pronađenih stvari i otuđili. Izvjestitelj je, naime, istaknuo da je uspio ”... spasiti još samo nekoliko komada stakla, jedan komad željeza i nešto kosti.”.

Novinar glasila ”Lička sloga” bio je uvjeren da ne samo pronađeni sarkofag, već i cjelokupno nalazište ruševnih ostataka moguće drevne crkve ili nekog drugog sakralnog hrama, imaju posebnu povijesnu i arheološku vrijednost. Kao osviješteni štovatelj kulturno-povijesne baštine, zauzeo se za spas otkrivenih nalaza u Metku, zamolivši nadležne službe ”... da poduzmu mjere za zaštitu ove svakako važne starine u Lici, pošto će neupućenost i obijest skoro uništiti ne samo onaj sarkofag, već i druge znamenitosti, koje će se tamo otkriti.”. Čini se, međutim, da njegov poziv povjesničarima i arheolozima na istraživanje i zaštitu toga nalazišta nije naišao na odjek.

Ukoliko je uistinu tako, propuštena je dragocjena prilika da se prikupe spoznaje iz nalaza sa moguće zaboravljene medačke crkvine (koja bi mogla čuvati ostatke neke srednjovjekovne, ali i starovijekovne sakralne građevine), posebice podaci o otkrivenoj kamenoj škrinji i kostima dvoje orijaša u njoj pohranjenih. Pisani povijesni izvori svjedoče da su na području Metka pronađena dva sarkofaga, koja su kasnije uzidana u pročelje općinske zgrade u Metku stradale u Drugome svjetskom ratu 1943. godine. Riječ je o sarkofazima iz vremena uprave Rimskoga carstva, ali manjim veličinom i otkrivenim u obližnjem naselju Počitelj te prevezenim u Medak (* 2). Zašto povjesničari i(li) arheolozi nisu zabilježili i otkriće velikog sarkofaga u Metku, na koje ih je upozorio novinski napis objavljen u novinama ”Lička sloga”? Je li taj napis promaknuo tadašnjim hrvatskim arheolozima i povjesničarima? Ako i je, zar je moguće da je sve do danas ostao nezapažen i da nikoga od kasnijih pokoljenja takvih stručnjaka nije ponukao da potraži (bar) prostranu vapnenačku škrinju pronađenu u Metku 1937. godine?

No, ključno pitanje vezano uz nalaz sarkofaga u Metku, u kojemu su otkriveni ”kosturi pravih orijaša”, ipak je ono koje se odnosi na veličinu kamenog lijesa koji bi u svoju nutrinu mogao primiti kosture natprosječno velikih ljudi. Novinar ”Ličke sloge”, u inače iscrpnom i zanimljivom izvještaju, propustio je zabilježiti jesu li na kamenoj škrinji uklesani kakav napis i znamenje. Upravo bi oni, naime, bili najvažniji pokazatelj okvirne starosti sarkofaga, odnosno mogli bi ukazati u kojem su približno dobu živjeli ljudi koji su u njemu sahranjeni. Bez tih spoznaja, možemo tek nagađati da orijaši i njihov kameni lijes potječu iz staroga vijeka, iako ne nužno iz vremena uprave Rimskoga carstva. No, poseban nedostatak napisa je činjenica da javnosti i struci nije ostavio, makar i približne, mjere sarkofaga. Jesu li, dakle, u hrvatskim prostorima, pa i u Lici, postojali sarkofazi u koje su mogli biti sahranjeni u ležećem položaju na leđima pokojnici visoki i preko dva metra? Odgovor je - da!

Pregledom znanstvenih i stručnih arheoloških radova, koji se dotiču kamenih sarkofaga pronađenih u Hrvatskoj, ustvrdio sam da je nekolicina bila uistinu takve veličine, da su u njih mogli biti položeni mrtvaci i viši od dva metra. Neke od naših najvećih sarkofaga imao sam prigodu i vidjeti, a jednog zapanjujuće velikog, i nedovršenog, bila mi je čast pronaći i predstaviti ga arheolozima. U njegov sanduk mogao je biti položen čovjek visok i oko 2,2-2,3 metra. U odnosu na ljude visoke 1,6 do 1,8 metara, koliko dosežu današnji prosječni muškarci i žene, pojedinci viši od njih 40 do 70 centimetara, bili su nedvojbeno - istinski divovi (orijaši). Pri tome valja naglasiti da su ti starovijekovni divovi bili zapravo već podosta umanjene inačice divova koji su obitavali u prapovijesno doba, a o kojima izvještaji pronalazača njihovih kostiju i narodne (o čemu sam na stranicama portala Budni Div objavio već brojne radove) predaje govore u prilog visine i od oko 3 metra.

O velikim sarkofazima, u koje su mogli biti sahranjeni i natprosječno visoki ljudi, nastojat ću pripremiti zaseban napis. U posebnom članku, nastavku ovoga napisa, izvijestit ću i o prvome pokušaju pronalaska ogromnog sarkofaga u Metku, koji je sadržavao dva velika kostura. Na kraju ovoga napisa želim, međutim, još jednom skrenuti pozornost na i te kako važnu činjenicu, a koja nudi i jedan od odgovora zašto nam nisu dostupni koštani ostaci naših divovskih predaka. Na nju je u novinskog napisu o medačkom otkriću ukazao izvjestitelj Rade Uzelac, sa žaljenjem davši do znanja čitateljima da su ”neupućenost i obijest” pojedinaca, koji su po pronalasku došli u doticaj sa sarkofagom i njegovim sadržajem, ”zaslužni” što su sve kosti orijaša i predmeti s njima sahranjeni netragom rastepeni i zagubljeni.